Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (7)

Intervju: Mirko Kovač, pisac

Rodoljublje opravdava mnoga zla

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Draži su mi oni koji ruše mitove od onih koji ih veličaju: Mirko Kovač
Draži su mi oni koji ruše mitove od onih koji ih veličaju: Mirko Kovač
PHOTO: www.smedia.rs

Ako papa nešto znači vjernicima, to vlast ne bi smjela zlorabiti u političke svrhe. Ostavite papu vjernicima, to prije što je neukusno gledati kako se bivši komunisti križaju i plaze pred njim. Oni uvijek moraju nekome ljubiti ruku.

Mirko Kovač, književnik čija su djela trajno upisana u cijeli južnoslavenski prostor, scenarist, dramski pisac i dobitnik brojnih književnih nagrada, prisjeća se svojih početaka, analizira aktualne društvene fenomene i najavljuje novu knjigu memoarskih zapisa “Vrijeme koje se udaljava”.

* Zavičajem ste vezani uz Bosnu i Hercegovinu, stvarali ste u Beogradu i Zagrebu, posljednja dva desetljeća živite u Istri. Jeste li nostalgični za nekim prošlim vremenima u bilo kojem smislu?

Stalno sam se opirao tome da je, primjerice, moj roman “Grad u zrcalu” nostalgična knjiga. Bojeći se tog termina koji je nekako na udaru kao reakcionaran, tražio sam lakše pojmove, poput sjete ili melankolije. Međutim, kad god želimo očuvati nešto što se mijenja i vraćati se izvornom značenju, ne možemo to izvesti bez nostalgije. Nikad ne razmišljam o nečemu što je prošlo s nekim uzdahom, znao sam da će proći, ali neki miris, neka riječ, neka fotografija, vrate mi sliku koja nužno potakne nostalgiju. Skloniji sam ironiji i samoironiji, možda me to spašava od nekih teških nostalgija koje mogu biti itekako bolne.

* U Beogradu ste se ostvarili kao pisac već prvim romanom “Gubilište”, nakon kojeg je na vas pokrenuta hajka radi “crne slike društva” koju ste tematizirali. Što vam danas predstavlja grad o kojem pišete u romanu “Kristalne rešetke”, opisujući ga onakvim kakav više ne postoji?

Grad iz “Kristalnih rešetki” je Beograd kakav je nekad bio. Prisjećam ga se i u svojoj novoj memoarskoj knjizi na kojoj upravo radim. Uvijek smo isticali da pripadamo “beogradskoj školi”. Naša grupa, koju su početkom šezdesetih činili Danilo Kiš, Filip David, Borislav Pekić i Miro Glavurtić, ispočetka nije bila grupa u ideološkom nego u literarnom smislu: čitali smo jedni drugima svoje nove radove, diskutirali o literaturi, književnost je bila naša opsesija. I mene je kasnije iznenadilo da sam uzeo u ruke “političko pero”, kako bi to rekao Thomas Mann, i kasnih osamdesetih pisao političke tekstove, ali to mi se činilo nužnim. Nema dvojbe da me je Beograd oblikovao kao pisca, iako sam se paralelno počeo baviti filmom i kazalištem; filmom uglavnom u Zagrebu, tako da sam u poduljim razdobljima živio u tom gradu. U ovom trenutku nemam neku želju ili potrebu otići u Beograd, gdje nisam bio dvadeset godina, što ne znači da imam bilo kakvu odbojnost. Uskoro ću na poziv izdavača, B92, promovirati svoje knjige u Beogradu (na festival KROKODIL op.e-n.)

* Koji su motivi vaše nove knjige?

Čini mi se da s memoarskom knjigom “Vrijeme koje se udaljava” svodim svoju životnu bilancu, životnu povijest. Žanrovski sam je odredio kao roman-memoare, čak ne znam stoji li to kao odrednica, ali knjiga uzima iz oba ta žanra. Tu su žive i mrtve, stvarne osobe. Vrijeme djetinjstva, školovanja, mladosti. Ma koliko neka osoba koja ulazi u knjigu bila poznata i slavna, o njoj ću pisati samo ako ima literarnu snagu. Knjigu pišem iz sadašnjeg vremena, opisujući i događaje koji se zbivaju dok je pišem, opisujući ponešto od onoga što se ovdje zbivalo, tako da spajam vremena. Želim da ovaj prošli rat nađe odjeka u ovoj knjizi, a to se može postići samo preko događaja i sudbina koje su me izravno dirnule. Kroz moju su kuću prošle priče i priče onih koji su izbjegli iz Bosne, među njima je bilo i mojih dobrih prijatelja. Upravo se odavde taj svijet osipao po svijetu. Ponekad se bojim hoću li uspjeti sve to ispričati.

Photo: www.matica.hr

* Što vam je draže pisati, romane ili političke eseje?

 

Roman mi je na prvom mjestu, ali su i ostali rodovi privlačni. S najvećim sam užitkom pisao tekstove za “Feral”, nisu bili samo politički nego i eseji o književnosti. Pisao sam ih tako da ih mogu jednog dana provjeriti i uvrstiti u knjigu. To sam i učinio.

* Potpisujete scenarije za neke od najpoznatijih filmova jugoslavenske kinematografije: “Male vojnike”, “Lisice”, “Okupaciju u 26 slika”, “Pad Italije”. Koliko vam je taj zanat koristio u bavljenju literaturom?

Danilo Kiš postavio je jednu zgodnu tezu da je opasno pisati roman za romanom; govorio je o tzv. psihološkim pauzama, za koje sam se osobno uvjerio da su nužne. Svatko je od nas to prakticirao, ne kao neko pravilo ili kanon, nego su naprosto i prilike diktirale taj ritam. Kiš je bio lektor u Francuskoj, ja sam zaplovio u filmske vode, David se bavio dramaturgijom na televiziji i filmu, i Pekić se motao oko filma, ali njegova je prednost bila što je mogao dnevno napisati i po dvadesetak stranica, a mi ostali cijedili smo kap po kap. Rad na filmu jako mi je  koristio, upoznao sam veliki broj ljudi, priča, sudbina, stalno sam bio u pokretu. Čak sam i svoje prijatelje uvlačio u filmske posliće: na špici filma “Okupacija u 26 slika” stoje imena Kiša i Davida kao suradnika na scenariju.

* Koji vam je film osobno najdraži?

Prije svega “Mali vojnici” redatelja Bate Čengića, bio je to moj prvi scenarij. Taj je film ušao u izbor za Zlatnu palmu u Cannesu, govorilo se da će nagradu dijeliti s mađarskim redateljem Miklósem Jancsóm, ali tada su se dogodile studentske demonstracije i Cannes je rasturen kao buržujska institucija. Taj je film bio neka vrsta uvoda u tzv. crni val. Drage su mi i “Lisice” Krste Papića. Sa Zafranovićem sam radio više filmova, oni su bili ili hvaljeni ili kuđeni.

* Pratite li danas festival u Cannesu? Kako komentirate frku što se digla oko Larsa von Triera, koji je nespretno izjavio kako je “uistinu želio biti Židov”, no otkrio je da je “nacist”, nakon čega se ispričao, ali je ipak udaljen s festivala?

Pratim Cannes, koji puno znači malim i nepoznatim kinematografijama. Von Trier je veliki redatelj, njegov film “Evropa” je snažno djelo, a “Lomeći valove” bio je kultni film devedesetih. On nema potrebe za vanjskim i glupim efektima dok god dobro radi. Ne razumijem kako je mogao reći nešto tako banalno, nedostojno njegova talenta. Isto tako, ne razumijem da mu brane prilaz u dvoranu u kojoj mirno sjedi Emir Kusturica, obožavatelj srpskih ratnih zločinaca.

* Nakon dramatičnih promjena devedesetih, čini se da nove generacije pisaca nerijetko, više no ikad, tragaju i tematiziraju neke izgubljene identitete. Moramo li biti doista ono što nam je rođenjem određeno, moramo li se pokoriti tako stečenom identitetu ili se možemo pobuniti, odbaciti ga i pronaći neko drugo sklonište?

Mislim da potraga za identitetom ne mora biti ništa loše. Osobno nemam nikakav osjećaj pripadnosti: zajednici, društvu, naciji, vjeri. Usamljen sam u svim tim skupinama, što je možda moj nedostatak. Ali imam osjećaj pripadnosti prijateljima, drugarima, onima koje volim. Tu sam iskren i odan. Sve se može izabrati, nacija, jezik, ljubav. Samo oprez: ne čini to u pogrešnom trenutku ili iz nekog interesa! Opet, bolje je tragati za identitetom nego biti samozadovoljan ili se utvrditi u bunkere svojih nacija. Draži su mi oni koji ruše mitove od onih koji ih veličaju. Bolji su oni koji se odriču svojih nacija, ako je u njima ugrožena pravda, od onih koji se busaju u prsa hrvatska, srpska ili koja već. Rodoljublje je često zaslijepljenost i samo jedna istina, obično pogrešna. Rodoljublje opravdava mnoga zla.

* Kako vidite Hrvatsku danas i kakav je vaš stav o njezinu ulasku u Europsku uniju?

Kako Hrvatska više nazaduje, tako je, čini se, bliže Evropi. Zemlja koja hoće u EU poziva se na Tuđmanovu ostavštinu, a to znači uskogrudni nacionalizam, korupciju, laž, pljačku, genocidne nakane. O tome govori ministar unutarnjih poslova na mjestu gdje bi trebalo iskazati neku sućut, obećava javnosti, obećava Evropi Tuđmanovu Hrvatsku. Zamislite tu viziju! Uopće, povratak nečemu je nemoć, a povratak onom najgorem čista je bijeda. To znači vraćanje zločinima, progonima, brojenjima krvnih zrnaca, izolaciji. Tragično je vraćati se čak i dobrim doktrinama.

Rado bih glasao protiv ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, ali to bi značilo ići na ruku vladajućima koji su antievropejci, koji sve to čine samo radi toga da bi dobili poene za ostanak na vlasti. Sve je tu neiskreno. Sjetimo se kako je Sanader jednom rukom vukao voljenu Hrvatsku u Evropu, a drugom je pljačkao. Ako Hrvatska s ovom vladom uđe u EU, ona će tamo biti simpatizer i navijač desnice, a to je jadna uloga. Na kulturnom i ekonomskom planu, ona neće značiti ništa. Bit će kao i s NATO paktom: možeš ponuditi bataljun vojnika koji će ratovati u nekim zemljama protiv kojih, u principu, ne bi trebalo ništa imati. Ne vidim što Hrvatska uopće ima protiv Libije. Tamo rade naši ljudi i prehranjuju svoje obitelji. Hrvatska je takoreći do jučer bila rušena, a sada je kao članica NATO pakta suglasna s rušenjem Libije. Ne vjerujem da moćnici tjeraju Gadafija zbog njegova načina odijevanja. Da se razumijemo, meni nije simpatičan Gadafi, ali neka njegov narod odluči. Očito radimo za račun svjetskog kapitala, od kojega nećemo imati ništa osim visokih kamata na kredite.

* Poznata je vaša odbojnost prema masi, gomili u kojoj “nitko ne vidi dalje od zatiljka onoga ispred sebe”. Mislite li i danas isto? Evo, u martovskim prosvjedima protiv Vlade sudjelovala je ta gomila, od lijevih do desnih, od anarhista do demokršćana?

 I od najgorih, neartikuliranih prosvjeda gora je šutnja, trpljenje, poslušnost. Prosvjedi su dobri čak i kad propadnu. Sudjelovao sam na mnogim beogradskim demonstracijama protiv Miloševićeva režima. Govorio sam više puta pred masom, bio sam na govornicama s ljudima kojima orah iz ruke ne bih uzeo, ali govorio sam svoje stvari, ono što mislim. Moram reći da imam strah od mase, dovoljna je iskrica da počne nasilje. Teško je prosvjede usmjeriti. Ali, ako se čuje nekoliko dobrih, pametnih glasova, onda su uspjeli. Ljudi će se hvatati za te riječi, to je način da razluče dobro od lošeg. Ako neka budala počne lupetati, raja to brzo skuži.

Koja je razlika između demonstracija protiv Miloševića iz devedesetih i nedavnih u Zagrebu? Na beogradskim prosvjedima sve ono intelektualno što vrijedi, što je pošteno i pametno, bilo je na ulicama. Na zagrebačkim protestima nisam vidio poznate javne intelektualce, možda njih sedmero-osmero, ali to je malo. Čini mi se da javni intelektualci, mjerodavni da stvari definiraju, nekako izumiru. Izgubili su se ili priklonili gazdama, otišli u prošlost, našli utočište u crkvi, utopili se u politici. Ili možda griješim. Ne slažem se da su sve stranke iste, to prije što to lansira vladajuća stranka, ali ne znači da ću osuditi svrhu demonstracija u cjelini.

* Nedavno preminuli pisac Ernesto Sabato napisao je da živimo u vrijeme u kojem se budućnost čini uništenom. Mogu li nove generacije nanovo urediti svijet, u kojem umjesto našeg izvornog ja oponašamo svijet strojeva i tehnološkog razvoja, a tjeskoba je dosegla krajnju vrijednost?

Sve što Sabato kaže, potpisujem. Budućnost je uništena ako je ne vidiš, ako na nju ne misliš, ma koliko ona bila metafizička činjenica, dakle nešto nepredvidivo. Tjeskoba je težak osjećaj, ali pisac mora znati crpiti iz tjeskobe. Pa i Sabato je tako nastao, tražeći kroz pisanje izlaz iz tjeskobnosti. Uvjeren sam da je nužno da nove generacije preispitaju svijet kakav im ostavljamo, da ga mijenjaju i prilagode, po cijenu stalnih protesta i revolucija.

* Kako gledate na ponovni dolazak pape u Hrvatsku? Bi li se aktualna vlast trebala uhvatiti ukoštac sa svojim grijesima i vjeru prakticirati kao intimu, a ne kao paradu?

Ovaj je papa hadezeovac, izvali neku glupost, a poslije to demantira. Kao što je hadezeovski i hrvatski katolički kler, koji nije žalio sredstva svog siromašnog puka da bi papa nekim svojim autoritetom, ako ga uopće ima, pomogao stranci u krizi. Prethodni papa imao je neku karizmu, pisao sam o njemu, nazvao sam ga kolegom piscem, iako su meni svi pape isti, u istim kostimima, s istom retorikom. Wojtyla je barem, tako vele njegovi biografi, bio jebač, švaler, glumio je u nekim amaterskim kazališnim trupama, pisao pjesme, recitirao i, što je za mene bitno, bio je, kažu, odličan vratar, koji bi danas umjesto Van der Sara mogao stati na gol Manchester Uniteda. Uza sve, nosio je i neku dramatičnost, ja sam se uvijek bojao da će na javnoj sceni zaspati. Volio sam kako se na aerodromima klanja i ljubi zemlju. Ali, ako papa nešto znači vjernicima, to vlast ne bi smjela zlorabiti u političke svrhe. Ostavite papu vjernicima, to prije što je neukusno gledati kako se bivši komunisti križaju i plaze pred njim. Oni uvijek moraju nekome ljubiti ruku.

* Tekst preuzet iz prijateljskih Novosti

star
Oceni
4.31
Ostali članci iz rubrike Kultura
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak