Kultura Knjigofilija
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (14)

Milena Marković, uzorno Srpče ženskog spola

Netko bješe Strahiniću bane

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Osoba A: Ja sam Milena Marković
Osoba A: Ja sam Milena Marković
Photo: Stock

Ta pjesnička ćurka je smatrala da je, kao uzorno Srpče ženskog spola, Milijinu pjesmu obavezna dekroatizirati, jer u njenom mozgu veličine prosječnog lješnika kurzivom je upisano da je "Netko" isključivo riječ mrskog neprijatelja, pa je taj stih etnički očistila od Hrvata, a pošto je Milija bio Montenegrinjac, jer, jebiga, neko mora i to biti, i uz to znamo da je srpska Sparta seji Srbiji rinula nož u leđa, te stihove Milena je morala ekavizirati

Photo: Stock

U e- novinama sam pročitao odličan esej "Poezija koja je pojela govno" u kojem je Haris Imamović razmatrao, čitaj: natenane, po istilahu, bez hiće i srkleta, razvaljivao "zbirku pet zbirki poezije" MiIene Marković.

Takvih, da izvinite, pjesama kao Milenine, mogao bih svakoga dana, za opkladu, napisati najmanje deset komada, mada bih nakon svake desete, vjerovatno, povratio od gađenja. Ali to pobaška, a želio sam reći nešto drugo. Pjesnici su ponajprije čuvari jezika, a tek potom i štošta drugo. Naravno, ne čuvaju ga jedino oni, ali ponajprije oni. Međutim, Milenina, s oproštenjem, poezija temeljena je na ponižavanju jezika, Isidora Sekulić bi to nazvala "razvraćivanje jezika", i mada bih mogao kazati: e pa neka Mileni bude sretno i berićetno, osjećam da nemam pravo na to, srpski jezik je i moj, jer ja sam Jugosloven koji govori i piše srpskohrvatskim.

Ipak, te bih joj rane možda mogao nekako i oprostiti da u Milene nema i gorih stvari. Evo jedne. Imamović kaže: "U pjesmi malena banjska pjesnikinja govori o svom putu na Kosovo, prilikom kojeg je srela 'guzate američke vojnike' (tj. porobljeno Kosovo) i kako je vidjela znak pokraj puta sa imenom iz naslova, i sjetila se kako vodi porijeklo iz tog mjesta: 'i nikad neću', kaže pjesnikinja, 'da zaboravim banjsku / zato što / neko beše strahinjiću bane / beše bane u malenoj banjskoj'''. Potpuno mi je neponjatno zašto ta simentalka od pjesnikinje ponižava jezik pjesme "Banović Strahinja", ubjedljivo najbolje u četiri Vukove zbirke usmenog pjesništva, koju sam svojedobno razmatrao sa studentima, na časovima, a analiza je uvijek počinjala od prve riječi u prvom stihu pjesme: "NETKO bješe Strahiniću bane".    

Osoba B: Ja sam Milena Marković
Photo: www.novosti.rs

Svakome mom studentu koji je imao iole sluha za jezik i za poeziju bilo je, i bez mojih prethodnih napomena, posve jasno da Milijina pjesma nikako nije mogla započeti stihom: "Neko bješe Strahiniću bane", jer ta zamjenica, stavljena na početak prvog stiha ove velike pjesme, po mišljenju jednih, ne bi značila ništa, mislim: pjesnički ne bi mogla da znači, a po drugima ne bi mogla da iznese onaj smisao kojim "Netko" u MiIiijinoj pjesmi zrači, a ja sam, vo vremja ono, bio skloniji da prihvatim potonje mišljenje, ali sam danas uvjeren da, u ovom slučaju, zamjenicu "neko" moreš nabiti na Crven Ban.    

Studentima sam govorio da je, u prvom stihu, riječju "Netko" nagoviješteno sve što će u sljedećih 809 stihova biti rečeno, i kad pročitamo posljednja dva: "Pomalo je takijeh junaka / Ka' što bješe Strahiniću bane", koji se dozivaju sa prvim da pjesmu zatvore u prsten, shvatimo da nas je Milija stoposto ubijedio, naravno, pjesničkim sredstvima, najmoćnijnim u svekolikoj Vukovoj epici, da je njegov junak zaista bio NETKO. To jest ličnost. To jest dvonožac sa maksimalno razvijenim ljudskim obilježjima.

Osoba C: Ja sam Milena Marković
Photo: Tanjug

Ali ta pjesnička ćurka je smatrala da je, kao uzorno Srpče ženskog spola, Milijinu pjesmu obavezna dekroatizirati, jer u njenom mozgu veličine prosječnog lješnika kurzivom je upisano da je "Netko" isključivo riječ mrskog neprijatelja, pa je taj stih etnički očistila od Hrvata, a pošto je Milija bio Montenegrinjac, jer, jebiga, neko mora i to biti, i uz to znamo da je srpska Sparta seji Srbiji rinula nož u leđa, te stihove Milena je morala ekavizirati, mada u ovoj ijekavskoj pjesmi ima i ikavizama: "u tazbinu, u bila Kruševca", ili: "da joj bilu ruku ne obrani". Zaista moraš biti za jezik gluh kao top pa da ne čuješ da se u riječi "Netko" krije ključ Milijine pjesme. Kad je napisala "neko", Milena kao da se ishraknula na ovo remek-djelo.

P.S. Objašnjenje za region: raditi nešto "po istilahu" znači polagano, hića je hitnja, a srklet je uzrujanost, nervoza. 

star
Oceni
3.95
Ostali članci iz rubrike Knjigofilija