Kako je Ivkošić zbunio evoluciju

Photo: Stock

S obzirom na mogućnost samouništenja u posljednje vrijeme među biolozima se opravdano postavlja pitanje je li inteligencija otegotna za evoluciju

Priča prva: ZNAM SRBINA KOJI JE DVAPUT UMRO

prvi put na Rebru
od infarkta

drugi put za vrijeme pokopa
na Mirogoju
kada prijatelji komentiraju
kako nema veze tko je i što je
jer ipak je bio dobar čovjek

Priča druga: NEMIR

rođen u Vojvodini
kad čujem pjesmu
"Dunave, Dunave"
osjetim nostalgiju

međutim, nisam je vidio 32 godine
i ruku na srce nemam ništa
ni s Dunavom ni s alasima

u stvari ni s kim nemam ništa
nemirno mi srce,
nisam nigdje i ne znam kud ću
al kako se takvi stihovi više ne pišu
pronaći ću se u rečenicama
Ante Kostelića
koji iako siguran u domovinu i skijanje
ipak zaključuje

život često izgleda tužno
kao sumrak oblačnog zimskog dana
kao rutina dosadnih ponavljanja
i šta ja imam pričat o njemu
u želji da nešto kažem
prije nego se pozornica isprazni

Priča treća: ZADRO

često se nađem u situaciji
da o nekoj temi ništa ne znam
ili se o njoj jednostavno nema što reći
ali mi je neugodno šutjeti
pa lupetam bezveze

puno mi je iskreniji
Miroslav Zadro
koji je upisao magisterij
ne bi li tako tituliran
uspio doći na televiziju
u kasnonoćnu emisiju
dragog kolege
i na pitanje
kako iskazati svu vrijednost i radost života
nasuprot dominantne kulture smrti
odgovorio
oprostite, ali ja vas ništa ne razumijem

Priča četvrta: KAKO JE IVKOŠIĆ ZBUNIO EVOLUCIJU

Ivkošić ne vjeruje u evoluciju
a ima nekih koji ne vjeruju u inteligenciju

naime, s obzirom na mogućnost samouništenja
u posljednje vrijeme među biolozima
se opravdano postavlja pitanje
je li inteligencija otegotna za evoluciju

za inteligenciju ne znam
al' Ivkošić je ozbiljno dovodi u pitanje

Priča peta: JASNA BABIĆ

ona će reći
kako je Kosoričina lakoća postojanja
pogubnija od inteligencije zločinca
i kako je najveći đavo u životu Nine Pavića
Miroslav Kutle
a ja ću osjetiti neodoljivu potrebu
da joj nakon emisije
pred liftom dam jabuku

jest da sam imao dvije
al opet…

Priča šesta: OGRADA

Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu
na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio
kako nikada neću biti tako nešto potrebno,
otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući
niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje
strane, unutra i vani, ne čekam nikoga.
Što sam ja prema jednom običnom prolazu
kojega su želje nedopušteno napravile,
kojega želje održavaju i ni trenutak
ne ostavljaju samog? Čak se i kos
izgleda s visoke grane sprema
proletjeti kroz njega.
Danijel Dragojević

- ovu pjesmu poklonio mi je poznanik za Novu
- pjesma je lijepa
- ako pažljivije pogledaš vidjet ćeš kako se u posljednjoj rečenici na dva mjesta sugerira kako će kos proletjeti kroz rupu (riječima "izgleda" i "sprema") . To nije potrebno i riječ "izgleda" je višak.

Prića sedma: AJMO U FIKCIJU

o muškom svijetu
najbolje s glagolima

ako kreneš s epitetima
govoreći o živom muškarcu
nećeš daleko
jer epiteti su saveznik žena
a ženu u sebi skrivaš

i inače, upotrebljavajući epitete
na skliskom si terenu
jer dobro muško lako postane govno
a govno svetac
pa tu nikako ne možeš biti rezolutan

dakle, žive mužjake
najbolje je ostaviti glagolima
a ako baš imaš neodoljivu potrebu za opisima
odi u fikciju
gdje mi neopterećena pridjeva govoriš
nečitljive su ti te idiotarije
a mene nema
pa se ne ljutim

* Tekst je preuzet sa internet portala Net.hr