Kultura Knjigofilija
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (9)

Ivan Lovrenović, kao progonjenik i nepoželjnik

Siroti, mali laureat

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Ivan Lovrenović, progonjeni nepoželjnik: Nisam ni znao da sam dobio nagradu
Ivan Lovrenović, progonjeni nepoželjnik: Nisam ni znao da sam dobio nagradu
Photo: www.radiosarajevo.ba

Kao stalna figura u Pen-muzeju voštanih figura, po tribinama i razgovorima, kao višegodišnji član redakcije unosnih Dana i drugih prominentnih časopisa, budući ugaoni kamen hrvatske književnosti na Odsjeku za književnosti naroda BiH, poznat kao bh. antologičar u višestrukom povratku, kao predsjednik i član inih žirija za književne nagrade u BiH, kao klijent najmoćnijih izdavačkih kuća na našim prostorima, uvijek spremni urednik i recenzent, Ivan Lovrenović će u presudnom trenutku istupiti iz Društva pisaca i zaista poslužiti kao svjetionik budućem naraštaju na pučini književnog života, da jasno pokaže kako se tamo može opstati i preživjeti, kao literarni gospodin i disident, u ime savjesti & morala

Sve se na kraju ipak sretno završilo. Ivan Lovrenović je konačno dobio nagradu Meša Selimović za knjigu "Nestali u stoljeću" i sada možemo svi odahnuti. A ljetos, kad je sve počelo, ništa nije slutilo na dobro. Šta se dogodilo? Tada je izgledalo da će pobjeda svanuti prekasno. Otkrivši da je Abdulah Sidran u maju 1992. sastavljao spisak podobnih pisaca u svome domu, onih koji pišu na bosanskom jeziku i osuđuju agresiju na BiH, Ivan Lovrenović je ostao neugodno izazvan i sa indignacijom napisao pismo Društvu pisaca u kome je jasno poručio da ga brišu sa svoga spiska. - Pripadati takvom društvu nespojivo je sa elementarnim samopoštovanjem! Onda se zgrozio i profesor Enver Kazaz i on je napisao pismo u kome je zatražio da ga obrišu sa spiska u Društvu pisaca. Oni nisu bili posljednji koji su tako istupili. Bila je to još jedna mučna vožnja na kraj noći koju su opet morali proći naši najmoralniji umovi. To je bio bitan momenat u mračnoj borbi koja određuje čitavu našu epohu.

Osmijeh na licu: Meša dobio Ivana, među laureatima
Photo: Stock

I još je svašta nešto bilo. Bitno je na kraju da naši pisci u tom sukobu nisu odveć nastradali, izjašnjavajući se tako jasno o gorućim pitanjima današnjice. Sreća je samo da su istupnici nakon svog napuštanja Društva pisaca i dalje ostali pisci, tako da su kasnije i dalje mogli primiti nagradu, da se ova priča ipak sretno završi. Sada vidimo da je ta mračna arija na kraju ipak zaključena svijetlim tonovima. To je lijepo, to donosi svakako nadu.- Glavni razlog istupanja jeste, međutim, patriotizam kao ideologija mržnje. To je kasnije rečeno. Da, gospodo, sad smo na pravom terenu! Pišući pismo ostavke, Lovrenović i nije pisao o povelji Društva pisaca, on je pisao o načinu na koji Sidran ideološki govori danas i aplauzima kojima je sve to pozdravljeno. Siguran sam da je i Kazaz o tome pisao.

Sidranovo danas - bilo je prvorazredno otkriće koje je eruptiralo u glavama ove dvojice intelektualaca nakon dvadeset i dvije godine. -To je bilo nečuveno. To što Sidran svojim ideološkim jezikom slobodno govori danas na tribini Društva pisaca bijaše, dakle, dovoljno da se Lovrenović za vjeke vjekov pozdravi sa Društvom pisaca. To je i Kazaz htio reći. Koliko to Sidranovo danas, međutim, traje? Da bi sve već jednom postalo jasno kao dan, Enver Kazaz se osjetio također etički odgovornim da hrabro dekonstruira sve što je trebalo. I on je primijetio, kao i Lovrenović, da se u Sidranovom ideološkom govoru i u promociji Društva pisaca (to jest, napadima na Pen-centar) priključilo i Oslobođenje. Taj list 2014. radi ono što su dreseri patriotizma radili devedesetih u "rahmetli Ljiljanu", da bi jedan od njih kasnije postao savjetnik predsjednika Izetbegovića. Dva mjeseca kasnije isto Oslobođenje će se uključiti jednim intervjuom u neviđenu harangu protiv Lovrenovićeva romana "Nestali u stoljeću", utvrđujući nekoliko dana ranije kako se dobro zna da će Lovrenović dobiti nagradu. Čudno ostavši nezavisan, žiri će presuditi i nagradu dodijeliti Ivanu Lovrenoviću, ali će ostati gorak okus zbog progona nepoželjnih i nepodobnih, kako bi rekla jedna člankospisateljica.

Abdulah Sidran, maskota bošnjačke književnosti
PHOTO: Stock

Ipak je važno je da hrabar potez progonjene pisce nije koštao statusa i nagrada. - Bilo je to dekonstrukcija patriotizma i etički čin kakav nikad nismo vidjeli. Našavši se po narudžbi dana na strani odgovornog svjetla, protiv Sidranove noći kojoj nedostaje časti i morala, ti intelektualci će se istovremeno osjetiti progonjeni na pravdi Božijoj, ostavljeni na rubu opstanka. Ko im daje snagu već godinama da u našoj literaturi moraliziraju stvarnost, da proizvode moralne vrijednosti, osim svjetlosti Gospodnje, nije do kraja jasno. Oni će ostati da žive i hrane se čistim plodovima etike. Nije ipak bilo tako davno kad je Ivan Lovrenović izravno učestvovao u projektu podizanja bošnjačke književnosti, u famoznom Alefovom projektu, najlukrativnijem dosad, u okviru čega je, zajedno sa Kazazom, priredio i jednu antologiju bh. pripovijetke, za Enesa Durakovića kao urednika, obradovavši ga i sa nekoliko tekstova za kritičke hrestomatije. To je onaj poduhvat kome je Sidran bio zastava i maskota: a da li je već tada trajalo ono njegovo ideološko danas? Da bi ostao na strani na svjetla, Lovrenović će kasnije u ediciji Dana objaviti zbirku Sidranovih pjesama, ispisavši mu tom prilikom same superlative. Kao progonjenik, dvije godine za redom (2011. i 2012.) će suditi u žiriju Fonda za izdavaštvo, recenzirati knjige koje će biti objavljene u nacionalno nimalo nesvjesnoj Dobroj knjizi, a oba puta će ovjenčati nagradom i Zilhada Ključanina, bošnjačkog pisca koji je sačinio glasovitu i sjajnu studiju "Da, ja prezirem Srbe" i pacifistički roman "Šehid". Nemajući prostora zbog Ključaninovih  i ostalih žvrljotina, čak ni među deset najboljih knjiga, tom prigodom Lovrenović neće uvrstiti, međutim, romane pisaca koji će se, godinu dana kasnije, naći s njim rame uz rame u borbi za nagradu Meša Selimović, da bi ih još jednom superiorno, najnormalnije, zasluženo pobijedio. Na tom spisku Fonda, naravno, našle su se onomad knjige članova žirija Ahmeda Burića i Hadžema Hajdarevića koji će sada presuditi u korist Progonjenika i Nepoželjnika.

Nije proteklih godina bilo lako opstati literarnim savjesnicima. Da bi uspostavio razliku između svjetla i mraka, časti i beščašća, da bi se oštro diferencirao od Predsjednikovih Savjetnika i Dresera Patriotizma čijim mehanizmima je progonjen, što je vidio i klervoajantni analitičar Kazaz, Lovrenović će urediti čak i nedresersku zbirku poezije nimalo patriotskog Džemaludina Latića, "Škripa vratnica" (2002), u izdanju nerahmetli kuće Sinopsis u kojoj radi kao urednik. Ta će izdavačka kuća na posljednjem konkursu Fonda za izdavaštvo biti poduprta sa simboličnih 25. 000 maraka. Kao stalna figura u Pen-muzeju voštanih figura, po tribinama i razgovorima, kao višegodišnji član redakcije unosnih Dana i drugih prominentnih časopisa, budući ugaoni kamen hrvatske književnosti na Odsjeku za književnosti naroda BiH, poznat kao bh. antologičar u višestrukom povratku, kao predsjednik i član inih žirija za književne nagrade u BiH, kao klijent najmoćnijih izdavačkih kuća na našim prostorima, uvijek spremni urednik i recenzent, Ivan Lovrenović će u presudnom trenutku istupiti iz Društva pisaca i zaista poslužiti kao svjetionik budućem naraštaju na pučini književnog života, da jasno pokaže kako se tamo može opstati i preživjeti, kao literarni gospodin i disident, u ime savjesti & morala. (Kroz kakve je mijene pak prošao profesor Vjetrokazaz, to je već druga priča o čemu je već nešto napisano.)

Odlično je, međutim, da se etički čin dekonstrukcije patriotizma dogodio uoči dodjele nagrade, da vidimo kako imamo odgovorne romansijere. Oni su imali snage raskrinkati danas Sidranov ideološki govor koji traje dvadeset i dvije godine. Kad Lovrenović poželi najprestižnije lovorike za romansijera, kad poželi da se nađe s druge strane žiriranja, biće dovoljno da sastavi knjigu od svega što je prethodno objavio. Kazaz će prije toga, samo, teorijski stati na ludi kamen i objasniti da sve što ubuduće Lovrenović sačini, svakako, jeste roman. Da sklapanje romana za jednog progonjenika ne bi bilo suviše stresna radnja, pobrinuće se hrvatsko Ministarstvo kulture, koja će nadgradnju tog već objavljenog rukopisa podržati sa novih 10.000 kuna. Čak ako i ne ispadne od toga roman, neka bar pristojno izgleda kad ga budu čitali članovi žirija nagrade Meša Selimović i neka imaju na umu da je to napisala drhtava ruka progonjenog u teškom izgnanstvu, pa neka mu probaju ne priskrbiti sljedećih 7000 kaemova.- Zar je u tom slučaju važno je li nešto roman ili nije?

Profesor Vjetrokazaz, teoretičar: Biti ili ne Biti, pitanje je sad
Photo: www.domaljevac.com

Lovrenović, međutim, satvoriće jednu knjigu po mjeri opšteg književnog ukusa kod nas, koji je prethodno formirao kao papa bosanskohercegovačke estetike. Ne treba zaboraviti da je on mag nove pripovjedačke Bosne. Nije stoga čudno da će uskoro zapjevati jedan teorijski hor u četiri i pet časopisa, magazina i portala, koji inače gaje najozbiljniju književnu kritiku i pravopis. Najluđe će nastupiti opet profesor VjetroKazaz jer će odmah objasniti da je Lovrenović napisao roman koji se može porediti sa Andrićevom Prokletom avlijom i Na Drini ćuprijom, Selimovićevim Dervišom i smrti i Kiševim pripovijetkama. To će svakako, kako profesor Zakaz vjeruje po Vladimiru Bitiju, biti roman zato što je roman dijete polikontekstualnog svijeta, dijete Gutenbergove galaksije, za razliku od drugih aktualnih žanrova koji su djeca Homerove galaksije, zar ne? Samim tim što se roman služi registrima različitih vrsta teksta, ta Vjetrokazazova teorija misli da je, prema tome, sve što se sastavi od tih različitih vrsta teksta, ustvari, roman. Prema toj logici i Zakazove studije su romani, ona šizofrenija koncepta je ustvari polifonija, a on je na prošlim izborima za najbolje romane ostao nepravedno zakinut i izgnan.

Svi koje Dobri Duh poststrukturalizma ne obdari ovom Vjetrokazaz-Biti-ili -ne-Biti teorijom o romanu vide pak da su "Nestali u stoljeću", kao cjelina, jest jednako: publicistički zapisi + jedna priča-skaz  + esejističko-biografske studije + dnevnik + dokumentaristička pripovijest + memoarski zapis. Ničim koherentnim, osim jedne teze, svi ti fragmenti nisu uvezani, izuzev toga što ih je sve napisao jedan autor, tako da su "Nestali u stoljeću" roman samo ako je Ivan Lovrenović romansijer sam po sebi. No uostalom to više nije ni važno. Uzmimo za trenutak stvarno da je ovo roman, povjerujmo da je žiri bio upravu, olakšajmo za tren i autoru i apologetama i razmotrimo na trenutak ovu knjigu ozbiljno, opišimo njene karakteristike, da bismo vidjeli dokle nam je to roman u svome razvitku stigao i koliki je nivo koji naš laureat doseže:

1. Publicistička teza. Prvi fragment pod originalnim naslovom Pepeo, uspomene sastavljen je od četrnaest publicističkih zapisa, magazinskih uvodnika ili članaka, istina natprosječno i tečno napisanih, ako se uzmu u obzir standardi toga žanra kod nas. Ti zapisi su i bili prethodno objavljivani u štampi i u publicističkoj zbirci Ex tenebris. Već u prvom zapisu Homo faber iz Varcara vidljiva je pomalo bombastična publicistička sentencioznost, putopisna upućenost i sklonost bedekerskom enciklopedizmu: kose varcarke su bile glasovite, Andrić je veliki pisac i nobelovac (12) a homo faber iz Varcara, stvorivši kose varcarke, "demonstrirao je svakodnevno jedinstvo estetike i ergonomije, tehnike i metafizike" (13). Homo faber iz Varcara je uspio postići ono što je uspjelo malo kome u umjetnosti uopšte.

Osim tih publicističkih aspekata u ovim zapisima prisutan je i kronički žurnalizam, u trenucima kad se, naprimjer, pobrojavaju sve ratne mijene koje su obuzimale Jajce u ratu. No to nije glavni problem ovog dijela knjige, nego je upornost i izravnost publicističke teze, kao fraze, ono što ubija svaku romanesknu sugestivnost. Ta je tendencija ono što ovdje nije pretopljeno u romaneskno tkivo, ostavši tako napadna, što je inače karakteristično za taj žanr magazinskih uvodnika. Tako se romansijer Lovrenović na str. 25, lamentirajući nad uzgred natuknutom ratnom sudbinom Milenka O, u finalu toga zapisa pita: "Jesu li, u srcu zločina, Milenkove raširene ruke i krv iz njih što se stapa sa studenom sivom vodom Crne Rike - jedini ljudski izbor?" Samo nedostaje uskličnik pored upitnika: sve odreda teške riječi i kontrasti, studena voda, crna rijeka i krv, ljudski izbor, bombastičnost i prenaglašavanje, srce zločina, svaka sugestija ubijena na smrt, sve pretrajalo iz žurnalističkog uvodnika.

Photo: Wikipedia

Još je gore kad Lovrenović na te jake završetke počne montirati univerzalne poruke. Naprimjer: "To znači da konkretnost ljudskog života ima veću cijenu od doktrinarnog argumenta, i to znači da nije ludo nego je mudro razvijati doživljaj svojega svijeta u ljubavi za njegove razlike, a ne u mržnji na njih i na one od kojih smo različiti" Kakva humana poruka o ljudskom životu! Koliko se samo može naučiti iz ovog romana. Teoretičarke i drugi ljubitelji interkulturnih romana trebali bi je prepisati u svoj notes! Neka sad svi zli, neka svi mrzilački i nemudri razviju ljubav za razlike, pročitav ovo lijepo poslanje. Na stranici 146., čak i u dijelu romana koji nije sastavljen od publicističkih zapisa, jedan odrasli dječak, poučen kršćanskom besjedom fra Ante Kneževića o ljubavi, u presudnom trenutku, usred dvadesetovjekovnog užasa, odgovoriće značajnim naravoučenijem: " Šta je zapravo opasnost u velikom vremenu? Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost." Nadam se da će se svi čitatelji ovog romana, sada lijepo podučeni, pokazati Čovjekom kada to bude najpotrebnije, ako ih u tom ne spriječi neka manja opasnost.

2. Patetična interverzija lica i druga opšta mjesta. Ova mjesta, takorekuć, univerzalnog karaktera su svakako naporno tendenciozna, ali su zato i patetična, što je još jedna osobina Lovrenovićeva romana. Patetičnost je prirođena publicističkoj bombastičnosti, kao onda kad nečujno krene tiha, neumitna, lavina kamena i prašine uspomena, pod kojim će ostati nijemi pompeji bosanske slave. (46) Ovako mogu pisati samo lirski osjetljivi romansijeri, što ne treba biti čudno jer je ovo i poetski roman, između ostalog, kako ga vidi profesor Vjetrokazaz.

Ta patetika se, međutim, ne manifestuje samo u ovim porukama, nego i u drugim postupcima koje Lovrenović rabi. Kroz cijeli roman tako poseže za interverzijom lica, pa se ustrajno obraća samom sebi u drugom licu, u svim cjelinama. To je postupak koji može nekad biti lirski funkcionalan, ali samo ako se varira s drugim perspektivama, što ovdje uglavnom nije slučaj. Tako pripovjedač zbori na raznim stranama: Je li taj prizor u koji gledaš na novinskoj fotografiji... Ili: Oklijevaš na vratima samostana, malo se snebivaš, onda zalupaš... Ili: Tko si ti? Šta je tvoj svijet? Ne treba izgubiti iz vida da su ovi izljevi malodušnosti dati izravno, sami po sebi, nevarirani, u svim dijelovima romana.

Isti sentimentalni efekt tuge i potresnosti trebaju postići i prejake introspektivne dionice u dnevniku koje također imaju izvjesnu univerzalističku pretenziju. Naprimjer: Trebalo bi pobjeći, ja u goru, ja u vodu! Trebalo bi samo prvo odlučiti gdje bi se moglo pobjeći, prije nego se zaista i pobjegne. Ima u čovjeku jedan tihi, skriveni rezervat u kojem miruju davni treptaji duše, koji su - mi sami. Bolje bi bilo kad bi ti davni treptaji duše ostali zauvijek u tome rezervatu. Samo ne postati ogorčen, ne ostati ogorčen! Ne predati se ogorčenosti, bezrazložnom demonu. Ogorčenost prednjači među demonima svojom bezrazložnošču. Kako se vidi, ova knjiga nije samo poučna, već se iz nje mogu nadahnuti oni kojima je teško živjeti. Još jednom naglašavam da bi ovakvi ili slični pasaži možebitno i imali smisla da su stvarno dijelovi jednog romana, dati motivisano, kao rezultat konkretnog stanja nekog određenog (vrlo patetičnog) karaktera u datom trenutku. Ovako, dati sami po sebi, u autorovom dnevniku, što se ovdje itekako osjeti, najviše podsjećaju na izvatke iz zapisa nekog sentimentalnog tinejdžera.

Miroslav Krleža, literarna zvijezda
Photo: forum.tm

Patetika i opšta mjesta tu ne staju. Mnogohvaljeni esejista Lovrenović tako u dnevničkoj dionici svoje knjige insistira da je teško biti Bog u Bosni, da je Bosna stratište individualnosti, o Kamiju ima reći da je ozbiljni umnik a Krleža je golema pulsirajuća zvijezda kojoj smo preblizu da bismo mogli znati njenu prirodu. Datu samu po sebi na stranici 230., usamljenu među zvjezdicama, kao vrhunac svoga sentencioznog stila, naš najveći živući romansijer napisao je i sljedeću rečenicu: Kako mudro i kako superiorno pada kiša! Mislim da bi u smislu književne efektnosti podjednak smisao, napisana tu i tako, imala i sljedeća rečenica: Kako mudro i kako superiorno neko piša!

3. Pripovjedačka Bosna, ponovo posna. Već je davno rečeno da je Bosna Lovrenovićeva opsesija. On zaista posjeduje sjajno književnopovijesno znanje o svakom komadu Bosne. On bi trebao biti bosanska savjest, to niko ne spori osim bošnjačkih nacionalista, kojima se njegova projekcija Bosne ne sviđa. Lovrenović je, kako ističe kritika, bosanski polihistor, kustos u muzeju, narativni arheolog, najbolji poznavatelj kulturnopovijesne tradicije BiH, stručnjak za franjevce u BiH. On je, kao pisac, sav od Bosne. Otud nije čudno da je on u svom romanu obnovio tradicije pripovjedačke Bosne što je, u duetu sa Vjetrokazazom, također pokušao uraditi i u jednoj recentnoj antologiji. Osim toga, on se ne libi, u svojoj karakterističnoj patetičnoj maniri, govoreći samom sebi, i izravno napisati ponešto o svom odnosu prema Bosni: Bosna kao povratak u uterus! Svi su išli iz Bosne, ti si se vraćao. Možda baš zato što je već bilo ovjereno jedno iskustvo neuspješnog otkidanja od nje. To uporno vraćanje Bosni i držanje za Bosnu, s tvoje strane, sa strane takvih kao što si ti - bilo je sumnjivo, opasno! Kako se vidi, to je jedna vječita vjernost i dječija vezanost za zemlju, što može iščuvstvovati samo lijepa duša.

Nesumnjivo da bi bosanska kulturna istorija Lovrenovića trebala presudno zapamtiti, on se treba izučavati na školama i fakultetima, ali sva ta tradicija u smislu književnom jeste odavno posvema izanđala, kao ulašteni pergament koji kustos prevrće u muzeju. To podražavanje usmenog pripovjedača, narodnog govora i njegovih obrta, ta reafirmacija pričanja i elemenata folklora, taj kult životne snage, uvođenje mudrolija i gnoma, dosjetki i pošalica, forsiranje dobrote bivanja, što je kod Lovrenovića vjerno odraženo u priči-skazu "Did govori", bili su zastarjeli i naporni i u okvirima sto godina stare pripovjedačke Bosne, koju je, kako se vidi, Zdenko Lešić zadao ovdašnjim piscima i pripovjedačima za vjeke vjekov. Kod Lovrenovića taj ritam narodnih poskočica prisutan je, međutim, i u dijelovima knjige koja nije skaz, naprimjer u introspektivnim sekvencama njegovih likova, kao i u njegovom dnevničkom iskazu, što smo vidjeli maloprije, kad želi pobjeći, ja u vodu, ja u goru, a ono nešto kao nije siguran tačno gdje bi.

Samo u ovdašnjoj estetici bosanskost može biti presudan literarni kvalitet. Jergović, nažalost, nije jedini među našim pripovjedačima koji nije ostao imun na skočnost tog ritma i mudrost stila. Pišući ponekad i tako, u tome ritmu, Lovrenović je, prema Vjetrokazazu, ispisao stranice vanserijske proze. Tome se nema šta dodati. Ostaje jedino čudno kako je moguće da Lovrenović, kao pisac, bude sav od Bosne, potrošen kao fraza o toj nesretnoj zemlji, a da istovremeno ostane, kako je kritika primijetila, ničiji pisac i progonjenik. No to su već uzusi interkulturne logike po kojoj je moguće i ono što nije moguće.

Progonjeni Jergović i disidentski Lovrenović, negdje u logoru, u opakom društvu Biča Božijeg
Photo: Almir Panjeta/Sarajevo-x.com

4. Ljudska sudbina i studijska teza. Osim onih povremenih publicističkih tezica, kao  izljeva sentimentalnosti, cijelu knjigu ujedinjuje još jedna velika teza. Lovrenović ovdje, kao u nekoj studiji, kako sam kaže, traga za KVINTESENCIJOM cijelog dvadesetog stoljeća i dolazi do nalaza da su to NESTALI, to neuralgično mjesto naših društava, kao ruke iz groba. To je ogromna pretenzija, neuobičajena za jedan roman. Nakon Šalamova, Solženjicina, Nadežde Mandeljštam, Tadeuša Borovskog,  Kiša, došao je, eto, i Lovrenović na red da to otkrije. To jako mjesto on će izvući i u naslov: Nestali u stoljeću! Da se odmah zna o čemu govori taj roman. Ne samo po naslovu, nego i po zamahu, ova knjiga je bliža nekoj studiji: autor misli više kao neki istraživač, a manje kao romansijer koji bi, možda, tu veličajnu tezu o nestalim kao kvintesenciji cijelog jednog stoljeća, u najmanju ruku, bar ponekad, makar na tren, izvrtao proturječeći samom sebi, bar u nekom pojedinačnom slučaju. Lovrenović, međutim, ostaje ustrajan, mlateći tom tezom, njega više zanima njena univerzalnost nego pojedinačni slučajevi, zato što vjeruje u moć literature, o čemu svjedoči i sljedeći odlomak dnevnika: - Danas, kao i uvijek je najpreča naša potreba - preobrazba mentaliteta, do onog stupnja na kojemu bi znanje o drugima, zanimanje za svijet drugoga, postala istinska i intimna potreba i zadovoljstvo. U protivnom Bosna postaje teren pogodan za najcrnji paroksizam uzajamnog negiranja.

Toga su, pored ovog autora, svjesni svi bh. čitaoci interkulturnih romana, i na pridolasku tog Carstva Zemaljskog, čije se ukazanje još čeka, radi tuce teoretičara. Lovrenović, u to ime, ne samo da zastupljuje ove brucoške pasaže u svojoj knjizi, nego u poglavlju Bosna Argentina i gradi uzorne likove koji se, kao onaj Kneževićev učenik, odupiru zlu u teškom vremenu, ostajući LJUDIMA, nasuprot malobrojne divljači koja potpada pod uticaj demonskih ideologija. Tako njegov fra Anđeo Zvizdović i fra Matija Divković postoje samo zato da bi pokazali svoje zanimanje za svijet drugoga, da bi se zatvorili usred Evrope sa svojim bosanskim bratom i ismijali do suza, da bi ih neupućeni Evropljani ponekad zamijenili s Turcima. Oni su likovi kojim će pisac ilustrirati svoju tezu o zanimanju za drugog kao intimnoj potrebi, zbog koje Bosna, bude li Providnosti, neće postati teren pogodan za najcrnji paroksizam uzajamnog negiranja. Kao likovi, književno gledano, oni, kako je jednom napisao Haris Imamović, nisu ljudi već nosioci pojedinih aksiologija.

Vjetrokazaz, čudesno ostajući jednak samom sebi, hoteći napraviti romansijera od Lovrenovića, hvali ovu osobinu njegove knjige, što mu ne bi uradio ni najcrnji neprijatelj. On će napisati da Lovrenovićevi junaci ne poimaju humanističke vrijednosti kao transcedenciju, nego kao životnu praksu, što je najgore što se jednom romansijeru može reći. On će sa ushićenjem napisati kako je ljudsko postojanje, po Lovrenoviću, raspeto između dva pola: stvaralačkog i rušilačkog, ubilačkog i humanističkog. Uvjeren da je to ta romaneskna kontrapunktalnost, doktor Zakaz će naglasiti da Lovrenović prikazuje ljudsku sudbinu od anđeoskog do sotonskog principa, kao da je taj romansijer napisao slikovnicu. Kao da ne zna mnogo o romanesknim kontrapunktima, on će hvaliti Lovrenovićevu ustrajnost u shematskom lučenju teze o nestalima, kao kvintesencije Dvadesetog stoljeća, proglasivši tu anđeosko-sotonsku borbu za romaneskna protivrječja. Što je još luđe, profesor Zakaz će napisati da Lovrenovićeva proza, takođe, spada u najbolje tradicije logorološke literature.

Photo: Maja Glušić

Pišući Epilog u kome portretira anđeoski lik majke, Lovrenovićeva memoarska izravnost i patetika će doseći vrhunac u formi retoričkih pitanja: Kakav je, čime je bio ispunjen njezin zadnji čas na ovome svijetu? Koga su tražile njezine usahle ruke u svojim zadnjim čežnjivim pokretima uprazno po zraku? Koga su dozivale njezine nijeme usne? Je li joj se njezin čovjek odazvao, je li joj se njezin mrtvi sin odazvao, jesu li se napokon uzeli za ruke, i pošli...? Tri tačke. Svakome ko zna bar nešto o logorološkim prosedeima, jasno je kao dan da stranice na kojima se nalazi potonji izljevi bolećivosti nemaju ništa zajedničko sa pravom logoroškom literaturom, koja je sva u gušenju sentimentalnih efekata ironijom, crnohumornim obrtima i mjestima praznine, čime se suzbija zazornost patnje koja je dominanta kod Lovrenovića.

Finale

Možda nikada jedan rat u estetiku nije unio više pouzdanja u racio i moć literature, kao što je unio kod bh. pisaca i kritičara, a da su se ti literarni vinovnici slabije snašli u svom tom ratnom ludilu. Godinama kasnije će se nepodnošljivo trubiti o izazovima epohe, o našim i njihovim intelektualcima, o angažmanu i larpurlartu, a nikad slabije i nikad kasnije svi ti angažovanici nisu prepoznali one koji su se stavili na stranu militarističkih ideologija, možda baš zato što su svuda tražili anđele i demone. Do pred sam rat u Sarajevu su štampana djela Dobrice Ćosića i Slobodana Selenića, Matija Bećković je smatran velikim pjesnikom, a najpoznatiji pisci se i dan-danas iščuđavaju nad angažmanom mirnog čovjeka Nikole Koljevića, iako je on svoje ćeračke estetske stavove demonstrirao već 1978. Nakon rata i sve do dana današnjeg, nikada nije bilo teže naći razliku između nacionalističkih i antinacionalističkih angažovanika, kao u bh. književnoj zajednici. Svi oni i dan danas, međutim, vjeruju da mogu literaturom, vjetrokazazovski kazano, moralizirati stvarnost, proizvesti moralne vrijednosti, predvidjeti i osujetiti svo ludilo stvarnosti, u svojim nepovezanim fragmentima i nepodnošljivo patetičnim pasažima. - Ko im je rekao da su etični, ko im je rekao da moraju biti etični, ko im je nabacio tu tlapnju na leđa, kako ih je opsjela ta dosadna utvara, ostaće, vjerovatno, zauvijek pitanja obavijena tamom.

Na susretima Cum grano salis i ove godine je zadovoljena Bosna, mada još neko vrijeme ipak neće biti mirna. Dobro je, ustvari, da su već ove godine iskoristili priliku i nagradili našeg najbosanskijeg pisca Ivana Lovrenovića, još jednog novog Andrića, inače bi morali čekati narednih dvadeset godina da on još jednom preradi i nadopuni ovaj svoj roman i opet se kandiduje. Sada će, naravno, uslijediti lov na zaštićene medvjede, kako to obično kod nas biva, što će samo pogoršati inače naše bijedno stanje, jer ti naši pisci, osim etičkog opsesivno-kompulsivnog poremećaja, boluju i od intelektualne manije gonjenja, pa će se uskoro na horizontu pojaviti lovci na njih sa psima istrage. Tako je moguće, naprimjer, da za harangu, kako smo vidjeli na početku, bude optužen cijeli jedan list, iako je jedini tekst koji se u tom listu bavio tim romanom napisao Muharem Bazdulj, kojem je uspjelo pohvaliti i Sidranov i Lovrenovićev roman, što zvuči pomalo nevjerovatno. Citirajući još jednog literarnog poglavicu u nas, Zdenka Lešića, on će napisati da sve autobiografsko i memoarsko, jednom kad je uključeno u roman, mijenja status i postaje fikcionalno. Naravno, Bazdulj i Lešić su u pravu, osim u slučaju kad memoarsko ne mijenja taj status i ne postaje fikcionalno, kao što je slučaj sa Lovrenovićevom knjigom. Kako i kad autobiografsko postaje fikcionalno (a kada i gdje ne postaje), može se vidjeti ako se Lovrenovićeva knjiga, naprimjer, samo uporedi sa Kovačevim "Vremenom koja se udaljava", pa bi se vidjele ne samo razlike u literarnoj kvaliteti nego i to kako se memoarski materijal kod Kovača polako pretapa u romaneskno tkivo, razvlačeći se u grotesku, često dognan do čudnih i smiješnih protivrječja, po zakonima književnih pletenja, kojih kod Lovrenovića nema, iako je u direktnom okršaju za najbolji roman porazio Kovača, što nije bilo lako uprkos tome što je Kovač bio mrtav.

Bazdulj svojom elaboracijom neće samo potvrditi staru poslovicu koja kaže da umiljato jagnje dva ovna siše, nego će i ojasnoviditi koliko se sve to oko Cum grano salisa pretvorilo u cirkus. Jasno je da zadnjih godina malo ko shvata ozbiljno žiri i dodjelu nagrade Meša Selimović, u smislu kompetencije tih žiranata da odlučuju o romanima. Autori već dobro znaju da je veća mogućnost da će ih taj žiri nagraditi ako ne napišu roman, nego ako ga stvarno napišu. Nije stoga čudno da je ove godine tamo odlučivao, naprimjer, jedan Hadžem Hajdarević koji je, u smislu književne kritike, poznat jedino po svojim rečenicama u bošnjačkim hrestomatijama u kojima neki romansijer vodi svoju rečenice kao kerčad otvorenih čeljusti, a proze bahnu sasvim iznenada. Ili, naprimjer, jedan Ahmed Burić koji je dosad napisao jedino svoje kolumne ili pjesme, svejedno, u kojima su čak i nafta i krv davno proplakali posljednjim svojim suzama.

Bazdulj, mladobosanac: Samo da poručim da su oba romana odlična i da umiljato janje oba ovna siše
Photo: Žarka Radoja

Upravu su bili kad su Lovrenovića nagradili unaprijed, da ne mora još čekati nagradu ako je već toliko bio progonjen. Disident u našoj književnosti je onaj koji dobije najprestižniju nagradu za roman čim ga objavi, čak ako to što je objavio i ne bude roman. Nametnuvši se kao laureat, Lovrenović je postigao da mu sada po testamentarnoj knjizi moraju prćkati mnogi, što je imalo svoju cijenu. Da je Liber memorabilium ostao čitav, objavljen onomad, kao svjedočanstvo trenutka, kao lapidarij jedne osobne književne arheologije, važan prije svega autoru, kao književni dokument, to bi možda ostala zanimljiva i dostojanstvena pojava za sve poštovaoce njegova djela i književne istoričare. - To ne kažem samo zato što sam ja lično jednom jako pohvalno govorio o toj knjizi, ukazujući se na televiziji prvi i dosad jedini put, što nije bilo plaćeno slabo, nego mi se i dalje čini da ima smisla govoriti o Lovrenoviću, sve dok ga se u jednoj rečenici ne dovodi u vezu sa sintagmom vanserijska poza, mada sam ja to tada, ako se dobro sjećam, na malim ekranima i radio. Šta se dogodilo u međuvremenu, u službu kojih stranih službi sam u međuvremenu stupio, kakve me to mračne persone sada plaćaju da počnem suprotno misliti, mislim da će ti progonjeni i nepoželjni već sami da odgonetnu.

Sve se lako mijenja, nije teško napustiti sve te priče, u trenu se može izmjestiti i udaljiti od svih tih tema, kao da ništa od toga nikada nije ni postojalo. Nevjerovatno je jednostavno zanemariti sve te lažne sukobe, te trik polemike, ta mešetarska nadgornjavanja: vrlo je lako ne učestvovati u svemu tome, normalno se oglušiti se na sve te žalopojke o etici i izgubljenoj časti, zdravo je poslati dovraga već jednom te njihove izazove epohe i ljudski najvažnije zadatke. Malo je onih u mlađem literarnom naraštaju koji ozbiljno shvaćaju taj sukob štoje odjeknuo regijom kao petarda. Niko nije danas i ovdje progonjen, zasad niko nije ni nestao među našim literatorima: svi su manje-više dobro i zdravo. Mnogi posljedni će uskoro biti prvi, a prvi će biti posljednji. Stvari se obrću i mijenjaju u hipu, od danas do sutra. Treba zato obući jaknu i izaći u šetnju da se stignu one kastanjete rastrojstva na ulici. Treba požuriti da se ne zakasni na vjenčanje blagosti i besmisla. Ne bi bilo loše razvijati strpljivost, jer tužne vrbe same padaju nakon šezdesete godine, što je neminovnost prirodnog kretanja i svakako vrlo potresan prizor. 

star
Oceni
3.99
Ostali članci iz rubrike Knjigofilija
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak