Kultura Recenzije
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Prelazeći liniju, Dah Teatar

Sol na žensku ranu

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Priče koje smo čuli prilikom izvede kazališne predstave Prelazeći liniju samo su jedan, mali djelić ženske strane rata. Pored toga što još uvijek nismo spremni čuti njihove ispovjesti i javno se posramiti zbog šutnje i ignoriranja izgleda da nismo spremni niti živjeti sami sa sobom. Ipak, kako poručuje Hannah Arendth: "Od svih, najbolji će biti oni koji znaju da smo, dok god živimo, ma šta da se desi, osuđeni na to da živimo sa sobom”.

PRELAZEĆI LINIJU
Dramaturgija i režija: Dijana Milošević
Igraju: Maja Mitić, Sanja Krsmanović Tasić, Ivana Milenović
Dah Teatar – Centar za pozorišna istraživanja

U programu Off Frame, festivala društveno angažiranog teatra, predstava Prelazeći liniju Dah teatra najavljena je kao mogućnost žena da progovore o sopstvenim patnjama i strepnji koju su proživljavale tijekom ratu a čije posljedice osjećaju do danas. Predstava ne samo da u tome uspjeva već svojim izvedbenim efektima aktivira gledatelja da razmisli o ”mrskoj temi” suočavanja sa prošlošću koje još uvijek traje. Ako je uopće i počelo.

Predstava Prelazeći liniju nastala je na osnovu tekstova i ženskih svjedočanstava iz knjige Ženska strana rata u izdanju aktivističke udruge Žene u crnom (2007). Redateljka Dijana Milošević, jedna od osnivačica Dah teatra, od ženskih ispovjesti napravila je fragmentarne priče u čijim se ispovjestima predstava i odvija. Pored toga, koristeći niz drugih scenskih simbola i izvandramskih rituala, predstava brehtovski stvara napet odnos sa gledateljem pokušavajući da, kroz suvremni kazališni izraz, osvjetli tamnu stranu ženske patnje i njihovih skrivenih i odbačenih emotivnih posrnuća. Kako je to opisala redateljica Milošević, predstava je bila podstrek "transformirati mrak ili užasnu sliku u jasnu fizičku i duhovnu potresnost na sceni”.

Predstava Prelazeći liniju zasniva se na ispovjesti i dokumentarnoj građi koju izgovaraju tri glumice na sceni. One svojim izvedbenim umjećem ne tematiziraju samo dramski tekst već publici nizom znakova, scenskih efekata, tjelesnih vježbi i plesa dočavaraju bolnu tematiku kojom se bave. Ove žene (glumice), stoga, postaju glasovi svih unesrećenih žena čija je patnja marginalizirana ili potpuno opravdana. Redateljka Milošević vješto pravi fragmente najupečatljivijih, životnih posrnuća (majčinska ljubav bez oca, gubitak najbliže osobe, silovanje, odbacivanje (pro)življenog identiteta) koje su bolne za te žene i sa kojima one svakodnevno žive i na taj način publiku gura u isto polje propitivanja zajedničke odgovornosti i ravnodušnosti. Predstava hrabro postavlja pitanje: kako možeš biti ravnodušan na ovakvu patnju?

Izvan dramskog teksta, nastalog na potresnim svjedočanstvima, predstava se odlikuje i dojmljivim scenskim znacima i ritualima (zvuk, pokret, video, svjetlo) koji postaju podjednako važni elementi ove kazališne predstave. Redateljica iz ispovjesti žena izvlači najtananije osjećaje i znake (njima važne) te ih gledatelju predstavlja kao značajan, u ovom slučaju katarzičan, dodatak (jabuke koje se prosipaju po sceni, pisma ili sol koju glumice prosipaju po sebi). Scenski znaci, dakle, emaniraju posebno jaka intrapersonalna iskustva dok riječi koje glumice izgovaraju postaju bolani nesvakidašnji osvrt na teška, uznemirujuća i prešutna ženska iskustva stvarajući interpersonalnu komunikaciju (face to face) sa svakim gledateljem. Iako bismo mogli izraziti bojazan da će predstava postati faktičko nabrajanje i gomilanje ispovjesti bez jasne poruke scenski znaci, riječi ali i glumački izrazi donose sasvim drugačiji osjećaj. Redateljka Milošević svojim dramaturškim i redateljskim konceptom postepeno izlazi iz ustaljene dramske forme ali niti u jednom trenutku ne prevazilazi ženske osobne ispovjesti (dramski tekst) koje su srž predstave.

Prelazeći liniju predstava je koja se hrabro i bez zadrške suočava sa društvenom ravnodušnošću spram teških godina agonije. Ona nije samo lična hronika patnje već ide dublje i dalje postavljajući umjetnika u središnjicu i tražeći od njega da se jasno odredi. Vidljivo je to na svakom koraku u veličanstvenim i intimnim izvođenjima glumica Sanje Krsmanović Tasić, Ivane Milenović i Maje Matić. Glumice upadljivo, potresno, spremno i kritički progovaraju tekst sa dosta ličnih osjećaja (relacija lik – glumac) ali i sa dosta prkosa spram publike (relacija glumac - gledatelj). Glumica Maja Mitić svjedoči: "Moje lično je uvijek političko, jer sam ja umjetnica koja koristi i svoje društveno/političko biće u kreiranju materijala za predstavu”.

Scenografija (Neša Paripović) i svjetlo (Radomir Stamenković) predstave doprinose njezinom rasvjetljujućem i ispovjednom tonu što osobito ”eksplodira” u sceni kada se glumice posipaju sa soli. Koristeći jake svjetlosne obrise u zatamljenoj pozadini svjetlosni efekat proizvodi upečatljivu scensku provokaciju koja ukazuje na uvijek iznova proživljenu bol i ponovni doživljaj neprijatnosti koji bi se mogao opisati riječima bacati sol na ranu.

Predstava bi negdje na svojim marginama mogla tematizirati i pitanja oprosta ili trenutka u kojem se žrtva suočava oči u oči sa dželatom. Da li se onda pitanjem o praštanju otvara stara rana koja boli? Šta je to praštanje i da li je mogućno u situaciji kada se krivci zadovoljno sažaljevanju od društvene zajednice. Filozof Vladimir Jankelevič tako piše: "Samo tuga i osamljivanje krivca mogu dati smisao i opravdanje praštanju. Ako je krivac debeo, uhranjen, zadovoljan i još se obogatio zbog ‘privrednog čuda’, praštanje je podla šala.”

Priče koje smo čuli prilikom izvede kazališne predstave Prelazeći liniju samo su jedan, mali djelić ženske strane rata. Pored toga što još uvijek nismo spremni čuti njihove ispovjesti i javno se posramiti zbog šutnje i ignoriranja izgleda da nismo spremni niti živjeti sami sa sobom. Ipak, kako poručuje Hannah Arendth: "Od svih, najbolji će biti oni koji znaju da smo, dok god živimo, ma šta da se desi, osuđeni na to da živimo sa sobom”.

star
Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Recenzije
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak