Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Intervju: Tanja Stupar Trifunović, pesnikinja

Između basne i Bosne

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Ljudi teško prihvataju razlike: Tanja Stupar Trifunović
Ljudi teško prihvataju razlike: Tanja Stupar Trifunović
Photo: Lična arhiva

Mi smo svi na prostoru nekadašnje nam raspale države zarobljenici tog istog ’’malog’’ jezika i naših novonastalih malih država i htjeli ne htjeli jedni smo drugima opet i pred nosom i pod nosom. U krajnjem slučaju, za one koji ne vole da ’’komuniciraju’’ jedni drugima smo ’’interesna’’ zona, kako u ekonomiji tako i u književnosti. Još uvijek se pisci iz BiH, Srbije, Hrvatske lakše ’’probiju’’ jedni kod drugih nego vani, a to će tako i ostati

O svojoj poeziji, pitanju angažovanosti pisaca, o životu i iskustvu rata koji prevazilaze svaku literaturu, o humoru i ironiji kao spasu od patetike, o tome da političari i nisu krivi baš za sve, o perspektivama mladih i njihovim lošim zastranjenjima kad postaju gori od starijih, o prosečnoj plati u RS i BiH, o teretu zločina koji svi nosimo, o nužnosti književne i druge saradnje između državica nastalih raspadom SFRJ i o svojim literarnim uzorima i prijateljima, za e-novine govori pesnikinja Tanja Stupar Trifunović.

*Kako ste počeli da pišete poeziju? Iz viška ili manjka emocije, života, ako se to može tako odvagati?
Čini se lakšim i logičnijim početi pisati poeziju od viška emocija, ali i to ima svoje zamke, često je taj višak emocija i u životu i u poeziji trebalo uobličiti i svesti na razumnu mjeru jer istina je da ne valja poezija bez emocija, ali isto tako poezija često ne trpi ni višak emocija. Što se tiče mene počela sam od viška, a ko zna, kako godine idu vjerovatno ću stići do manjka.

*U vašim novijim knjigama vidi se ta želja za pričanjem priče. Da li je iskustvo rata uzrok toj narativnosti? Može li pesnik pevati kao da se oko njega ništa ne dešava, već je sve u njemu? Odakle dolazi taj nalog? Pesnik Senadin Musabegović govori o tome da pesnik ima svoj unutrašnji rat kroz koji jedino i može videti, proceniti, onaj spoljašnji.
Iskustvo rata nikako nije uzrokom narativnosti u mojim pjesmama, iako ako bi se rukovodili onom narodnom logikom da se kod nas u rat odlazi pjevajući i da se u ratu pjeva, a poslije rata plače i prepričava, i ja bih se uklopila u ovu poslijeratnu potrebu da se događaj iskaže prepričavanjem.

Postoji taj svojevrsni misterij o pjesnikovom unutarnjem svijetu, pjesnik nije vanvremeni čovjek koji pjeva isključivo o nekim izmještenim i fiktivnim svjetovima u svojoj glavi, pa čak i onda kad se čini da je tako on često vješto umeće i preoblikuje neke realne događaje i podsticaje. Pisci nisu onoliko autistični koliko ih se zamišlja. Stvarnost se itekako tiče pisca, on promišlja o njoj i rijetki su slučajevi u kojima može ostati imuni na nju. Hoću reći da, jer mi se čini da pitanje na to aludira, ako pisac živi u ratu, on nije neko ko je nesvjestan stvarnosti. Ali svakako ima pravo da piše o onom što želi, ako ne piše o ratu ne znači da nema recepciju tog rata - samo ga možda ne osjeća kao svoju temu, ili ta tema sazrijeva u njemu jer vidjeli smo da su pisci koji su ishitreno u samom ratu pisali o ratu često pisali i pristrasne i loše knjige. Ipak, pisce treba posmatrati kao pisce, a ne kao glasnogovornike ove ili one političke, nacionalne ili neke druge opcije. A kod nas se redovno dešava upravo to da se pisce tumači i doživljava prema njihovim političkim ubjeđenjima, što ih čini podobnim ili nepodobnim u određenim krugovima. Ako, pak, ističu da su stranački i na sve moguće načine neopredjeljeni, da su ajmo reći ''nesvrstani'' ili da ih to sve skupa ne interesuje, onda opet ne valja jer su dosadni, nesvjesni stvarnosti i neangažovani. Zašto bi pisci morali biti angažovani? Ili neangažovani? To je stvar ličnog opredjeljenja na koje bi i pisci trebali imati pravo.

* Kako uopšte artikulisati rat? Da li je to moguće i koliko? Da li se nekada reči čine slabe i nedovoljne? Ratno iskustvo, kao i životno, prevazilazi literaturu? Koje je vaše ratno iskustvo? Bili ste još dete kada je sve počelo? Rođeni ste u Zadru?
Kao što ste i sami primjetili, uopšte život je teško prenijeti u riječi i tako ga na neki način ipak zatvoriti u jednu formu koju on nadilazi. To što zapišete, naravno, samo je fragment i zato ma koliko stvarali cjelinu mi u suštini govorimo fragmente nečega. Ali, hvala Bogu, imamo tu sposobnost da razumjevamo cjelinu iz fragmenata. Kako je rat jedno zaista dramatično iskustvo, ono je ujedno i zahvalno i strašno za literaturu, za život je samo strašno, osim ako niste ratni profiter. Što se tiče ličnog iskustva koje ne mora imati veze sa onim što čovjek piše, a može, kad je počeo rat imala sam četrnaest godina i moja je porodica pobjegla iz Zadra. Tako je počeo moj izbjeglički staž iz kojeg sam mnogo toga naučila. Na listi ratnih zala koje vas mogu snaći to je jedno od manjih.

Photo: Lična arhiva
*Pišete sa vidljivom literarnom strašću, bez dlake na jeziku. Kako znati da je nešto, kao što je, na primer, bolno ili intimno iskustvo, spremno za poetsku obradu? Treba li sačekati da ono nekako duhovno sazri, osetiti momenat kreativne distance? Ironija, humor, pomažu vam u tome?
Dobro ste zapazili, upravo ironija i humor su dobrim dijelom kod mene ta distanca od mene same koja nam je nekad neophodna i u životu i u poeziji, jer da bi se samosagledali moramo se malo odmaknuti od sebe, a ironija i humor su neka vrsta korisnog i nužnog odmaka. Što se tiče ’’kako znati’’, tu čovjek nikad nije potpuno siguran, jednostavno se osloni na vlastitu intuiciju i riskira.

*U pesmama tretirate pitanja položaja žene, savremene porodice, odnosa među polovima, društvene nepravde, komunikacije među ljudima, položaja manjina, odnosa stranaca prema nama. Šta nam možete reći, kako te stvari danas stoje u BiH i RS? Da li su političari i mediji oni koji odmažu ili pomažu u konsolidaciji društva?
Politički komentator bi vam vjerovatno ponudio neku ako ne ispravnu, jer i politički komentatori često imaju svoje nalogodavce, a ono bar profesionalnu analizu. Moje mišljenje je više stvar nekog ličnog utiska, ali kad već pitate mogu izdvojiti jedan mali segment problematike... U Bosni i Hercegovini, naravno mislim na oba entiteta, ljudi teško prihvataju razlike, drugog i drugačije. Ako odete na bilo kakve i bilo čije forume u BiH vidjećete da svako nekog mrzi i da je svako nekom kriv; pedere, Srbe, Bošnjake, Hrvate, izbjeglice, povratnike, one iz drugog kraja sopstvenog grada ili države... Ljudi izbjegavaju da sagledaju sebe, svoje mane i sopstveni nezavidan položaj i da počnu da ’’popravljaju’’ od tih malih stvari, već im je lakše da krive nekog drugog, pa čak i čuveni političari koje se stalno kritikuje, ali isprazno kritikuje, ni oni ne bi imali toliku moć i mogli manifestovati toliku samovolju da ljudi kod nas pokazuju svijest i spremnost da i sami utiču na stvari koje ih se debelo tiču. Političarima je ta kolektivna apatija i ’’lov na krivca’’ dobrodošla, na račun toga uvijek mogu dobijati poene na izborima jer je važno markirati krivca za svu našu nevolju. Mediji su, što je već opšte poznato, uvijek u službi nekog i nečije politike, što ne znači da im se ne omakne i poneki dobar tekst ili emisija. Da bismo mogli govoriti koliko oni pomažu ili odmažu u konsolidaciji društva prvo bismo morali definisati šta bismo mi to zapravo htjeli konsolidovati.

*Kako vidite položaj mladih i njihove perspektive u svojoj zemlji?
Imam još mrvu optimizma i vjere jer mladost sama po sebi, ma koliko okolnosti bile loše, unosi neku energičnost i polet i naivnost, pride, pa mnogi od njih postanu dobro gorivo onim starijima za realizaciju nekih njihovih ideja. Ponekad je i to dobro, a najčešće nije. Tužno je, na primjer, kad vidite podmlatke političkih partija koji često izgledaju kao loša i još neartikulisanija kopija svojih starijih kolega.

Moj optimizam nagriza činjenica da ’’prosječna’’ socijalna pomoć u zapadnoevropskim zemljama iznosi oko 800 evra, a prosječna plata u RS (mislim da je i Federacija BiH tu negdje) oko 370 evra. Ali ove prosječne slobodno možete računati kao bolje plate jer se zna ko i kako izvlači naš nesretni prosjek.

Jako je tužno to što su kod nas plate više nego duplo manje od socijalne pomoći na zapadu, to dosta govori o našoj trenutnoj situaciji i našim perspektivama. A i o odlasku mladih iz zemlje. I nije riječ samo o novcu koji ćete tamo zaraditi, nekad se tako išlo vani da zaradiš, sada ljudi odlaze i zato da bi živjeti sređenijim životom, sa boljom zdravstvenom zaštitom, boljim obrazovanjem za svoju djecu i brojnim drugim prednostima...

*Šta bi moglo da se učini da stvari budu bolje? Da li je porodica razorena i da li bi vraćanje njenog dostojanstva bio ključ za zdravije društvo? Da li smo svi manje-više varvarizovani strašnim i neshvatljivim zločinima počinjenim u naše ime? Kako se postaviti u tom slučaju? Možemo li ponovo biti sretni i na koji način sada posle svega?
Ovo je kao Pandorina kutija pametnih i teških pitanja. Sad kad sam je već otvorila moraću izgleda da odgovorim, osjećam da bi mi, kako moja kćer kad zaboravljam stvari po kući kaže, mama moraš ugraditi još jedan ’’mikser za pamet’’. Bojim se da nam u ovoj nezahvalnoj poziciji u kakvoj se nalazimo treba puno ’’miksera za pamet’’, a mi smo ih već previše pustili da odu odavde... Pametno bi bilo privući neke od njih nazad. Ima jedna moderna i istinita bajka o tome koju mi je nedavno ispričao jedan čovjek. Bila tri brata i njih trojica su, kažu oni koji ih znaju, bili glupi. Njihov otac je imao nešto novca i podjelio im na jednake djelove. Najstariji je počeo svoj biznis i propao i srednji je učinio isto i takođe propao, a mlađi koji je, po kazivanju, bio najgluplji, za razliku od svoje braće, bio je svjestan svoje gluposti i platio je stručnjake da mu pokrenu i vode biznis. I on se obogatio. E onda kad mi shvatimo svoju glupost i angažujemo stručne ljude, a ne one ’’po babi i stričevima’’ tj. strankama i raznoraznim vezama, onda možda i bude nešto od nas.

Photo: Lična arhiva
Što se tiče kofera ratnih zločina koji su nam natovareni na leđa i s kojima nije lako putovati u svijet mi moramo biti svjesni da ih trebamo zbaciti s leđa, jer s njima naše putovanje neće otići dalje od ove ’’proklete avlije’’ po kojoj se vrtimo. Nijedan zločin nema opravdanje, to je činjenica o koju se mnogi oglušuju. Nije prijatno suočiti se s njime i mnogim ljudima je teško povjerovati da su se takve stravične stvari dešavale, ali nažalost jesu i to, kako ste rekli, i u naše ime, a sumnjam da iko normalan može reći da je to u redu i smatrati činjenje zločina mjerom patriotizma. Nažalost, još uvijek kod sva tri nekad sukobljena naroda postoji taj trend pravljenja junaka od zločinaca i smatranje osuđivanja zločina izdajništvom. To je pomalo nezdravo i mislim da nije zalog za onu srećniju budućnost koju ste pomenuli.

*Pisanje poezije može se videti i kao potreba za komunikacijom koja nedostaje i koja je drastično smanjena posle ratova devedesetih i u okviru novonastalih država zbog podela na patriote i izdajnike, a još više među samim državama. Nije li bolja komunikacija ključ budućih uspeha? Kako oživeti ex-YU kulturni region? Ima li nekih dobrih naznaka u tom pravcu?
Pisanje poezije je u suštini jedan osamljenički posao i ne samo poezije, za bilo kakvo pisanje treba vam bar malo osame i mira. Sad, druga stvar su susreti pisaca na koji neki pisci idu, neki ih potpuno izbjegavaju, to je opet stvar ličnog izbora. Za ove, u koju ipak spada većina, koji idu na pjesničke večeri, susrete, festivale svakako je bitno da nastupaju ne samo ’’u svom selu’’ jer svi znamo da tu nećeš postati popom, nego da se ’’proputuju’’ pošto se za pjesnike najčeće ovako i čuje, na javnim čitanjima, jer malo je ljudi koji ciljano kupuju i čitaju poeziju. Mi smo svi na prostoru nekadašnje nam raspale države zarobljenici tog istog ’’malog’’ jezika i naših novonastalih malih država i htjeli ne htjeli jedni smo drugima opet i pred nosom i pod nosom. U krajnjem slučaju, za one koji ne vole da ’’komuniciraju’’ jedni drugima smo ’’interesna’’ zona, kako u ekonomiji tako i u književnosti. Još uvijek se pisci iz BiH, Srbije, Hrvatske lakše ’’probiju’’ jedni kod drugih nego vani, a to će tako i ostati. Ili sjetimo se Eurovizije i glasanja, uvijek jedni drugima dajemo glasove. Nisu valjda svi koji glasaju na Euroviziji postali izdajnici?! Imamo sličan ukus, isti jezik i iste paranoje u vezi sa patriotizmom i izdajništvom!

*Kažite nam nešto o svom radu kao urednice i novinarke. Koliko ste (ne)zadovoljni stanjem u medijima i na književnoj sceni? Kao nagrađivana autorka imate li bar nekakvu društvenu satisfakciju? Kakva su iskustva sa nagradnih putovanja i gostovanja?
Iskreno, novinarka sam silom prilika, jer mi je trebao posao, a to je tad i zasad bila jedina opcija. I navikla sam se već na taj posao. Kao i svaki drugi posao ima svojih lijepih i ružnih strana. Rad u uredništvu nekih kulturnih časopisa se može tretirati kao hobi jer književne časopise niko ne smatra ozbiljnim radom, to je kao da sakupljate markice ili salvete. Što se tiče nagrada kojih i nije bilo baš puno (još sam ja mlada, pisci su mladi bar do pedesete, a književnice i do šezdesete) društvena satisfakcija, za koju ste me pitali, mi je ovaj intervju s vama.

Lijepo je putovati i gostovati u drugim gradovima, a zna ponekad biti i malo tužno, jer pomislim kako smo mogli ljepše i ljudskije živjeti, a ne da nam stvarnost ilustruje ona anegdota koja kruži internetom: ’’Kad životinje govore kao ljudi to je basna, kad ljudi govore kao životinje to je Bosna.’’


*Koje mlađe i starije autore vidite kao sebi bliske u regionu a koje u istoriji književnosti?
Uf. Baš je nezahvalno sastavljati liste. Kao za izbore. Je l’ ovo najteže pitanje za kraj? Meni su onako literarno, generacijski, a većina od njih i prijateljski sa ovih naših prostora bliski Dane Komljen (dobio je Brankovu nagradu za svoju prvu knjigu, 2008), Tatjana Bijelić, Željko Đurđević, Faruk Šehić, Šejla Šehabović, Lamija Begagić, Adisa Bašić, Bjanka Alajbegović, Nermina Omerbegović, a od starijih Stevan Tontić, Ferida Duraković i Branko Čučak koji je nažalost nedavno preminuo. To je samo mali dio bh pisaca jer ih naravno ima još puno.

Što se tiče Srbije i Hrvatske moram priznati da puno bolje poznajem srednju i stariju nego mlađu generaciju pisaca, upravo zbog pomenute, manjkave komunikacije jer nisu toliko ispromovisani, a na književne večeri u Srbiji ne dolazim tako često, a u Hrvatskoj nisam nikad ni bila gost ni jedne manifestacije. Neke od mlađih autora sam čitala u izborima ili na internetu i ima odličnih pisaca, ali sad bi morala da preturam po knjigama da im se sjetim imena (loše pamtim imena), a ove pobrojane stalno srećem pa sam ih popamtila i tako potvrdila valjanost poslovice ponavljanje je majka znanja.

Od hrvatskih mlađih autora jako mi se dopala Tatjana Gromača. Od malo starijih tu su Jergović, Šimpraga, Mraović koji je nedavavno preminuo, Ferić i mnogi drugi.

U Srbiji mi se što se poezije tiče sviđa Radmila Lazić, ali i cijela grupa odličnih pjesnikinja koje su prilično žestoke i beskompromisne, a sve na jednom mjestu ih se može naći u odličnoj antologiji ženske poezije ’’Mačke ne idu u raj’’. A volim i poeziju Novice Tadića, Zivlaka i mnogih drugih autora sa potpuno različitim ali dobrim poetikama. Za prozu je gotovo suludo nabrajati pošto ima zaista fantastičnih prozaista poput Albaharija, Pavkovića, Aćina...

A istorija književnosti bi bila baš preopširna tema. Istaći ću nekoliko, od ovih savremenijih iako su neki već skliznuli u klasike, što se tiče proze Sabata, Fuentesa, Murakamija, Kortasara, Dirasovu, Pamuka, Barnsa, Ameli Notomb, ne smijem više. A u poeziji Šimborsku, Česlava Miloša, Staneskua, Lipsku, Pesou, Silviju Plat, Popu, to su oni baš što su mi nekako postali dragi jer sam ih čitala po prvi put, tokom srednje i studiranja a tad ne možeš da se ne oduševljavaš...

Eto, nadam se da me ovo više niko neće pitati poučen dužinom odgovora. I ovo je samo mali dio od onog čega sam se mogla sjetiti u trenutku, a sreća pa sam grozno zaboravna...

star
Oceni
4.19
Ostali članci iz rubrike Kultura