Kultura Recenzije
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Beasts of No Nation

Djeca koja siluju, pale, ruše i ubijaju

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Dečak-ratnik i njegov zapovednik: Agu i Komandant
Dečak-ratnik i njegov zapovednik: Agu i Komandant
Photo: www.theguardian.com

Sve što se od trenutka u kojem Agu dolazi u ratni logor u filmu događa, gotovo je detaljan prikaz procesa stvaranja ubilačkih dječijih mašina. Razvijen je cijeli sistem obuke, koji kao u obrednim kultovima stvara fanatičnost i privrženost. Ništa više ne postoji, samo Komandant. On je jedina tačka u koje dječaci gledaju. Film bi u tome još uvijek bio površan, da reditelj veoma vješto ne uvodi i druge elemente te “opčinjenosti” Komandantom. Uvidjećemo da dječaci u procesu ratničke inicijacije prolaze kroz seksualna zlostavljanja, jer biti “vojnik” znači istrpiti požudu Komandanta. Biti “vojnik” znači oslobađati se upotrebom narokotika, koji “osnažuju” mlade ratnike. Stoga su oni spremni mačetom razbiti glavu, silovati, paliti, rušiti

Sjećam se, bila je to špica za neku spoljno političku emisiju, ili jedan od onih arhivskih snimaka koji se koristi kako bi se ilustrovalo, da baš ilustrovalo, ratovanje negdje tamo, na dalekom afričkom kontinentu, dječaka sa kalašnjikovom koji puca na ulici. Ali ne puca kao vojnik, niti kao neko ko želi ubiti, već puca kao plesač. Kako plesač dječak puca? Pušku drži u jednoj ruci, a položaj i pokreti njegovog tijela su takvi kao da se upravo sprema izvesti neku akrobatsku plesačku tačku. I on zaista puca, puca i pucajući pleše. Dok se lagano giba ramenima unazad, u tom svom makabričnom ritualu, mi vidimo da pucati za tog dječaka jednako znači igrati se i živjeti. Davno je bilo, ali uvijek bi me ta snimka zakucala za ekran televizora. Ta količina samouvjerenosti i veličanstvenosti tog ubilačkog plesa jednog afričkog dječaka bila je snažnija od svih drugih priča o ratu. Pa čak i onih priča koje pamtim iz naših klanica.

Nije više bilo važno koliko mrtvih, koja je frakcija koju nadjačala u nekom ratu, gdje je uopšte taj rat. Jednostavno, zaprepašćujuća je ta dječakova igra (?) sa kalašnjikovom. Ne igra sa drvenim puškama, ne praćka sa kamenicama koje mogu razbiti glavu, ali ne baš ubiti, već igra sa oružjem čije punjenje prosipa mozak, kida trbušne maramice i razara ograne.  Pucanj je to od kojeg srce eksplodira kao balon od helijuma. Rasprši se na desetine komadića, od kojih svaki pulsira još jedan trenutak, dodirujući se u slobodnom  padu sa betonom kao svojim posljednjim krvavim utočištem. A on, dječak, samo je zanesen. Šapnuli su mu da to tako treba ili mora da bude. Da je ubiti jedino važan impuls, jedino važna “djetinja igra”.

Tamo daleko, negde u Africi: Ubijanje je u toku, detalj iz filma
Photo: supexmag.com

Stotine hiljada malodobnika, bez obzira na pol, danas ratuje svijetom. I planetarno je poznato da su djeca u nebrojano mnogo zemalja, u vijeku takozvane prosvijećenosti i tehnološkog uzleta, izložena direktnim ratnim dejstvima. Uz to, kao još stravičnija dimenzija ratovanja, koriste se kao veoma moćna živa sila rata, koju je indoktrinacijom veoma lako fanatizovati, i koja strastveno i nesvjesno ratuje u ratovima koje su proizveli odrasli. Koji su posve isključili spoznaju šta znači biti dijete. Važno je ubiti drugog, ubiti sve, radi efemerija kakve su “naša zemlja”, “naš bog”, “naš narod”... Ništa sem toga. Šta je život djeteta nego naše pravo da ga založimo “našem bogu”, kao “dar”, kao znak naše vijernosti u odbrani “naših svetinja”. Dakako, može zazvučati patetično i suvišno moje osvrtanje na rat i djecu u njemu. Jer su stvari poznate svakome ko želi biti informisan. Da, znamo. Ginu hiljade djevojčica i dječaka, neposredno ili posredno uključenih u rat. Ali su te smrti daleke smrti. Sve te afrike, svi ti bliski istoci, svi ti nesretnici koji kruže oko našeg udobnog evropskog staništa i nisu ništa više do ona već pomenuta ilustracija tamo nekog rata. Za mnoge ovdje, u našoj kaštelanskoj krvavoj Kvaviji, i naši ratovi su bili ilustracije ratova. I kao takvi su i danas ostali. Pa opet, pišem. Jer smrt ne mogu razumijeti, ali je mogu pojmiti kao nužnost kruženja u univerzumu. Ali smrt djeteta u bilo kojoj klanici svijeta, ne mogu ni pojmiti, ni razumjeti. Nikakve nužnosti u tome nema. Samo jad i užas našeg svijeta.

 

Film “Beasts of No Nation” reditelja Cary Joji Fukunaga, i otuda ova moja uvodna antiratna tirada, priča je koja upravo, a kako se mom skromnom gledalačkom oku čini, na umjetnički snažan način secira temu djece-ratnika. Tema ovog filma jeste pogodna da se od nje napravi patnički film koji će izazvati pijetet gledalaca udobno zavaljenih pred svoje ekrane. Međutim, reditelj Fukunaga ne podliježe osjetljivosti i skliskosti ove teme, već nastoji preciznim struktuiranjem i raslojavanjem ovog narativa prikazati svu stvarnost ratova u kojima ginu djeca, ali i u kojima djeca ubijaju. Što na onoga koji gleda ovaj film ostavlja utisak koji mora potaći neke dublje procese. Bar na trenutak da se osvijetli stvarnost vremena koje po svemu jeste naše vrijeme. Dakle izbjegava se plakatno ili pamfletističko pristupanje ratu, ali se znalački doziranom brutalnošću, koja je nesumnjivo prisutna, ne želi film odvesti u odveć krvavu priču.

Time se ne nastoji bilo šta sakriti, ali se upravo izbjegavanjem jeftinih šokiranja, koja mogu na prvu izazvati gađenje, hoće mnogo temeljnije propitati cjelokupna struktura rata. Uz sve njegove slojevitosti, sve premreženosti i gadosti. Na taj način, dajući neke činjenice u naznakama, uvodeći određene simbole koji posredno slikaju ratne moćnike u svoj njihovoj krvoločnosti, Fukunaga stvara autentičnu atmosferu svog filma. Iz koje opet proizilazi jedan podsvjestan, ali ni najmanje površan dojam kod gledaoca. Koji, a to je valjda jedini zadatak uspjele umjetnosti, pomjera okoštale perspektive, osvješćuje ih, nastojeći otvoriti drugačije poglede na sve groze stvarnosti. Koji, ako ništa drugo, ponovo pokreću ono ključno pitanje: zašto? Ono ništa ne rješava, ali nas spasava prokletstva ravnodušnosti. Jer to je i naš svijet!

“Beasts of No Nation” film je koji prati priču dječaka Agua (igra ga sjajno dječak Abraham Attah). On, u neimenovanoj afričkoj zemlji, u sukobu zaraćenih frakcija najprije biva odvojen od majke i mlađeg brata, ostajući sa ocem i starijim bratom da “brani” svoje selo. Da bi usljed upada jedne od frakcija izgubio i oca i brata. Osuđen je da bježi. Njegovo ga višesatno trčanje dovodi u područje logora koje kontroliše još jedna od frakcija koja je u ratu. Ova frakcija, vodi je Komandant (igra ga glumački moćno Idris Elba), je specifična po tome što regrutuje dječake kojima je suprotstavljena strana ubila roditelje. Ono što Komadant radi surovo je čeličenje dječaka i njihovo spremanje za osvetnički rat. Sve što se od trenutka u kojem Agu dolazi u ratni logor u filmu događa, gotovo je detaljan prikaz procesa stvaranja ubilačkih dječijih mašina. Razvijen je cijeli sistem obuke, koji kao u obrednim kultovima stvara fanatičnost i privrženost. Ništa više ne postoji, samo Komandant. On je jedina tačka u koje dječaci gledaju. Film bi u tome još uvijek bio površan, da reditelj veoma vješto ne uvodi i druge elemente te “opčinjenosti” Komandantom. Uvidjećemo da dječaci u procesu ratničke inicijacije prolaze kroz seksualna zlostavljanja, jer biti “vojnik” znači istrpiti požudu Komandanta. Biti “vojnik” znači oslobađati se upotrebom narokotika, koji “osnažuju” mlade ratnike. Stoga su oni spremni mačetom razbiti glavu, silovati, paliti, rušiti...

Pored toga, Fukunaga u cijelu priču uvodi još dvije veoma važne dimenzije koje film “Beasts of No Nation” upotpunjuju, čine ga kompleksnijim i obuhvatnijim ostvarenjem. Prva je ona koja se odnosi direktno na sam rat. Donoseći presijek svih ratnih prljavština, spletki između Komandanta i Vrhovnog komandanta, reditelj ovog filma daje snažan mizanscen onome što jeste njegov glavni narativni tok. Iz toga se vidi sva suludost poduhvata, i pobune Komandanta protiv vrhuške vlastite vojske, koja ga u završnici filma odvodi u potpuno ludlilo i osipanje njegove jedinice. Dok je druga dimenzija, za uspješnu izvedenost filma mnogo važnija, ona koja se odnosi na unutrašnji glas samog dječaka. U filmu to svakako nije ni najmanje nov postupak, znamo to. Ipak, u procesu gradnje priče ovog filma, unutrašnji glas dječaka Agua daje nam sve ono bez čega bi ovaj film bio samo još jedna priča o ratu. Na sreću, taj unutrašnji glas dječaka Agua, veoma često prožet psihodeličnim detaljima, kojima nam reditelj dočarava bunilo, bilo izazvano strahom ili drogama, u kojem se dječak-ratnik nalazi, snažno na površinu iznosi svu razornost rata i razmjere destrukcije koju dječije prisustvo u njemu sa sobom nosi. Samo u takvoj perspektivi je moguće da Agu kaže kako metci jedu sve. Ili da nam kao metak silovito mislima prostruji dječakova želja da uhvatiti sunce, i stegne ga dok ne prestane sijati, da niko ne vidi šta se dešava u svijetu. Iako u svojoj završnici film “Beasts  of No Nation” ostavlja dozu nade, strašno pitanje ovog filma ostaje: Može li se biti dijete nakon rata?

star
Oceni
4.64
Ostali članci iz rubrike Recenzije
image

"Osama" Vladimira Kecmanovića

Kad Bošnjak progovori u srpskom romanu

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak