Ogled o represivnom sustavu

Photo: kul.ba

Ova predstava, kao teatarski i društveni izraz, vrijedan je ogled o represivnom i zatvorenom sustavu koji proždire svoje podanike. Scensko čitanje Orwella, sa njegovim odrazima na grubo zanemarivanje privatnosti, postaje omjer svakog nasilnog sustava koji ruši ljudske slobode i zanimljivije je stoga što se mogu pronaći refleksije na suvremeni trenutak u kojem smo ogoljeni do granica neukusa. U takvom okruženju kada nam je, kako piše Henry Miller, potrebna sloboda i samoća u kojoj bi nam društvo pravila samo glazba srca možda nas upravo netko promatra a da to ne slutimo, niti najmanje

George Orwell, 1984
Režija: Benjamin Bajramović  i Jasenko Pašić
Igraju: Amila Terzimehić, Benjamin Bajramović, Jasenko Pašić
Sarajevski ratni teatar, SARTR - Dani Sarajeva u Beogradu

Engleski pisac i novinar George Orwell nakon Drugog svjetskog rata piše roman 1984 u kojem proročki predviđa totalitarnu kontrolu misli i ljudske slobode pod budnim okom Velikog Brata. Iza njegovog lica promiču velika i masna slova, ukazujući na važnost i pogubnost partijskih parola: Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć. U potrazi za odgovorom o današnjem orvelovskom utjecaju i perfidnom ukidanju slobode dvojica mladih umjetnika Benjamin Bajramović i Jasenko Pašić za svoj diplomski rad na Odsjeku za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu postavili su predstavu 1984 i kroz nju približili Orwellovu priču o totalitarnoj sili, nevidljivoj i sveprisutnoj, a tako zaslijepljujuće opasnoj.

Priča o kontroli misli i slobode koju smo gledali u predstavi Sarajevskog ratnog teatra ističe ključna mjesta Orwellova romana, i to čestim ponavljanjem parola i partijskih naredbi. Jedna od njih, možda jedina istinita, jeste  ona koju govori isljednik: "Tko kontrolira prošlost, kontrolira sadašnjost, tko kontrolira sadašnjost, kontrolira budućnost.'' Takvu parolu izgovara upravo netko tko pokušava kontrolirati svijet i život, sadašnji trenutak pa tako i budući. U uspjeloj i domišljatoj dramskoj postavci (dramaturzi predstave Dragan Komadina i Adnan Lugonić) pomenute partijske parole postaju aktualne i intrigantne, sa jasnim nagovještajem ka sadašnjem trenutku neslobode i okovima suvremenog života.

Scena na kojoj se predstava odigrava tjeskobnim izgledom doima se kao zatvor. Na sredini stari krevet, oko kojeg se događa i veliki dio radnje, sa jedne strane isljednik, koji sjedi i povremeno ustaje, a na drugoj video  projekcija grafičke dizajnerice Edite Gazibare koja prati povijest nasilja i okrutnih zločina, od kamenovanja do nacističkih zločina i propagandnog rata. Video povremeno prikazuje i lutke (Naida Begović i Neira Sinanbašić) koje simboliziraju masovne ljudske patnje, ali i mogućnost upravljanja istim tim masama, uz bezrezervnu i nekritičku podršku.

Prevlađujuće mračna scenografija, na trenutke osvjetljena samo videom čiji sadržaj postaje centralna točka izvedbe, dodatno ocrtava atmosferu totalitarnog mraka i životnog zatvora iz kojeg je nemoguće pobjeći. U trenucima malog predaha (radnja se odigrava u sobi uz sjećanje na obitelj i ljubavni zaplet) prikazana je srčanost i sreća glavnih junaka što se bar na trenutak, misleći da ih nitko ne vidi, mogu opustiti i prisjetiti vlastitih nadanja, ali i strepnji. Povratak na radno mjesto u Ministarstvo Istine gdje će nastaviti prekrajanje povijesnih činjenica, u skladu sa suvremnim trenutkom, vraća nas u surovu realnost, u predstavi dodatno senzificiranu čestim ponavljanjem partijskih zapovjedi i grubim marširanjem glumaca. ''Ovo svakodnevno falsificiranje prošlosti, koje vrši Ministarstvo Istine, onoliko je isto potrebno za stabilnost režima koliko i teror i špijunaža koju vrši Ministarstvo ljubavi'', piše Orwell.

Predstava 1984 funkcionira vrlo živo i estetski promišljeno čemu svakako doprinosi i činjenica da su dvojica glavnih glumaca ujedno i redatelji predstave. Benjamin Bajramović igra brata Winstona, pojednica uplašenog i svjesnog, nezadovoljnog životom u totalitarnoj državi Okeaniji, ali i nemoćnog da bilo što promijeni. Njegovu opreznost, u isto vrijeme i razudanost, Bajramović donosi pribrano i efektno, služeći se, u samo nekoliko trenutaka, grubim prijelazima u osjećajima njegova lika. Jasenko Pašić u ulozi isljednika O’Briena donosi moćnu glumačku kreaciju sa pribranom ozbiljnošću i preciznim scenskim pokretima. Amila Terzimehić u ulozi Julie igra prodorno i luckasto, ističući skrivenu samosvojnost uloge koju tumači.

Ova predstava, kao teatarski i društveni izraz, vrijedan je ogled o represivnom i zatvorenom sustavu koji proždire svoje podanike. Scensko čitanje Orwella, sa njegovim odrazima na grubo zanemarivanje privatnosti, postaje omjer svakog nasilnog sustava koji ruši ljudske slobode i zanimljivije je stoga što se mogu pronaći refleksije na suvremeni trenutak u kojem smo ogoljeni do granica neukusa. U takvom okruženju kada nam je, kako piše Henry Miller, potrebna sloboda i samoća u kojoj bi nam društvo pravila samo glazba srca možda nas upravo netko promatra a da to ne slutimo, niti najmanje.