Intervju Sport
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (18)

Intervju: Ivica Osim

Nikad nisam skrivao da sam Jugosloven

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
PHOTO: STOCK

Legenda sarajevskog i jugoslovenskog nogometa, oli fudbala poznat kao Strauss sa Grbavice ili Švabo, Ivica Osim provodi rehabilitacione dane, nakon moždanog udara u Vodicama gdje ga je zatekao "Globusov" novinar. Intervju u ovom zagrebačkom tjedniku pod nazivom "Novac je ubio pravi nogomet" objavljujemo u cjelosti

Razgovarao: Mario Garber 

Ivica Osim (68), najprije legendarni nogometaš, a onda i trener sa sarajevske Grbavice, odakle dolazi i nekadašnji prvak Jugoslavije (Željezničar), ovaj broj Globusa pročitati će u Vodicama blizu Šibenika, kamo već desetljećima dolazi na odmor, a posljednje vrijeme i na rehabilitaciju. Naime, u studenome 2007. preživio je moždani udar i višednevnu komu.

- Taj 17. studenoga 2007. moj je novi rođendan, a dogodio se u Japanu. Od tada stalno treniram i bez prestanka se borim za još jedan dan života. Spasiše me Japanci i moji kod kuće, a mogli su me i halaliti, ali eto - zovnuše Hitnu. Dugo traje taj oporavak. Rehabilitirali su se toliki političari, pa se nadam da ću i ja.

* U Vodice redovito dolazite. Sestra vaše supruge Asime ovdje se udala davno, pa ste i vi sebi kupili kućicu od "šesnaesterac" kvadrata, ali umjetniku ne treba puno prostora za osimovski dribling.

- Bitno je da ovdje ima ribe, a ovdje se naspavam, kasno se budim, jer do zore gledam nogometne tv-prijenose.Sve su utakmice jednako dosadne, tako da se čovjek može dobro naspavati. Liječnici su mi čak mislili zabraniti i to, da ne bude za mene previše stresno.

* Davno ste raskrstili s mogućim povrat­kom na klupu jer bi vas, kako kažete, prvi po­godak u stativu odveo na drugi svijet. No, Ja­panci su vas u razdobolju rehabilitacije htjeli za savjetnika. Japan vas obožava kao bivšeg selektora i kao svog nogometnog Budu.

- Vezano za to mjesto savjetnika, znam ja, oni su htjeli biti korektni. Ali morao sam im se zahvaliti jer, kako da kažem, ne mogu vječno biti bolestan i vječno biti savjetnik. A kad im što zatreba, ja sam uvijek tu. Mada hodam malo kao stari trabakul, ali hodam. No poslije Vodica idem u Sarajevo. Moram se naći s rajom i smisliti izgovor za pivo.

Sudbonosna matematika

* Dok je u prvome planu još bila škola, bili ste opasan učenik, izrazito nadaren za matematiku, pa je rješavali zadatke kome je zatrebalo.

- Ni svoju ženu možda ne bih upoznao da nije bilo te moje matematike. Davao sam joj instrukcije, toliko mije puta to pomoglo da zaradim i za ručak. Daje bilo po mojoj ma­tematici, možda bih još igrao nogomet...


SPORT U SLUŽBI IZBORA

IZBORNIK BILIĆ POŠTUJE NOGOMET

Prvi veliki magovi nogometne igre milijuna bili su Berlusconi i Bernard Tapie.

- U tim zemljama nogomet je postao institucijom. Posebno u Španjolskoj i Italiji. Ja sam, kao Bosanac, pomalo ljubomoran na svoje susjede koji su u no­gometu toliko nama slični, ali su puno bolji te su unovčili i ar­tikulirali taj fenomen stadiona, igre, nogometa. Zato se nadale­ko čuje za reprezentaciju Hrvat­ske, za Vatrene... Čudi me da to ne prepoznaju i političari. Even­tualno se malo trgnu, prisje­te nogometa dok traju izbori, a onda gotovo.

Kao u Hrvatskoj kad su i re­prezentacija i Dinamo organizi­rano uključeni u izborni politič­ki marketing

- Da, ali Slaven Bilić je ipak u ... ebnom fenomenu koji ima svoje vrijednosti i bez političkih opredjeljenja.

Svojedobno ste mi u intervjuu za Start, 1983., rekli da ste po nacionalnosti Hrvat.

- Tada sam imao problema s nekima u Sarajevu, i s onima koji to jesu, i s onima koji to ni­su. Ali ja sam uvijek bio u do­brim odnosima s rajom i oni­ma koji su navijali za Želju. Jest, rekao sam da sam Hrvat. Imate dobro ... nismo pričali...

* Vaš je humor nalik na vaš driblingu loptom. Isti je dan u Sara­jevu bio i Elton John, veliku re­portažu za Start radili su Dar-ko Hudelist i fotograf Andrija Zelmanovič. A nezaboravna je i dosjetka vaše raje sa stadiona na Grbavici: "Tko, Elton John u Sarajevu? Zabit će mu Željo šes' komada..."

- He, he Elton u Sarajevu, a Sla­ven u Vodicama! (Osim je, nai­me, u tom trenu ugledao Slave­na Bilića u automobilu.)

* Otac vam je radio u željezari, a majka učila sve vrste tečajeva, od šivanja do kuha­nja, pisanja, pjevanja...

- Bilo je tu i nekakvo kulturno-umjetnič-ko društvo tako da je dobila Šestoaprilsku nagradu kao zaslužna, a onda su je, malo kasnije, usput dali i meni. Nogomet je za mene jednostavno bio neizbježan. Na putu do škole prolazio sam pokraj stadiona Gr­bavica jer smo ondje stanovali, a u školu sam morao svaki dan. Znao sam da ću za­glaviti na Grbavici. Bila su to vremena kad je igrao čuveni Ilijas Pašić, sigurno najbolji igrač Željezničara u povijesti, koji će poslije prijeći u Dinamo. Njega sam gledao svaki dan. A kad sam proigrao i ja, družio sam se s odličnim igračem, nešto starijim od sebe, Mišom Smajlovićem.

* Za Željezničar ste odigrali 250 utakmi­ca i dali 195 golova, postali ste legenda s Gr­bavice, radničkog sarajevskog kvarta. Se­damdesetih odlazite u inozemstvo, najviše ste igrali u Francuskoj. Kasnije, kao selek­tor Jugoslavije, na presicama, umjesto lop­tom, žonglirali ste jezicima, od francuskog, do njemačkog...

- Meni je normalno da, ako već mogu, govorim jezikom kojim me bolje razumiju, a nisam se sramio govoriti ni neke druge jezike koje znam slabije, na primjer talijan­ski, španjolski... Da sam ostao malo duže u Ateni, možda bih govorio i grčki, a u Japanu još malo pa ko zna, možda ću i propisati, he, he....

* Japanci su vas toliko zavoljeli da bi se moglo govoriti o nekakvoj osimomaniji. O vama je napisana i knjiga "Nogomet i život", prodana je u 45.000 promjeraka.

- U Japanu ima i muzej u kojemu se može pronaći sve, podaci, fotografije i vijesti iz doba kad se tamo, 1964., održala Olimpi­jada. A ja sam bio član olimpijskoga tima. Međutim, puno toga sam već i zaboravio, a oni o svemu vode računa. Kad sam došao u Japan, predsjednik njihovog nogometnog saveza odmah mije dao do znanja da smo igrali jedan protiv drugog na toj olimpijadi. Rekao mi je da su imali puno problema sa mnom, pogotovo u igri glavom. Meni je to bilo smiješno, jer što su mogli drugo nego imati problema, kad sam ionako izrazito veći od njih. I sad se oni tuže da mi nisu mogli uzet loptu glavom...

* Kad ste doživjeli moždani udar gledaju­ći utakmicu, hitno ste podvrgnuti intervencijama konzilija najvećih japanskih medicinskih stručnjaka i dok niste izašli iz kome danima je to bila jedna od najvažnijih tema u japanskim medijima... Japanski tim liječ­nika nije vam dopustio da se liječite u vla­stitom aranžmanu, jednostavno su vas sta­vili u svoj tretman.

- Ako me puste oni moji Japanci, svratit ću u svoje Vodice da se najedem malo naše tune kad već i oni govore daje toliko dobra, puno bolja od njihove... Ali strogi su i moraš ih slušati. Prate me posvuda. I ne samo li­ječnici. Gdje god se maknem, eto ih, dođu u Graz k meni, povedu sa sobom cijelu ekipu fotoreportera i prevoditelja, pa me pitaju o svemu u europskom nogometu.

-.-PHOTO: www.daylife.com-.- Ako je šenluk nek' i hala gori: Japanski dani* Kao selektor Jugoslavije upisali ste 50 utakmica, od 1986. do 1992.

- Oproštajna je bila prijateljska protiv Nizozemske, izgubili smo 0:2 na starom Ajaxovu stadionu. Ostavku sam morao pod­nijeti jer više nije imalo smisla izigravati Don Kihota. Pokušavo sam održati nešto neodrživo - ekipu, zajedništvo, naposljetku i različite religije, nacionalnosti, tipičnosti iz raznih klubova... U to je vrijeme to bilo problematično, no danas mije drago vidje­ti da su Zvonimir Boban i Dejo Savičević, kao hrvatski i crnogorski nogometaši iz re­prezentacije Jugoslavije koju sam ja vodio, ostali veliki prijatelji. Svi se oni i danas rado čuju, i Hadžibegić, i Baždarević, Zlatko Vujović, Prosinečki...

* Kad ste podnijeli ostavku na mjesto se­lektora Jugoslavije, ta državna reprezentaci­ja vraćena je sa završnice prvenstva Europe u Švedskoj 1992.1 umjesto nje igrala je Dan­ska koja je postala prvak Europe. A vaša je momčad dobila Dansku sa 2:0 usred Kope­nhagena. Igrao je i Zvone Boban.

- Boban je bio suspendiran zbog onog napada na policajca u Maksimiru. Da situ­acija bila drukčija, možda bi ga i zatvorili. Naravno da sam ga pozivao u momčad, ali nije mogao suspendiran nastupati. No, u kvalifikacijama sam ga stavio baš protiv Danske. Ozlijedio se Pančev. A oni su imali onog gadnog Helvega, pa sam stavio Boba-na s planom da oni misle o nama, a ne mi o njima. Boban je to taktički besprijekorno odigrao. Helvegu nije bila lako. No, nismo otišli u Švedsku na završnicu, morao sam dati ostavku dok su mi tukli po Sarajevu gdje sam imao obitelj koju nisam mogao dobiti ni na telefon. A Boban? Boban me pozvao na svoju oproštajnu utakmicu...

* U kontakt s obitelji, koja je tada bila u Sarajevu, dolazili ste preko veza u Partizanu, koji ste još trenirali, pa poslije u Grčkoj.

- Pomagali su mi utjecajni ili obični ra-dioamateri. Bio je tako jedan iz Čačka na nekome brodu, ako se dobro sjećam. On je znao sve živo o našoj obitelji jer me spajao kad bi bila prilika...

* Viđate li se i sada s "rajom" u Sara­jevu?

- Planiram do njih svratiti. Moram malo iz prve ruke čuti kako oni komentiraju Dayton. Jer ti političari ne znaju kako se živjelo u Bosni, a prisiljeni su donositi zaključke o tome kako će se u Bosni živjeti. No, dobro je biti Bosanac, čisto zbog osobnog iskustva.

Dalmatinac ili jugonostalgičar

* No, vi se smatrate kozmopolitom...

- Ako sam bio jugonostalgičar, sada sam malo proširio apetite, rekli bi političari. Ali moja svastika u Vodicama nagovara me da se izjasnim kao Dalmatinac. Ni to ne bi bilo loše, barem virtualno. Danas je to rješenje za sve - virtualno.

* U Bosni se igrao neki drugi nogomet, a danas se igra sintetički...

- To je tako jer se igra pod pritiskom, previ­še je para u igri. I na kraju će nogomet sam sebi doći glave. Već se dugo, dugo polako i sigurno ubija. Osjećam da su i igrači svje­sni toga jer - koliko se samo tu vrti novca, za njih i oko njih. A sve više ljudi nema što jesti. Kad ostanu sa mi, oni taj teret moraju osjetiti. Još svjesniji su ako je sve više onih koji nisu svjesni. Igrač zna da je nogomet nešto drugo. Ali od tebe se zbog ogromnih uloga očekuje da igraš nešto treće. A ne možeš tako igrati nogomet. Ne može se igrati po narudžbi kao onaj što svira vergl na uglu: platiš i naručiš, a on vrti i vrti, svira i svira... Sve to skupa postaje pomalo tužno. Razočaranja su nataložena, iako se s vremena na vrijeme dogodi neki spektakl pa se sve zaboravi. Ali ostaju ožiljci.

-.-PHOTO: www.index.hr-.- Ja nikada nisam mogao razumjeti kako se može kupiti nečija povijest, tradicija, pu­blika, običaji, stadion, kako to zovu, brand: Nogometni Strauss* Veliki asovi, još od starog Ronalda, pre­ko Ronaldinha do najnovijeg Ronalda, tra­ju sve kraće.

- Na terenu su svi veliki profesionalci. Nije to samo Ronaldo. I slabiji tim, koji je pre­dodređen da izgubi, i on je sastavljen od profesionalaca, ali slabijih.

* A ponekad je tako i dogovoreno, rola im je da izgube.

- E, ali su profesionalci i ne žele da to ide preko njihovih leđa, ne pristaju biti autsaj­deri, ne žele da se od njih pravi cirkus, da budu dio spektakla. No, oni, odbijajući tu ulogu, automatski kvare spektakl, kvare ga namjerno jer nitko ne želi biti žrtva, nitko ne želi da ga se ismije kao slabijega. Njihog je motiv sasvim suprotan. Svjesno rade protiv nogometa, organizirano, zdušno, a za to imaju i debeli razlog. Tu nogomet skače sam sebi u usta. Odbijaju status žrtve, a u biti baš su svi žrtve novca. I igrači, i treneri, i navijači, pa i vi novinari...


Mada hodam malo kao stari trabakul, ali hodam. No poslije Vodica idem u Sarajevo. Moram se naći s rajom i smisliti izgovor za pivo
* Uz velik novac, velika su i imena u igri. Na primjer, jedan Platini. On sigurno ne bi htio naškoditi nogometu.

- Da, ali netko taj kapital raspoređuje. I dirigira njime. Imperativ je profit. Pare ne smiju ispariti. Spektakl je skup. Sve to košta, skupe su i ulaznice, ali nema spektakla bez publike. No, ona mora platiti ulaznicu koju će čuvati godinama kao uspomenu, samo da ne bude kao uspomenu na još jedno razočarenje.

* Po tome kako govorite vidi se da je va­ša uloga u tome oporbena?

- Ne volim pretjerivanje. Pokušavao sam ne biti prava oporba, jer sam dio svega toga, ali sam se barem trudio ići nekim drugim putem. A takva je bila i situacija. Moj klub nikada nije mogao pripadati takvima koji mogu kupiti što im padne na pamet. Znači, moralo se nešto smisliti kako bi se nadokna­dio taj nedostatak. A morao si pristati na to pravilo: što ti treba, to kupiš. I onda dodaš malo ideja, pa nekako to sliči na nogomet.

Sačuvati nogometno "ja"

* Ali sve je manje tih različitosti i tipično-sti u nogometu. Nestaju tradicije, identiteti,svi igraju isto, sve teže je govoriti o njemač­kom, engleskom, španjolskom, talijanskom nogometu, jer su sve momčadi male multi­nacionalne reprezentacije.

- Ja nikada nisam mogao razumjeti kako se može kupiti nečija povijest, tradicija, pu­blika, običaji, stadion, kako to zovu, brand. Pa da su ne znam kako senzacionalne te pare, ne možeš sve to kupiti za par milijuna eura. Za mene je to apsurd. I po meni je to krivi put ako govorimo o nogometu i njegovom razvoju. Zato izuzetno cijenim one koji pokušavaju sačuvati to svoje no­gometno "ja".

* A tko to danas ima pored tolikih para?

- Evo na primjer talijanski nogomet.

* Zanimljivo. A oni su prvi sve to i zapo­čeli s Maradonom.

- Jest, ali se sada polako vraćaju una­trag, odustaju od svega toga, traže rješenje za nogomet, žele zaštititi svoje prednosti i karakteristike. Nisu mogli izdržati utrku s biznisom npr. engleskog nogometa.

* Onaj nekadašnji engleski nogomet po­lako nestaje. Gdje je njihov identitet?

- Njihov identitet je velika količina novca. Taj se trend više nije dao pratiti, pa su Tali­jani odustali. Prvi su počeli, ali će vjerojatno prvi i prestati. Englezi su im nametnuli trku za novcem kakva se ne može izdržati. Ali ako govorimo o nogometu, nisu pobijedili Englezi, jer njihov nogomet više ne postoji, nema ga tko igrati. Zato cijenim Talijane.

* Mnogi su zaboravili kako je vaša izre­ka: "U korist svoje štete".

- Ako treba i to. To je, priznajem, krajnost, možda nije najsretnije rješenje, ali ako treba, idem i protiv sebe, u korist svoje štete, samo da se igra, ali onako bez kalkulacija, udri brigu na veselje, a ne kako danas vele: "Piš-kit ću, kakit ću". A mi bismo u Bosni rekli:

"Ako je šenluk, nek' i hala gori".

* U korist svoje štete bio je vaš princip i u političkom smislu?

- Ne znam kako to mislite, zna se da nisam nikad kalkulirao.

* A jeste li izlazili na izbore?

- Nikad, ne sjećam se da sam glasao. Evo, recimo, glasao sam u Austriji, u Grazu. Ta­mo postoji ta vrsta izbora pa glasaš za pred­stavnike kvarta u kojem živiš. I u Austriji je bitan populizam: što se više eksponiraš, to si politički jači. Tko više obeća, toga izaberu. A, hvala Bogu, obećavati nije teško.

* Pa zar nikad niste glasali ni u Bosni?

- Nisam. U moje doba nisi imao baš što birati. Nije me bilo briga za glasanje po di­rektivi. A zadnjih godina bio sam u Japanu. Mijenjaju i oni svoje careve. Jedan je bio stvarno velik. Došao je i u svlačionicu... Ali sve nešto čekam pitanje "jesam li politički svjesniji nego što sam bio". Pa moram po­noviti to da sam uvijek bio jedan od rijetkih koji se nije sakrivao kao Jugoslaven. Nisam se morao toga stidjeti jer to nikad nisam doživljavao kao političku orijentaciju. -.--.-


Oceni
4.42
Ostali članci iz rubrike Sport
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak