Kultura Recenzije
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Mirko Demić, zabrinut nad sudbinom nacije

Još jedna priča o Srbima i Hrvatima

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Dugo putovanje u međutim: Mirko Demić, nacionalni trezvenjak
Dugo putovanje u međutim: Mirko Demić, nacionalni trezvenjak
Photo: Facebook

Nije, dakle, Demiću prigovor što na ovaj voz u svom romanu nije ukrcao fabulu, nego to što je, iz poglavlja u poglavlje, na tračnice postavio tristo standardnih primječanija koji će se do kraja knjige otegnuti do mrtvila. Moglo bi mu se preći preko toga što svoje meditacije podmeće glavnom junaku, što junak mora stajati iza svake njegove riječi, što ostale likove i dijaloge i atmosferu daje tek kao dekor tog razglabanja, pa čak i to što ovu knjigu slijepljenih razmišljanja na temu podmeće pod roman, da su te varijacije kojim slučajem zanimljive i neobične. To je, međutim, bilo dosadno, kao da vam neko, jednu za drugim, opriča pedeset anegdota i situacija iz istorije jugoslovenske književnosti, što bi se možda lijepo uklopilo kad bi ovaj roman bio ne toliko brizantan feljton

Mirko Demić, još jedan je u nizu srpskih književnika koji u svojim knjigama misli o sudbini svog naciona. To samo po sebi ne mora biti diskvalificirajuće za njegovo djelo, dok se ne provjeri kako mu to polazi za rukom. Mladi intervjueri svjedoče da Demić, kao čovjek i kao pisac, odaje utisak gorčine i teške žali, kao i srdžbe prema onim koji nemaju hrabrosti shvatiti šta se desilo prije više od dvadeset godina u Krajini. Nakon svega, u svojoj kragujevačkoj kancelariji, Demić će objasniti svojim sagovornicima da će jednom prestati da piše o izbjeglištvu i ratovima, nakon što zaokruži pet knjiga posvećenih tim temama. Nije lako govoriti o srpskim mentalitetima i zabludama, ističe Demić, priznajući da se nakon svake knjige osjeća sve lošije, te knjige i teme ga, kaže, polako iscrpljuju.

Knjiga o Srbima i Hrvatima, vrlo trezvena

Njegovo djelo Trezvenjaci na pijanoj lađi, podnaslovljeno kao srpsko-hrvatski roman, predstavlja četvrti dio pomenutog petoknjižja. Okvirno, djelo govori o Pavlu, glavnom junaku porijeklom iz Krajine, koji iz Beograda kreće vozom put Zagreba. Na tom putu on kontemplira o voljenoj ženi Ani, o svom bratu Petru koji je u toku srpsko-hrvatskog rata ostao na drugoj strani, on razmišlja o Crnjanskom i Krleži, Matošu, Savi Šumanoviću, Ujeviću, braći Micićima. Taj glavni lik, koji je i pripovjedač, osjeća izbjegličku privremenost svega što radi i čega god se dotakne.

Knjiga je organizovana po poglavljima naslovljenima prema nazivima stanica između Beograda i Zagreba i predstavlja jedan rastegnuti esej o srpsko-hrvatskim odnosima, o najvažnijim umjetnicima te dvije kulture, s tek mjestimičnim intervencijama koje mogu biti relevantne za romanesknu strukturu. Ti detalji, usputni i neubjedljivi, svode se na nekoliko poteza u predočavanju odnosa sa bratom, koji bi mogao i izbjeći njihov susret, jer među njima stoji deset godina odsustva komunikacije; taj brat, kaže još glavni junak, mora da je u ratu pucao na njega ali ga nije pogodio. Demić nije ništa ubjedljiviji ni u portretisanju ljubovce Ane, iako je ovo - upozoravaju nas u blurbu - neobična ljubavna priča. Pripovjedač tek ističe da je s njom u čudnoj vezi, oni su patološki vezani mada se stalno, poslije svakog tjelesnog trenja osjeća sve praznijim, a ta Ana ustvari podsjeća na Krležinu Bobočku Radajevu, i to je dovoljno.

Kod Demića se sve svodi na deklamiranje glavnog junaka, ostali likovi su ocrtani u dva-tri poteza, prikazuje se tek nekoliko pokreta u kupeu voza, i u jednom trenutku pripovjedač se pita je li moguća književnost bez fabule. Ne mora značiti da nije moguća, pogotovo ako ima književnog zakrivljavanja na drugim mjestima. Demić se odlučio da napravi roman tako što će imitirati putopisnu strukturu pruženu od Beograda i Zagreba, ali i slaganjem esejističkih pasaža kojima pokušava individualizirati glavnog lika. Demićev pripovjedač je sklon mjestimičnom variranju Krležinih fraza i Crnjanskijevih refrena, kao i prepričavanju dobro poznatih anegdota o dvojici pisaca. To nisu jedini umjetnici o kojima pripovjedač govori.

Međutim i putujem! - dvije su riječi koje pripovjedaču, kako priznaje već u prvoj rečenici, određuju i sjenče cijeli život. Nikad nije znao kad putuje da bi se stiglo u međutim, a kada je to međutim bio razlog da putuje dalje. Tako se nakon jednog odlomka glavni lik, esejizirajući naglas, poigrava tim dvjema riječima. Samo desetak stranica kasnije, čestnejši Pavle kaže da putuje unazad, sve dok zadnjicom ne udari u međutim. Ko putuje ovim stranicama, otkriće, napominje pripovjedač nešto kasnije, da iza svake misli stoji jedno međutim. Ne treba izgubiti iz vida da su putuje i međutim krležijansko-crnjanskijevske riječi. Osim što je sklon ovim minijaturama kratkog daha, Demićev pripovjedač poseže i za naivnim poukama kojim, naprimjer, s vremena na vrijeme objašnjava prirodu srpsko-hrvatskog odnosa. Pačji kljunovi na vagi tog odnosa su nemirni i usplahireni,  snažno i nerazmrsivo klupko tog odnosa čika naše male snage u traćenju svog vijeka. Ne postoji otklon, pisac stoji iza tih pripovjedačevih misli.

Osim što je slikovit, Demić je stilski negdje i nezgrapan, kao onda kad jedna gospođa u vagonu steže na krilu svoju torbicu "kao kakav sprovodnik tovara prepunog dragocenosti". Međutim, ono što unosi najveću monotoniju i mrtvilo u tekst jeste to što pripovjedač stoji iza svake svoje (i autorove) misli, od stanice do stanice, i tu glavni lik dolazi kao nekakav negativ, naprimjer, Jerofejevljevog Venjičke, koji - na svom sličnom putovanju od Moskve do Petuškija - i kad nešto zna, on onda to zna vrlo neozbiljno i protivrječeći samom sebi, on se onda poigrava tim znanjem, dubi na glavi i žonglira tim rečenicama. Kod Demića pak samo čitaocu ostaje da dubi na glavu, pred tom nepreglednom kompozicijom koja se jednolično, i bez prestanka, otpočetka do kraja, vuče kao neki nepregledni lanac vagona.

Sreća da smo Crnjanski i ja išli istim putem iz Beograda u Zagreb: Krleža, nakon Demićevog otkrića

Nije, dakle, Demiću prigovor što na ovaj voz u svom romanu nije ukrcao fabulu, nego to što je, iz poglavlja u poglavlje, na tračnice postavio tristo standardnih primječanija koji će se do kraja knjige otegnuti do mrtvila. Moglo bi mu se preći preko toga što svoje meditacije podmeće glavnom junaku, što junak mora stajati iza svake njegove riječi, što ostale likove i dijaloge i atmosferu daje tek kao dekor tog razglabanja, pa čak i to što ovu knjigu slijepljenih razmišljanja na s-h temu podmeće pod roman, da su te varijacije kojim slučajem zanimljive i neobične. To je, međutim, bilo dosadno, kao da vam neko, jednu za drugim, opriča pedeset anegdota i situacija iz istorije jugoslovenske književnosti, što bi se možda lijepo uklopilo kad bi ovaj roman bio ne toliko brizantan feljton. Tome nema kraja... Literarni otac Filipa Latinovicza dobio je po gubici zato što je pobjegao iz austrijskog vojnog učilišta, Beograd je svojim nadmenim nerazumijevanjem čeličio njegovo hrvatstvo, voz iz Beograda do Zagreba stiže tri puta brže nego ranije ali (reče jedan naš pisac) trudnica nosi dijete isti broj mjeseci, istim putem se Krleža vraćao iz Srbije i Crnjanski išao na školovanje u Rijeku, u Krleži i Crnjanskom trebalo bi tražiti karakteristične predstavnike čitave nacije, Crnjanski je isuviše poetični i patetični profesor istorije dok je Krleža nerealizovani oficir, Crnjanski je u uniformi austrougarske armade strepio da ne dobije kuršum u glavu, dok se kao pseto povlačio sremskom kaljugom...

... Crnjanski i Krleža su bili skloni prekoplotovskom ašikovanju, Skerlić je zamrzio Lazu zato što se nije htio pozdraviti u vozu (kako svjedoči Crnjanski u Komentarima Lirike Itake), Krleža i Crnjanski su nacionalne determinante, jedan isuviše lijevo, drugi isuviše desno, politika je kod nas progutala sve, pa i umjetnost (kaže Stanko Lasić), blato nas kod Crnjanskog tjera na kretanje, dok je kod Krleže blato ponižavajuće, Crnjanski u pismima govori da ne može podnijeti Beograd, a Krleža se jada nad zagrebačkom čamotinjom, i tome slično. Jasno je da, mjestimično, Demić ponavlja crnjanskijevsku refreničnost (...meni je zagonetan, meni je interesantan...), ali za razliku od pripovjedača Hiperborejaca, Demićev trezvenjak na pijanoj lađi (kako to gordo zvuči!) donosi opšta mjesta, njegovo pričanje je monotono, što ne ide baš u prilog ove knjige, sve ako i zaboravimo da izostaju zbivanja koja bi (ako ne) osmišljavala esejističke pasaže, onda ih razgađala i motivisala, kao u Embahadama i Hiperborejcima, ili Izletu u Rusiju.

Crnjanski, vrlo desno: Dok se Demić vrati s puta, mogu biti vrlo levo
Photo: politika.co.rs

Demićev pripovjedač sve vidi kao literarnu kategoriju, on miješa stvarnost i knjige, on se gotovo nikada ne osamostaljuje od Demićeve vizije o izbjeglici s oreolom neke raspetosti i svetog žala, što je misao kojoj Demić gotovo sve podređuje u svojim djelima. Takva hijerarhija odrazila bi se na živost teksta, sve i kad bi to bila grandiozna vizija. U Molskim akordima, zbirci priča također poetičnog naslova, ovjenčanoj Andrićevom nagradom, kao drugom dijelu izbjegličkog petoknjižja, kod Demića ponovo defiluju likovi kojima crna traka polovi dušu, ponovo su tu neki pisci koji su se udaljili od otadžbine, koji se s periferije vraćaju u krilo naciona, ili jedan koji u sebi vidi nedarovitog književnika kad se gleda očima političara, i nedostojnog političara kad se književnički upilji u ogledalo. Demić, kao autor, govorio je o izvjesnom umoru koji su mu donijele njegove knjige, udarati pet puta glavom u isti zid slomilo bi i Tolstoja. Kritičari kažu da Demić pokazuje srpsku istoriju kao zbir loših ponavljanja, kroz stoljeća, i ako je srpska nacionalna egzistencija doista ta stvar koju varira Demić u svojim knjigama, onda se radi o predmetu ne baš živom, ne toliko književno zanimljivom, pomalo dosadnom, ipak klišeu. Demić daje svoj prilog u uvezivanju tog beskrajnog kontinuuma, sve dok se ne umrtvi.

Pri kraju romana, pripovjedač iz Trezvenjaka, imaginirajući susret s bratom koji neće dočekati do posljednje stranice romana, sjeća se Crnjanskijeve krilatice koja kaže da pisac koji ne učestvuje u sudbini svog naroda i nije pravi pisac. Ako smo identifikovani kao Srbi, kaže Demić u jednom intervjuu, to je zbog toga što nas je neko tako video, otuda mi je komično kad vidim pokušaje odricanja identiteta. Pokušavajući, međutim, poreći sve one koji ga identifikuju kao ne baš vještog pisca, Demić će Trezvenjake završiti neočekivano. Glavni lik će u posljednjim rečenicama knjige objaviti da međutim i dalje putuje, onkraj, uprkos prividu da je putovanje završeno, putuje, međutim, tamo gdje smo svi niko i ništa, tamo gdje nismo ni prah ni pepeo, on na kraju putuje, vjerovali ili ne, direktno u Međutim. Ponovivši frazu s putuje i međutim po jedanaesti put, Demić daje prilog u osmišljavanju srpsko-hrvatskih odnosa, i samim tim srpske nacionalne sudbine, zaključujući jedan neubjedljiv pojedinačni slučaj.

star
Oceni
4.30
Ostali članci iz rubrike Recenzije