Crvene pantole Damira Imamovića

Photo: drugagodba.si

Pokušala sam opisati doživljeno nekim standardnim stilom, izvijestiti sa koncerta Damira Imamovića održanog u Gradskom kazalištu lutaka u Splitu 11. veljače. Nije mi išlo. Kako izvijestiti o nečemu što u standardne riječi i formu teško stane? Na momente, u pjesmama je bilo riječi koje nisam ni razumjela. Znam na primjer što je „pendžer“. Znam što je „behar“. Znam što je „insan“. I sve to sam uspješno vizualizirala. Stvarala slike. A što je bilo sa onim riječima koje nisam razumjela? E pa, i njih sam vizualizirala. Ne pitajte me kako

Napokon sam i to dočekala. Nisam se nešto uzbuđivala.

Naime, nikada taj sevdah nisam posebno razumjela. Slušala, doduše, nebrojene legende o njemu. Kao, to je nešto posebno.

Uzme ti dušu, priča se.

Ma hajte, nećemo pretjerivat', mislila sam.

Slušala ja toga sevdaha na youtubeu, da čujem to čudo. Znatiželja. Zvukovi su mi prijali, ali se nisu primali.

......

Na sceni stolica, mikrofon, gitara.

I dođe on, došeta. Sjedne, petlja nešto po onoj gitari k'o da  je  prvi put vidi. Na njemu crvene pantole. Da upotrijebim izraz  pantalone, ili hlače, nije to - to.

Pa kaže: "Ovo  prvi put nastupam u ovim crvenim pantolama. Mor'o sam vam to reć'"

Smijemo se.

......

Prva pjesma me je samo poškakljala, jer još su mi po glavi bljeskali dojmovi današnjeg dana. Upadali mi u kadar jadi svakodnevni. Ono, kuća, dijete, obaveze.

Kažem sebi, daj, koncentriraj se. Čovjek je na sceni.

.......

A onda me udarilo.

Nikada u životu nisam čula ništa što bi imalo ličilo na ono što sam u tom trenu slušala.

Dva takta kasnije, u očima su mi titrale suze. Zaprepastila sam se. Otkud sad to.

Opirala sam se. Uzalud. Sevdah je iz mene čupao sve što boli. I što je ikada boljelo.

Sevdah je navaljivao da se pustim. Onako k'o što se Damir pustio gitari. I ona njemu.

Ali ne dam se ja.

Sevdah me zagrlio. Ja ga odgurnula. Pa me mazio. Ja se nećkala. Pa me slušao. I ja plakala.

Uši pune razdrljenih jeleka, i nepoljubljenih usta. Uši pune bijelih lica, i ruža na grudima.

Pa opet razdrljenih jeleka.

Nije ovo pjesma . Ovo je... kao strašna neka erotika prepuna slika. Putenih, bolnih, mekih.

Sevdah te zavede. Obljubi.

Vriskom te gore negdje baci.

Pa te opet spusti.

Pustila sam mu se na kraju. K'o da sam uopće imala izbora? Taj ne pita.

Nisam više ni  treptala, ni mislila, ni disala. Sve moje ono unutra koncentrirano je udisalo mirise

sa pendžera

iz raspuštenih kosa

iz grobova

ruku, zemlje i stabala

i poljubaca i želja

pustih.

Onaj tko kaže da može definirati sevdah

laže k'o pas.

Možeš, naravno, znati što je sevdah. Ali nema riječi kojom ga možeš opisati.

Možeš ga  osjetiti,  ali on ti se nikada u riječi odrednice neće dati.

On može biti u tebi, i ti u njemu.

Ali nećeš ništa uspjeti ponijeti "za po putu". Nećeš ga nikada, nikome, moći prepričati.

Kao i ljubav, imaš ga samo dok ti se dešava.

Kao i poslije ljubavi, sve ono poslije sevdaha

samo su riječi.