Nacrti iz Recycle Bina

Tucaću te do kamenog doba

Piše: Faruk Šehić

Veličina slova:

Photo: Edouard Boubat

Mi smo vam ona generacija koja je stasala čitajući snažnu literaturu. Ruske romane i anglosaksonsku poeziju i prozu. Poljske pjesnike i latinoameričke čarobnjake. Francuski simbolizam i rusku avangardu. Ja sam zaista vjerovao u iscjeliteljsku moć riječi jednoga čovjeka (tad sam bio Jugoslaven), za kojeg je Branko Miljković napisao: „Kada govori, kao da zvezde padaju...“

Photo: stock

Bilo je nešto iza ponoći. Bio sam u vlasti đavoljeg vremena. Gledao sam Element zločina Larsa von Triera. Glavni lik se zvao Fišer, čvrst i staložen detektiv koji iz Kaira dolazi u Evropu da riješi slučaj ubistava djevojaka koje prodaju lotto listiće. Fišerov učitelj je Ozborn, sada je u penziji i autor je knjige koja se zove Element zločina. Ozborn živi u vjetrovitom i praznom potkrovlju. Po podu njegovog stana razbacani su listovi papira. Police za knjige su prazne, jer ih je Ozborn prodao zbog neimaštine. Ozborn je nekad davno, za vrijeme aktivne službe, riješio slučaj ubijanja djevojaka koje su prodavale lotto listiće. Njihov ubica se zvao Harry Gray koji se zabio autom u zid, dok ga je Ozborn proganjao, i zapalio se zajedno sa automobilom. Sada se opet pojavio ubica koji je ličio na Harrya Graya.

Sunce nikada ne izlazi. Uvijek caruje tama i pejzaži kojima se Fišer kreće oživljeni su svijetlosmeđim polusjenama. Kadrovi su prepuni stajaće vode. U Ozbornovom stanu vjetar stalno diže listove razbacanih papira i čuje se kapanje vode. Gradovi u kojima se radnja odvija imaju njemačka imena. Hotel u koji Fišer ide zove se Šac, a bordel se nalazi u katakombama i drži ga gospođa Gerda, gdje se u visećim ležaljkama odmaraju kurve azijatske fizionomije. Dok Fišer hoda ulicama, u zraku vise mornarske mreže iz kojih vire ljudske noge i ruke, ali nema ni traga od nekog užasa i bizarnosti. Česte su scene u kojima konje kukama izvlače iz stajaće vode. Sve izgleda organski povezano i smireno. Voda, konji, polusjene, i otpad su dominantne metafore raspadanja. Dijalozi su kratki i sažeti, i narator je Fišer koji čitav film priča pod hipnozom u koju ga je doveo debeli psihijatar Egipćanin što se stalno znoji i rashlađuje stolnim ventilatorom. Zadnja scena koju sam vidio izgledala je ovako:

Fišer ulazi u bordel gospođe Gerde. Želi ući u trag ubici koji imitira Harrya Graya. Dolazi do prelijepe azijatske prostitutke. Ona se skida gola pred njim, on djeluje odsutno. Njene grudi su velike, tvrde i kruškastog oblika. Ima duge noge i crn gust trokut na venerinom brežuljku. Fišer zapali cigaru. Ona legne u posteljinu koja je zaštićena prozirnim baldahinom. Svjetlost je iskričavo smeđa.

- Želiš li me sada?

- Tucaću te do kamenog doba.

Izlaze napolje gdje je parkiran Fišerov automobil. Mračno je i pada kiša. Kamera je smještena na zadnjem sjedištu. Brisači se kreću po vjetrobranu.

- Znači, ovo je kameno doba – kaže ona.

Nagne se na haubu i uhvati brisače. Oni se i dalje pokreću sa njenim šakama. Fišer je uzima otpozada i uključuje se kao narator: „Nećete vjerovati, bio sam u Evropi i tucao sam Volkswagen 1200.“

Onda sjedaju u auto i odlaze do hotela Šac. Na tom mjestu sam ugasio televizor i zaspao. Sanjao sam tri ličnosti. Aljošu, Fišera i nekog ko je očigledno bio moj dvojnik. Lica su im bila kao od tekućeg stakla. Stope se u domino efektu, i postaju svijetlosmeđa mrlja sa šestoro očiju. Tad sam zaronio još dublje.

Odlasci

- Gdje smo sada? – Lina.

- Nalazimo se u Evropi – Aljoša ili Fišer, ipak Fišer.

Nikada se ja neću vratiti u njen stan. Nevermore. Ovaj put to je definitivna odluka. Dosta sam popuštao. Ne mogu više biti razuman. Nemam živaca, nemam snage za pomirenje, pa sve opet po starom. Red ludila, red nježnosti, red seksa. A poslije sa svim ličnim stvarima na leđima, silaziti niz one prljave stepenice. Tužni mladić. Da stepenice mogu pričati, sigurno bi rekle: „Nemoj više, nemoj nas više gaziti, umorne smo od tvojih koraka. Slab si karakter, slaba ličnost je u tebi, kad već jednom odlučiš, nemoj se više vraćati. Budi hrabar barem jednom u životu.“

Ah, mi smo vam ona generacija koja je stasala čitajući lijepu književnost. Ona generacija koju je jedan demon poništio kao... Oboje smo bili pripadnici te generacije hipersenzibilnih ljudi i stvarnost nam se miješala sa umjetničkim fikcijama.

- Hajde da oboje poludimo – rekla si.

- Da odemo do kraja kao junaci u Sartreovoj Sobi. Kao Pierre i Agatha.

- Napisaću knjigu o tebi, o tvom tijelu, o svakom milimetru tvoga tijela. Enciklopediju uzdaha.

- Tucaću te do kamenog doba.