Pozajmljeni intervju: Slobodan Šnajder

Tumor u hrvatskom duhu

Razgovarala: Duška Palibrk

Veličina slova:

Photo: www.vijesti.me

Hrvatska, i država i društvo, teško su bolesni. Mi se na sve strane osvrćemo i vapimo za "liječnicima"; da bismo im vjerovali, oni moraju biti iz što daljih predjela i zemalja. A ipak Hrvatska bi mogla naprijed jedino samoiscjeljenjem. Nitko nama ne može pomoći, ne pokušamo li mi sami. Ja ne vjerujem u Fortinbrase koji bi zabubnjali na granicama, pa nas nekako "preuzeli". Premda, ne vidim kako ćemo to, i s kim, izbjeći. Dakle, na mjesto medicinske prognoze ja upisujem: TM (=tumor) u hrvatskom duhu

*Vratili ste se iz Skopja gdje Vam je ESRA (University of Audiovisual Arts), visokoškolska institucija s filijalama u Parizu i New Yorku, dodijelila počasni doktorat. U Hrvatskoj Vi, osim dakako studija filozofije i anglistike, niste imali gotovo nikakvih dodira s akademskim pogonom, pa ni s Akademijom dramskih umjetnosti. Što Vam u svjetlu te činjenice znači doktorat honoris causa?
Pa takav se doktorat eventualno može dobiti u povečerje ove ili one karijere. Moja uistinu nije bila "akademska", još će manje biti Akademijina. Povečerje karijere, pa to valjda ima neke veze s Hegelovom Minervinom sovom, onom pernatom mudricom koja izlijeće iz Zeusove glave pod mrak. Ali, nisam ja, naravno, nikakav mudrac. Radim ono što sam oduvijek radio. Pa ako se to "na strani" nešto bolje i jasnije vidi nego u "domaji" - ni to nije nikakva osobita novost. Također, moje veze s Makedonijom duge su, trajne i plodne. Doktorat je u nekoj vezi s knjigom mojih drama, u makedonskom prijevodu Jelene Lužine, koja je u Skopju upravo izašla. Nadam se novim predstavama. Skopje živi svoje konflikte, sanja neku nepostojeću povijest, potiskuje postojeću... Silna proturječja vidljiva su svakome tko nema "oči širom zatvorene".

*Što je s predstavom prema vašem tekstu Kako je Dunda spasila domovinu, koju ste najavljivali da bi je u INK-u u Puli trebala postaviti Snježana Banović? Već je bilo problema s tom komedijom, iako je dobila i Držićevu nagradu?
Dunda je uistinu jedan od sasvim rijetkih dramskih tekstova koji nije odigran, a dobio je Držićevu nagradu. Ima još jedan, gle čuda, i taj je od istoga pisca: Kosti u kamenu, moj komad o Titu. Problemi s tom odrešitom curom su razni. Zlatko Vitez, naprimjer, uložio je nešto truda da je stavi na repertoar, kako bi spriječio da to učini netko drugi. Ljudi se služe koječim uređujući stvarnost po svojoj maloj mjeri. Onda mi je na kompjutor po svoj prilici zalutala poruka da Kerempuh napokon "kani izvesti velikog Šnajdera". (Shvatio sam, dakako, da se radi o cinizmu "kolege iz starih dana" koji danas ravna Kerempuh.) Naravno, uz uvjet da Dundu promijenim tako da je iznova napišem; valjda da bi bolje "pasala" u Kerempuhov okvir koji Francuzi imenuju kao théatre d'argent, što će reći: teatar novca. Dunda eto nekako žulja a ne škaklja, i to je, bit će, problem. Nadam se da će Snježana Banović pokazati kakav je to komad, tko je Dunda, i to u Puli. S anticipacijom iščekujem prve pokuse. Pula je dalje od Zagreba nego Varaždin; ali samo čekajte, pa ćete vidjeti da u teatru nema smisla organizirati "umjetne nestašice". U Varaždin su išli autobusi. Uzgred, Enciklopedija izgubljenog vremena još uvijek ne može gostovati u Zagrebu; to je valjda prejako.

Photo: bablfotograf.blog.hr

*Morendo, Vaš prvi roman, roman je o smrti i ljubavi, baš tim redoslijedom, a bolnica u kojoj se odvija većina radnje slika je čitavog društva. Koje su to najgore bolesti od kojih bolujemo? Neki su upravo "otkrili", nakon knjige Ive Balenovića i filma Branka Schmita, da su nam bolnice mikro slike i prilike ukupne hrvatske stvarnosti.
Točno ste odredili redoslijed, to je roman o "smrti i ljubavi". Ako uopće, ja u novinama čitam samo "čitulje". Prema nauku Epikurovu, "moja smrt ne može biti strašna meni već drugima". (Unatoč polemikama koje vodim, unatoč usrdnim željama svojih oponenata, ja ne mogu u novinama pročitati svoju vlastitu osmrtnicu.) Ali teško je svjedočiti "obnovi ciklusa", naprimjer prirode, a prestati se obnavljati. Pomoću nekih prastarih "grčkih" znanja, koje osobi pripovjedača (više: svjedoka) u romanu prenosi mlada žena Jana, njih se dvoje, pomoću ljubavi, nekako nagode sa smrću, i ona prestaje biti strašna. Davna poruka iz mitskih vremena, kako je možemo iščitati iz šturoga znanja o tzv. eleuzinskim misterijima, a naslutiti iz onoga što je zakriveno kao svim sredstvima sačuvana i obranjena tajna tih misterija, jest da se smrti ne treba bojati, da je ona nešto ljudsko. Naravno, grčko osjećanje svijeta jako se razlikuje od kršćanskog obećanja onostranosti. U romanu se, u skici, izvodi i ta velika rasprava između "poganske" i "kršćanske" kulture.

No jedno je umirati, a drugo, sasvim drugo - biti ubijen. Bolnica u ratno doba metafora je svekolikog potiskivanja onoga što se događalo u ratu a nikako ne čini njegovu junačku stranu. Hoću reći, roman se može čitati na mnogo vizura. U njemu je na svoj način šifrirana i velika rasprava o eutanaziji pred kojom Hrvatska tek stoji. Hrvatska, i država i društvo, teško su bolesni. Mi se na sve strane osvrćemo i vapimo za "liječnicima"; da bismo im vjerovali, oni moraju biti iz što daljih predjela i zemalja. A ipak Hrvatska bi mogla naprijed jedino samoiscjeljenjem. Nitko nama ne može pomoći, ne pokušamo li mi sami. Ja ne vjerujem u Fortinbrase koji bi zabubnjali na granicama, pa nas nekako "preuzeli". Premda, ne vidim kako ćemo to, i s kim, izbjeći. Dakle, na mjesto medicinske prognoze ja upisujem: TM (=tumor) u hrvatskom duhu.

*U romanu Morendo prikazujete Hrvatsku 90-ih, prikazujete narod i elitu - dva odvojena a prepletena kolektiva, i individualca - "ljepoduha" između njih. Razlikujete i elitu nekad i sad (stari primarijus i dr. Petar Krešimir Mačak). Jesmo li se išta odmakli od tog državotvornog doba?
Jedva da smo se odmakli. U ovo poslijeizborno vrijeme svjedočimo kako politička pobjeda posvuda samu sebe instalira. Naravno, dojučerašnji gospodari u Hrvatskoj nisu uvjerljivi u svojim gravaminama protiv te prakse, jer su oni je sami inaugurirali. Ponekad je takva "instalacija" uistinu besmislena jer dolazi sve lošiji i lošiji "kadar". Ponekad je opravdana, jer se radi o ispravljanju "kadrovskih rješenja" izvedenih po crti najnotornije podobnosti, kao što će, nadam se, biti u slučaju HNK-a.

Ali baš u ovom drugom slučaju vidimo kako su oni koji su jednom bili osobito podobni, izveli presvlačenje na otvorenoj sceni i eto ih, i opet domahuju, iz šupka vlasti. Tako imamo neobičnu pojavu da baš oni koje bi smjesta valjalo smijeniti "prežive", jer su razvili fantastične tehnike preživljavanja, tojest uvlačenja. A oni koji su radili dobro, i došli po liniji stručnosti, ali u doba stare vlasti, sada moraju otići jer više nisu podobni. Ne govorim ovo napamet. Cijela je ova "fertutma" osobito vidljiva u kulturi. U kulturi je valjda najlakše mahati raznim "odanostima". Bio bi nam dobro došao jedan Gogolj da opiše sva ova silna "presvlačenja na otvorenoj sceni" koja danas izvode neke intendantkinje i ravnateljice teatara i njihovi sponzori.

*Kao 68-aš, kako doživljavate današnje prosvjednike svud po svijetu? U doba kada je jaz između sve malobrojnije elite i obespravljene većine puno dublji, a bogovi šute, kako kažete u romanu.
S ogromnom empatijom pratim sve što se događa u Americi. I šezdesetosmaška pobuna počela je zapravo u Americi, pa se prelila na Old Country. U jednom ulomku Morenda imate provalu najčistije nostalgije u opisu plesa neke vrste Woodstocka, kao plesa Svetoga Vida, a na pozadini "ustanka smeća", tojest pobune obespravljenih. Ja ne mogu, a i ne želim, pobjeći od tih iskustava koja su za me bila formativna. Možda u životu i nisam radio ništa drugo no pokušavao ostati im vjeran.

Photo: www.novilist.hr

*Rekli ste da vaš roman bolje razumiju čitateljice; zašto tako mislite? Zbog ljubavne tematike? Jer priča je to, ističete, o nemogućoj ljubavi?
Ostavljam čitatelju konačnu procjenu što je tu moguće, a što nemoguće. Ženski lik u romanu svakako živi jako reducirano, manje-više je "na aparatima". Ali velika obnova sjećanja koju u romanu poduzimaju protagonisti nije baš ništa. Žena u romanu tako je mlada da se ona zapravo naseljuje u sjećanja starijeg čovjeka. I tako se iskombinira jedan čudnovat, a mislim, jako bogat, unutrašnji život, na temelju čiste nemogućnosti. Ja sam u romanu dopustio da velika antička ideja pobijedi suvremene strahove od smrti na kojima počiva cijela zapadna, represivna kultura. Stanimo malo, promislimo što se ovdje, u romanu, govori i nudi. Vjerujem da nije posve bezvrijedno.

*Uistinu, u Morendu otvarate, rekli ste, i veliku temu eutanazije. Kad govorite o smrti razlikujete umiranje i ubijanje, a u Morendu se radi o ubijanju, o "gluhom dobu u kojem se može stati na stranu ubijanja". Lovom na ljude, ali u doba NDH, bavi se i Vaša drama Hrvatski Faust, koja je izvedena u Varaždinu, Splitu i Beogradu početkom 80-ih kad je nastala, ali nikad kasnije. Koliko hrvatski teatar uspijeva biti instrument spoznaje?
Ma kad bi teatar to htio, on bi i uspio biti "instrument spoznaje", i to bi mogla biti vrlo radosna vijest, u onom smislu u kojemu je Bert Brecht govorio o "užitku u spoznaji". Nažalost, hrvatsko glupište organizira svoje užitke na drugim stranama, napose na strani naređenog zaborava. Neki hrvatski autori mogu se još naći jedino u Nacionalnom indeksu nestalih osoba, a neke drame još jedino u Lost&Found, kao kišobrani, satovi i pudlice. Tim uredom Lost&Found ravnaju danas ravnateljice i ravnatelji hrvatskog glupišta. I pisac Hrvatskog Fausta, i sam taj komad, ispunjavaju kriterije ovih dviju potraga. Komad je doduše igran na strani, pa i u bečkom Burgtheatru, u gradu Beču (to je u Austriji) za koji je Zvonko Maković u jednoj nedavnoj polemici sa mnom utvrdio da je - Brčko. Sve dok takvi tipovi kao što je Maković budu određivali bilo što u hrvatskom glumištu, i rečeni indeks, i Biro izgubljenih stvari, punit će sve novim i novim izgubljenicima i zaboravljenim stvarima. U teatru bit će sve manje bilo čega drugoga, tojest sve će zamijeniti napuhanost njegova i njemu sličnost. A bolje bi mu bilo da i dalje ispisuje svoje kataloge, tojest skatologe.

*Najavljivali ste nastavak Hrvatskog Fausta u kojem bi se bavili Krležom. Što je s tim? Krleža odzvanja u vašem djelu, alegorijama, simbolikom, kajkavštinom...
Drugi dio Fausta ide u Goetheova "senilia"; izraz nema veze s onim gosponom koji se vrti po kući a ne zna gdje je, pa mu u papirima nađu ime Alzheimer. Izraz se odnosi na djela vrlo zrele dobi. Ako se malo može usporediti s velikim, drugi dio Hrvatskog Fausta, u kojem ću napokon svojega duhovnog oca pitati neke stvari koje se dosad nisam usudio pitati, ili možda nisam bio spreman za vjerojatno oštre odgovore, jest, kao zadatak i izazov, tek preda mnom.

*Svi nosimo križ svojih očeva, zaključio je Abdulah Sidran u svom romanu Otkup sirove kože. Svom ocu knjigu nedavno posvećuje i Miljenko Jergović. Kako se vi nosite s tim nasljeđem? Sin ste vinkovačkog folksdojčera koji je bio u njemačkoj vojsci, kasnije prešao u partizane, pjesnika Đure Šnajdera.
Da, svi imamo svoje križeve, naročito ako se ne pobrinemo da ih zbacimo. Kada sam u vrlo ranom razdoblju, kad čovjek potpadne pod utjecaj svake pročitane knjige, shvatio da biti rođen u kulturi natopljenoj kršćanstvom zapravo znači odmah na se primiti križ iskonskog grijeha dvoje meni posve nepoznatih osoba, sve se u meni pobunilo. Saznanja da je moj otac, svakako protiv svoje volje, bio mobiliziran, i da je dvije godine ratovao po Slovačkoj i Poljskoj unutar vojne grupacije koja sigurno nije bila grupa izletnika, nije me osobito oduševilo. Još mi je čudnijim bilo saznanja da bi moj otac, da je u to vrijeme (oko 1943.) sreo moju majku, zatočenu u Staroj Gradiški (ona kuća stara Maxovih mesara), istu morao likvidirati po reglementu svoje jedinice.

Ali to je europska priča. Kroz nas prolaze podjele, nadiđene ili zatomljene, zaboravljene ili vruće prisutne, koje su u stvari podjele bivših ljudi. Mi živimo najviše od njihove hrabrosti, patimo zbog njihova kukavičluka. Veliko je pitanje kako bismo se mi ponašali u takvim situacijama. Svi poznajemo pjesmu pastora Niemoellera o tome kako Gestapo ide po stubištima, susjedi nestaju, nitko im ne pomaže, nitko čak niti ne protestira, dok na kraju ne bude odveden i posljednji stanar... Ali kako bih se ja ponašao na takvom jednom stubištu 1943?

Pišem roman, ali ne iz pozicije sveca ili neke sveznajuće svijesti, dakle, Boga. Povijest ne čine ni bogovi, niti njihovi anđeli, nego ljudi. O tome pišem roman. Ja sam naime upravo onaj 1943. nerođeni (prva ljubav mojega oca, Srpkinja Sofija, ubijena je u Jasenovcu), a onda rođen 1948., kad više nije bilo ni SS, ni Wehrmachta ni logora... Postojali su, doduše, neki drugi logori, u njima se možda nije ubijalo maljem, ali jest ideologijom, itd. Ispisujem jednu eminentno evropsku priču o folksdojčerskoj povijesti moje obitelji, kao sagu o Strancu u nama. Povijest Europe umnogome se poklapa s poviješću protjerivanja kao takvog.

*Da, tako naprimjer u Hrvatskoj često govorimo o poslijeratnom egzodusu Talijana, o esulima, ali te folksdojčere rijetko spominjemo. Zašto je to tako?
Oni su bili velika tema žestokih kontroverzija u njemačkoj politici u poraću. Masovno protjerivanje Nijemaca 1945. jedna je od najvećih gluposti koje su počinili tadašnji pobjednici. Ali naša je povijest tako puna potiskivanja, krivotvorina, naređene šutnje... pa i ova najnovija. Morendo je i o tome.

Photo: www.vecernji.hr

*Otiđite odavde! - kažete da su vam to poručivali 1991., zbog čega ste i otišli u Njemačku i vratili se tek nakon pobjede Račanove koalicije 2000. godine. Kako sada doživljavate pobjedu koalicije predvođene SDP-om? Što očekujete od nove vlasti?
U mojoj je situaciji, sudeći po prijetnjama, u ranim devedestim bilo elemenata rizika. No slične su rizike u Hrvatskoj imali gotovo svi koji su javno djelovali. Kod mene se više radilo o gađenju, uvjetovanom više estetski nego etički. Ja sam uoči smjene vlasti 2000. već punih 6 godina pisao kolumnu Opasne veze u Novom listu, koju pišem i danas. Recimo, da je ona bila prilično oštro postavljena prema Tuđmanovoj vlasti. Neki ljudi u Koaliciji očekivali su, nakon svoje pobjede, promjenu paradigme u mojoj kolumni. Naravno da ja na to nisam bio spreman, pogotovo kad sam vidio da od promjena paradigme u Hrvatskoj neće biti ništa. Ova je okolnost, uz još neke druge, onemogućila kontinuiranje moje intendanture u ZKM-u. Jedinu korist iz moje "politike" izvukla je i naplatila D. Vrgoč, i smjesta me počela klevetati, i to je naravno jadno da jadnije biti ne može. Sve drugo su priče za malu djecu.

*U tom svjetlu, hoće li se već jednom javno, ili nekim drugim radnjama, raspraviti tvrdnja o dugu koji da ste ostavili u ZKM-a nakon svoje četiri godine, ili će se ona i dalje koristiti u polemikama protiv Vas?
Rekao sam već u više navrata sve o toj mantri koja je dosadila i bogu i vragu. Ipak je, naime, dijelu javnosti bilo malo čudno što sam ja zamijenjen osobom bez ijednog dana radnog iskustva u teatru, i što se, kako bi se ta smjena izvršila, uoči glasanja naprasno promijenio sastav Vijeća za imenovanje e da bi se osigurala podobna odluka. Mantra o dugu poslužila je da se nekako anulira ta nelagoda koju sa sobom nosi svaka takva manipulacija. K tomu, dobro je poslužila novoj upravi da si poveća dotacije, do današnjeg dana.

Od nove vlasti ne očekujem ništa osim da napokon u područje kulture uvede kriterije. To doduše baš i nije malo, i priziva sliku mitske Augijeve štale. Što se teatra tiče, da potpuno eliminira samu mogućnost fiktivnih natječaja kakav se upravo "odvio" u kontekstu ZKM-a. Nažalost, radi se uglavnom o tome da se anuliraju posljedice kojekakvih sramota.

*Jednom ste rekli da se osjećate kao čudnovati kljunaš, izvanzemaljac. Zašto?
Mogao bih redati: kentaur, pola Nijemac, pola Hrvat, pola pisac, pola novinar, pola iznad zemlje, pola u grobu... Zašto, to nije dobro pitanje. Tako mora biti. Ja vjerujem samo u mješavine, kulturne, rasne itd. "Čistu" kovinu svak može mijesiti prema svojim kalupima. Mene izmijesiti je, ali, teže.

*Intervju preuzet iz Glasa Istre