Slikovnica o Maji

Photo: Tanjug

Jedan maleni odjek prošlosti u slučaju predstave Maja i Ja i Maja daje podsticaj za dublja promišljanja kulture sjećanja, ali i suvremnog trenutka u kojem preovladavaju neosjetljivost i ležernost. Tako se od kreativne i lepršave priče o Maji u predstavi došlo do tema mržnje, homofobije i ratnih zločina podsjećanjem na masovnu grobnicu Albanaca pronađenu u Batajnici. Tim se postupkom predstava zaokružuje kao etički važna, dosljedna i inspirativna za promišljanje osobnih nestašluka, grubih povijesnih lomova i manipuliranja pojedincem

Milan Marković: Maja i ja i Maja
Režija: Anja Suša
Igraju: Maša Dakić, Nevena Jovanović, Jelena Ilić, Miloš Isailović, Damjan Kecojević i Strahinja Lacković
De facto i Bitef teatar

Predstava Maja i ja i Maja u režiji Anje Suše nastala je kao dio regionalnog istraživačko kazališno-plesnog projekta koji tematizira kulturu sjećanja na djetinjstvo u jugoslavenskom socijalizmu. Dramski tekst Milana Markovića za osnovu uzima slikovnicu o Maji, jugoslavensku verziju serije slikovnica Martine, autora Marcela Marliera i Gilberta Delahayea, koja je 1954. počela da izlazi u Belgiji, i knjigu Sretena Ugričića Maja i ja i Maja, nastalu 1993. u trenucima brutalnog razaranja jugoslavenskog prostora. Kroz intimnu priču o jednoj generaciji mladih koji su odrasli na pričama o Maji i drugih koji danas odrastaju u nekim novim okolnostima, posve brutalnim i razornim, predstava Maja i Ja i Maja pravi grube i vrlo upečatljive presjeke te podvojenosti; ona se sa jedne strane slojevito bavi odjecima sjećanja na Maju i utjecajima koje je ona ostavila na generacije mladih, dok se sa druge strane u modernom svijetu ‘obračunava’ sa sjećanjem, predstavljajući suvremeni trenutak kao simplifikovano izobličenje osobnog sjećanja ukalupljeno ideološkim diskursom.

Predstava započinje scenskim čitanjem jedne od priča o Maji, uz igru glumaca koji dočaravaju događaje iz slikovnice. Ubrzo zatim sa scene se čuje da je slikovnica o Maji zapravo laž, a da Maja ne postoji. Taj trenutak označava radikalno preispitivanje sjećanja mladih glumaca, koji pored Majinih dogodovština pred gledatelja prosipaju i osobna sjećanja na svoje djetinjstvo. Kroz dodavanje dokumentarnih elemenata dramskom tekstu (dramaturg Saša Božić) predstava dobiva posebno jaku samopropitujuću crtu; ona se na taj način razračunava sa osobnim duhovima prošlosti ističući esencijalnu važnost dječijih sjećanja na odrastanje i posljedice koje nam ti događaji ostavljaju za cijeli život. Takav dokumentarni pristup, osobnog ogoljavanja vlastite intime, ukazuje na podvojenost djetinjstva, zaglavljenog između intimnih preokupacija i ideološkog diskursa, sa društvenim elementima koji svojim determiniranim djelovanjem određuju i način funkcioniranja pojedinca.

Photo: Stock

Kroz upečatljivu i metaforičnu scensku slikovnicu o Maji (scenografija Zorana Petrov), ujednačenu i scenski promišljenu igru (koreografija Ksenija Zec) predstava nas uvodi i u suvremeni trenutak brutalnosti, netolerancije mladih, primitivizma, mržnje, homofobije i privatizacije suočavanja sa prošlošću, pa tako i privatizacije sjećanja. Maja u sadašnjosti odrasta u svijetu ljudske arogancije i mržnje, u isto vrijeme ona je žrtva nasilja u obitelji i preplavljena odjecima surove egzistencije. Takav raskorak između Maje koja bezbrižno putuje avionom u Dubrovnik i one koja trpi nasilje glumci predstave dodatno pojačavaju svojim izrazom. Naime, u trenucima teatralizacije slikovnice o Maji oni igraju precizno i pomalo indolentno, dok se u dokumentarnim scenama glumci izražavaju prirodno i vrlo zaigrano.Uz jake odjeke glazbe i incetivne svjetlosne efekte (Saša Božić i Anja Suša) predstava dostiže svoj vrhunac u dijelu naslovljenom Grad kontekstualizira Maju gdje pored napete glumačke igre (Maša Dakić, Nevena Jovanović, Jelena Ilić i Damjan Kecojević) u prvi plan izlazi i zavidan nivo plesnog izražaja igrača Miloša Isailovića i Strahinje Lackovića.

Na tragu glumačke i plesne razigranosti treba pomenuti i pristup afirmiranja gledatelja kroz više puta ponovljenu dinamičku komunikaciju između gledateljskog i izvođačkog prostora. U tome smislu, ponuđeni koncept izlazi iz vlastite ograničenosti priče koju treba ispričati i zalizi u prostorumjetničkog prodora, koji samim time produktivnije i sveobuhvatnije zauzima prostor istraživanja od ponuđenih teorijskih koncepata. Svakako, tome doprinosi i proces označavajuće prakse kroz sveprisutne reference, kolažne prikaze, prostor kao lik, nestalnost i pluralnost ponuđenih scenskih značenja…

Slikovnica o Maji, jedan maleni odjek prošlosti, u slučaju predstave Maja i Ja i Maja daje podsticaj za dublja promišljanja kulture sjećanja, ali i suvremnog trenutka u kojem preovladavaju neosjetljivost i ležernost. Tako se od kreativne i lepršave priče o Maji u predstavi došlo do tema mržnje, homofobije i ratnih zločina podsjećanjem na masovnu grobnicu Albanaca pronađenu u Batajnici. Tim se postupkom predstava zaokružuje kao etički važna, dosljedna i inspirativna za promišljanje osobnih nestašluka, grubih povijesnih lomova i manipuliranja pojedincem. Kao što piše Pierre Bourdieu: ”Moć nametanja pogleda na podjele, to jest moć da se vidljivima učine implicitne društvene podjele, jeste politička moć par excellence: to je moć da se obrazuju grupe, da se manipulira objektivnom strukturom društva.”

Predstava Maja i Ja i Maja, najbolnijim toposima ličnih sjećanja u kontekstu kolektivne memorije i realnosti današnjice, obuhvaća dug period ‘borbe sa sjećanjem’ i to radi vrlo prodorno i konceptualno dosljedno. Pored demistifikacije suvremenog odrastanja smještenog u pakao sadašnjice autorski tim predstave nam donosi i intimnu priču o jednom vremenu koje polako zaboravljamo, iako smo priči o njemu permanetno izloženi. Pristupom koji predstava koristi, prije svih dekonstrukcijom jednog mita, ona oslobađa i naše živote nepotrebnog tereta.