Kultura Recenzije
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (16)

Hrvatska nečista savjest pod povećalom Tomislava Jakića

Vučji čopor ponovo pokazuje očnjake

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: fanpop.com

Mnogima je Tomislav Jakić neugodan svjedok i najradije bi da nema njegove knjige „Nisam zavijao s vukovima“ (nedavno objavljeno drugo dopunjeno izdanje), koja je uzburkala savjesti i dovela u pitanje lažne javne slike o ljudima i događajima, kakve su izgradili sami o sebi ili platili da to drugi učine za njih. Jakić nije običan kroničar zbivanja, nego - krunski svjedok toga što su istaknuti pojedinci i skupine (i kako) radili u pojedinim razdobljima novije hrvatske povijesti. On bez milosti otkriva tko je tko u vučjem čoporu

Komu dopadne u ruke drugo, dopunjeno izdanje knjige Tomislava Jakića „Nisam zavijao s vukovima“ (NVO Gariwo, Sarajevo, prosinac 2013.) bit će na dvostrukom intelektualnom dobitku. Prvo, jer je iznimno vrijedno imati u svom fundusu dokomentarno-autobiografsku kroniku vrsnog tv-novinara i diplomata koji iz prve ruke svjedoči o trima ključnim razdobljima svoje zemlje u novijoj povijesti, a njegove knjige nema u slobodnoj prodaji. Drugo, taj svojevrstan politički krimić u kojem autor nije narator sa strane, nego izravan sudionik događaja, glavni ili jedan od važnijih likova koji će bez dlake na jeziku i opterećivanja mogućim neugodama uvesti čitatelja u grubu zbilju svog i njegovog vremena. Sve o čemu piše, Jakić stavlja pod znakovitu egidu: „Tako je bilo, baš tako“. Piše ono što je vidio, doživio, čuo, u čemu je osobno sudjelovao do konca 2012. godine… Na mjestima na koja običan smrtnik nema pristup i u izravnom kontaktu s ljudima, koje taj smrtnik nikad nije/neće imati prilike susresti, a izravno su utjecali ili još utječu na njegovu i sudbinu zemlje u kojoj živi.

Bivši poznati komentator-mentor u Vanjskopolitičkoj redakciji Televizije Zagreb, a kasnije vanjskopolitički savjetnik predsjednika RH Stjepana Mesića, zabilježio je na 630 stranica intrigantne pojedinosti o zločinačkom mraku tzv. NDH, poslijeratnoj Jugoslaviji maršala Josipa Broza Tita, Udbi, Titu kao čovjeku i svjetskom državniku, njegovom projektu nesvrstanosti, raspadu SFR Jugoslavije, Franji Tuđmanu te okolnostima njegova dolaska na vlast i uspostave RH, neoustaštvu, antisemitizmu u RH, Stjepanu Mesiću u njegovih dva mandata, događajima što su uslijedili.

Neugodan krunski svjedok

U prošlih nešto više od pola godine, otkako je knjiga „Nisam zavijao s vukovima“ otpremljena iz tiskare, predstavljena je javnosti samo u BiH (Mostar, Sarajevo) i Srbiji (Novi Sad, Beograd), a u Hrvatskoj je sramotno prešućena. Medijska recepcija nezasluženo je blijeda. Kao i u slučaju prvog izdanja (Zagreb 2010.), za koje je predgovor napisao Stjepan Mesić. U RH je kraći prikaz donijela samo Naša riječ, glasilo antifašista otoka Raba. Nije teško prozrijeti medijski muk i društveno-političku trnovitu negostoljubivost s kojima se sudara Jakićeva knjiga. Najveći dio ljudi o kojima piše, nerijetko pod negativnim reflektorom (Ninoslav Pavić, Mirko Galić…), još su živi, neki se kite velikim nacionalnim zaslugama (Antun Vrdoljak) ili uživaju u uglavnom nezasluženim počastima (Žarko Domljan, 580 povlaštenih državnih dužnosnika s više od 8000 kuna mjesečno), a dio ih je još aktivan u politici i javnom životu (Stjepan Mesić, Ivo Josipović…).

Mnogima je Tomislav Jakić neugodan svjedok. Najradije bi da nema njegove knjige, koja je uzburkala nečiste savjesti i lažne javne slike o ljudima i događajima, kakve su izgradili sami o sebi ili muljatorski platili da to za njih učine drugi. Jakić nije običan svjedok toga kako su vukovi zavijali od 1990-ih godina, nego - krunski svjedok toga što su istaknuti pojedinci i skupine (i kako) radili u pojedinim razdobljima novije hrvatske povijesti. Autor neugodno ubada u jalovu svijest i prljavu savjest „legendi“, a to najviše boli. On bez milosti otkriva tko je tko u vučjem čoporu i zašto taj čopor danas, kad su sve kosti temeljito oglodane i oblizane, zavija sve žešće. Prizivajući neke nove obračune, kobna međunacionalna zla i krv unutar samoga hrvatskog korpusa.

Photo: mc.rs

Takav krunski svjedok neugodan je svjedok i zato se Jakićeva knjiga sinergijski prešućuje. Da se narodu ne bi otvorile oči. Jakić je potekao iz intelektualne građanske obitelji i imao sve predispozicije pripadati momčadi koja je 1990-ih preuzela vlast u RH, ratovala i skrojila državni okvir zemlji koja danas puca po svim šavovima, ali nije želio zavijati s vukovima. To ga je stajalo „pakračkog dekreta“ u Vrdoljakovoj „katedrali duha“, potucanja po raznim redakcijama za koricom kruha te ignoriranja velikih medijskih bosova Ninoslava Pavića (suvlasnik EPH Holdinga) i Mirka Galića (glavni ravnatelj Hrvatske radio-televizije). „Jakiću, vidjet ćemo, vidjet ćemo…“ - govorili su mu. I ništa.

„Maske su počele padati“, podnaslov je poglavlja u kojem je Jakić opisao intrigantna i komična zbivanja u jesen 1990. godine kada je, po nalogu HTV-ovog šefa Miroslava Lilića, morao  pratiti Franju Tuđmana i Gojka Šuška za posjeta ustaškoj emigraciji u SAD-u i Kanadi. Njegov kolega Boro Vučković nije dolazio u obzir za taj posao, jer, kazao mu je Lilić, „oni (Tuđmanovo društvo - op. M.V,) misle da je Srbin“. Tuđmanu i Šušku nije padalo na pamet ići među hrvatske emigrante koji nisu bili „politički obojeni, i to u crno“ niti je Tuđman bio iskren kada je srbijanskom bosu Slobodanu Miloševiću tada nudio konfederacijski ustroj Jugoslavije. Tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan smirivao je okupljene u ustaškim klubovima: „To je samo sredstvo da dođemo do samostalne države“.

Jakić je tada rezignirano telefonirao supruzi Diani u Zagreb: „Sve je otišlo do vraga. Ovi će sve upropastiti“. Godina 1990. bližila se kraju, buknula je balvan-revolucija u hrvatskim krajevima s većinskim srpskim stanovništvom i uistinu je - sve otišlo dovraga! I dan-danas nije gotovo! Šiknula je krv „na brdovitom Balkanu“ i samo su još teški nostalgičari mogli u skrovitoj intimi u toj krvi uočiti odbljesak tragičnih pouka davnih stihova Desanke Maksimović. 

Tek će Stjepan Mesić znati procijeniti Jakićeve profesionalne i intelektualne kvalitete i „upotrijebiti“ ga u svom savjetničkom aparatu, čime je hrvatska diplomacija dobila na dignitetu i sadržajnosti u odnosu na susjedne zemlje, a Predsjednikov antifašizam na oštrini i uvjerljivosti koji su proustašku desnicu dovodili do ludila. I još dovode! Mesić je na sve načine radio na bitnom otklonu od negativnog nasljeđa tuđmanovštine, ali nije osobito uspijevao. U svim njegovim intervencijama bio je vidljiv Jakićev rukopis (suradnja u regiji, odnos prema antifašizmu, otvaranje zemljama Trećeg svijeta, itd.). Nakon Mesićevog odlaska u „bivše“, slika Hrvatske i RH u regiji počela se osjetnije mijenjati. S „nedovoljno dobrog“, blago rečeno, na nedefinirano, s trendom pogoršanja.

Duhovi u regiji su se uzbudili

„Oni s kojima je Mesić pokušavao graditi konstrukciju stabilnosti regije, više nisu bili tu, ili su bili opterećeni problemima vlastitog održanja i opstanka“, piše Jakić. „I onda je došla pobjeda Nikolića.Nije me začudila, jer sam tjedan dana prije izbora bio u Novom Sadu i pratio na televiziji jednosatnu emisiju s njime. Retorika mu je bila takva, da je bilo posve jasno kako je ona bila prihvatljiva svakom poluobrazovanom i neobrazovanom biraču. A to je značilo samo jedno: Nikolićevu pobjedu. Što se i dogodilo i što je hrvatsku politiku, osobito Predsjednika koji je do tada 'igrao' isključivo na kartu svojih dobrih odnosa s Borisom Tadićem, zateklo kao grom iz vedra neba. Pričat će mi, međutim, novinarka koja je toga dana pratila izborni sabor Hrvatske demokratske zajednice, da su delegati u obližnjem kafiću euforično pozdravili vijest o izboru Nikolića. Napokon su opet na 'drugoj strani' imali toliko željenog 'neprijatelja'!

Photo: mc.rs

Nakon Nikolićevih kočopernih izjava o Vukovaru i Srebrenici, hrvatska fronta suradnje i stabilnosti u regiji, koja nije bila baš malobrojna, beskompromisno je napadnuta zdesna. Ultraši su došli na svoje „u ime hrvatskog naroda“ i ta ofenziva mržnje i netrpeljivosti posljednjih mjeseci poprima drastične razmjere (referendum o ćirilici, Knin i Čavoglave, istupi biskupa „Crkve u Hrvata“, itd.). Istodobno, četnički talambasi s druge strane, koji se sve vrijeme otkako je utihnulo oružje nisu gasili u bučnoj, osvetoljubivoj čežnji za granicom Virovitica-Karlovac-Karlobag, izdašno su hranili proustašku „argumentaciju“ protiv Srba, Srbije i regionalne suradnje. Jakić je to dijagnosticirao kirurški precizno.

„Duhovi u regiji su se uzbudili“, nastavlja Jakić u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“, „ali je desnica u Hrvatskoj likovala; pronašla je 'partnera' koji će joj pomoći da onemogući svaku dalju normalizaciju između Zagreba i Beograda, ali i da dovede u pitanje ono što je na tome polju do sada ostvareno. A službeni Zagreb se upadljivo držao na distanci, oglušujući se i o Nikolićeve pokušaje da popravi 'greške u startu' najavama da je spreman doći u Zagreb, čim bude pozvan. No, Zagreb je šutio, odnosno postavljao uvjete za takav poziv, što me neodoljivo podsjetilo na početak Račanovog mandata, kada je proboj u hrvatsko-srpskim odnosima ostvaren isključivo zahvaljujući Mesiću, jer je i tandem Račan-Picula postavljao uvjete za razgovore. Mesić je, međutim, razgovarao i led se počeo topiti. A sada se opet sakupljao.“

Ugrubo, uvjeti za normalizaciju odnosa, koje uglavnom diktira hrvatska ultradesnica uz hektolitre svete vodice i tamjana „Crkve u Hrvata“, slični su austro-ugarskom ultimatumu Srbiji, kojim je formalno počeo Prvi svjetski rat. U aktualnom slučaju: službena Srbija ima priznati krivnju i ispričati se za agresiju na Hrvatsku 1990-tih godina, otkriti sudbinu u ratu nestalih Hrvata, vratiti svu opljačkanu imovinu i platiti ratnu odštetu! Kad to Srbija učini, kažu hrvatski desničari - moći ćemo razgovarati o normalizaciji međusobnih odnosa. Na distanci i svatko sa svoje strane čvrste granične „željezne zavjese“, jer je „povijest pokazala da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti zajedno“.  

Jakićev šef Stjepan Mesić je po neizbježnom odlasku u „bivše“, tvrdi autor knjige „Nisam zavijao s vukovima“, svjedočio „rušenju gotovo svega što je gradio“. Na zamolbu novosadskog Nedeljnog dnevnika, Mesić je napisao autorski tekst o stanju u regiji u kojem je poentirao: „Treba pripaziti kojim će smjerom krenuti najveća opoziciona stranka, HDZ, pod novim vodstvom. Zaključno: stanje u regiji nije zadovoljavajuće, a moglo bi postati i zabrinjavajuće. Zato ga moramo vratiti u normalu. Mi to možemo, a - uostalom - nitko to drugi umjesto nas i neće. Pri tome politika će opet jednom morati potražiti oslonac u nevladinom sektoru koji je i u prošlosti pokazao da često zna misliti dalje i bolje od profesionalnih političara. Zato bih i najavu Igmanske inicijative, udruge nevladinih organizacija Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore, da želi analizirati mogućnosti korištenja iskustava tzv. Nordijskog modela suradnje u našoj regiji, shvatio krajnje ozbiljno“.

Prilike su se radikalno mijenjale - i u svijetu, i na Balkanu i u RH - a Mesić je ostajao sve usamljeniji sa svojim inicijativama o suradničkom zbližavanju u regiji, u čemu je bio znatan savjetnički doprinos Tomislava Jakića. U BiH je Mesić manje-više ignoriran u srpskom i bošnjačkom entitetu, a u hrvatskom se proveo kao bos po trnju. U RH su politička desnica (izrazito) i dio ljevice (ziheraški, predsjednik Josipović) zdušno rasplamsavali difamiranje bivšeg predsjednika kao veleizdajnika (haaški dokumenti), korumpiranog političara (kupnja stanova), čak i kradljivca novca namijenjenog obrani (afera Patria), prijatelja svjetskih diktatora (Gadafi), neprijatelja demokracije (umirovljenje 11 generala), branitelja partizanskih zločinaca (antifašizam), itsl.

Neka Mesićeva upozorenja već se Hrvatskoj obijaju o glavu, ali ono najgore - svi su izgledi - tek predstoji, jer njegovi glavni oponenti zdesna gotovo sigurno dolaze na vlast. A onda… Doduše, još bi bilo vremena za ispraviti krive drine, ali očito se u regiji, ne samo u Hrvatskoj, još nije dovoljno zgusnula kritična masa pameti koja ne želi zavijati u vučjem čoporu. Novi alfa mužjaci u čoporima „na brdovitom Balkanu“ imaju drukčije zamisli? I imaju moć demonstrirati svoju volju.

Photo: Stock

Novokomponirana povijest

„Regionalna suradnja je nezaobilazni uvjet za budućnost sviju nas, priznavali mi to, ili ne“, prenosi Jakić u knjizi svoje uvjerenje iz Mesićevog teksta u Nedeljnom dnevniku. „Jer, svi mi, i Hrvatska, i Srbija, i BiH, i Crna Gora, i Makedonija, ali i Slovenija i Kosovo, svi smo mi na istome području, svi smo bilo neposredni susjedi, bilo zemlje iste regije. Jedni od drugih pobjeći ne možemo. A najbolji je način za to da surađujemo. Suradnja, međutim, nije moguća tako dugo dok se bilo tko od nas predaje bilo povijesnim mitovima, bilo lažima o nedavnoj ili malo daljoj prošlosti. Mitove ostavimo knjigama historijskih bajki (nešto poput starogrčkih epova), a s istinom se moramo suočiti i priznati je - sami sebi, ali i drugima. Bez obzira na to kakva je i sviđa li nam se, ili ne.“

Jakić tvrdi da je čuo „od nekih ljudi iz nevladinog sektora koji sasvim sigurno nisu Nikolićevi prijatelji“ kako je Mesićevo razmišljanje vrlo dobro primljeno u Srbiji, jer „ipak otvara perspektivu“. U RH „nitko se na riječi bivšeg Predsjednika nije obazirao“. I što dalje!? Ovima slijeva, što se „ne obaziru“, vrijeme za „obaziranje“ već je manje-više isteklo, pa su u svemu bitnom zakasnili, propustili učiniti što je bilo potrebno i kad je bilo potrebno. Onima zdesna, koji jurišaju na vlast, sve su mogućnosti otvorene „glede i u svezi“ regionalne stabilnosti. Hoće li iskoristiti one bolje, najbolje ili (pretpostavljeno) najgore - kojima se uostalom sami groze „kad preuzmemo vlast“! - ostaje vidjeti. No, svaka će imati posljedice, pa…          

Na jednoj od nedavnih promocija izvan RH, autor knjige „Nisam zavijao s vukovima“ Tomislav Jakić reče da je ispisivao stranice svoje dokumentarno-autobiografske kronike „kao izraz jednog nemoćnog protesta protiv novokomponirane povijesti“. To je precizirao i podnaslovom knjige („Sjećanja otrgnuta zaboravu na jedno vrijeme i dvije države 1943.-2012.“) te zaključio: „U Hrvatskoj još uvijek vlada šutnja, a ta šutnja  onih koji znaju, a neće da govore bio je razlog da ja napišem ovu knjigu. Ja sam svoju građansku dužnost obavio“.

star
Oceni
4.28
Ostali članci iz rubrike Recenzije