Kolumna Boris Dežulović
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (87)

Hrvat u emigraciji

Znanost protiv Obilića

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Prosvetitelj, narodni neprijatelj, izdajnik i strani plaćenik: Dositej Obradović
Prosvetitelj, narodni neprijatelj, izdajnik i strani plaćenik: Dositej Obradović
Photo: wikipedia

Da je danas živ, Petar Petrović Njegoš bio bi zadovoljan čovjek. Vidio bi Srbiju srednjovjekovniju nego što je ikad bila, pa ako i nije još zabranila bezbožne knjige Dositeja Obradovića, gotovo dvjesto godina kasnije zatvorit će Istraživačku stanicu Petnica. Sagrađenu, uostalom – nije to slučajno - na mjestu srednjovjekovnog manastira

Photo: Dragan Kujundžić

Prije desetak dana Ministarstvo prosvete Republike Srbije ukinulo je financiranje Istraživačke stanice Petnica kraj Valjeva. Ovaj jedinstvani kamp za talentirane gimnazijalce i studente otvoren je daleke 1982. godine, kao prva nezavisna obrazovna ustanova u bivšoj Jugoslaviji, čije će brojne programe iz prirodnih i društvenih znanosti u sljedeće tri decenije proći gotovo četrdeset hiljada sudionika. Juna 2009, eto, Ministarstvo prosvete odlučilo je da zemlji Srbiji više ne trebaju talentirani mladi znanstvenici.

Nije, međutim, srpska vlada tu odluku donijela naprečac, kako je optužilo onih nekoliko naučnika i novinara koji su uopće primijetili da je Petnica skinuta s budžeta. Dugo su ministri analizirali situaciju u kojoj se Srbija našla i, posve logično, došli do zaključka kako je za sve kriva znanost, ta pošast dvadeset prvog stoljeća.

Sve je u Srbiji bilo u redu dok Dositej Obradović nije iz Leipziga i Pariza, donio „vospitanije“, znanje i nauku, tu pomodnu novotariju sa Zapada koja malu i nemoćnu djecu uči da je Zemlja okrugla, da se vrti oko Sunca, da je kvadrat pod hipotekom jednak zbroju kvadrata na katastru i slične „naučne“ istine. Djeca, znatiželjna kakve ih je već dragi Bog stvorio, gutaju te gluposti: umjesto da pred spavanje slušaju guslarske epove oni završavaju takozvane „škole“, umjesto da idu u vojsku oni upisuju razne „fakultete“ i „univerzitete“, kojekakvi ih profesori i znanstvenici vrbuju u još kojekakvije istraživačke projekte i eto balave radoznale dječice kako odjednom za ručkom pitaju: „Tata, da li je postojao Miloš Obilić?“

Breaking-news mjeseca nije tako vijest da se nakon skoro trideset godina čuvena Istraživačka stanica Petnica nalazi pred gašenjem, nego vijest koja je koji dan kasnije stigla iz Sjedinjenih Država, gdje je izdavačka kuća Palgrave MacMillan izdala knjigu američke profesorke i kosovske lobistice Anne di Lellio „Kosovska bitka 1389: albanski mit“, u kojoj se iznosi i teza da turskog sultana Murata u mitskom boju na Kosovu nije ubio srpski junak Miloš Obilić, već – albanski vitez Millosh Kopiliq.

Vijest je, dakako - kao sretnih osamdesetih - dobila naslovnu stranicu Politike, objavile su je sve novine i televizije, i cijela je politička, kulturna i akademska javnost ustala mobilizirana najnovijim podmuklim pokušajem kosovskih Albanaca da prisvoje srpske nacionalne svetinje. Nitko, doduše, knjigu još nije pročitao, ali nema veze, svi znaju da se radi o „kulturnom genocidu“, o „izmišljanju nepostojećeg kulturnog nasleđa“, kako bi ono rekla Zorica Tomić, „i stvaranju novog kulturnog identiteta“. Pa stražari srpskog identiteta, poput povjesničara Slavenka Terzića, zaključuju kako „država treba da učini sve da saznanja srpske istoriografije budu više prisutna u svetskoj javnosti“.

U široku društvenu akciju „Ne damo mi srpskog Obilića, ne damo ga bez krvoprolića“ uključit će se, nije pametno sumnjati, politički vrh i srpska vlada, Boris Tadić će se Miloradom Dodikom već nekako dogovoriti da se pare za snimanje zajedničke koprodukcije o Jasenovcu preusmjere u snimanje filmskog epa o Milošu Obiliću, valja biti „više prisutan u svetskoj javnosti“, mogao bi Obilića glumiti Brad Pitt, recimo, možda „Obilić“ dobije i Oscara, pa Brad Pitt u Kodak Theatreu podigne kipić i tri prsta, neka ga puše Šiptari!

Patriotska akcija: Ne damo mi srpskog Obilića, ne damo ga bez krvoprolića
Photo: wikipedia

Štampat će se knjige i monografije o srpskom junaku i prevoditi na engleski, Krstić i Šaper mogli bi snimiti neki album, šta ja znam, da izabrane epove o Milošu Obiliću snime svjetske pop zvijezde, Paul Mc Cartney bi mogao prepjevati svoju „Obladi, oblada“ u „Obilić, obalać“, tako nešto, to je zgodno. Ili, još bolje, mogao bi Michael Jackson, njemu treba lova, mogao bi snimiti obradu svoje „Billie Jean“, „Obilich M.“, na primjer, „Obilich’s not an Albanian, he’s just a knight who claims that he’s Serbian“, pa onda gnjevno, „but the kid is not your son!“, to je dobro, ali bestraga, Jackson je umro, prokleti Albanci bili su brži. Srbija, međutim, ne treba klonuti duhom, možda se može angažirati Bob Geldoff, on je faca, da organizira nešto poput Live Aida, milijun ljudi na Gazimestanu, a na bini Bono Vox, Whitney Houston, Bruce Springsteen, Tina Turner, Bob Dylan i Gordana Lazarević zagrljeni pjevaju „Wherever I go I will be back, you know/who can rip away Kosovo from my soul“.

Mnogo bi, recimo, mogli učiniti i sportaši, ambasadori Srbije u svijetu, država bi mogla primjerice uložiti u Arkanov Obilić, napraviti od njega srpski Real, pa kad na San Siru u finalu Lige prvaka Obilić rasturi Barcelonu 4:0, da vidimo onda Kosovare kako tvrde da je Miloš Obilić Albanac, tako se to radi, ne treba žaliti novca, jer – podsjećam - „država treba da učini sve da saznanja srpske istoriografije budu više prisutna u svetskoj javnosti“.

Odakle, međutim, novac za projekt „Ne damo mi srpskog Obilića, ne damo ga bez krvoprolića“? To je najmanji problem: uzet će se od znanosti. Za početak, recimo, zatvoriti onu sektu kraj Valjeva u koju naučnici regrutiraju nedužnu srpsku djecu, kako se zove, da, Istraživačku stanicu Petnica, koju su srpski građani - tek smo sad saznali - iz svoga džepa financirali gotovo punih trideset godina!

Znanost, uostalom, i ne služi ničem drugom nego da minira same temelje nacionalnog identiteta. Pogledajmo što ti takozvani znanstvenici kažu za srpskog junaka Miloša Obilića.

Za početak, ne postoji nijedan znanstveni dokaz da je Miloš Obilić uopće postojao. Džabe što je Miloš Obilić već šest stotina godina upisan u srpsko kolektivno pamćenje, što i ptice na grani jednostavno znaju da je Obilić Srbin: naučničke picajzle traže mu krsni list. Kopaju po arhivima, ruju po knjigama i zapisima, i nigdje Miloša Obilića. Neće ga ni naći, jer Miloša Obilića u srpski je mit uveo Petar Petrović Njegoš: do Gorskog vijenca, u kojemu ga promovira u srpskog Supermana, Miloš se u narodnoj pjesmi prezivao Kopilić, ili Kobilić, ponegdje još i Kobilović, i u Srbiji je bio gotovo nepoznat.

Vrlo dobro, Kobilić, Obilić, ista stvar. Ne misle tako, međutim, i znanstvenici. Teza da bi Miloš mogao biti Kopiliq ne spominje se prvi put: davne 1935, skoro sedamdeset pet godina prije Anne de Lillio, još je jedan naučnik hrabro ustvrdio da je u Miloša Obilića, Kobilića, kako li se zvao, sumnjivo i ime i prezime. Njegova je teorija bila da je ime Miloš, do 14. stoljeća nepoznato u Srbiji, izvedeno od albanskog korijena - s vrlo nesrpskim sufiksom –oš – dok bi prezime pak bilo izvedeno od albanskog Kopiliq, što bi bilo izvedeno od riječi „kopil“, koja na albanskom znači „dijete“, a na srpskom nešto mnogo gadnije, zbog čega su nacionalni romantici srpskog novecenta albansko kopile Kopilića skratili za K. Što je najgore, rečeni je naučnik bio srpskog roda i zvao se – Dragutin Kostić.

Dodatnu zbrku unijeli su i znanstvenici koji su Miloša Obilića proglašavali Mađarom, ugarskim vitezom imena Miklos Kobilitz. Kako bilo, imena Miloš do kosovskog boja u Srbiji nema, a prezimena Obilić nema ni do danas: u cijelom telefonskom imeniku Telekoma Srbije nema ni traga Obilićima!

Dobro, ali nitko ne može osporiti ulogu Miloša Obilića u srpskoj narodnoj svijesti i, kako ono, „kulturnom identitetu“. I što na to kaže nauka? Kaže da to nitko i ne pokušava! Jednostavno, narodna epika - to je ono što je stražarima srpskog nacionalnog identiteta teško shvatiti - postoji i u drugih balkanskih naroda, a u njoj i kosovska bitka kao jedan od zaglavnih kamena romantičnog ilirizma i nacionalne mitologije. Najstariji kosovski spjevovi, uostalom, stigli su iz Hercegovine i Dalmacije, a svoj kosovski ciklus ima i albanska epika, u kojoj je – i samo se o tome radi - Miloš Obilić, eto, Milosh Kopiliq, a nekad davno čak i mitski junak Bilis Kobila. Otprilike kao što je čuveni Disneyev patak Donald Duck – još jedan za kojega znanstvenici tvrde da nije postojao – postao dio naše mitologije kao srpski Paja Patak.

Prezirem Dositeja, prosvetiteljstvo i Petnicu: Petar Petrović Njegoš
Photo: wikipedia

Miloš Obilić, naime, samo je jedan od likova raskošno bogate narodne epike, jednako kao i Kraljević Marko - svačiji, a naš. Zahvaljujući Njegošu Obilić je ustoličen kao srpski Roland, dočekavši na tom prijestolju dvadeset prvo stoljeće. Problem, jasno, nastaje kad se četrnaesto stoljeće mjeri metrom dvadeset prvog, a dvadeset prvo metrom romantičnog devetnaestog, pa Miloš Obilić odjednom postaje živ čovjek, mladi centarfor kojega treba nekako privoliti da zaigra za reprezentaciju Srbije.

Nakon toga kosovskim Albancima preostaje još samo onaj talentirani Karađorđe, kojemu se točno porijeklo ni danas ne zna, ali je po jednoj od znanstvenih teorija potomak albanskih pravoslavaca Keljmendija, odnosno Klimentija: Karađorđevićima je i danas krsna slava Sveti Kliment. Srbi će onda oteti njihovog Obilića, legendarnog Skenderbega, potomka Crnojevića, umiješat će se Crnogorci, i eto nereda u prijelaznom roku. Ali i zabave za narod, koji nema što staviti u stomak, pa se nadima od nacionalnog ponosa.

Pišući o mitološkom liku Miloša Obilića, Dragan Mišković je u jednom starijem broju Republike lijepo podsjetio na zgodu iz 1837. godine, kad je Petar Petrović Njegoš od kneza Miloša zatražio zabranu izdavanja sabranih djela srpskog prosvjetitelja Dositeja Obradovića. Veliki Dositej, jedan od utemeljitelja naučne sekte u zemlji Srbiji, silno je nervirao Njegoša, jer je život posvetio borbi protiv duhovne zaostalosti i zaglupljivanja Srba paganskim praznovjerjem, pravoslavnom zatucanošću, mitovima i legendama – svega dakle oko čega je Njegoš mobilizirao narod i gradio mu veličanstveni nacionalni mit. „Prezirem Dositeja kao čoveka“, govorio je Njegoš, „jer nije video u čemu se sastoji sreća narodna“.

Da je danas živ, Petar Petrović Njegoš bio bi zadovoljan čovjek. Vidio bi Srbiju srednjovjekovniju nego što je ikad bila, pa ako i nije još zabranila bezbožne knjige Dositeja Obradovića, gotovo dvjesto godina kasnije zatvorit će Istraživačku stanicu Petnica. Sagrađenu, uostalom – nije to slučajno - na mjestu srednjovjekovnog manastira. Pa će na mjestu nekadašnje istraživačke stanice guslari učiti djecu da guslaju, orit će se Srbijom „ne damo te, zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića“, a popovi će mladima objašnjavati da nije postojao nikakav Dositej Obradović.

I „sreći narodnoj“ kraja biti neće.

 

star
Oceni
4.38
Ostali članci iz rubrike Boris Dežulović
Tagovi