Fašizam je frustracija nesretnih ljudi

Taj takozvani neofašizam u Hrvatskoj ima jednaku pojavnost kao i u manje-više svim europskim državama, pa i u Americi. On je čir kroz koji se propušta frustracija nesretnih ljudi. I to je, i u pojavnosti, i u procentima, i u količini pameti, manje-više svugdje isto. Razlike su samo u tome kako se taj čin tretira zakonski, politički, medijski. Negdje se on jednostavno ne pušta da iscuri na ulicu a negdje se s njim koketira. U Hrvatskoj se s njim, nažalost, povremeno koketira.

Razgovarala: Žarka Radoja

Tekst književnice Slavenke Drakulić Shadow in the sunshine, objavljen u Guardianu pre nepunih mesec dana, izazvao je pravu buru u Hrvatskoj, koja se još uvek ne smiruje. U istom listu se pre nekoliko dana oglasio i profesor međunarodnih odnosa na londonskoj School of Oriental and African Studies, Stiven Kan, koji je za Drakulićevu rekao da se još uvek bori sa činjenicom da je proterana iz Hrvatske devedesetih, za vreme ultradesničarske vlade Franje Tuđmana. Na tekst Slavenke Drakulić reagovao je i predsednik Hrvatskog helsinškog odbora, Ivo Banac, a zbog njegovog pisma, u HHO dvojica uglednih članova podnela su ostavke na članstvo. Jedan od njih je i režiser Rajko Grlić, koji u intervjuu za e-novine govori zašto je napustio HHO, šta misli o tekstu Slavenke Drakulić, državnoj kinematografiji ali i novom filmu koji počinje da snima krajem oktobra.  

* Posle komentara Ive Banca na pisanje Slavenke Drakulić u Guardianu istupili ste iz Hrvatskog Helsinškog odbora. Šta danas, prema vašem mišljenju, predstavlja HHO u Hrvatskoj?

Sve što sam o tome imao reći, rekao sam u e-mailu u kojem sam Ivu Banca zamolio da me briše iz HHO-a. On je glasio: „Dragi Ivo, molim te da me brišeš s popisa članova HHO-a. Nakon jučerašnjeg članka u 'Jutarnjem listu' o tvom dopisivanju sa Slavenkom Drakulić putem londonskog 'Guardiana', čini mi se da je moje prisustvo u toj organizaciji, do sada i onako simbolično, postalo krajnje suvišno. Izuzetno te cijenim kao povijesničara, s užitkom čitam tvoje knjige. Taj se moj gušt nažalost ne prostire i na tvoje političke istupe. Tu jednostavno ne dijelimo isti svijetonazor. A kako mi se čini da se HHO u zadnje vrijeme više bavi politikom no ljudskim pravima, ne želim da me, kao nekoga tko nikada nije postao članom niti jedne partije ili stranke, netko drugi predstavlja, zastupa ili u moje ime govori u svijetu dnevne politike. Budi mi dobar, Rajko.” Banac mi je po raznim novinama nekoliko puta odgovarao, ali mislim da je svaki dalji komentar suvišan. On je jednostavno dobar profesor i očajan političar.

* Slažete li se sa ocenama Slavenke Drakulić, iznetim u tekstu, da je Hrvatska zemlja u kojoj se promovišu fašističke vrednosti?

Što se Slavenkinog teksta tiče, da, ta faktografija je točna. Ali tu treba reći i da taj takozvani neofašizam u Hrvatskoj ima jednaku pojavnost kao i u manje-više svim europskim državama, pa i u Americi. On je čir kroz koji se propušta frustracija nesretnih ljudi. I to je, i u pojavnosti, i u procentima, i u količini pameti, manje-više svugdje isto. Razlike su samo u tome kako se taj čin tretira zakonski, politički, medijski. Negdje se on jednostavno ne pušta da iscuri na ulicu a negdje se s njim koketira. U Hrvatskoj se s njim, nažalost, povremeno koketira. Ali za to ne valja optuživati „hrvatsku intelektualnu elitu”, iako nisam siguran da shvaćam značenje te fraze, već puno više medije i politiku. Ona u njima vidi dobro tržište i ne želi ih se odreći.

* Jednom ste rekli, „Prije svake prirodne katastrofe, od jedne obične ljetne oluje do prave kataklizme, postoji trenutak potpune tišine. To je trenutak kada sve zastaje, ali i trenutak kad niko o tome ne želi govoriti. To se događa prirodi, društvima, ali i čitavim civilizacijama”. Da li smo preživeli taj trenutak tišine? Kolika je bila cena?

Mislim da je kataklizma prošla. I da se ljudi, kao i svugdje na ovim prostorima, dijele na one koji bi vratili vrijeme prije kataklizme, na one koji bi najradije da ona permanentno traje i na one koji bi malo živjeli. Drugo je pitanje koliko je „zaborava” potrebno da bi se normalno živjelo. Nekima više, nekima manje. Neki bi živjeli i potpuno izbrisali sjećanja, neki bi rado živjeli i imali pravo na sjećanje.

* A vi?

Sjećanja su krajnje osobne naravi. Ona ne spadaju u javno dobro.

* Kolika je cena neodricanja?

Ne znam. Političari vjeruju da je velika. Ja mislim da bez trećeg čina jedne priče, bez iznošenja mrtvaca na kraju drame, nema čistog početka nove priče.

* Da li se još uvek osećate kao građanin cele bivše Juge ili je taj prostor prirodno, posle svega, sužen?

Juge više nema. Ostao je samo prostor s nekom zajedničkom prošlošću. Prostor koji ima puno toga zajedničkog i koji je, htjeli mi to ili ne, bilo to dobro ili ne, osuđen na to zajedništvo.

* Kakvo je, prema vašoj oceni, današnje čitanje vaših filmovana na prostoru bivše Jugoslavije? Kako mlađe generacije doživljavaju vašu estetiku i poruke koje ste želeli da uputite?

Često se začudim koliko se ti filmovi gledaju i znaju, u vrlo različitim mjestima tog prostora. To naravno godi. Lijepo je da nešto što si oblikovao nije bačeno u crnu rupu zaborava. A što se njihovih čitanja tiče, oni su zapanjujuće slična, bez obzira na prostor.

* Radite na novom filmu čije snimanje počinje za mesec i po dana. Nastavljate saradnju sa Antom Tomićem posle Karaule.

Radimo na filmu koji se zove Neka ostane među nama. To je priča koja se događa u Zagrebu danas, u rasponu od godine dana, i u kojoj svatko od petero glavnih junaka ima zasebnu, vrlo intimnu priču o svom „duplom životu”. Pet priča o petero odraslih ljudi ispričanih u pet povezanih, ponekad i paralelnih, gorko-slatkih pripovijesti o ljudima u borbi sa erosom i grčevitoj potrazi za ljubavlju i srećom. Ante i ja smo guštali pišući scenarija za Karaulu i tako smo nekako prirodno, bez ikakvog dogovora, krenuli u novu igru. Ona je trajala dvije godine i scenarij je prije nekoliko dana, nakon dugih glumačkih proba, završen. Krećemo u snimanje 25. oktobra.

* Festival u Motovunu se iz godine u godinu menja, da li ide u pravcu u kojem biste želeli?

Što se Motovuna tiče, moj cilj je ostvaren – unijeti malo veselja i igre u prstor koji sebe shvaća jako ozbiljno i koji kao takav nije pretjerano sklon igri. Mislim da se to s Motovunom dogodilo. Sve preko toga bi bilo traženje kruha preko pogače.

* U kakvom stanju je hrvatski film danas? Pojavili su se mlađi režiseri sa potpuno novom energijom koja otvara vrata hrvatskog filma u regionu. Film Gorana Rušinovića Buick Riviera osvojio je glavnu nagradu na Sarajevo film festivalu, Srce Sarajeva.

Da, Buick Riviera je zaista dobar film. I da, hrvatski film je izašao iz igre zvane „kaži mi, kaži, ogledalce, tko je najljepši”, koji mu je devedesetih nametnula politika. On ide svojim pravcima, traži, pipa i sve češće pogađa. On je zdraviji u produktima, tj. filmovima, nego u produkciji, tj. kinematografiji kao ustrojstvu.

* Hrvatska je devedesetih izdavajala dobar deo novca za filmove koji su se uklapali u državnu politiku, Srbija isto. Da li će ta vrsta politikanstva ikada iščeznuti sa ovih prostora i koliko je filmska industrija danas na ovim prostorima podložna propagandi?

Pa mislim da su ti filmovi dobrano rastjerali publiku i da će se u budućnosti sve manje pojavljivati. Još će tu i tamo neko zatamburirati na nacionalne strune ali i od toga nema puno vajde. I politika je shvatila da od toga nema puno, a kad politika tako nešto shvati, ispušta tu igračku iz ruke istoga trenutka, kao dijete koje ostavlja staru kad ugleda novu igračku.