Poezija ne govori "iz glave cijela naroda"

Ima jedna teška istina: vjerovatno se bez mnogih pisaca moglo, ali bez Njegoša nije, jer bez njega ovaj svijet i Crna Gora bili bi sasvim drugačiji. A je li to dobar i valjan svijet, može li biti drukčiji, može li se mijenjati i izaći iz mentalnih okvira u koje ih je djelomično i Njegoš smjestio, to je ono čime će se, nadajmo se, pozabaviti pokoljenja iza nas. I nemam ništa protiv da se Njegošev mit osvijetli s više strana, da se pjesnička pozicija na nov način sagleda, to se danas sve više radi i u drugim kulturama, svako se na različite načine nosi sa svojim veličinama, ali ono što mi stariji možemo učiniti jest barem toliko da svojim iskustvom utičemo da se svako to preispitivanje obavlja otmjeno, da ukažemo ako se to radi grubo i osporimo ako je netačno

Želim odmah reći da mnoge nagrade koje sam dobio nose imena velikih pisaca, kao, primjerice, njemačka nagrada s imenom slavnog Herdera, ili švedska s imenom Kurta Tuholskog koji je morao emigrirati iz Hitlerove Njemačke, te nagrade koje nose imena pisaca poput Meše Selimovića, Iva Andrića, Vladimira Nazora, Augusta Šenoe, ali nagrada s imenom velikog crnogorskog i evropskog pjesnika Njegoša ima u mom životu posebno značenje, tim prije što sam prvi njen dobitnik u samostalnoj Crnoj Gori, a na emotivnom planu ona je neka vrsta pozitivne nostalgije, pa ako hoćete priča iz prošlosti koju ponovo čujem.

Kada sam se još u ranoj mladosti počeo baviti ovim, što bi Česlav Miloš rekao, "nastranim poslom", otac je s nevjericom i sumnjom gledao na to što radim, vjerovao je da tu nema hljeba, a sjećam se da je jednom rekao: "Još bih i razumio da pišeš kad ne bi bilo Njegoša." Ma koliko to bilo priprosto shvatanje književnosti, takvi veliki graničnici u literaturi pomažu višestruko, ako ništa drugo tjeraju te da tražiš vlastiti put, da se dovijaš kako da budeš svoj. Andrić je davno pisao kako mu je jedan španski prijatelj, veliki poznavalac književnosti, rekao otprilike to da se ne bi mogao orijentisati u svijetu i životu, da nije imao svoga velikog nacionalnog pisca Servantesa i njegova Don Kihota. Andrić veli da ga potpuno razumije, pa ako bi i sam odgovarao na neko takvo pitanje, riječ je o orijentaciji u svom vremenu, onda bi to za njega bio Njegoš i njegovo djelo, u kojemu ima za svačiji put po neki putokaz. Veliko Njegoševo djelo, Andrić to naglašava, prelijevalo se preko granica njegove domovine Crne Gore i to na čudesan način da su ga zapravo i oni drugi doživljavali kao svoga. Moja je, i uopšte naša privilegija, u tome što za Njegoša znamo otkako znamo za sebe same. Drugi ga otkrivaju, a mi se s njim rađamo. Za sebe mogu reći da sam Njegoševe stihove slušao iz usta drugih, potom sam ga kao đak čitao, kasnije učio nastojeći da proniknem u taj veliki misaoni sistem, da nekako spoznam taj fenomen genija, ali ni do dana današnjeg u tome nijesam uspio, jer to je naprosto metafizička činjenica.

Rekoh, da sam Njegoša najprije slušao, jer gotovo da nema kuće u Crnoj Gori u kojoj barem jedan od članova porodice ne zna pregršt Njegoševih stihova napamet, čak i ne mora biti pismen. I nije bitno jesu li ti obični ljudi uopšte mogli da razumiju Njegoševe rasprave o Bogu i svijetu, dobru i zlu, tajnama postojanja, itd., bitno je da su željeli da nauče napamet te čudesne nepoznate riječi i pojmove i da ih kazuju drugima i prenose kao duhovno nasljeđe. Zamislite taj spoj, nijesi obrazovan, čak ni pismen, ali izgovoraš savršeno oblikovane pjesničke slike, refleksije i metafore. To nema "niđe na svijet" da je jedan pjesnik obrazovao cio svoj narod. I nije nikakvo čudo što ima Crnogoraca kod kuće i po svijetu kao vrhunskih glumaca, pripovjedača, pjesnika, slikara koji umiju duhovito ili s ironijom da pričaju doživljaje ili osjenčavaju razne tipove i karaktere, a kako i ne bi kad je svako od njih toliko puta i na svoj način interpretirao vojvodu Draška i njegova pronicljiva i duhovita zapažanja iz Mletaka.

Ima jedna teška istina: vjerovatno se bez mnogih pisaca moglo, ali bez Njegoša nije, jer bez njega ovaj svijet i Crna Gora bili bi sasvim drugačiji. A je li to dobar i valjan svijet, može li biti drukčiji, može li se mijenjati i izaći iz mentalnih okvira u koje ih je djelomično i Njegoš smjestio, to je ono čime će se, nadajmo se, pozabaviti pokoljenja iza nas. I nemam ništa protiv da se Njegošev mit osvijetli s više strana, da se pjesnička pozicija na nov način sagleda, to se danas sve više radi i u drugim kulturama, svako se na različite načine nosi sa svojim veličinama, ali ono što mi stariji možemo učiniti jest barem toliko da svojim iskustvom utičemo da se svako to preispitivanje obavlja otmjeno, da ukažemo ako se to radi grubo i osporimo ako je netačno. Takva pjesnička ličnost kao što je Njegoš neće se nikada moći svesti samo na jednu dimenziju. Ovih posljednjih godina nailazio sam i na neka nepromišljena tumačenja koja dolaze, čini mi se, negdje s ruba politike i pod pritiskom savremenih istorijskih zbivanja i tragičnih događaja za koje poezija nije odgovorna, jer veliki pjesnici uvijek se mogu čitati kako to nekome odgovara.

Stihovi ne mogu biti pokriće za nevaljalstva koja činimo. U velikom romanu Hermana Broha Vergilijeva smrt na stotine stranica vodi se rasprava između pjesnika slavne Eneide i vladara Oktavijana Cezara. U jednom trenutku Oktavijan će prigovoriti Vergiliju da su njegovi stihovi odgovorni za zlodjela kad god je iz njih probijala mržnja prema vladaru. Vergilije je to odbacio rekavši da je poezija uspjela kada u njoj čak i ubojica nalazi utjehu, "ali ubojica bi, dragi Oktavijane, počinio zlodjelo i bez mojih stihova, oni su mu samo opravdanje", rekao je Vergilije. Andrić je lijepo i tačno napisao da je Njegoševa prisutnost vječna, ali to ne znači da ga možemo zloupotrebljavati, a toga je bilo i previše. Stihovi se ne uče napamet da bi se primijenili u lošim i neljudskim prilikama. O tome je ponajbolje pisao latinoamerički pisac i tumač poezije Alberto Mangel, autor više prekrasnih knjiga, koji je rekao da bi svaki vrijedan čovjek morao naučiti napamet što više stihova velikih pjesnika, jer ako te sjutra uhapse i odvedu u zatvor nećeš biti sam, govorićeš te stihove sebi i drugome. Ako dopadneš bilo kakve nevolje, bolesti, samoće, tuđine – stihovi će te spašavati i krijepiti. Pa i kad dođe smrtna ura preko stihova ćeš se dostojno oprostiti od ovoga svijeta. Moram reći da sam se mnogo puta našao u nezavidnim i teškim situacijama kada se lako poklekne, a sada mi se čini da me poezija uvijek dizala s poda i da sam opstao upravo zato što sam namapet znao veliki broj narodnih pjesama i stihova od Njegoša do Tina Ujevića.

Kad bih ja sudjelovao u tim novim postavkama i preispitivanjima Njegoša i njegova djela, a da sam mlad vjerovatno bih, jer svako vrijeme nameće i nov odnos prema tradiciji, ja bih počeo od toga da je Njegoš neosporna evropska pjesnička veličina, da je duhom i cijelim svojim bićem bio evropski čovjek. Težnja ka Evropi jest najbolji način da se mnogi naši nedostaci koriguju, kako to i Evropa čini, korigujući i mijenjajući vlastitu povijest. Ako se dobro sjećam, čini mi se da je Njegoš u jednom pismu rekao "uželio sam se Vijene", ili "nedostaje mi Vijena". Pa to je tako divno, zamislite kad je to bilo, sjediš ovdje na Cetinju i najednom kažeš "fali mi Beč". To je ta težnja da se izađe iz ograničene povijesti. I to je ta Crna Gora.

Kada bih se ja, da je vremena, pozabavio Njegošem, istaknuo bih najprije, a da to ne bude redukcija, slobodu, moral, solidarnost kao srž njegova pjesničkog djela, a ti pojmovi i danas sve više vrijede i još ih osvajamo. Kad god kažem sloboda, ili čitam one koji raspravljaju o slobodi, uvijek mi iskrsne Njegošev stih kao konačna definicija da je sloboda sve ono "što se nešće u lance vezati", a tek potom slijede varijacije na tu temu. Ili, ako je riječ o moralu, ne znam tačniju formulaciju od Njegoševa stiha: "Smrt je lakša no grdna sramota". Njegov osjećaj za solidarnost čini mi se dirljivim. Svi znamo one njegove riječi kad piše hrvatskom banu Josipu Jelačiću i kaže: "Ja sam, istina je, s ovom šakom naroda, pod anatemom tirjanstva i špionstva svobodan, ali šta mi je bolje kada gledam okolo sebe milione moje braće đe stenju u tuđe lance". U toj jednoj rečenici sažeo je sva tri pojma slobodu, moral, solidarnost.

Ali i ja bih, kada bi me dopala ta uloga da obrađujem Njegoša, izokrenuo onu njegovu da se govori "iz glave cijela naroda", pogotovu nakon svih ovih naših evropskih iskustava s totalitarizmima, a ponajmanje bih tome podredio poeziju i literaturu. Hvala demokratiji, lijepa je i vrijedi je njegovati, ali poezija ne može govoriti "iz glave cijela naroda", nego bi narod morao govoriti iz glave pjesnika, jezikom poezije.

(Cetinje, 13. novembar 2009)

 

* Govor objavljen u dnevniku Vijesti