Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (4)

Intervju: Andrija Zafranović, montažer

Ne očekujmo ništa od ovakve vlasti

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
PHOTO: filmmogzivota.rs

Andrija Zafranović, najbolji filmski montažer rođen na tlu bivše Jugoslavije: Živimo na prostorima poremećenih kriterija i apsurdno je očekivati pravi odnos društva i vlasti prema vrijednostima koje stvaramo. Domaći film je žrtva američkog lobija i nedostatka vlastite razvojne koncepcije. Teško mu je privući veću publiku kada nemate para za reklamu, a ni kina, jer su ona rezervirana za američki, uglavnom smeće-film

Teško je o filmu, kao i o svakoj drugoj umjetnosti, izricati apodiktičke sudove ali to pravilo ima izuzetaka. Andrija Zafranović spada u takve: on je, jednostavno, bez konkurencije najbolji i najznačajniji filmski montažer rođen na tlu bivše Jugoslavije. Svatko tko je bar jednom lijepio sliku i ton, pa  ako je uz to imao još i umjetničke ambicije, zna dobro koliko je montažer bitan. On je jednako važna koliko i skrivena karika u stvaranju filma. Montažere malo kad imate priliku vidjeti na javnoj sceni, oni izađu na pozornicu za promocije i to je uglavnom to, ali u sobici gdje se djelo završava oni često znaju postati odlučujući autori filma. Ima, naime, režisera koji će montažeru baciti na stol desetke ili stotine kilometara vrpce, i  u očaju mu reći  - evo, slijepi mi to, pogubio sam se, ne znam što s vrpcom. Zafranović je i s velikim imenima imao takvih situacija i izvlačio je nemoguće stvari radeći, ejzenštajnovski rečeno, "montaže-atrakcije". Već dugo je profesor na praškoj filmskoj akademiji, FAMU. I sam je završio tu školu,  s koje je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća došla  - nećemo pretjerati - dobra trećina najvažnijih domaćih autora: njegov brat Lordan, Rajko Grlić, Srđan Karanović, Emir Kusturica, čovjek koji je Andrji Zafranoviću bio vjenčani kum i jedan od najvažnijih ljudi u karijeri, da bi im se životni putevi, zbog politike, u međuvremenu razišli. Kao montažer, Zafranović je  potpisao preko 80 filmova i 12 televizijskih serija. Ovih dana montira dva filma u Sloveniji. Andrija Zafranović u životopis može upisati 'Balkanskog špijuna', 'Dom za vešanje', 'Karaulu', 'Gluvi barut',  'Arizona Dream', 'Oca na službenom putu',  'Čudo neviđeno', 'Večernja zvona', 'Kraljevski voz'. U Puli je osvojio tri 'Zlatne arene', za  'Kraljevski voz', 'Balkanskog  špijuna' i 'Večernja zvona', a 2004. godine  u njemačkom časopisu 'Shnitt'  izabran je među pet najboljih montažera u Evropi. Predavao je na mnoštvu utjecajnih filmskih škola u svijetu.

* Dugo ste na filmu. Mislite li da je opravdana ocjena kako se u filmu sve očitije počinje gubiti  priča? Njih je sve manje, kao i velikih filmova klasične naracije  - a tu tradiciju pokušavaju nadomjestiti tehnika i spektakli (od Titanica do Avatara)?

Naravno da više skoro nema velikih priča, jer su one u dobroj mjeri već obrađene, a drugo, svijet se pod utjecajem drugih - elektronskih medija - demistificirao i nove priče se brzo potroše. Televizija i internet filmu su oduzeli mističnost i umanjili njegovo magično djelovanje. Tu je i dokumentarni film, koji je danas vitalniji od igranog i brže i jednostavnije dolazi do dobre priče. Što se tiče klasične naracije u filmu, ona je pomalo napuštena zato što su se u međuvremenu promijenili i jezik i forma. Malo je još autora koji se narativno, odnosno klasično, izražavaju. U komercijalnom - kino filmu još postoje jaki znakovi naracije zato što on gađa široku publiku, i tu se priča servira jednostavno, a spektakularnim elementima se utiče na čula i emocije gledaoca. Koriste se sva tehnička sredstva uključujući i 3D, koju drugi mediji ne koriste previše, zato što su preskupa i prekomplicirana. Mislim da je procjena onih koji vode filmski svijet, i gledaju na film isključivo kao profit, da filmovi moraju biti tehničko-tehnološki inovativni i savršeni. Razvija se taj aspekt, a zanemaruje estetski. To, naravno, pogoduje razvoju nekih žanrova.

* Uopće, što može učiniti trodimenzionalna tehnologija, koji joj je doseg?  Nije li 3D tehnika slike dovela do 2D scenarija?

3D neće mnogo unaprijediti filmski izraz. On je žanrovski patent i njega će ta vrsta filma i najviše upotrebljavati. Ali žanr nije odlučujući u razvoju filmske umjetnosti. Autorski film je suština i o njegovom razvoju će ovisiti sudbina filma. Ne treba  se bojati i misliti da razvoj tehnologija negativno utiče na film, problem je samo kako te tehnološke inovacije kreativno i estetski koristiti.

* Živite u Češkoj i u Evropi. Što danas znače filmovi s ovih prostora (hrvatski, slovenski, srpski, bosanski itd) u europskom kontekstu? Koliko evropski fondovi pomažu eksjugoslavenske kinematografije?

Filmovi sa bivših jugo prostora imaju svoje značenje u Evropi. Prisutni su na skoro svim festivalima po cijelom svijetu. Usudim se reći da stojimo možda i bolje sada nego ranije. Hrvatski, slovenski i bosanski film su prepoznatljivi i respektabilni. Evropski fondovi pomažu filmove sa ovih prostora onoliko koliko mi imamo interesa da zadovoljimo kriterije koje od nas traže da bi nam pomogli, odnosno dali novac. Zadnjih nekoliko filmova koje sam radio su financirani sa evropskim novcima. Danas skoro u svakom filmu imate nekoliko koproducenata, a uvijek su neki od njih i stranci.

* A koliko domaće kinematografije danas znače i u domaćim kulturnim kontekstima? Publike je sve manje i  postalo je nezamislivo da za neki domaći film "tapkaroši" prodaju karte, a jedva je zamislivo i za strani, osim ako ne znači revoluciju u izrazu, kao to je slučaj s Avatarom?

Film je u krizi kao što je i cijelo društvo. On je odraz loših društvenih kretanja. Malo tko ima para i vremena da ide u kino. Filmove ljudi radije gledaju kod kuće, gdje za isti novac gledaju divlje verzije domaćih i stranih filmova. Sve je postalo površno i ljudi više ne vide i ne osjećaju razliku između kina i DVD-a. Osim toga, kina u centrima po svim gradovima su pretvorena u kafiće ili kasina, a publika nerado ide na periferiju da gleda film. Domaći film je žrtva američkog lobija, koji vrši neviđen globalni pritisak, i nedostatka vlastite tematske razvojne koncepcije. Teško je privući veću publiku domaćem filmu kada nemate para za reklamu, a ni kina, jer su ona rezervirana za američki, uglavnom smeće-film. Njima ne treba veća gledanost, iako bi im dobro došla, jer se prikazuju na svim ovozemaljskim prostorima i to se samo množi.

PHOTO: filmmogzivota.rs
* Što sad radite? Kakva je bila suradnja s Grlićem na filmu Neka ostane između nas?

Nedavno sam završio svoja godišnja predavanja na FAMU i sada sam u Sloveniji. Radim dva igrana filma sa potpuno novim autorima. Svakih par godina obnavljam ekipu režisera sa kojima radim. Neke stare napuštam i predajem svojim prijateljima montažerima, a sa nekim novim počinjem suradnju. Uvijek imam oko petnaestak ljudi sa kojima radim. Moj angažman na filmu podrazumijeva timski rad, što znači još najmanje jednog montažera. Ja pomažem autoru o toj trećoj režijskoj fazi u osmišljavanju i postavljanju filma , a drugi  to izvode. Tako se radi u svim normalnim produkcijama u svijetu. Rajko i ja smo stari prijatelji, radimo zajedno već preko dvadeset godina. On je najveći profesionalac koga sam upoznao. Ispali smo iz iste škole i naš senzibilitet je vrlo sličan, iako smo se različito razvijali, pod različitim utjecajima. Obojica smo profesori , on u Americi, ja u Pragu, a oblast koju predajemo je igrani film. On je za mene umjetnička i etička konstanta i tretiram ga kao dio svog svijeta bez koga bi mi bilo teško. On je stvaralačka i intelektualna ikona hrvatskog filma. Zadnji film je za nas bila čista uživancija i dobro smo se zaigrali.

* Kakva je bila vaša suradnja s Kusturicom?

Moja suradnja sa Emirom u njegovoj prvoj fazi,  kada smo pravili njegove najbolje filmove, bila je odlična. Bili smo prijatelj i ne samo sa njim već sa još nekim važnim autorima. Jedan od najvećih je bio Vilko Filač,  snimatelj, naš prijatelj  sa Akademije. Emir je tada imao najbolji tim u Evropi. To su znali svi, pogotovo Francuzi koji su se maksimalno trudili da tu ekipu zadrže zajedno. Emir je to isto znao ali njegova osobna nesigurnost i sujeta, koja se potencirala početkom rata u bivšoj Jugoslaviji mu nije dozvoljavale da zadrži te ljude. Ja sam ga prvi napustio u Undergraundu i tada je počeo raspad tog talentiranog tima. On od tada do danas nije napravio dobar kadar, a kamoli film. Okružio se netalentiranim, poslušnim ljudima koji su mu svojim limitima trošili izuzetan talent i doveo sebe do stvaralačke impotencije

* Kako interperetirate njegov politički luk? Zašto se priklonio - i u kojoj mjeri - Miloševiću?

Priklonio se potpuno jer je vjerovao da je to za njega osobna i egzistencijalna sigurnost. To se pokazalo u materijalnom smislu dobrim, dobio je planinu-teritorij u Srbiji . Sa filmskog aspekta Srbiji nije dao ništa osim par katastrofalnih filmova. Njegovi raniji veliki filmovi su pravljeni u vrijeme Jugoslavije i nisu srpski. Ali za taj režim i kasnije opcije nastavka tog režima i načina mišljenja, je morao odraditi veliku ulogu umjetnika nadahnutim duhom novokomponovanog srpskog nacionalizma. Ali je jasno da netko  sa tim genetskim kodovima i francuskim državljanstvom ne ostavlja jak i istinit nacionalni utisak.

* Je li on najznačajniji sineast ovih prostora, u svijetu?

Nesumnjvo da jest, najpoznatiji je i najviše nagrađivan režiser sa ovih prostora. Njegovih prvih nekoliko filmova su vidjeli u cijelom svijetu i svi su mu se divili. Bio je poštovan i cijenjen i svrstavan sa najvećim imenima svjetskog filma.

* Koliko su dobrom filmu važni dobri scenarji? Kusturica je bez Sidrana pao, Vrdoljak je najbolje filmove napravio prema dobrim predlošcima (Šibl, Marinković)... Njih dvojica opet izgleda misle snimati film.  Iznenađenje?

Tekst je prva i, može se reći, jedna od najvažnijih faza nastajanja filma. Tu počinje formiranje filmskog bića i mnogo je važno da scenarij prođe sve faze i da se iz njega vidi budući film. Suradnju između Sidrana i Emira vidim kao susret i spajanje dvije istrošene veličine. Ne vidi se umjetnički razlog njihovog eventualnog susreta i suradnje, očigledno postoje neki drugi razlozi. Emir dobro zna da njegova veličina i uspjesi nisu bili uvjetovani samo dobrim tekstovima, već su bili sinteza znanja i  talenta više autora, koje je on fenomenalno udružio i vodio.

* Film Večernja zvona vašega brata Lordana izrazito je kritičan, skoro antiboljševički film... Kako je nastao?  Je li Lordan imao problema zbog njega? Uopće, kakav je bio odnos prema filmu u vrijeme socijalizma i danas?

Večernja zvona su po meni Lordanov najbolji film. To je i mišljenje njegovog pokojnog profesora sa Akademije, oskarovca Elmara Closa. U Zvonima je Lordan u jezičnom smislu izašao iz rokoko faze koja je obilježavala njegovu prvu fazu stvaralaštva. To je duga forma koju u ovom filmu definitivno napušta kao jedini način izražavanja i počinje koristiti bogatiji i raskošniji filmski jezik. Zato je to po meni njegov najznačajniji film, jer je napravio iskorak u načinu izražavanja i pokazao svoje nove mogućnosti. Nije bilo oko tog filma s obzirom na temu većih problema. Producent, pokojni Sulejman Kapić, uglavnom je zvao  mene na saslušanja u Jadran film. Lordana je čuvao, možda zbog ranijih iskustava, i zato što je znao da preko njega neće dobiti realnu sliku o filmu.

* Socijalizam je kao sistem ponekad trpio udarce, pogotovo kada je bila procjena da bi bunkeriranje nekog filma izazvalo više štete  nego koristi. Osim toga, komunisti su imali respekt prema umjetnosti, iako je nisu razumjeli, i prepoznavali u njenim suštinskim aspektima i porukama. Smetala im je eventualno direktnost koja se suprotstavljala komunističkoj ideologiji. Metaforično izražavanje su tolerirali i nije im smetalo. Na tim osnovama su nastale najveće istočno evropske kinematografije.

Mislim da danas vlast ne pridaje veliku važnost umjetnosti i filmu, svjesna da ona nema kritičku moć da utječe na njen opstanak i da, posebno na film, gleda kao na tradicionalnu nuždu. Živimo na prostorima poremećenih kriterija i vrijednosti i apsurdno je očekivati pravi odnos društva i vlasti prema vrijednostima koje stvaramo. Osim toga, ako se te vrijednosti potvrde u sredinama koje ne boluju od naših bolesti, bježimo od tih uspjeha koje su drugi prepoznali i vrednovali.

* Montirali ste brojne legendarne filmove. U kakvom vam je sjećanju ostao Balkanski špijun?

Balkanskog špijuna su režirali scenarista Kovačević i direktor fotografije Nikolić. Obojici je to bila prva režija. Duško je bio nezadovoljan kako drugi režiraju njegove tekstove, a Božo je konačno došao u priliku da zadovolji svoju ambiciju da bude i režiser. Bilo je čudno, nepredvidivo i pomalo teško pomiriti te ambicije, ali tekst  je bio toliko dobar, izvođen dobrim glumcima da ga ni školska režija nije mogla upropastiti. Bio je proglašen za najbolji film te godine.

* A Otac na službenom putu?

Otac je prvi film koji sam  radio sa Emirom. Nije im išlo sa montažom najbolje, pa su mene pozvali. Kroz nekoliko mjeseci preko filma, i družeći se sa njim, prvi put sam osjetio kompleksnost jednog izuzetno senzibilnog i nadarenog autorskog svijeta. Ništa nije krio, bio je potpuno otvoren i iskren i na taj način direktno utjecao na formiranje moje autorske osobnosti. On je to osjetio, i već ovaj, a i kasnije filmove potpuno prepuštao meni sa punim povjerenjem.

* Dom za vešanje i Gluvi barut?

Scena iz filma "Underground"
Photo: Stock

U Domu za vešanje Emir je usred montaže otišao sa familijom u Ameriku da predaje na nekoj školi. Film smo završavali bez njega, odnosno preko telefona. Cijeli film koji je bio mnogo duži od konačne verzije je ležao na meni. Muziku je pisao Bregović i to je dugo trajalo. Emir je povremeno dolazio iz Amerike u Sarajevo za vrijeme snimanja muzike i u Zagreb na miks filma i uglavnom bio u hotelu. Nije dobro podnosio tu zadnju fazu filma. Gluvi barut pokojnog Bate Čengića prihvatio sam raditi iz zahvalnosti prema njemu, jer sam sa njim debitirao  u igranoj formi mnogo godina ranije. Kao već renomiran režiser je bio strašno strpljiv i tolerantan prema mom minimalnom znanju. Od njega sam dobivao prve lekcije iz filmske znanosti i umijeća. Pola ekipe se raspalo još za vrijeme snimanja i svi su pričali kako je Bata strašno težak za rad. To je bila istina bio je na granici ludila, ali bio je veliki poznavalac filma i beskompromisan čovjek i autor. Bregović je za taj film po meni napisao svoju najbolju muziku.

* Arizona Dream?

Arizonu smo počeli montirati u Parizu. Emir nas je sa tim filmom izvukao iz balkanskog kotla u kojem se već počelo kuhati. Mučio se na snimanju tog filma u Americi. Počeo ga je kao komediju da bi u drugom dijelu snimanja uz dopisivanja teksta prešao u dramu. Nije mogao izdržati montažu, jer smo stvarno po žanru i dužini imali dva filma. Otišao je na Korziku i tamo bio duže vrijeme. Komunicirali smo telefonom, a kada smo izmislili ribu koja leti vratio se opet nakratko filmu. Mnogo je patio u to vrijeme, jednim dijelom zbog film a ,a drugim zbog početka raspada zemlje kojoj je pripadao. Taj film je vrhunac virtualizma tog vremena i u Evropi, posebno u Francuskoj, su bili oduševljeni. Poslije premijere koja se odigravala u više kina u centru Pariza ,nekoliko hiljada ljudi je htjelo da vidi tog autorskog Gurua sa ekipom. Gledali su u njega kao u neku svetost.

* Kusturičin Underground je kultni film za mnoge. U njemu, čini mi se, dominira zlo, odvratni i prevrtljivi karakteri, loši ljudi, manipulatori... Nije li to isto film društvene kritik e? Što je Kusturica htio postići s njim?

Ne znam za koga je to kultni film, može biti za one koji ne znaju njegovo stvaralaštvo. To je film kompromisa i autorske manipulacije, pun lažne nostalgije za vremenom koje je prošlo. Taj film je direktan početak njegovog pada.Za producente koji su se maksimalno napinjali i gurali ga, je bio financijski fijasko, za razliku od njegovih ranijih filmova.

* Kako to da neki vrhunski filmovi, poput primjerice Šijanovih, nisu imali odgovarajući svjetski efekt, oni su ostali tek veliki filmovi marginalne kinematografije?

Često se dogodi da neki filmovi za koji se misli da su dobri ne napravi ništa u inostranstvu. Nedostaje im univerzum. Isti je slučaj bio i sa filmovima Žike Pavlovića. To su bili lokalno dobri filmovi, ali vani nisu značili ništa. U Zagrebu imate Vrdoljaka i mnoge druge. Osim toga to je bilo vrijeme dobrog filma i velikih autora u svijetu pa su kriteriji bili mnogo veći.

* Koje su kinematografije danas u svijetu najvitalnije?

Financijski najvitalnija je stalno američka produkcija, u Evropi svaka zemlja ima maksimalno zanimljiva po dva autora, kao kinematografija najzanimljivija je Španjolska, a u Aziji Iran.

* Zašto su Česi tako snažno pali?

Česi su pali zato što su poslije revolucije i pada socijalizma imali potrebu da poruše i dobre stvari koje su postojale u tom sistemu. Narušili su kompletan kulturni  pa tako i kinematografski kontinuitet, koji se stvarao preko pedeset godina i koji je imao posebnu i prepoznatljivu vrijednost u metaforičnom i poetskom načinu izražavanja.

* Na našim televizijama rijetkost su evropski filmovi, osim u specijaliziranim ciklusima. Jesu li EU-kinematografije pale, ili smo se svi zatvorili u lokalna dvorišta?

Naravno da smo se zatvorili i pristali na lokalizam, ne znamo i ne vidimo prave  kulturne evropske vrijednosti. Osim toga, svi mediji, uključujući televiziju, truju nas jeftinim-šrot serijama i filmovima.

* Hrvatski film zadnjih je godina jako živnuo i sada je hrvatska kinematografija možda i najbolja u regiji. Točna ocjena?

Hrvatski film je popravio svoj rejting dolaskom mladih autora, ali teško je reći da je najbolji u regiji. Nedostaje mu kritičnosti i stav. Tu je još uvijek bosanska kinematografija jaka, a mislim da je slovenska kinematografija napravila najveći pomak, što pokazuje konstantnim prisustvom na evropskim festivalima. Hrvatski film ima svoju budućnost zato što je utemeljen na dobroj tradiciji i što je, za razliku od drugih oblasti kulture, otvoren, komunikativan i naslanja se na evropski filmski prostor.

 

* Tekst je preuzet sa prijateljskog internet portala H-alter.org

star
Oceni
4.47
Ostali članci iz rubrike Kultura
Tagovi