Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Intervju: Božidar Alajbegović, bloger

Pisanje u cinična vremena

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: LA

Ja se uistinu književnošću bavim iz ljubavi, uživam u čitanju i pisanju o pročitanome i čitanje je u mom slučaju ovisnost, doživotna. Također i pisanje, sve dok ima medija koji su voljni objaviti ono što napišem. A komentiranje nepravilnosti mi je u krvi, ne podnosim nepravdu a nervira me i površnost, neprofesionalnost, aljkavost, a kako sam po prirodi nervčik, ne uspijevam se suzdržati i uporno ukazujem na negativnosti koje uočim. Ali još više uživam ukazivati na pozitivne primjere, na dobro napisanu knjigu, na mudre intervjue pametnih ljudi koji imaju što reći, na trud koji prolazi nezamijećen jer pojedinci nemaju pristup medijima (odnosno sredstva kako bi medijsku pažnju priskrbili), isl. Sve je to svrha mog bloga

* Nedavno si zabilježio 800 000 posjeta svom blogu. Evo, zanima me što, nakon svih tih godina, možeš reći o svojim „čitateljima“, o njihovim polemikama, književnoj kulturi, općoj kulturi?

Čitatelja moga bloga je puno više nego što sam očekivao, dnevno blog posjeti između 500 i 800 ljudi. Većina se ne oglašava u komentarima ali primam brojne mailove od takve „šutljive“ publike koji teme koje sam otvorio na blogu komentiraju izravno, putem elektroničke pošte, i velikim se dijelom radi o ljudima iz izdavačke branše, urednicima, piscima, prevoditeljima koji svakodnevno prate Knjiškog moljca. Postoji nekoliko pojedinaca koji svakodnevnim ritmom blog zapljuvavaju prostačkim komentarima, ali to brišem jednim klikom miša i na temelju njihova prostaštva ne treba procjenjivati svu publiku. Na blogu nastojim otvoriti brojna pitanja i pokrenuti polemike, ukazati na probleme, sukobe interesa isl. čime sam si priskrbio i nesklonost brojnih pojedinaca koji se uvrijediše zbog prozivanja, ali mi je drago da sam i pokrenuo/promijenio neke stvari (npr. Velimir Visković više nije član žirija nagrade Jutarnjeg lista otkako sam na blogu ukazao na sukob interesa, jer je on ujedno bio i urednik mnogih izdanja koja su konkurirali za nagradu. Isti je slučaj bio i s Romanom Simićem i njegovim mjestom u žiriju za nagradu T-portala). Bilo je i više slučajeva kad su novinari preuzeli (da ne kažem „ukrali“) poneku ekskluzivnu vijest s mog bloga bez da navedu izvor, ali na nisku razinu profesionalnosti i nedostatak morala u rvackom nounarstvu svi smo već oguglali i nema svrhe trošiti riječi na to.

* Godinama na svom blogu Knjiški moljac objavljuješ kritike, informacije, promoviraš kolege. Možeš li nam ukratko ocrtati književni život, kako ga ti vidiš, od početka dvijetisućitih, kad si počeo redovito pisati?

S obzirom na razinu obrazovanosti stanovništva, književni život je živahniji nego što bi to bilo za očekivati. Gotovo svakodnevno održavaju se promocije, javna čitanja, tribine (istina, uglavnom u Zagrebu) ali se bojim da je posjećenost tih događanja minimalna i da se radi tek o fingiranju živosti, odnosno odrađivanju „tezgi“ na kojima uvijek isti ljudi ubiru honorare, svejedno uspiju li privući publiku i bez obzira na kvalitetu onoga što pred malobrojnim pojedincima na tim tribinama kažu. Iskreno, takva događanja izbjegavam i već sam se mnogo puta zahvalio na pozivu za sudjelovanjem jer nastojim ostati nezavisan i ne razvijati poznanstva, kako me se ne bi trpalo u klanove i kako me se ne bi optuživalo da prijateljima pišem pozitivne kritike. A i asocijalan sam po prirodi, i druženje s nepoznatima mi ne predstavlja užitak.

* Često se govori kako književna kritika i ne postoji, jer interesi su prevladali na književnoj sceni, pa se mnogi tekstovi čine kao naručene reklame. Što misliš o tome?

Mislim da čitatelje ne treba podcjenjivati i da oni jako lako prepoznaju kad se radi o „naručenom“ tekstu a kad o kritici u kojoj autor iznosi svoje iskreno mišljenje. U više navrata sam upozoravao kako je tvrdnja da „kritika ne postoji“ floskula koja nema veze sa stvarnošću, te sam nabrajao poimence svu silu kritičara koji u periodici piše redovito već duži niz godina. Oni što tvrde da kritika ne postoji lupetaju i ne prate periodiku niti slušaju Treći program Hrvatskog radija jer da to čine, uočili bi barem 20 kritičara koji u časopisima i u radijskom eteru objavljuju svoje tekstove. Neutemeljeno lupetanje je hrvatska stvarnost, ne samo u knjiškom životu, a na taj način nerealizirani pojedinci bezuspješno pokušavaju skrenuti pozornost na sebe. Jer je lakše neargumentirano laprdati nego nešto konkretno učiniti. Uostalom, ako su toliko zabrinuti zbog navodnog nepostojanja kritike, zašto se sami ne prihvate tog posla?

* Pripremajući se za ovaj razgovor vidjela sam da posjećuješ i druge blogove, polemiziraš, itd. Što možeš reći upravo o toj komunikaciji sa blogerima?

Otkako sam prije sedam mjeseci postao otac, imam sve manje vremena za surfanje, uglavnom redovito pratim knjiške sajtove i blogove. Što se tiče komunikacije među blogerima, nje je sve manje, vrhunac blogomanije je iza nas, blogeri koji nešto vrijede već su se afirmirali, na temelju pisanja na blogu ostvarili karijere u drugim medijima ili objavili knjige i okanili se ćorava posla.

* Zanimljivo je da uz kritike i razne informacije o književnom životu, neko si vrijeme poput dj-a birao glazbu, za jutarnje buđenje. Ta je glazba, kao i razni tvoji komentari, nedvosmisleno govorila i o tvom lijevom političkom angažmanu, koji i nije osobito popularan. Mnogi pisci bježe od bilo kakvog političkog izjašnjavanja. Kako to objašnjavaš i je li te taj, nazovimo ga, angažman, znao i „koštati“?

Photo: www.matica.hr
Istina, sebe smatram ljevičarom, ali ne u smislu političkog angažmana, već u smislu svjetonazora. Socijalna pravda, jednakost među ljudima, ravnopravnost, poštivanje drugoga i različitosti, suživot i tolerancija, vladavina prava – sve bi to trebao biti nekakav civilizacijski standard, ali u vukojebini u kojoj živimo još se treba boriti da se nešto što bi trebalo biti samorazumljivo i normalno, prihvati kao takvo. A bulumenta onih s nezasluženim privilegijama boji se normaliteta jer on nosi i gubitak nezasluženih privilegija, pa se bore za održanje anarhije i kaosa, odnosno za status quo i protiv uspostave normaliteta, odnosno, najkraće, bore se za svoju guzicu. Što se tiče pisaca i njihovog izbjegavanja izjašnjavanja – pisci su preplašen svijet, previše ih je a dotirane love (bez koje izdavači ne žele objavljivati knjige) je sve manje i manje, pa ako se ne-daj-bože nekome zamjere, njihovog pera iscjedak neće biti tiskan i ostat će bez ono malo samopoštovanja koje bi im to malo papira između korica s njihovim imenom na prednjici i hrptu priskrbilo. Treba i njih razumjeti... I žaliti...
Što se tiče posljedica moga „angažmana“, koštalo me je otvoreno upiranje prsta u nepravdu, lociranje netočnosti u tekstovima pojedinih novinara (T. Čadež, M. Hrgović...), upozoravanje na one koji ne isplaćuju honorare (Nacional, Op.a.), zbog čega sam ostao bez angažmana u nekim medijima i navukao bijes prozvanih. Ali za takve kreature i njihive medije ne bih ni želio pisati...

* Uvijek si isticao da je razlog tvog bavljenja književnošću isključivo velika ljubav prema čitanju, knjizi, izbjegavao si spekulirati o klanovima itd. No ipak si na blogu često komentirao razne nepravilnosti i uočio si kako su tvoje primjedbe nekad bile i uvažene.

Jedno vrijeme klanovi su postojali (mislim na vrijeme raskola u DHK-u i pokretanje HDP-a) ali mislim da danas klanovi više ne postoje. Ali postoje pojedinci koji se bore za svoj interes i pritom druge pojedince nastoje onemogućiti u ostvarivanju njihovog interesa, kako bi im ostao veći dio kolača. Ali to je princip na kojemu počiva kapitalizam i trebali smo se na to već priviknuti. Uostalom, nešto slično osjetio sam (i još osjećam) i na svojoj koži : dobio sam otkaz u firmi kako bi direktorica na moje radno mjesto mogla zaposliti svoju sestru. I tako sam na Zavodu već punih 13 mjeseci.
Ja se uistinu književnošću bavim iz ljubavi, uživam u čitanju i pisanju o pročitanome i čitanje je u mom slučaju ovisnost, doživotna. Također i pisanje, sve dok ima medija koji su voljni objaviti ono što napišem. A komentiranje nepravilnosti mi je u krvi, ne podnosim nepravdu a nervira me i površnost, neprofesionalnost, aljkavost, a kako sam po prirodi nervčik, ne uspijevam se suzdržati i uporno ukazujem na negativnosti koje uočim. Ali još više uživam ukazivati na pozitivne primjere, na dobro napisanu knjigu, na mudre intervjue pametnih ljudi koji imaju što reći, na trud koji prolazi nezamijećen jer pojedinci nemaju pristup medijima (odnosno sredstva kako bi medijsku pažnju priskrbili), isl. Sve je to svrha mog bloga.

* Ističeš kako je nadahnuće povod da bi se pisalo o nekoj knjizi. No taj pristup može imati i lošu stranu - nesustavan pristup. Koliko ti je uopće stalo do tih sustavnosti, imaš li namjeru ubuduće raditi neki pregled npr. suvremene domaće prozne produkcije?

Ne uspijevam napisati tekst o knjizi koja me ostavi hladnim, koju zaboravim prije nego zatvorim korice. No knjiga me ne mora oduševiti da bih napisao tekst o njoj, dovoljno je da uočim nešto čime se ona izdvaja a što je ne mora činiti remek-djelom ali je čini drukčijom, ili da ukažem na nešto što bi trebalo promijeniti kako bi bila bolja. Uglavnom, knjiga mi mora pružiti materijal za pisanje, nešto na čemu ću temeljiti svoj tekst, a ako toga nema, onda se radi o uludo potrošenom papiru (u slučaju te knjige i ovog čitatelja). No moram upozoriti da ja godišnje pročitam oko 150 knjiga a napišem 30-40 kritika, odnosno trudim se čitati vrlo sustavno (naročito domaću prozu) i nikako ne znači da sam pročitao samo one knjige o kojima sam pisao. Često mi se desi da bih rado (i lako, jer mi knjiga to omogućava svojim sadržajem, kvalitetom ili izostankom iste) napisao tekst o nekoj knjizi ali me urednik obavijesti da neki drugi suradnik već piše o njoj, pa odustanem, jer nemam vremena za pisanje kritike koja će ostati neobjavljena. Zasad nemam ambiciju raditi neki pregled suvremene domaće prozne produkcije, ali bih se upustio u to kad bi neki izdavač iskazao želju, i isplatio predujam, jer se ipak radi o zahtjevnom poslu koji bi mi oduzeo vrijeme.

* Svojevremeno si ustvrdio kako je blogerska sfera rasadište talentiranih autora i da urednici ne prate dovoljno blogersku književnost. Jesu li se dogodili zadovoljavajući pomaci na tom planu?

Petnaestak blogera je objavilo knjige, najviše njih prije 5-6 godina kad je blog bio jako in i kad su se izdavači nadali okoristiti rukopisima nadobudnih mladih autora koji imaju publiku na webu a bit će zadovoljni vlastitom knjigom i neće inzistirati na honoraru. No još uvijek ima nekoliko blogera koji zaslužuju ukoričenje ali to još nisu doživjeli. No inertnim izdavačima ne želim olakšavati posao i otkrivati im o kojim se blogerima radi, neka ih sami pronađu, ako im je uopće stalo. A nije im stalo, većini izdavača nije cilj izdavanje kvalitetnog štiva već im je do inkasiranja od prodaje šrota. A lukrativnog šrota ima i na blogu, pa nek onda bar to pronađu kad se ne trude pronaći kvalitetu.

* Objavljena ti je knjiga kritika prijevodne proze „Utočište od riječi“ u izdanju uglednog izdavača Hrvatskog filološkog društva, a prošle godine i knjiga kritika domaće proze „Nešto kao fleš“. Kako procjenjueš trenutno stanje na domaćoj proznoj sceni?

Domaća prozna produkcija u 2009. me je iznenadila, ne toliko kvalitetom koliko vrlo znakovitom promjenom koja je prošla nezamijećena od kritike. Naime, objavljen je cijeli niz romana povijesne tematike, odnosno romana domaćih autora čija je radnja smještena u bližu ili dalju povijest i u kojima se rekonstruira više ili manje davno prohujalo vrijeme, ondašnji načini života, društveni i ekonomski odnosi, pojedinačne sudbine, isl. Premda neki od tih naslova ne zaslužuju svoje mjesto u panteonu kvalitativnih vrhunaca prošlogodišnje produkcije, brojnost rukopisa te vrste svakako valja registrirati kao zanimljivu činjenicu, kao svojevrstan otklon od, u zadnjih deset godina prevladavajuće neorealističke prozne matrice, pa možda čak i kao autorsko upozorenje da je došlo do zasićenja takvom vrstom pisma. Radi se o romanima „'Proljeće u Karolinentalu“ Dragana Pavelića, „Unterstadt“ Ivane Šojat-Kuči, „Afroditin grijeh“ Envera Imamovića, „Molim te, zapiši“ Jasmina Imamovića, „Az“ Jasne Horvat, „April u Berlinu“ Daše Drndić, „Sat pjevanja“ Nenada Rizvanovića, „Volga, Volga“ Miljenka Jergovića, „Okovani snima“ Stjepe Martinovića, „Potres“ Višnje Stahuljak. Što se tiče trenutnog stanja na domaćoj proznoj sceni - novi prozni rukopisi domaćih autora i dalje su vrlo brojni, ali se bojim da je malo naslova koji će ostaviti trag, koji će nešto značiti za 5-10 godina.

* Objavljuješ kritike kontinuirano u Vijencu, na Trećem programu Hrvatskog radija, pišeš i u raznim drugim časopisima. No taj veliki trud, koji je mizerno plaćen, nerijetko izaziva i podsmijeh, jer zašto toliko raditi za tako male novce. Kako objasniti činjenicu da u književnom životu ima i previše ljudi koji baš književnost doživljavaju cinično i ismijavaju one koji su istinski ljubitelji knjige?

Živimo u doba cinizma, novac je mjerilo vrijednosti a pisanjem je do većih količina „šuške“ teško doći, i valjda zbog toga neki ljudi s podsmijehom gledaju na one koji se bave nečim što nije isplativo. No meni je takvih pojedinaca žao, i iskreno se nadam da oni imaju nešto u čemu uživaju bar upola toliko koliko ja uživam u čitanju. I pisanju. Jer u protivnom žive jako jadan život. Ali, također, podsmijeh onih koji ne čitaju prema onima koji čitaju može biti i obrambeni mehanizam: kako to da on čita i očito je da uživa u tome jer u protivnom to ne bi činio, a ja to nisam u stanju? Strah me je, zašto on uživa a ja ne mogu, pa nije valjda da samnom nešto nije u redu? A protiv straha najlakše se boriti agresijom, odnosno podsmijehom.
No, s druge strane, zanimljivo je da tri društva pisaca koji u Hrvatskoj djeluju na nacionalnoj razini okupljaju gotovo tisuću članova (uz još gomilu onih koji pišu a nisu članovi tih društava) – pa se postavlja pitanje, otkud toliki poriv za pisanjem, što tjera ljude da troše svoje vrijeme i energiju na zapisivanje svojih misli? Mislim da je i to odraz cinična vremena, nema bliskosti među ljudima pa se izbacivanjem svoje duše na papir ljudi oslobađaju tereta koji bi u normalnijim vremenima istresli usmeno, prijatelju ili nekoj bliskoj osobi. Uostalom, pisanje je najjeftiniji način stvaranja, a kreacija je oslobađajuća, stvaranje nečeg novog daje nam osjećaj da smo korisni, da vrijedimo. A iz toga proizlazi i taština pisaca, njihova preosjetljivost na kritiku; nitko nije siguran da ono što stvara uistinu vrijedi dok mu netko to ne potvrdi, a izostanak potvrde može biti jako bolan. I zato potpisujem onu Štulićevu raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija te je stavljam na naslovnicu svoje knjige kritika domaće proze „Nešto kao fleš“, kao upozorenje na odgovornost koju bi kritičari MORALI osjećati kad se prihvate pisanja o nečijem djelu.


star
Oceni
3.32
Ostali članci iz rubrike Kultura
image

Intervju sa Jadrankom Stojaković iz 1975.

O pjevanju i gitari

image

Intervju: Aleksandra Mančić, prevodilac i autor (2)

Oslobađanje od nametnutog mišljenja i ponašanja

image

Intervju: Aleksandra Mančić, prevodilac i autor (1)

Prevođenje je čin pobune

image

Intervju: Dragan Velikić, pisac

Što sam stariji, manje izmišljam

image

Intervju: Igor Marojević

Knjigom do pripadnosti srednjem sloju

image

Intervju: Neven Ušumović, pisac

Ne dopuštam likovima da tek tako izvrše samoubojstvo