Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Pozajmljeni intervju: Ivica Buljan, reditelj

Kazalište je oblik borbe protiv masovne kulture i zaborava

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Osuđeni zločinci gostuju po turnejama kao proroci: Ivica Buljan
Osuđeni zločinci gostuju po turnejama kao proroci: Ivica Buljan
Izvor: www.mini-teater.si

Sramim se kad osjetim da smo mi umjetnici, vlastitom neodgovornošću, o sebi stvorili sliku parazita koji otimaju javni novac. Kao društvo, nismo odredili svrhu javnog kazališta. Ako je ono nakon Drugog svjetskog rata služilo denacifikaciji i demokratizaciji Europe, ako su se u tu svrhu na europskim pozornicama igrali antički i domaći klasici, i mi bismo u svome vremenu trebali iznova definirati njegovu zadaću. Ispada da država izdvaja velika sredstva za zabavu elita, jer je prekinuta prirodna veza između škola koje više ne obavezuju učenike da posjećuju kazališta, koncerte i izložbe. Više nema ni radnika koji su organizirano posjećivali kazališta. Foucault je pisao da treba braniti društvo, treba braniti njegove stečene tekovine, i bez srama se pozivati na odgojni karakter kazališta, na suptilan, angažiran i lucidan način

Reditelj Ivica Buljan za Dane govori o predstavi Grobnica za Borisa Davidoviča, prema istoimenoj noveli Danila Kiša, koju je postavio na scenu, a premijerno je izvedena na Mittelfestu u Cividaleu, o Kišu i percepciji njegovog djela danas, pozorištu koje “šokira”, teatarskoj sceni u Hrvatskoj, te o tome zašto je pozorište najčešće elitistički buržoaski medij

*Nedavno ste postavili na scenu predstavu prema priči Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša, šta Vas je privuklo tom tekstu i temi, kako je to Kiš volio kazati, logorologije?

BULJAN: Iz knjige koja obuhvaća sedam novela, izabrao sam naslovnu koja je manifest kišovske poetike. Kiš se u njoj poziva na dva običaja. Grci su za one koji su umrli, a čije tijelo nije bilo moguće pronaći, dali sagraditi kenotaf, praznu grobnicu, a Židovi mrtvacu nakon izlaska iz sinagoge, a prije samog ukopa kažu “znaj da si mrtav”. Kiš podiže kenotaf Borisu Davidoviču Novskome, teroristu-nihlistu koji je prešao put do komunističkog internacionalista, a staljinistički režim ga je optužio u montiranom procesu, mučio, deportirao i što je najstrašnije za revolucionara – osudio na zaborav. Ovaj tekst je pamćenje, poput duše koja je alfa i omega čovjeka, svim žrtvama totalitarnih režima. Predstava pokušava razjasniti ideološke prostore i nesvjesne ambijente koje nudi Kišova proza na koju su utjecali Borges, Steiner, Mandeljštam, Solženjicin. Autor se služi dokumentima za koje ne možemo znati jesu li istiniti ili samo zasnovani na istinitim događajima.

*Kako Grobnica uz to korespondira, u teatarskom smislu, sa današnjim vremenom, i koliko možda u postjugoslovenskim društvima možemo detektovati neke staljinističke obrasce?

BULJAN: Svijet u kojem živimo duboko je bolestan. Geopolitički toponimi iz Grobnice, prostori današnje Ukrajine i bivšeg SSSR-a, pokazuju se kao neugasla žarišta uvijek istih povijesnih sukoba. Perverznu vezu između dogmatskog komunizma i njegovo pretapanje u nacionalizam mi smo osjetili na krvav način, a posljedice nismo zaliječili. One vise nad našim glavama i sramotno smo ih ostavili generacijama koje dolaze za nama. Osuđeni zločinci gostuju po turnejama kao proroci, iz društva je iščupan osjećaj odgovornosti za građenje vlastitih časnih biografija.

*Šta Vam osobno znači Danilo Kiš kao pisac, te kako gledate na to da se on danas u Beogradu “štuje” u nekim veoma sumnjivim krugovima pisaca i intelektualaca prilično nacionalističke prirode?

BULJAN: Duboko sumnjam da nacionalisti mogu štovati Kiša. Možda ga žele samo “prisvojiti”, kakav je slučaj s Andrićem. Kišov otac je bio mađarski Židov ubijen u Aushwitzu, majka mu je Crnogorka, rođen je u Subotici, živio na Cetinju, u Beogradu i Francuskoj, objavljivao u Zagrebu. Kiš je među posljednjim ikonama iščezle zemlje, žestok kritičar dogmatskog komunizma i najveći, najoštriji protivnik nacionalizama. Da bi netko mogao razumjeti političku situaciju u Jugoslaviji prije, za vrijeme i poslije rata, trebao bi pročitati i pokušati razumjeti Grobnicu. Kišova pripadnost različitim kulturama, erudicija i moralni integritet dio su nasljeđa na kojeg sam ponosan i rad na ovoj predstavi, skroman je poklon velikom učitelju koji je umro neposredno pred raspad Jugoslavije.

Jedna od uloga teatra je da se opire nametnutim stegama i da promovira slobodu: Ivica Buljan
Izvor: www.tportal.hr

*Kako Kišova književnost danas, da tako kažem, kotira u Hrvatskoj? Zagreb je nekad imao više razumijevanja za ovoga pisca u odnosu na Beograd.

BULJAN: U olovnim godinama Kiša je objavljivao splitski Feral Tribune. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam studirao, Kiš je svojedobno imao status ikone, a primjećujem da ga ima i kod današnjih generacija. U Sloveniji, gdje časopis Delo među intelektualcima radi ankete o najvažnijim knjigama, Kišova Grobnica je redovito među onima koje su bitno utjecale na kulturološko formiranje. Kiš je, dakle, jedan od rijetkih pisaca čije djelo ima utjecaja u svim prostorima nekadašnje Jugoslavije.

*Napisi u hrvatskim medijima, barem onim koji još uvijek izvještavaju o događajima iz kulture, kazuju da je predstava “kontroverzna”. Kako gledate na činjenicu da se za Vaš rad često veže ta odrednica? Da li je to posljedica potrebe za medijskim senzacionalizmom ili, pak, zaista “šokirate”?

BULJAN: Država, crkva i mediji vole imati ulogu moralnog arbitra i propisivati opseg i izgled korištenja tijela i seksualnosti na pozornici. Jedna od uloga teatra je da se opire nametnutim stegama i da promovira slobodu. Gotovo je nevjerojatno koliko su današnja društva u mnogim aspektima odnosa prema tijelu konzervativnija nego što su bila u šezdesetim godinama. Općeprihvaćene su razlike između hepeninga kao neponovljivog događaja kojeg čine samo sudionici, performansa kao autentičnog “neglumljenog” događaja s publikom u kojem je važan element iznenađenja, i glume kao vježbama pripremljenog i kontroliranog “fake-akta” za publiku. Predstava Grobnica svjesno zamagljuje i miješa granice performansa i teatra. Tako i seksualni prizori ovise o intelektualnoj i fizičkoj spremnosti izvođača. Namjera mi nikad nije šokirati, već otvarati prostore slobode, osobne, političke i tjelesne.

*Zašto je, po Vašem mišljenju, kod nas, mislim na cijeli prostor nekadašnje Jugoslavije, golo tijelo toliki skandal – možda posljedica nekog svojstvenog konzervativizma ili je to i drugdje jednako?

BULJAN: S glumcima Markom Mandićem i Pijom Zemljič, za Mini teatar u Ljubljani, radio sam na tekstu Zatvaranje ljubavi Pascala Ramberta. Slovenski teatrolog Blaž Lukan analizirao je performativni spektar u rasponu od osobnog pojavljivanja glumaca koje publika prepoznaje kao Mandića i Zemljičevu, privatnog aspekta dvoje životnih partnera koji na pozornici “igraju” raspad veze dvoje glumaca, elemenata performansa koje koristi Mandić, koji u predstavi prilazi partnerici s erektiranim spolovilom, i “proživljavanja” uloge Pije od glumice Pije Zemljič, koja “glumi” glumicu koja prekida vezu s dvostrukim partnerom Markom Mandićem. Publika, pa i ona koju zovemo građanskom, nije se osjetila skandaliziranom erekcijom na sceni. Predstava je u jednoj sezoni odigrana gotovo pedeset puta

*Budući da ste Grobnicu radili u Beogradu, kako danas funkcioniše teatarska razmjena na relaciji Hrvatska – Srbija, ili ste Vi možda iznimka budući da Internacionalu doživljavate kao vlastitu himnu?

BULJAN: Razmjene predstava postoje, nažalost najčešće gostuju one komercijalne, a za umjetničku suradnju još ima premalo i volje i sredstava. Iznimka je direktor Hartefakta iz Beograda Andrej Nosov. Pozvao me da radim suvremeni tekst iz “regije”, a odabrao sam Kiša. Predstavu produciraju Hartefakt i Bitef teatar iz Beograda i Novo kazalište iz Zagreba. Bit će dio repertoara Mini teatra kojeg s Robertom Waltlom vodim u Ljubljani i koji je Kišu već posvetio seriju umjetničkih akcija. Mitja Vrhovnik Smrekar autor je glazbe, tandem Sonda iz Maribora zadužen je za scenografiju i dizajn svjetla, kostimografkinja je Ana Savić Gecan iz Zagreba. U predstavi glume moj stalni suradnik Stipe Kostanić iz Zagreba, iz Beograda Aleksandra Janković, Milutin Milošević s kojim sam već surađivao na predstavi Adio kauboju, Vladimir Aleksić, Iva Kevra, Marko Grabež, Nikola Malbaša i Boris Vlastelica iz rock grupe Repetitor te Benjamin Krnetić iz Ljubljane.

Kazalište je postalo medij gdje se postavljaju važna pitanja: Ivica Buljan
Izvor: arteist.hr

*U kakvom je stanju, po Vašoj ocjeni, danas teatarska umjetnost u Hrvatskoj, u produkcijskom smislu, ali i u smislu kvaliteta predstava koje se izvode?

BULJAN: U relativno maloj sredini kakva je naša, velik je broj inventivnih umjetnika, režisera, glumaca, pisaca, glazbenika. Mogao bih nabrajati, od Senke Bulić, Olivera Frljića, Bobe Jelčića, Nataše Rajaković, Anice Tomić, Boruta Šeparovića, Ivane Sajko, Ivora Martinića, Dina Pešuta… ZKM direktorice Dubravke Vrgoč je bio otvorena platforma sa sredstvima da umjetnicima u tranzitnom stanju nakon školovanja omogući formiranje vlastitih stilova, glumcima da usavrše tehnike, da se na turnejama upoznaju s radom važnih skupina. Kazalište je postalo medij gdje se postavljaju važna pitanja, ali, nažalost, njegov eventualni utjecaj na društvo ostao je u sjeni stalnih konflikata i izostanaka bilo kakve važne debate o njegovoj ulozi.

*Dosta ste režirali i van ovih prostora, kakva je sudbina teatra u današnjem svijetu, te koliki su njegovi dometi u pogledu emancipacije društava, ali i mogućnosti da on bude neki njegov korelativ?

BULJAN: Nismo svjesni koliko smo sretni što još uvijek imamo subvencionirana kazališta koja nam nude mogućnosti rada i produkcijska sredstva. Današnje političke elite, ne samo kod nas, ne razumiju da su javno obrazovanje i umjetnička kreacija naslijeđe prosvjetiteljstva, da je riječ o autonomnim sferama. Bogatstvo koje društvo stvara i ubire preko poreza narodu se vraća kroz zakonski definirane demokratske mehanizme. Knjižnice, kazališta, galerije, jednako kao škole i bolnice ne pripadaju svijetu profita, već su nezamjenjivo javno dobro. Podržavanje kreativnih i nezavisnih umjetničkih institucija odraz je mentalnog zdravlja zemlje, a ono je kod nas, kao i štošta, narušeno. Sramim se kad osjetim da smo mi umjetnici, vlastitom neodgovornošću, o sebi stvorili sliku parazita koji otimaju javni novac. Kao društvo, nismo odredili svrhu javnog kazališta. Ako je ono nakon Drugog svjetskog rata služilo denacifikaciji i demokratizaciji Europe, ako su se u tu svrhu na europskim pozornicama igrali antički i domaći klasici, i mi bismo u svome vremenu trebali iznova definirati njegovu zadaću. Ispada da država izdvaja velika sredstva za zabavu elita, jer je prekinuta prirodna veza između škola koje više ne obavezuju učenike da posjećuju kazališta, koncerte i izložbe. Više nema ni radnika koji su organizirano posjećivali kazališta. Foucault je pisao da treba braniti društvo, treba braniti njegove stečene tekovine, i bez srama se pozivati na odgojni karakter kazališta, na suptilan, angažiran i lucidan način.

Naš zadatak je da na pozornici predstavimo ljudska bića u njihovoj kompleksnosti: Ivica Buljan
Izvor: www.en-knap.com

*Za pozorište kažete, evo kao neka protivteža prethodnom pitanju, da je najčešće elitistički buržoaski medij. Zašto?

BULJAN: Kazalište, kao i stvarnost, uvijek je na velikoj kušnji. Naš zadatak je da na pozornici predstavimo ljudska bića u njihovoj kompleksnosti. Na autorima je da predlažu osobe i konfliktne društvene situacije s kojima se možemo identificirati, a na redateljima i glumcima da ih prikažemo izvan narcisoidne naslade u samima sebi. Pasioniran sam čitalac Pasolinijevog Manifesta o novom kazalištu, prezirem “brbljavi” tradicionalistički teatar, a nije mi bliska ni akademska avangarda. Za mene je kazalište način borbe protiv masovne kulture i zaborava.

Kazalište bi trebalo biti u vezi s onim što opažamo u životu, u intimnoj sferi, društvu i politici, a umjetnici bi morali znati izraziti kako se ti refleksi odražavaju na našim tijelima.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

star
Oceni
3.75
Ostali članci iz rubrike Kultura
Tagovi