Kultura Recenzije
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (7)

"Osama" Vladimira Kecmanovića

Kad Bošnjak progovori u srpskom romanu

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Vladimir Kecmanović, inovator: Kad naučite bosanski jezik i pročitate roman, pokazaću se celi
Vladimir Kecmanović, inovator: Kad naučite bosanski jezik i pročitate roman, pokazaću se celi
Photo: Stock

To što je Kecmanovićev glavni lik Bošnjak, što pokazuje razumijevanje za njega i simpatije za muslimane koje progone Amerikanci, možda je za njega veliki korak, ali to još uvijek ne znači da je napisao književno djelo. Kecmanović će ostati sklon plošnosti registra i crno-bijelim klišejima, taman sad da postane bošnjački pisac i zvijezda interkulturalnih studija i političke korektnosti. Neki kritičari su se bunili kad je nedavno Aleksandar Jerkov izjavio da Kecmanović određuje srpsku prozu danas, onako kako su je nekad određivali Andrić, Pekić, Mihailović i Kiš, to je međutim odlična vijest za one koji srpskoj književnosti ne žele ništa dobro

Iako dosad nije mnogo pisano o Osami Vladimira Kecmanovića, taj roman je već dobio nekoliko kvalifikacija koje stoje u izlogu kao etikete. Emir Kusturica piše, naprimjer, da je to djelo koje svrstavamo u žanr "knjiga otvorenih vena", što bi trebalo značiti valjda da se knjiga gadno rasjekla, tako da bi je trebalo čitati prije nego što tinta iscuri. Muharem Bazdulj je pak nešto konkretniji, kad primjećuje da se Kecmanović programski uklopio u Andrićevu tradiciju, znalački i maestralno. I Kusturica i Bazdulj su složni da Kecmanović, kao Andrić, u ovom romanu dubinski razumije (nešto što oni zovu) "tragizam istorijske sudbine bosanskih muslimana". Vladimir Pištalo, međutim, dolazi do zaključka da je priča ispričana vedrim i nepobedivim uličnim jezikom.

Kecmanović u ovom romanu doista pokušava imitirati "živopisni bosanski govor", i to svi koji govore o ovom romanu ističu kao kuriozum. Njegov pripovjedač je bosanski musliman koji živi u Americi, a Kecmanović upotrebljava skaz da bi imitirao njegov bosanski govor. Taj glavni lik onda drži monolog, onako kako to osjeća Kecmanović, koji stilizira njegov iskaz da bi ga promaknuo u (neobičnog) predstavnika jedne grupe. U to ime pripovjedač se neprestano obraća neimenovanom piscu, tretirajući samog sebe (uglavnom šaljivo) kao baliju koji se obraća jednom vlahu što će zapisati njegovu priču.

Kecmanović je doista posegnuo za postupkom koji je posljednjih godina u ovdašnjoj književnosti poprilično korišten, raznolikim variranjem i oponašanjem andrićevskog ritma, gnoma, mudrolija i pripovijedanja. Kao srpski pisac i deklarisani nacionalist, dakle, Kecmanović se ovog puta koristi postupcima tzv. pripovjedačke Bosne, jednog potrošenog koncepta, štujući kult pripovijedanje i tkanje priče, podražavajući u romanu usmenog pripovjedača, reproducirajući jednu kasablijsku i komšijsku perspektivu i senzibilitet. Neki interkulturolog bi to mogao unaprijed proglasiti postignućem, ali ne bi bilo loše provjeriti kako Kecmanović taj jezik koristi u romanu.

Njegoš poručio orkestru za kanonizaciju i sahrane: Dovedite mi tog Kecmana, čuo sam da Andrićgrad ne pamti takvog talenta
Photo: spc.rs

I mene zovu Pisac. Pa kad kažu to - Pisac - crknu od šege. Zato šo puno prićam. A i zato šo ne pišem. (...) Eto - rec sam - kad kaeš nešto šo drugi nis čuli - jel to laganje? (...) A to šot ja napišem - ni na ša ne lići.

Praveći autorefleksije o činu pripovijedanja, Kecmanović ostaje ustrajan u tome da njegov pripovjedač govori onim jezikom, kako bi inače govorio jedan govornik te bosanštine. Kecmanović kao da je tom govorniku pripisao sve moguće karakteristike za koje je načuo da ga sljeduju, on ne popušta nijednog trena, kombinujući izraze s raznih bosanskih strana. Uzmimo da je to stvarno moguće, da je govor toga lika neki miks svih (bosanskih) oblika za koje je Kecmanović čuo, ali i dalje ostaje problem što su pojedine rečenice toliko napučene tom karakterističnom leksikom da ispadaju ne samo neuvjerljive, nego zvuče i smiješno.

Kad se ratnim sevapom stiglo bavit toliko njiha - od te Munirove Belme, pa sve do Titine unuke - teško da ti, pisac, nisi o tom bukadar toga ćuo i proćto.(...) Da vidimo šo me neš zavlačiti i šoš se izvuć! Ne mere to tako! (...) Al o mojoj Amerki pojma imla nije. (...) Družla bi se i ćekala da dođeš. Ko šob i došo.

Ne samo što pojedine fraze zvuče smiješno, nego i zato što ih je teško i izgovoriti, možda srpski publikum teško povjeruje da neko stvarno ovako govori, ma koliko bio egzotičan taj (bošnjački) govornik. Po Kecmanovićevoj mjeri, pripovjedač guta vokale i suglasnike tamo i gdje treba i gdje ne treba, tako da ovaj srpski pisac daje neke svoje priloge sarajevskom žargonu: pošo (pošto, u analogiji prema šo), nešo (nešto), niša (ništa), podže (podiže), haššari (hašišari). Ova ustrajnost zvuči pomalo umjetno, ali uzmimo da je Kecmanovićev pripovjedač poseban ili da se u toj Bosni stvarno tako govori.

Radi se o tome, međutim, da je svevši taj žargon na najrudimentarniju mjeru, Kecmanović preveo jezik na jednu apstrakciju lišenu idiomatske osnove. Hoteći biti što uvjerljiviji, Kecmanović gubi osjećaj za nijanse jednog stila i svodi ga na zajednički imenitelj, sa onom ustrajnošću kao što je uvijek dosljedan sa onim šo, ša, pošo, nešo, niša. Želeći biti što vjerniji jednom govoru, njemu je na kraju uspjelo ispasti umjetnim kao da je prepisivao iz dijalekatskog atlasa, a ne sreo živog čovjeka. U konačnici, stilizacija dolazi u tekstu s nekom funkcijom, pisac čini nešto sa stiliziranim materijalom, sve dok se prvobitni žargon ne nadiđe i preregistirira, njemu nije cilj tek vjerno prenijeti određeni jezik, a Kecmanović taj govor najgrublje oponaša razbijajući ga tek enterima u svojoj već smiješnoj maniri.

Ivo Andrić, žrtva: Stvarno mi nije jasno šta sam vam ja skrivio
Photo: Stock

Kecmanovićev roman su, kad su mu uručivali andrićgradsku nagradu, poredili sa Mihailovićevim Kad su cvetale tikve, što je naravno smiješno, jer se baš tu vidi razlika, ako se odmjere ta dva romana. Dragoslav Mihailović organizuje iskaz Ljube Šampiona prema svojoj mjeri, on ga dotjeruje i radi na njemu, uglazbljuje u ritmu svojih odlomaka, tako da je taj iskaz razveden i zanimljiv, dobija neki novi kvalitet, a žargonizmi i imitacija govora doneseni su s mjerom. Mihailović ima dublji plan s tim iskazom, njemu nije cilj vjerno prenijeti iskaz jednog dušanovačkog momka, zato Ljuba Šampion nije u svakom trenutku predstavnik svoje grupe (ako i jeste ponekad), nego prije svega zanimljiv pripovjedač i individualiziran lik koji ima funkciju postizanja širih efekata i projekcija o ljudskoj prirodi, kako mu je to pisac namijenio. Kod Kecmanovića se ta jezička plošnost i dosljedni verizam odražavaju i na širem planu, on je tek banalan i enervantan, dok Mihailović organizacijom skaza prevazilazi tu jezičku jednosmjernost ako je ona i postojala u podtekstu romana i prevodi stvarnost u neobične paradokse.

U "Osami" je sve karikatura, likovi su svedeni na klišeje, koje taj jezik doziva iz tradicije. Murat, najbolji prijatelj pripovjedača, gazija je nepobjedivi i beg, koji prije rata obara sve cure redom, od muslimanki preko šokica do vlahinja, da bi se onda smirio i oženio i dobio sina, a kad dođe za to vrijeme, usprotivio nacionalističkim vlastima i postao komandant grada u ratu, sve dok ga SDA spletkari ne ubiju. Njegov sin je mirno i načitano dijete, koje pod pritiskom strašnih okolnosti poludi i umisli da je Osama bin Laden, zbog čega ga Amerikanci muče. Muratova žena i Osamina majka je požrtvovana profesorica engleskog jezika, najobrazovanija žena u kasabi, koja je za ljubav svoga sina spremna postati i pobožna muslimanka, iako je Srpkinja.

S druge strane, kako kaže pripovjedač, stoji poganac Munir, koji je pravi sotona i gori i od Amerikanaca. Oženjen jednom djevojkom koju je Murat ostavio (iako je lijepa i dobra kasnije će se i ona prozliti i poružniti), taj Munir ode veoma rano u drotove samo da može pakostiti gaziji Muratu. Čak i Munirovo dijete je ružno i retardirano i svi ga zovu Meho Ćvaka. Dok Murat skreće pažnju na zloćudnost programa nacionalističkih stranki, dotle se pogani Munir preko noći iščahuri iz komuniste u vjernika i SDA-ovskog aparatčika, da može pucati s leđa u ratu Muratu kao odmetnutom komandantu, jer nije samo pićka, nego lukava pićka. Kasnije će taj Munir sarađivati sa Amerima, tobože da razotkrije teroriste, iako ih ustvari štiti, zato će prijaviti i Muratovog sina Amerima, jer je saznao da mali umišlja da je Bin Laden, a to će biti sve prije nego što napravi dvore kao pravi tranzicijski tajkun i privatizira fabriku, i tako dalje, i tako dalje.

Čemu sve to služi? Od Kecmanovića kao pisca nije se moglo ništa drugo ni očekivati, ali nije lišeno zanimljivosti pogledati kako mu uspijeva postići ovaj efekat kao da gledamo narodnu bajku u lošem crtanom filmu. Ne djelajući na iskazu, on je pustio Pripovjedaču da govori po svojoj mjeri, onako kako bi se izražavao kliše narodskog čovjeka. Kecmanovića su možda uvjerili da daje tako prototip bosanskog čovjeka, ali nema tu ništa drugo osim floskule banalne stvarnosti uglavljene u sam tekst. Vinaver je skretao pažnju na mnogostrujnost, mnogosmjernost, mnogozvučnost govornog jezika, pozivao je pisce da osluškuju nešto trepetno u njemu, pouzdajući se da se u tim gramatičkim nepravilnostima krije nešto drhtavo i u osjećanjima, a Kecmanović taj govor koristi tek slijepo realistički ga prenoseći, forsira ga do apsurda, dok ga ne ubije, reproducirajući doslovno zateknute ritmove i ne radeći ništa da ih nadiđe, u čemu se po Vinaveru krije specifikum poezije koja prevazilazi postojeći ritam.

Njemu kao da je bilo dovoljno donijeti skaz u što surovijoj formi, ne uplićući se mnogo, što jednostavnije, a to je paradoksalno dalo rezultat da i sam iskaz pripovjedača bude neautentičan i karikaturalan. Kada počne govoriti o ratu, ponovo ćemo se kod ovog kultnog srpskog pisca sresti sa najordinarnijim stereotipima, i ponovo će njegov žanrovski i stilski izbor dozvati prikazu njegove ideološke vjere. S druge strane, njegova ideološka vjera neprestano vapi za ovako jednostavnim stilskim rješenjem. Murat organizuje u svojoj kasabi vojsku jednog dana i oni pođu u obližnju šumu da se dogovore s četnicima. Kad nalete na prvu stražu, Murat se malo popičkara s njima, oni ga krenu ubiti, ali onda neko kaže, nemojte, to je onaj Murat i oni ih odvedu Vojvodi. Tamo se opet pregovara, Murat (budući kurat) traži od Vojvode da se njegove čaršije mane, Vojvoda mu to obeća ako i oni njih neće napadati, i oni onda sjednu i napiju se do besvijesti.

Muharem Bazdulj, zajebava samog sebe i Kecmana: Mi se programski uklapamo u Andrićevu tradiciju
Photo: opowiadanie.com

Kecmanović ta ratna zbivanja predočava tako smiješno, kao da se radi o jednoj epizodi nekog romana o hajducima, kao da Veselinovićev hajduk Stanko odlazi malo na pregovore u obližnji šumarak, što se sretno završi nekom vrstom bratimljenja. Dok Srbi bivaju pohapšeni a njihovi se stanovi pljačkaju, u toku ratu u Muratovoj čaršiji niko do kraja romana i ne pogine osim njega, koji će pasti kao žrtva zeleno-ustaške zavjere, znači opet kao posljedica hajdučko-uskočkog nadgornjavanja. Nije dakle čudno što se ovom prilikom pojavila ta anahrona plošnost realizma, kao konstrukcija, jer ideološka stereotipnost kod Kecmanovića zaziva njegovu stilsku blaziranost, isto kao što ta jezička nevještost pruža dovoljno prostora samo za ideološka opšta mjesta.

U toj crno-bijeloj polarizaciji, kod Kecmanovića su svi toliko poravnati, da i on sam pomiješa nekad svoje likove, pa tako na 124. stranici piše da je u toku pregovora, na Vojvodinu uvredu, kad nastane džumbus, skočio Munir s kalašem u ruci, iako Munir nije ni krenuo na tu ekspediciju, nego je očevidno to skočio s kalašem Murat, jer su pomenuli njegovu ženu Milicu. Čak ni Kecmanović ne uspijeva razlikovati svoje gazije od kukavica, jer su svi plošni i isti, lice i naličje, zaboravljajući kako mu se likovi zovu, i čini se da se samo predsjednici žirija tu uspijevaju snaći.

Neko će reći da ta jednostavna akrobatika ide na dušu pripovjedača, da je to njegova vizija, ali to i jeste problem, jer postavlja se pitanje šta pisac postiže tim skazom. Smiješnu legendu? Bajkicu kojom marširaju dobri i zli? Predložak za crtani film? Ovdje se ispostavlja kao da pisac ne zna ništa više u odnosu na pripovjedača, nekog dedu iz kasabe. Treba pogledati samo kako Mihailovićev Ljuba Šampion gradi ostale likove u njihovoj složenosti, tako da se ne zna ko iz tih čvorova stvarnosti izlazi kao dobar a ko kao zao, i onda to vratiti u kontekst Kecmanovićeva sočinenija, koji jasno razdvaja tamu od svjetla, prave hajduke i gazije od licemjera i pičkica. Srpska književnost je doista napredovala, od humora i paradoksa stvarnosti do crno-bijelih klišeja i epskog jedinstva vremena, koje je karakteristično i za pripovjedačku Bosnu.

Aleksandar Jerkov, neprijatelj srpske književnosti: Kecman nam određuje danas prozu
Photo: Milica Jovanović

Sve to se potvrđuje i kad Kecmanović počne evocirati Andrića, uz čiji bok ga je stavio Jovan Delić, kao predsjednik žirija andrićgradske nagrade. Taj odnos i počinje i završava se kad pripovjedač, čitajući Prokletu avliju, dođe do nevjerovatnog otkrića, da je u njihovom životu sve isto kao kod Andrića: isto kao što je Ćamil umislio da je Džem sultan, tako je Muratov Bajazit umislio da je Osama bin Laden, sotona Munir je Karađoz, pripovjedač je fra Petar, cijeli svijet je Prokleta avlija, a Vladimir Kecmanović je nešto kao Ivo Andrić. Radi se o tome da ovdje nije u pitanju čak ni parodija Proklete avlije, što bi podrazumijevalo da parodičar neki već poznati postupak mehanizuje a onda nešto uradi s njim i organizuje ga na nešto drugačiji način, dok ga ne prevaziđe. Kecmanović, međutim, od Andrićeve strukture pravi farsu: svodi ga na najgrublju formu, prevodi u karikaturu i ostavlja tako lišenu bilo kakvih složenijih konsekvenci.

Ako je već svima dobro poznata priča u Prokletoj avliji zvučala kao tragedija, sada smo dočekali da se vrati kao farsa. Muharem Bazdulj je možda upravu, Kecmanović se u Andrićevu tradiciju uklapa isključivo programski, onako kako su mu pripisali čuvari srpske književnosti, samo ostaje nejasno šta je tu onda znalački i maestralno. Vjerujući u grandiozne pojmove, Bazdulj i Kusturica vjeruju da Kecmanović izražava tragizam istorijske sudbine bosanskih muslimana. Kecmanoviću, kao piscu, bilo bi bolje da se pokazao sposobnim predočiti živo i zanimljivo sudbinu i govor bar jednog lika. Ovako, dosežući te mutne pojmove, kao što su tragizam, istorijska sudbina i narod, pucajući kao i obično u nebo, on je fulio sve živo u književnosti.

Osama, legenda o Bošnjacima za retardirane
Photo: Laguna

U čemu bi se kod Kecmanovića ispoljio taj tragizam: u tome što bosanski muslimani govore šo, ša, pošo, niša? u tome što umisle da su Bin Laden? u tome što završe u Americi? u tome što se osjećaju kao Andrićevi likovi? Obuhvatajući svojim djelom univerzalni pojam, Kecmanović je sveo govor svog lika samo na govor bosanskog muslimana, kako ga vidi, njemu je uspjelo napraviti od njega tek karikaturu, nešto papirnato. Loš pisac ostaje loš pisac čak i kad promijeni tradiciju, da se Kecmanović sada počne služiti nekim registrima iz avganistanske književnosti, da bi još jače istaknuo svoj antiamerički angažman, on bi opet udario na najgore registre i rješenja. Nije doista čudno da je baš izabrao po mjeri svog talenta taj prosede pripovjedačke Bosne, baš taj jezički registar, kao Jergović i Bazdulj, što je potvrdilo da naša književnost ostaje jedinstvena čak i kada su u pitanju njeni najtanji talenti.

To što je Kecmanovićev glavni lik Bošnjak, što pokazuje razumijevanje za njega i simpatije za muslimane koje progone Amerikanci, možda je za njega veliki korak, ali to još uvijek ne znači da je napisao književno djelo. Kecmanović će ostati sklon plošnosti registra i crno-bijelim klišejima, taman sad da postane bošnjački pisac i zvijezda interkulturalnih studija i političke korektnosti. Neki kritičari su se bunili kad je nedavno Aleksandar Jerkov izjavio da Kecmanović određuje srpsku prozu danas, onako kako su je nekad određivali Andrić, Pekić, Mihailović i Kiš, to je međutim odlična vijest za one koji srpskoj književnosti ne žele ništa dobro.

Kao čitan i sveprijemčiv autor, Kecmanović mnogo šta u romanu ostavlja nabačeno i plošno, jednostavno i nedovršeno, kao trik i dosjetku. Ili zaboravi razraditi započeto, ili namjerno ostavi pojedine nivoe u tom stanju, ili je glup i netalentovan, a kod njega se nikad ne osjeća da se uopšte kretao u smjeru u kojem bi mogao napisati nešto više od onoga što je stvarno napisao.

star
Oceni
4.21
Ostali članci iz rubrike Recenzije
image

"Osama" Vladimira Kecmanovića

Kad Bošnjak progovori u srpskom romanu

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak