Iz vojničke radionice

Photo: wordpress.com

Protagonist, hipik i gušter, među džombama i rođenim vojnicima je izgubljen u nedostatku logike, u pokretnom prostoru oko njega u kojem ništa nije kao u voljenoj Hercegovini i iz kojeg samo konstantno želi pobjeći. Jer, kako Gatalo kaže: Vojska je kad si prikovan za isto veslo s budalama. Stražar stoji na ulazu u kasarnu da logika ne uđe

Sa kolumnistom Veselinom Gatalom se često ne slažem. To me nimalo ne sprječava da budem redovno uvučen u svijet pisca Veselina Gatala. Tako je bilo sa SF romanom Geto koji svakodnevno prestaje biti ona distopijski zamišljena budućnost Bosne i Hercegovine, stvorena u vijugama autorove glave, a postaje sve realnija slika svakodnevnice bazirane na plemenskim savezima i životnom principu homo homini lupus. Roman Slika s uspomenom, nedavno izdan u izdavačkoj kući "Maunagić," autobiografsko je djelo u kojem će se pronaći svi oni koji su služili JNA u toku osamdesetih ili neposredno pred ratove devedesetih koji su obilježili tolike generacije. Godina služenja vojske, vraćanja duga domovini, kako se to autor, ironički prisjeća retorike kojom se opravdavalo jednogodišnje maltretiranje u čohanim uniformama je, svakako, godina koja se ne zaboravlja.

Roman se čita u jednom dahu, ponajviše zbog fluentnosti jezika, pitkog i britkog alata u Gatalovim rukama. Ispod briljantne jezičke odore postoji jedan, recimo nepotpuno artikuliran, politički nivo čitave priče, niz znakova, kako je to autor sam istakao, koje tada nije znao tumačiti a koji iz današnje perspektive sačinjavaju podlogu za zanimljiv retrospektivni pogled na rat devedesetih. Sa Gatalovim crnohumornim žaokama upućenim na adresu naših krvoprolića i torova. Svijet JNA je bio muški svijet i u tom svijetu se cijene muške vrline, što svakako jeste bio preduvjet za konkretno stvaranje kasnijih muških politika krvi i tla. ”Postojalo je uvjerenje,” kako se Gatalo precizno prisjeća, “da se nećeš ni oženiti ako ne prođeš tu regrutaciju.” Ako nisi vojnik, nisi ni muško.

Protagonist, hipik i gušter, među džombama i rođenim vojnicima je izgubljen u nedostatku logike, u pokretnom prostoru oko njega u kojem ništa nije kao u voljenoj Hercegovini i iz kojeg samo konstantno želi pobjeći. Jer, kako Gatalo kaže:

Vojska je kad si prikovan za isto veslo s budalama. Stražar stoji na ulazu u kasarnu da logika ne uđe.

Promijenite riječ vojska za riječ nacija i biće vam jasno koliko se slabo šta mijenja nabolje. Mijenjaju se kolektivne ideologije u kojima jedinka ne znači ništa više od broja.

U humoru i ironičnim momentima u ovom kratkom romanu Gatalo ne štedi sebe, simulanta u jednom sistemu, ali još manje štedi sistem kojem je teško naći smisao. Nema tu nostalgije, vječnih vojničkih prijateljstava, nema baš naročitog bratstva i jedinstva, nema laskanja titoizmu ali ga nema ni prema etnonacionalnim konstruktima koji dolaze kasnije. Vrijeme je to u "kome smo više vjerovali nego mislili", kaže autor. Istovremeno, kroz jednostavnost knjige može se primijetiti pokušaj vraćanja književnosti narodu, pokušaj stvaranja književnosti oslobođene od nerazumljive hermetizacije ili pretjerane teoretizacije. Knjiga je to prepuna psovki, vojničke retorike koju jedva da možemo naći negdje drugdje, sirove komunikacije bez pardona. Ugi Vlaisavljeviću, kojem je promoviranje kulture dijaloga osnovni intelektualni poriv sigurno nije bilo lako promovirati knjigu tako prostačkog jezika. Ali jezik je to koji čini suštinu ove knjige i koji je pretvara u fresku, u kojoj vizualnost i zvučnost surađuju jedno s drugim stvarajući živopisnu dinamiku radnje romana. Roman se kreće od slike do osmijeha pa sve do gorčine. Gorčina ostaje i kad slike i osmijesi izblijede. Kako Gatalo, hercegovački uporno, kaže:

Elem, sa dvadeset tri i odgojem kojim sam imao, rat me nije baš oduševio. A ni ja nisam oduševio taj rat ni one koji su ga vodili. Na tome zdušno i danas ustrajavam.

Sa kolumnistom Veselinom Gatalom se često ne slažem. Ali ga uvijek čitam.