Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Intervju: Borut Šeparović, pozorišni reditelj

Radimo male popravke svijeta

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Dejan Kožul

Kazalište je mjesto gdje možeš raditi minimalne popravke svijeta u kojem živiš. Za mene je to već puno, još ako je umjetnički relevantno, super, a ako to ima neku društvenu relevanciju - još bolje. Mada, velim, ja imam sumnje u najmanju ruku o tome što društveno i politički angažirano kazalište može uistinu napraviti, ali može nešto. Male stvari, mali popravci svijeta bolje nego nikakvi

Borut Šeparović ne prestaje da sablažnjava hrvatsku javnost. Nekad je to radio sa skupinom Montažstroj, a posljednje vrijeme pretplatio se na Zagrebačko kazalište mladih (ZEKAEM) gdje već više od dvije godine igra predstava „Generacija ’91-’95.“, koja je najvećim svojim dijelom rađena po romanu Borisa Dežulovića „Jebo sad hiljadu dinara“, a nedavno je imao i premijeru sa predstavom „Mauzer“, ne po Ljubiši Saviću, no po pucaljki koja tako milozvučno djeluje po naše uši.

Iako je predstava odigrana svega par puta, već je dobio epitete jugonostalgičara, a samom kazalištu iz Haga stižu najave o mogućoj tužbi. Pomalo čudno, ali najave ne stižu od Tribunala no od jednog od gostiju u sudnici, nekom znanog kao Kristijan Horvat, a široj javnosti kao Ante Gotovina jer glumci tokom predstave čitaju imena pobijenih srpskih civila u Oluji, ribajući četkom hrvatsku zastavu i iznoseći biografiju generala Gotovine, koji je već tužio autore knjige „Gotovina stvarnost ili mit“ (Ivicu Đikića, Davora Krila i Borisa Pavelića), koja je korištena kao predložak za predstavu.

No, to nije bila tema razgovora sa Borutom Šeparovićem sa kojim smo razgovarali prije premijere ove predstave. Povod za razgovor bilo je gostovanje ZEKAEM-a u Beogradu, a posebno „Generacije“ .

*Zašto baš „Jebo sad hiljadu dinara“?
Kad sam čitao roman prvo mi je izgledao kao da je dobar za filmski scenario. On ima dobre elemente, ali na ovim prostorima je već bilo tih obrađenih tema, kao ovaj koji je dobio Oskara („Ničija zemlja“). Činilo mi se zanimljivo u teatru napraviti sličan koncept. Radi se o besmislu kad ljudi, slični ili gotovo identični ljudi mijenjaju svoje identitete i zamjenjuju ih. Najbanalnije gluposti. Dežulović je dobro i duhovito obradio temu na razini fikcije gdje prepoznaješ da tu ima i nečeg faktičnog. Meni se učinilo zanimljivo kao atipičan kazališni predložak, samo mi nije palo na pamet da radim sa glumcima koji bi bili u dobi tih likova. Oni bi bili nešto stariji, nego me zanimalo postaviti situaciju u kojoj se mladići „igraju“ rata i da krenemo od te priče, i onda mi je postalo jasno da ti koji to igraju moraju biti rođeni u periodu rata u Hrvatskoj i BiH, dakle od ’91. do ’95. Mi smo nazvali to tako mada nije jasno kad je rat proglašen, niti je jasno kad je završen. Službenog datuma nema, kao što za 2. svjetski rat postoji. Iz te perspektive mi je bilo zanimljivo napraviti jednu vrstu suočavanja sa povijesti i pogledati, kad prelomimo povijest šta to nama znači i za budućnost. Za to su mi trebali ti mladi ljudi koji su sad već stariji. Kad smo krenuli raditi, imali su između 14 i 18 godina, a sad imaju između 15 i 20.

Photo: Dejan Kožul
Mislim da je zanimljiv taj proces sagledavanja prošlosti preko njih koji nisu ništa direktno doživjeli. Nešto su dobili u školi, a to je minorno, jer se ta poglavlja rata obrađuju elementarno i obično u 8. razredu na kraju školske godine pa nikad ne stignu do toga. Ista stvar je i sa srednjom školom. Znanje je oskudno, suočavanje sa tim je minimalno i onda ostaju mediji koji sve to odrađuju na ovaj ili onaj način, i tu se kreira nekakvo mišljenje. Meni je to bilo ne samo izazovno, već sam ih morao i upoznati. Ja tu generaciju ne znam. Imam dijete od 13 godina, ali ona je rođena u Nizozemskoj i to je sasvim druga priča. Zanimljivo mi je bilo upoznati te mladiće, kako oni sad gledaju, ne samo na prošlost nego i sadašnjost. Nekako mi je bilo jasno da je Dežulović bio dobar predložak. Mi smo koristili i dvije „Pjesme iz Lore“ – „Gloria Mundi“, a druga je „Himna“, i te dvije mi se čine ključne za uokviravanje romana koji je jedna vrsta crne komedije, a imamo i gotovo dokumentarnu Dežulovićevu poeziju. To je sjajna, suvremena poezija i to mi je bilo vrlo inspirativno. Po tome sam postavio koncepciju cijele predstave. Oslonili se jesmo na Dežulovića, dosta smo ga adaptirali da to može proći, a ideja sličnosti tih mladića koji nose oružje... Oni kad ih pogledaš izgledaju potpuno nalik jedni drugima. Imaju povijesnu sličnost i to su bitne stvari u predstavi. Ne radi se o tome da su profesionalni glumci nego i o dobi u kojoj jesu gdje se još uvijek mogu igrati rata. Onda ponavljaju tu ratnu igru, možemo to tako reći.

*Tvoje predstave su specifične jer zahtjevaju odgovor publike. Kako je i sam tekst predstave specifičan jer je prije svega rađen za publiku u Hrvatskoj, pa se čak prozivaju Srbi, zanima me da li je bilo velike razlike u odnosu publike u Hrvatskoj, Srbiji, BiH?
Sasvim sigurno da predstava ima dosta jasan okvir a interpretacija je podložna subjektivnosti posjetitelja, gledatelja... Reakcija na predstavu sasvim sigurno u Sarajevu nije identična onoj u Zagrebu ili u Subotici. Postoji još jedna stvar - mislim da je uopćeno reći da ovisi u kom si gradu, jer i u tim gradovima za ljude koji dolaze u kazalište ne možeš reći da je to onaj najširi sloj, nego možemo govoriti o uzorku kazališne publike, što nije do kraja reprezentativni uzorak za čitavo društvo. To je jedan mikrouzorak. U biti na MESS-u, koji je veliki državni festival je možda drugačije nego gostovati na jednom festivalu u Subotici. Tu već imamo kontekst. Igrati u maloj dvorani ZEKAEM nije isto kao igrati na nacionalnoj pozornici, recimo u HNK. Prisnija je atmosfera, ali i kontekst je drukčiji. Zamislimo da se ta predstava igra u HNK u Zagrebu ili u Splitu, što se neće desiti. Ona ima sasvim drugo značenje nego kad se desi u kontekstu ove male dvorane ZEKAM. Hoću reći da kontekst u kom gledamo dosta odlučuje kako neko ko gleda percipira predstavu. Ako govorimo o razlikama kako se percipira onaj interaktivni dio, tipa prozivaju se Srbi, što mislim da se vrlo dobro radilo od ’90. na dalje kad su ti momci rođeni, a i dan danas se radi, naravno da postoji neka razlika ako se kaže „vidi u publici sjede sve sami Hrvatine“, a u Sarajevu sigurno to nisu, kao što je u Zagrebu. To su neke floskule i stereotipi. Padaju na to. Ljudi oko toga različito reagiraju. Zanimljivo mi je bila reakcija u Subotici. Neko je rekao na razgovoru nakon predstave da to možda jeste sat hrvatske povijesti ali nije sat istorije. E, sad ta različita, što bi Hrvati voljeli reći motrišta, ta različita gledišta, predstava je tome podložna i izaziva nešto oko toga.

Photo: Dejan Kožul
Prvo je u tim klincima izazivala pitanja – šta je ta pozicija, kog mi tu igramo? Kad smo imali audiciju pitao sam ih kog bi igrali - vojnika HVO, Hrvata ili Bošnjaka, vojnika Armije BiH i tri četvrtine je reklo: „Hrvata“. To je kao ono sa partizanima i Nijemcima, jasna reakcija. Polako se to poslije promijenilo, nije bilo važno tko koga igra. Predstava se bavi sa dosta stereotipa i tabua koji su prisutni u društvu i meni je tu bilo zanimljivo vidjeti kako se oni sad odlučuju, šta vide? Nije samo pitanje kako to publika vidi nego i kako oni to vide. U početku su se svi deklarirali kao Hrvati, a tek na pola procesa dečko koji je Bošnjak odlučio je reći da je muslimanske vjeroispovjesti pa je i to ušlo u predstavu. Na kraju je dečko, kom nije upitno da je Srbin, ali su mu doma rekli da je bolje da se deklarira kao Hrvat jer će imati problema rekao: „Neću ti reći na sceni da sam Srbin, rađe ću ti kurac pokazati“. To je nešto što je društveno pravo, to je ova teza od koje smo krenuli. Danas nemaju toliki problem sa tim. Meni je to drago. Ne znam koliko je to bitno. Ja nisam anacionalan čovjek, samo mislim da je poštovati drugog bitno kao i poštovati vlastito, ništa više i ništa manje. Meni je drago da oni danas to mogu reći. Ako se već trebala desiti neovisna država nije nužno morala proizvesti klince koji ne mogu reći što su i tko su.

Kazalište je mjesto gdje možeš raditi minimalne popravke svijeta u kojem živiš. Za mene je to već puno, još ako je umjetnički relevantno, super, a ako to ima neku društvenu relevanciju - još bolje. Mada, velim, ja imam sumnje u najmanju ruku o tome što društveno i politički angažirano kazalište može uistinu napraviti, ali može nešto. Male stvari, mali popravci svijeta bolje nego nikakvi.

*Predstava igra malo više od dve godine, a kad su počeli većina ih je bilo maloljetna. Sad skoro svi imaju pravo glasa, a samim tim i određenu odgovornost, koliko god to u većini situacija besmisleno izgledalo.
Kad smo počeli dvojica su imala pravo glasa, a 10 ne. Sad je obrnuto. To dosta govori. Možemo pričati i o ovom. Mislim da se stvari u društveno političkom okruženju mijenjaju. U međuvremenu je Josipović postao predsjednik. Mislim, i Mesić je imao neku politiku. Mi smo imali premijeru prije nego je Josipović išao u Ahmiće i ispričao se za zločine, prije nego je Tadić došao u Vukovar itd. Dakle, mi smo te teme koje se koliko-toliko pokušavaju riješiti na oficijelnoj, državnoj razini, mi smo ih već uveli u taj diskurs nešto ranije pa možda i sama predstava odzvanja drugačije.

*Istraživanje hrvatskih srednjoškolaca pokazalo je elementarno nerazumijevanje i nepostojanje želje za razumijevanjem drugih, prije svega Srba. Kad već kažeš da je društveno političko druženje drugačije, šta je potrebno da bi ti isti srednjoškolci prihvatili te izmjene, kao što su to uradili klinci sa kojima radiš?
Teško mi je dati recept za čitavo društvo. Mislim da ga nema. Kazalište je jedan mikrosocijalni labaratorij, često vrlo neuspješan, mali. Ali mislim da je ova predstava pokazala rezultat ako ulažeš puno truda u mlade ljude i daš im neku priliku i na neki nači ih tretiraš kao subjekte. Ako se na tom radi na nekom javnom diskursu, i ako se ne baviš tim da svako malo izvadiš demone iz boce, malo po malo mislim da se može nešto napraviti. U društvu u kom živimo odrasli su prepušteni sami sebi, što sad ima više veze sa ekonomskim sustavom pa i nekom ideologijom koja ga prati, ljudi se bave vlastitim opstankom. Oni rijetko imaju priliku se baviti budućom generacijom pa su više prepušteni sami sebi i tom odrastanju. Mislim da ta vrsta društvenog, kolektivnog nemara dovodi do takvih generacija. Sigurno nam školstvo nije nešto što je najjače, ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji. Malo se tu odradi, mediji puštaju svako smeće od nacionalnih mitova, ne znam sad za Srbe ali u Hrvatskoj se time operira kad treba i koliko treba i poseže se za tim. To traži puno volje, energije. Mislim da ima nekog razloga za optimizam, to je jedna nejverojatna generacija, vrlo su sposobni, izbombardirani raznim smećem ali naslućuješ... To nije neki ozbiljan temelj ali meni su bitne male stvari. Ne samo ja nego i druga ekipa oko predstave smo sa njima puno razgovarali. Te razgovore smo snimali, nismo razgovarali samo o predstavi nego i o lokalnim izborima, nogometu, razgovaralo se o svemu što njih može zanimati i mislim da je to bitno i razgovarali smo sa njima kao sa ljudima a ne kao idiotima. Tu je razlika. Sad, da li to društvo ima plan? Bojim se da nema, svi planovi su odbačeni. Tehnologija održavanja na vlasti je takva da se misli da se možemo zadužiti koliko treba, to će platiti oni na slijedećim izborima, i to je to. Tako smo uveli demokraciju, ponosni smo što je imamo i evo nam je, odlična je.

*Smatraš li da je budućnost teatra izlazak iz institucija kako bi se došlo do šire publike?
Mislim da je ponekad dobro izaći iz samih institucija, ali to nije rješenje. Teorija kaže da je teatar u neku ruku postao manjinski medij, jedno dvorište za različite interese nekih skupina. Da se teatrom dođe do šire publike, da utječe na nju u to ne treba imati prevelike nade. Tu su mediji poput televizije, interneta, filma, mada film i kazalište nisu konkurencija jer nisu modulirani. Kazalište će zadržati poziciju koju ima, samo je pitanje kako se kazalište proizvodi sa novcima, ako radimo iz javnog novca, novca poreskih obveznika. Pitanje je što želimo i kakve poruke prenijeti, na koji način... Mislim da kazalište, kad je dosta direktno i jasno, može nešto napraviti ali ne bih imao preterano velika očekivanja. Mislim da je kazalište uvijek političko jer je u javnom prostoru sad i ovdje, ima tu vrstu događajnosti. Samo postoji ono koje to zanemaruje, pravi se blesavo ili je čista zabava, što nije strašno. Idemo zabavit ljude ali valja ih tu i tamo podučiti. Ne želim ga precjenjivati, ali može se i potcjenjivati moć da barem u tom mikrokosmosu nešto odradi. Sad, da li mora izaći? Ponekad, ako ima pravu temu i kontekst, zašto ne? Mislim da kazalište nije vezano za institucije i glumce koji su tamo zaposleni i imaju plaću, a od te plaće plaćaju kredite. Ne mislim da se tamo mora raditi. Na žalost nema recepta i dobro je kad se nešto istražuje, da se ne ponavljaju uvijek identične distribucije moći. Recimo HNK pretplatnici u prosjeku imaju 70 do 75 godina, ali i oni trebaju svoje kazalište. Ali da li se na taj način nužno interpretira nacionalna kultura. Meni je to sve apsurd.

Photo: Dejan Kožul
*Veliki si ljubitelj nogometa. Radio si predstavu sa Montažstrojom, a i u „Generaciji“ postoji metafora borbe protiv Turaka preko utakmice Hrvatska-Turska, koju su Turci dobili 3:2, i to u nadoknadi vremena. Nedavno je, nikad odigrana utakmica između Dinama i Crvene Zvezde na Maksimiru, 1990. godine proglašena kao jedna od pet najvažnijih utakmica koje su mijenjale povijest. Mnogi misle da je to početak rata. O tome bi valjalo dugo diskutirati, ali me zanima kolika je moć nogometa, odnosno svih koji se vrzmaju oko najvažnije sporedne stvari na svijetu – navijačke grupe, političari...?
Nogomet nikako ne bih potcijenio, i to moram reći jer sam živio u Nizozemskoj jako dugo. Nogomet ima nevjerojatan značaj u društvu i može se homogenizirati preko njega, uz pomoć nogometa se mogu zaboraviti mnogi problemi. Kod nas se to povezalo sa nacionalnim mitovima i to dosta uspješno još u 80-ima i nikad se nije prestalo uvezivati. Ne može mu se oduzeti da ima jedan politički značaj, da se preko njega puno toga vrti, manipulira, da ne pričam o sivoj ekonomskoj zoni transfera. Ali u tom smislu jedino mogu reći da mi je sve jasno i da još uvijek navijam kad gledam. To je jedan apsurd, odrasteš uz to. Volio sam ga igrat, volim ga gledat i onda se još i nešto identificiraš. Mislim uvijek navijaš za slabije protiv jačih, to je jedan model a drugi je da navijaš za svoje. Sad, tko su sve tvoji? Ja kao državljanin dvije zemlje navijam za Hrvatsku i Nizozemsku i baš sam bio sretan kad je bilo finale Svjetskog prvenstva. Tim poistovjećivanjem se operira i tu su mitovi koji su užasno bitni. Na primjeru „Generacije“ na kraju se skinu u hrvatske i turske dresove. U najavi te utakmice sa Turskom u Beču, Hrvati su opet branili Evropu, poslije 500 godina... Pa to je kao mit o Kosovu. Kad su izašli na teren od straha od Turaka su bili zeleni. Izašli su i mislili da sad moraju pobijediti 3:0, a vidiš da su zeleni. Turci su se ufurali kao imperijalna sila koja ima svoju povijest i Fatih Terim je veliki vojskovođa i zna šta radi, a Bilić je šupčina. Ja mogu uživati u tom nogometu, a u isto vrijeme znati koliko je to besmisleno.

star
Oceni
4.73
Ostali članci iz rubrike Kultura
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak