Mjesta za Boga!

Suvremena hrvatska teologija tumači Boga Stvoritelja, otprilike kao Stipu Šuvara, koji je dao sagraditi Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, a onda ga nisu pozvali na obljetnicu otvaranja. Stvorio tako dragi Bog nebo, zemlju, dan, noć, mora, oceane, brda, planine, čovjeka i sve što čovjek vidi i ne vidi, a onda mu taj isti čovjek, stoka nezahvalna, zabranjuje da vidi vlastito djelo. Kaže, „nema mjesta“. Bog može samo tamo gdje je vidljivo istaknut križ. Kao u kafanama, gdje Crnci, pušači, psi i Bog Otac mogu samo ako je to izričito dopušteno

Hrvatskom državom predsjedava sam Đavo, glavom, bradom i rogovima. Do ovog otkrića, kao i do svih važnih znanstvenih otkrića, došlo se sasvim slučajno: urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić u svom je uvodniku napisao da Hrvatskoj nakon Stipe Mesića treba psihički uravnotežen predsjednik, nakon čega je Mesić na godišnjici Oluje ljutito odbio prisustvovati misi za Domovinu u crkvi svetog Ante u Kninu, pozivajući Centralni komitet Crkve u Hrvata da se ogradi od pisanja Glasa Koncila, a Hrvate da ispoštuju vlastiti Ustav - koji lijepo kaže da su sve vjeroispovijesti u Hrvatskoj ravnopravne – i uklone križeve iz javnih ustanova.

Neoprezni Sotona, koji se hiljadama godina uspješno krio maskiran u umjetnike, znanstvenike, pohotne žene, radoznalu djecu, dugokose gitariste i predsjednike država, sva ova stoljeća uspješno umičući španjolskim inkvizicijama i vatikanskim egzorcistima, na kraju se naivno i lakomisleno odao iznerviran komentarom Ivana Miklenića u Glasu Koncila. Jedan trenutak nepažnje, jedan jedini časak nedostatka koncentracije, i sav hiljadugodišnji trud Gospodara Tame pao je u vodu.

A dobro mu je bilo u tijelu predsjednika Republike Hrvatske. Ludo se zabavljao punih petnaestak godina - još otkako je iznenada umro Frank Zappa, pa je na brzinu ušao u tadašnjeg predsjednika hrvatskog Sabora i desnu ruku Franje Tuđmana – i onda se glupo, idiotski razotkrio čitajući ujutro Glas Koncila. Je li bio neispavan, ili nervozan, tko će znati, tek izgubio je živce i brzopleto zatražio da se uklone svi križevi iz javnih ustanova, da bi se već sljedećeg trenutka ugrizao za palacavi, zmijski jezik.

„Proslavljena Marijo, koja si stajala pod križem svoga razapetog Sina, oslobodi nas straha od križa u javnim prostorima naše Domovine i društva!“, zavapio je monsignor Ivan Barišić u Sinju, na misnom slavlju povodom blagdana Velike Gospe.

Vrhovni komandant Crkve u Hrvata, kardinal-pukovnik Josip Bozanić bio je odmjereniji, pa je na hodočašću u Mariji Bistrici citirao papu Benedikta XVI, koji je rekao da „u javnom prostoru mora biti mjesta za Boga“, ali niži oficiri bili su izravniji. Don Marinko Kozina, recimo, koji je svoju propovijed u Vrpolju započeo evanđeoskom porukom „Za dom spreman!“, a onda neustrašivo otpočeo svoju egzorcističku seansu. „Kome smeta križ, to je najjasniji znak sotonizacije“, urlao je don Marinko. „Oni koji se bore protiv križa nisu normalni ljudi, nego Sotone!“

Sa Barišićem, Bozanićem i don Marinkom složili su se i ministranti iz izvršne vlasti, na čelu s predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, i krenula je široka javna rasprava o tome trebaju li - i zašto moraju - u školama, kasarnama, bolnicama i sudnicama stajati drveni i plastični križevi s raspetim Isusom.

Križarska afera nije tako samo na simboličkoj ravni razotkrila specifičan, misionarski položaj Crkve u Državi – pa bi preciznije bilo reći „položaj Crkve na Državi“ – već i cijelu hrvatsku državu kao malu, blatnjavu palanku u kojoj svjetovne, političke i crkvene elite razgovaraju poput pijanaca i besposličara u kolodvorskoj krčmi, a političke, pravne, teološke i filozofske rasprave o ulozi Crkve u društvu - umjesto na sveučilištima, televizijskim diskusijama, akademiji, časopisima i na Ustavnom sudu – vode se na praznim gajbama piva ispred mjesne samoposluge u Vrpolju.

- Ti si, Stipe, neuračunljiv i psihički nestabilan – kaže tako seoski intelektualac Ivan predsjedniku prekidajući diskusiju o neradnoj nedjelji, Sinjskoj alci, Thompsonu i drugim teološkim problemima, pa ljubičastom štolom sa svoje misnice briše grlo pivske boce i poteže dugačak gutljaj. – Bogami nisi svoj.
- Tako je – odobrava Andrija Hebrang vrteći u rukama praznu bocu.
- Ja sam neuračunljiv? – odgovara Stipe dižući obrve. – Ja neuračunljiv?!
- Ti, ti – dobacuje don Marinko, razočarano čitajući s odlijepljene etikete piva kako opet ništa nije dobio. – Nije moja baba.
- Bogami me onda više u crkvi nećete vidjeti! – uvrijedio se Stipe, ubacio neispijenu bocu u gajbu i povirio s vrata u dućan. – Idem ja, mala. I zapiši mi samo ove moje četiri. Ne plaćam ja piće inkviziciji.
- Ajme, nemoj tako, Stipe – podrugljivo se krivi i krevelji monsignor Barišić. – Ne napušćaj nas!
- Vraaaa-ti seee! Vraaaa-ti seee! – skandiraju članovi Biskupske konferencije naslagani na frižideru za sladoled, a podrugljivi i podrigljivi pivski smijeh odjekuje Vrpoljem.
- I još nešto – vraća se Stipe na vrata prodavaonice. – Mala, skidaj taj križ iz dućana. Nije vjerskim simbolima mjesto u javnim prostorima. Poštujmo malo Ustav.
- Sad si se sjetio Ustava – dobacuje mu lokalni dopisnik, ugledni seoski novinar i kolumnist. – Devet godina si predsjednik i sad si se odjednom sjetio da križu nije mjesto u javnom prostoru!
- A šta se ti javljaš? – otrovno će seoski poštar, dijeleći biskupima pred dućanom odreske od državnog budžeta. – Kad si ti u novinama napisao da križu nije mjesto u javnom prostoru?
- U javnom prostoru mora biti mjesta za Boga! – autoritativno će kardinal Bozanić, potežući pivo ispružen na haubi olupine starog „princa“.
- Tako je – odobrava Andrija Hebrang vrteći u rukama praznu bocu.
- Marijo! – zavapi iznenada monsignor Barišić. - Oslobodi nas straha od križa u javnim prostorima naše Domovine i društva!
- Šta je? – izlazi u taj čas prodavačica.
- Šta šta je?! – zbunjeno će monsignor.
- Šta si me zvao? – pita prodavačica.
- Nisi ti jedina Marija u selu – dobaci biskup Ivas. – Gospu zazivlje, ne tebe.
- Marijo, kaže ti kardinal da u javnom prostoru mora biti mjesta za Boga – ozbiljno će Hebrang vrteći u rukama praznu bocu.
– A tebi se križ i ne vidi od onih toalet papira na frižideru – zajebava iz prikrajka seoski kolumnist. – Napravi u javnom prostoru malo mjesta za Boga.
- I kad si već tu, donesi nam još po jednu, mrzlu – doda don Marinko.
- Neću ja više – odmahnu rukom biskup Ante Ivas. – Imam koncelebrirano slavlje u podne.

Tako otprilike u Hrvatskoj izgleda javna rasprava o ulozi Crkve u društvu. Pa što se onda u nju ne bi uključio i moj otac, koji je nekidan za ručkom pitao zašto nema raspetoga Isusa u javnim zahodima. Javni zahodi su javni prostori per definitionem – dapače, kao rijetko gdje čovjek je u tom prostoru sam, ogoljen, ranjiv i krhak, okrenut kontemplaciji i svom Unutrašnjem Biću. Ili, recimo, javne kuće, još jedan precizno definirani javni prostor. Zašto križevi mogu biti u kasarnama, gdje se mladi ljudi uče kako se međusobno poubijati, ili u sudnicama, gdje masovni ubojice pred Raspetim svjedoče najgore i najgnusnije zločine, zašto križ može biti u zatvoru, gdje mu se silovatelji u brk smiju, a neprilično je da stoji u prostorima gdje kršćani slave tjelesnu ljubav?

Zašto bi to bilo uvredljivo za Njega, za koga su nas već u nižim razredima vjeronauka učili da je Uvijek i Svugdje? Doista, treba li na zidu iznad frižidera stajati križ da bi Bog bio u Marijinom dućanu? Zašto mi moramo praviti „mjesta za Boga“ ako on već jest svugdje, u sudnici, kasarni i školi, u stablu jasena, leptirovom krilu, ljetnoj oluji, kapi kiše, u Londonu, Šangaju ili Vrpolju, u crkvi, Mesićevom uredu, Marijinoj samoposluzi, u nama, u svakome, svugdje i oduvijek? Treba zaista mnogo nepovjerenja u Božju svemoć da bi mu se prostor oslobađao plastičnim raspelima proizvedenim u Kini i kupljenim na Veliku Gospu na štandu u Vrpolju, za stotinjak kuna.

- Ćale, tu si! – iznenadio se tako nekidan Isus ugledavši Oca. – Gdje si bio sinoć, tražio sam te?
– Svugdje – kratko će Svevišnji.
- Ih, svugdje?! – podrugljivo će Isus. – Zvučiš kao Toma Akvinski.
- Ma skitao po gradu, i tako. Pa otišao malo na misu u Mariju Bistricu.
- I?
- Nisu me pustili.
- Kako misliš, nisu te pustili?
- Tako, lijepo. Kažu, nema mjesta.
- Čuj, nema mjesta?!? Takva je gužva bila?
- Ma ne, bilo je mjesta uokolo, ali oni ništa.
- I?
- Javio sam odmah Bozaniću, pa je on preko razglasa pozvao osiguranje, „da se napravi mjesta za Boga“, tako je rekao.

Na taj način suvremena hrvatska teologija tumači Boga Stvoritelja, otprilike kao Stipu Šuvara, koji je dao sagraditi Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, a onda ga nisu pozvali na obljetnicu otvaranja. Stvorio tako dragi Bog nebo, zemlju, dan, noć, mora, oceane, brda, planine, čovjeka i sve što čovjek vidi i ne vidi, a onda mu taj isti čovjek, stoka nezahvalna, zabranjuje da vidi vlastito djelo. Kaže, „nema mjesta“. Bog može samo tamo gdje je vidljivo istaknut križ. Kao u kafanama, gdje Crnci, pušači, psi i Bog Otac mogu samo ako je to izričito dopušteno.

Raspetog Isusa hrvatska je teologija svela na kafanski natpis „God allowed“. A Svemogućeg i Sveprisutnog na nervoznog pušača kako obilazi bezbožnu Hrvatsku, u kojoj bi Stipe Mesić Boga u javnim prostorima zabranio kao pušenje.

- Gospodine, ja vas molim da napustite objekat – uljudno se krupajlija bez vrata obraća neobičnom starcu duge bijele brade i srebrnkaste kose, koji se smjestio za stol u kutu.
- Ali samo jedno pivo, cijelo jutro tražim...
- Gospodine, jel vidite vi ovdje negdje križ? – gubi živce izbacivač.
- Ne.
- Prema tomu, ja vas posljednji put lijepo zamoljivam da napustite objekat.
- Samo jedno pivo – na to će starac. – Nitko neće primijetiti, gdje će vam duša?
- Gospodine dragi, ja samo radim svoj posa' – hvata grmalj starca za ovratnik i gura prema izlazu. – Ako vas uhvate, najebat ću ja, nećete vi!

Valja stoga u takvu teološku raspravu uvesti neke nove sudionike. Moglo bi biti zabavno.

- E bravo, mala – uzima kardinal Bozanić hladne boce iz ruku vlasnice malog dućana u Vrpolju, pa ih dijeli društvu. – Onda, jesi li napravila mjesta za Boga?
- Kad mi ti proširiš skladište – drsko će Mare. – Nema u dućanu više mjesta ni za paštetu, a kamoli za križ.
- Mala, pripazi na jezičinu – opomenu je monsignor Barišić. – Nego metni križ.
- Ili šta? – odgovori vlasnica dućana. – Po kojemu to zakonu ja moram imati križ u dućanu?
- Po Božjemu zakonu, eto po kojemu! – izgubio je sad živce don Marinko.
- Po Božjemu je zakonu križu mjesto u crkvi, a u dućanu pašteti i deterdžentu – ne da se Mare.
- Mala, pripazi na jezičinu, lipo ti govorim.
- Mare dobro govori – javi se u to glas sa jakim naglaskom i svi se okrenu prema neobičnom strancu sijede brade, isti Stipe Mesić. - Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakav sporazum hram Božji s idolima? Jer mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: Prebivat ću u njima i hoditi među njima.
- Ko si sad ti? – polako je kardinal Bozanić sišao s haube starog „princa“. – Šta pričaš?
- Apostol Pavle, drago mi je – srdačno će stranac. – To je iz moje Druge poslanice Korinćanima. Šesto poglavlje.
- Aha – nasmija se monsignor Barišić. – A ja sam papa Pio.
- Bogami si dosta pio – dobaci Mare, a društvo iz Biskupske konferencije sa frižidera za sladoled udari u grleni smijeh.
- Zato, ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva! – prekine smijeh neobični stranac, pa ugledavši zbunjena lica doda. - To je isto moje, iz Prve poslanice, 10, 14.
- Što želiš ti? – unio mu se u lice kardinal. – Što hoćeš reći?
- Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je nešto? Ili idol da je nešto? Prva poslanica Korinćanima, 10, 19.

- Slušaj me, Pavle, ili kako se već zoveš – prekipjelo biskupu Ivasu. – Misliš ti da mi ne znamo ko si ti? I ko te šalje?
- Udbaški provokator, eto ko je on! – doda monsignor Barišić ubacujući praznu bocu u gajbu.
- Ili Mesićev neki savjetnik.
- Ili srpski patrijarh. Bogami je to patrijarh Pavle.
– Marinko, goni to iz sela!
- Idi Pavle di te traže! – dobaci biskup Ivas, na što društvo pred samoposlugom opet prasne u smijeh.
- Dobro, idem ja onda – pomirljivo će bradati stranac. – Ali stići će vas kazna: što ste služeći idolima iskrivili pojam o Bogu, i što se krivo i podlo zaklinjaste prezirući sve što je sveto!
- Brrr, živ sam se usro – podrugljivo će monsignor Barišić. – Iz koje ti je to poslanice, o mudri Pavle?
- Nije to moja. To je iz Knjige mudrosti, 14, 40.

Trajala tako rasprava pred malom prodavaonicom u Vrpolju bogami više od pola sata, kad se odjednom pred dućanom stvori neki starac i s vrata upita Mariju.

- Gospođo, imate li vi križ u dućanu?
- Imam, eno ga iznad frižidera, al se ne vidi. Zašto?
- Uf, konačno! – jedva dočeka neobični starac duge bijele brade, pa uđe u prodavaonicu. – Dajte mi onda jedno pivo, al da je mrzlo.