Intervju Društvo
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (3)

Intervju: Drago Bojić, glavni urednik franjevačkog mjesečnika "Svjetlo riječi"

Nacionalistima smeta svaki kritički medij

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Mnogi svećenici i vjernici prihvaćaju tzv. hijerahijsko nacionalizirano katoličanstvo: Drago Bojić
Mnogi svećenici i vjernici prihvaćaju tzv. hijerahijsko nacionalizirano katoličanstvo: Drago Bojić
Photo: depo.ba

No, u rasturanju i "razvaljivanju" ovog društva (iako se ne može govoriti o jednom društvu jer je ono izlomljeno u sebi) ili bolje kazano u rasturanju i "silovanju" zdrave ljudske pameti ne sudjeluje samo nacionalizam. U tome, posebno u zadnje vrijeme, sudjeluje gotovo s jednakim posljedicama "nominalna" socijaldemokracija koja je upala u nacionalističko i etnokapitalističko blato i u doslovnom smislu se zgadila ljudima i „ubila“ i ono malo društvene nade koja se očekivala upravo od nje. U tome sudjeluju i vjerske i akademske zajednice i mediji, pristajući na sveobuhvatno manipuliranje nacionalnom simbolikom

Drago Bojić je glavni urednik franjevačkog mjesečnog lista Svjetlo riječi. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predaje komunikologiju. Direktor je Internacionalnog Multireligijskog Interkulturnog Centra IMIC - "Zajedno" u Sarajevu. S njim smo razgovarali o Svjetlu riječi, franjevcima, religiji i nacionalizmu, intelektualcima, “devalvaciji“ vjere...

*Prometej Od pokretanja Svjetla riječi, mjesečnika bosanskih franjevaca, prošlo je već 30 godina. Opišite nam ukratko koncepciju tog lista i njegov razvoj od 1983. godine do današnjeg dana.

Koncepcija lista je sadržana u Izjavi koju su pokretači objavili u prvom broju Svjetla riječi (travanj, 1983), ali ona je razvijana i u godinama poslije. U toj programatskoj izjavi izneseni su povijesni specifikumi bosanskih franjevaca, karakteristični za sva područja njihova djelovanja u Bosni, pa tako i za ono publicističko. Stoga i program lista, makar je riječ o jednom vjerskom listu, nadilazi strogo konfesionalno i crkveno, i nastavljajući na dotadašnju bosansko-franjevačku publicističku tradiciju želi pratiti novu teologiju medija, suvremena društvena zbivanja, njegovati otvoreni dijalog s drugima, usvajati načela novinarske etike ali i uopće civilizacijska dostignuća moderne i sekularne ideje. Moglo bi se kazati kako koncept Svjetla riječi slijedi najvažniju paradigmu bosanskih franjevaca a ona je utemeljena Zvizodvićevim susretom sa sultanom na milodraškom polju, kojim je posvjedočena vjernost životu i djelovanju i nastojanju da se ono nastavi usprkos svim promjenama i teškoćama ili "zahvaljujući" baš njima. Najbolje ju je izrazio u novijoj povijesti, u kontekstu u kojem mi ovdje govorimo (kontekst moderne i novih ideja, kulture, publicistike itd.) Ivan Frano Jukić – prvi i najistaknutiji predstavnik modernih ideja u Bosni i Hercegovini, progonjen od ondašnjih vlasti, ali i neshvaćen među svojim franjevcima. Moglo bi se spomenuti i mnoge druge bosanske franjevce na čijim idejama i djelovanju izrasta koncept Svjetla riječi, ali iz novije povijesti spomenimo Josipa Markušića u ime svih onih koji su, okupljeni oko Dobrog pastira, i društveno i kulturno i publicistički angažirani slijedili tu paradigmu, uključujući i današnje živuće franjevce. Takav način života i djelovanja bosanskih franjevaca nije nailazio i ne nailazi na opće odobravanje, osobito ne u nacionalističkim i klerikalističkim krugovima. On ponekad ne nailazi na odobravanje ni među nekim bosanskim franjevcima. No, to je slučaj i s mnogim drugim medijima koji se ne žele dodvoravati i prilagođavati masama i zbog njih spuštati ljestvicu vrednota.

 
Photo: depo.ba

*Prometej Zašto su hercegovački franjevci, koji su do 1992. sudjelovali u izdavanju lista, napustili projekt? Koji je to neoprostiv “grijeh“ počinjen, što je to u Svjetlu riječi bilo za njih neprihvatljivo?

O tome zašto su hercegovački franjevci napustili Uredništvo lista, više bi svakako mogli kazati urednik i članovi uredništva toga vremena. No, stvari su, čini se, iz kasnijeg razvoja događaja postale prilično jasne. Bila je to ipak nepremostiva razlika u viđenju Bosne i Hercegovine, posebno Bosne, hrvatskog pitanja i bosanskih katolika i Hrvata. Ta razlika postoji i danas, iako su rat, poraće i osobito službena političko-medijska agitacija uz pristajanje i nekih vjerskih poglavara učinili da se i među bosanskim Hrvatima i katolicima (nažalost, i nekim bosanskim franjevcima) proširi "hercegovački sindrom" odbacivanja Bosne i Hercegovine kao države i društva, kao povijesne datosti i kulturne, sociološke i političke mogućnosti. Trebalo bi puno više prostora da se analizira taj kompleksni fenomen, ali jasno je i neutralnom promatraču da ovakav koncept Svjetla riječi nije spojiv s onima koji su podržavali i podržavaju hercegbosansku, kasnije samoupravnu, pa troentitesku i konačno "narodno-saborsku" politiku i koji i danas žale što se ciljevi te politike nisu ostvarili. S tim u vezi treba kazati kako hercegovačke franjevce ne možemo jednostavno teretiti – jer je riječ o općoj tendenciji i jer to na koncu spada na etičko-vjerničku razinu – zbog šutnje o zlu koje se događalo na "njihovu" području, zbog šutnje o progonima i zločinima nad ljudima druge vjere i nacionalnosti, osobito nad Bošnjacima zbog šutnje o logorima. No, može ih se sasvim jasno teretiti da su sasvim jasno i konkretno bili sudionici (ponekad i kreatori) u politici koja je za cilj imala preseljenje (tj. etničko čišćenje, a onda i ubijanje i progon) bosanskih Hrvata te njihovo "udomljivanje" na "svome" – na hercegovačkoj kršnoj grudi.

Još se nitko ozbiljnije nije pozabavio tim segmentom ratne priče, posebno načinima manipulacije prognanih bosanskih katolika i njihovim životima u "hercegovačkom sužanjstvu". Ni danas se ništa bitno nije promijenilo: većina hercegovačkih franjevaca i dalje stoji uz tu politiku i s prezirom, podsmijehom i omalovažavanjem gledaju na sve koji o tome kritički govore. U neformalnim razgovorima s tim ljudima dolazi još više do izražaja monstruoznost te politike, odsutnost bilo kakve samokritike pa i empatije za desetke tisuća ljudi koji su bili žrtve etničkog čišćenja, ali i nezadovoljstva i gorčine što hercegbosanski projekt nije sproveden do kraja. Neki od njih su angažirani i u hercegovačkom Večernjem listu – mediju koji se među bosansko-hercegovačkim Hrvatima nametnuo kao „hrvatski i katolički“ koji gotovo svakodnevno otvoreno i ujedno podmuklo likuje nad sadašnjom sudbinom bosanskih Hrvata, medij koji podgrijava mržnju protiv muslimana i u kojem nema nijedne kritičke riječi o republičko-srpskoj ili hercegbosanskoj politici. Ali zato su te stranice pune tekstova o „muslimanskim zavjerama“ i opasnostima za „hrišćanski savez“ Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Oni su dio velike ideološke mašinerije koju podržavaju i većina profesora Sveučilišta u Mostaru, ali i kulturne i druge institucije, gotovo bez iznimke.

*Prometej Svjetlo riječi se uglavnom optužuje da je premalo hrvatsko i katoličko, od strane onih – kako ja vidim – kojima je hrvatstvo i katoličanstvo, i to kao ideološka i identitarna kategorija, često ispred etike i samoga kršćanstva. Kako tome odgovoriti?

Takvi prigovori prate Svjetlo riječi otkako je pokrenuto: već tada (1983) se govorilo da bosanski franjevci pokreću „lijevo orijentirani list“ kako bi istisnuli vjerske medije iz Hrvatske, ponajprije Glas Koncila. Oni koji danas prigovaraju Svjetlu riječi da je „premalo hrvatsko i katoličko“, razumijevaju hrvatstvo u nacionalističkom i fašističko-endehazijskom kontekstu – onako kako ga je razumijevala hrvatska politika u Drugom svjetskom ratu, pa onda devedesetih ali i danas, a katoličanstvo kao nešto što se po prirodi stvari poistovjećuje s hrvatstvom, a onda i kao puku poslušnost vođama katolika u Bosni i Hercegovini koji ga nerijetko svode na hijerarhijsko-klerikalni katolicizam. Nacionalna i vjerska pripadnost su važni elementi identiteta i Svjetlo riječi nastoji uvažavati i prava i interese katolika i Hrvata, ali ne na spomenutoj matrici koju zagovaraju njihovi samoprozvani branitelji, a zapravo profiteri lažiranog "nacionalnog i vjerskog jedinstva".

Najbolje se to primjerice vidi u prilozima o prognanim katolicima i Hrvatima – reportažama koje od početka rata svjedoče o običnim ljudima, njihovim sudbinama i zlim politikama koje su ih dovele u taj položaj. O tim katolicima i Hrvatima u drugim vjersko-hrvatskim medijima jedva da se nešto piše a i kad se piše, onda se to čini iz klerikalno-nacionalne perspektive koja stereotipizira nacionalnu i vjersku pripadnost na matrici tuđmanovsko-bobanovske politike. No, treba reći i to, da i mnogi svećenici i vjernici više prihvaćaju tzv. hijerahijsko nacionalizirano katoličanstvo i novinarstvo koje ga podržava i hrani: važnije im je da se piše o tome gdje su kardinali i biskupi bili, s kim su se sastali, na kojim su se lokalnim, regionalnim i sličnim vjerskim, političkim i kulturnim manifestacijama i terevenkama pojavili. Oni uglavnom i čitaju takve stvari, ali zato vrlo rijetko ozbiljne tekstove o vjeri. Svećenici su ih indoktrinirali da nekritički bespogovorno i sluganski poštuju svoje vjerske poglavare do idolopoklonstva i da se ni slučajno ne upuštaju u kritiku institucionalnog dijela Crkve. Tako ih najlakše drže „pod kontrolom“ i njihovu jednostavnost i pozitivnu prostodušnost manipulativno instrumentaliziraju za održavanje vjerske, kulturne i političke zaostalosti. Za takve svećenike i uopće voditelje vjerskih zajednica vrijede one riječi o pastirima koje žestoko proziva prorok Izaija 56,10-11: „Svi su mu stražari slijepi, i ništa ne shvaćaju. Svi su oni psi nijemi, ne mogu lajati. Sanjaju i drijemlju, najmilije im spavati. Psi su to proždrljivi, nezasitni; pastiri su to bez razbora: svaki svojim putem okreće, svaki za dobitkom svojim.“

Pritom, kad smo već kod katoličkih svećenika, ne treba zaboraviti niti umanjiti sve ono pozitivno što su mnogi od njih učinili i u ratu i nakon rata, ne samo prema vlastitim vjernicima već i prema drugima, od Sarajeva, Tuzle, Zenice i Srednje Bosne do svih drugih regija, manjih gradova i mjesta. Takvih primjera ima mnogo i njih bi trebalo uspostaviti kao paradigmu i sadašnjeg djelovanja. I o tome piše Svjetlo riječi, ali je trenutno takva atmosfera u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima da se o tome često šuti jer nije poželjno govoriti o dijalogu, dobrim odnosima i suradnji s drugima, pogotovo ne u većinski bošnjačkim sredinama jer ih je trenutna hrvatska politika u BiH proglasila najvećim nacionalnim neprijateljima s kojima nema suživota.

 
PHOTO: Stock

*Prometej Osim u pojedinim hrvatsko-katoličkim krugovima, Svjetlo riječi se nađe i kao meta bošnjačkih nacionalista. Po meni, njima smeta postojanje ovakvog medija i izdavačke kuće, dakle ljudi koji to rade – onakvih kakvi jesu, jer im ruše zamišljeni i sa stajališta njihova nacionalizma poželjni koncept o zlim Hrvatima koji su, svi do jednoga, neprijatelji Bosne i Bošnjaka. Jesam li upravu? Pred kakve izazove našu zemlju postavlja rast tog nacionalizma? Može li ju on dokrajčiti?

Svaki kritički otvoreni medij smeta nacionalistima neovisno iz kojeg naroda oni dolazili. U Svjetlu riječi se mogu pročitati i kritički tekstovi o velikosrpskom i republičkosrpskom nacionalizmu, ali i o hrvatskom i bošnjačkom. Svjesno ih stavljam ovim redom – po njihovom povijesnom nastanku i po intenzitetu zla koji su napravili. Zajedničko je svim nacionalizmima i njihovim zagovaračima da ne podnose nikakvu kritiku vlastite nacije. Kritičke tekstove Svjetla riječi o srpskom i hrvatskom nacionalizmu ponekad prenesu i nacionalistički, šovinistički i fundamentalistički mediji bošnjačke ili muslimanske provenijencije. Ali kad je riječ o bošnjačkom nacionalizmu i njegovim akterima (primjerice tekstovi o Ceriću, vehabijama ili tobože "bosanskim patriotama" koji su prikriveni bosanski unitaristi ili bošnjački nacionalisti), onda se to oprobanom logikom nacionalizma, razumijeva kao napad na Bosnu, Bošnjake i muslimane. Kad god je Svjetlo riječi pisalo, primjerice o bosanskim krstjanima, o Ahdnami, o povijesti, jeziku, udžbenicima i mnogim drugim temama koje se nisu poklapale sa sadašnjim bošnjačkim ideologijama, ono je nailazilo na kritiku. I danas je to slučaj kad god tekstovi ovog lista demistificiraju bošnjačke nacionalne narative i nastojanja suvremene bošnjačke historiografije da mistificira osmansko razdoblje, da proizvodi romantičarske vizije i mitologije o "dobrim Bošnjanima" koji su na ovim prostorima živjeli "od postanka svijeta i čovjeka", da glorificira Ahdnamu i slične dokumente izvan njihova političkog, društvenog i vjerskog konteksta.

Etablirani nacionalizam je zasigurno jedan od najvećih problema ove zemlje iako i on prolazi kroz metamorfoze – on je danas sofisticiraniji i služi se profinjenijom političkom terminologijom nego primjerice devedesetih. No, on je i dalje izrazito moćan i najopasniji karcinom ovog društva i nosi u sebi potencijal budućeg zla – novog nasilja, klanja i ubijanja. Neriješena nacionalna pitanja u Bosni i Hercegovini dodatno pothranjuju nacionalizme. Republičko-srpski je zadovoljen u Daytonu – nagrađen za etničko čišćenje, silovanja i ubijanja. Hrvatski je dijelom amortiziran dokidanjem Herceg-Bosne, ali ne odustaje od svojih pretenzija. Bošnjački sve više dolazi do izražaja hraneći se najvećim nacionalnim gubicima u ratu, stvaranjem mitova i lažiranjem povijesti, nezainteresiranošću za druge pa i isključivošću, proizvodeći kolektivnu autoviktimizaciju vlastitog naroda s neprekrivenom željom da svoju sastisfakciju dobije u miru – većim teritorijem – ako je ikako moguće cijelom Bosnom i Hercegovinom. No, u rasturanju i "razvaljivanju" ovog društva (iako se ne može govoriti o jednom društvu jer je ono izlomljeno u sebi) ili bolje kazano u rasturanju i "silovanju" zdrave ljudske pameti ne sudjeluje samo nacionalizam. U tome, posebno u zadnje vrijeme, sudjeluje gotovo s jednakim posljedicama "nominalna" socijaldemokracija koja je upala u nacionalističko i etnokapitalističko blato i u doslovnom smislu se zgadila ljudima i „ubila“ i ono malo društvene nade koja se očekivala upravo od nje. U tome sudjeluju i vjerske i akademske zajednice i mediji, pristajući na sveobuhvatno manipuliranje nacionalnom simbolikom.

*Prometej Koje mjesto u Svjetlu riječi imaju “oni drugi“? Kakva je suradnja s intelektualcima, i uopće vrijednim ljudima, muslimanske, pravoslavne i ateističke provenijencije?

Svjetlo riječi je franjevački vjerski list i najvećim dijelom je i upućen toj grupi čitatelja (katolicima), ali u njemu nema klasificiranja na "prve" i "druge". Ovaj list daje prostor drugima i pokušava njegovati dijalošku otvorenost.

Suradnja s intelektualcima različitih nacionalnih, vjerskih i svjetonazorskih provenijencija je jako dobra što je još jedna karakteristika ovog lista. Zahvaljujući upravo njima, ovaj list zadržava svježu intelektualnost i dijalošku pluralnost. Upravo ponajbolje tekstove Svjetla riječi, primjerice intervjue, potpisuju pripadnici drugih vjera, nacija i svjetonazora. Najslabija je suradnja s intelektualcima iz pravoslavnih krugova u Bosni i Hercegovini i uopće u ovoj regiji, ne zato što to Svjetlo riječi ne bi htjelo, naprotiv, već zato što najveći dio njih otvoreno ili prešutno simpatizira velikosrpske i republičko-srpske politike, svetosavlja i kosovsko-metohijskih narativa – riječju – najrigidnije četništvo, što ovaj list često kritizira. Uz rijetke izuzetke, pravoslavni teolozi podržavaju getoiziranu velikosrpsku nebesko-svetosavsku naraciju u kojoj se i ratne zločince časti i stavlja na oltare i u ikonostase.

 
Photo: hf.uio.no

Dijaloška otvorenost i suradnja s intelektualcima različitih vjera, nacija i svjetonazora jedan je od najvećih razloga zašto Svjetlo riječi ne prihvaćaju neki katolici i Hrvati. Među njima su najglasniji svećenici i franjevci u Hercegovini, ali i neki bosanski franjevci koji odbijaju na svojim župama Svjetlo riječi zato što u njemu pišu „balije“ misleći pritom na bošnjačke intelektualce. Takvih ima među svim svećenicima i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, a pogotovo u hrvatskim katoličkim misijama u zapadnoj Europi gdje i unatoč tome Svjetlo riječi ima dosta čitatelja. Riječ je najčešće o neobrazovanim zatucanim nacionalistima – sitnim dušama i mediokritetima koji ne podnose duh, mišljenje i drugačijost i koji iz vlastite frustriranosti, ograničenosti i tuposti mrze sve što je ljudsko, što je plemenito, što je dijaloško, pluralno i sekularno. Među njima su i tobože "novi karizmatici" – jahači ovozemaljske apokalipse, navjestitelji pakla i đavola, inspektori za moralizatorske inventure i seksualni moral, eksperti za ljudske genitalije. Oni stalno vrše antipropagandu među vlastitim vjernicima huškajući ih da ne čitaju ne samo Svjetlo riječi, već i uopće ozbiljne medije, knjige ili štivo, da se svojim vulgarnim primitivnim komentarima nabacuju na uredništvo lista i njegove suradnike. No, to od početka prati urednike i uredništvo ovog lista.

*Prometej Svjetlo riječi, koliko sam primjetio, nije baš jednostavno štivo za čitati. Ono se uzdiglo daleko iznad većine tiskanih i elektronskih medija lakih nota (uključujući dakako i vjerske), koji se održavaju na senzacionalizmu, površnosti i jeftinim vijestima i porukama. Tu se sada nameće pitanje, koliko je danas govor o Bogu trivijaliziran, koliko je vjera svedena na jednostavne formule i propise, koliko je postala psihoterapija i posljednje utočište? Koliko je, zapravo, samo razmišljanje i propitkivanje vjere, a pogotovo dijalog s onima koji ne vjeruju, postavljen kao nešto nepoželjno i opasno?

Ako se pod jednostavnošću pretpostavlja ono što servira većina suvremenih medija – lake novinarske zalogaje, jeftine, banalne i siromašne tekstove, onda Svjetlo riječi nije jednostavno. Ali nije ni teško za čitanje, jer 84 stranice koliko ovaj mjesečnik ima (ponekad i do sto stranica s posebnim prilozima primjerice za Božić i Uskrs ili dodacima o nekim važnim temama) donose u različitim rubrikama raznovrsni sadržaj koji naše suradnice i suradnici predstavljaju razumljivim i jednostavnim jezikom, imajući pred očima i "obične" ljude-čitatelje. Svima njima je čast pisati za Svjetlo riječi i nastoje da i svoj jezik učine razumljivim čitateljima i onda kad je riječ o vrlo kompleksnim temama. Svjetlo riječi, od svojih početaka do danas, najviše zahvaljuje upravo tim ljudima koji prihvaćaju ovaj koncept i doživljavaju ga "svojim". Ovdje treba spomenuti i sve članove redakcije ovog lista – od početka do danas – koji ovaj list doživljavaju svojim i trude se da održava dosadašnju razinu i stvara novu kvalitetu. U ovom kontekstu želim spomenuti i tehničkog urednika (Branko R. Ilić) koji je ovom listu s velikom brižnošću i znanjem udahnuo i udahnjuje tehničku prepoznatljivost pogotovo otkad je prešao u magazinski format.

Svjetlo riječi, dakle, da se vratim na Vaše pitanje, nije intelektualističko u smislu nerazumljivog sofisterijskog znanstvenog diskursa kako se to često prigovara. Većinu tekstova u Svjetlu riječi zbog publicističkog stila njegovih suradnica i suradnika, mogu razumjeti iole obrazovani ljudi. Doduše, ti tekstovi jesu zahtjevni jer tjeraju na razmišljanje, a kako su se na našim prostorima i uopće u ovom svijetu mnogi rastali s mišljenjem, onda im teško padaju. Ovaj list ne želi biti slikovnica s velikim naslovima i podnaslovima, niti se podrediti dominantnom suvremenom trendu infantilizacije, trivijalizacije, bigbrotherizacije i redcarpetizacije medija.

Kad je riječ uopće o vjerskim medijima (katoličkim, pravoslavnim, muslimanskim…), govor o Bogu je trivijaliziran. Doduše, to vrijedi i za cijelu pastoralnu praksu i vjeru ljudi na ovim prostorima. Ta vjera je svedena na emociju, folklor, na tradiciju i magiju. Vjernici ne znaju gotovo ništa o vlastitoj vjeri osim onoga što su "načuli" od svojih pastira koji su opet najvećim dijelom teološki slabo obrazovani (unatoč završenim teološkim fakultetima i diplomama) i od kojih većinu i ne zanima „rast ljudi u vjeri“, racionaliziranje vjere, već više sama pripadnost – mase koje su tim bolje što manje misle, što se više može njima manipulirati, što je njihova vjera primitivnija, što je njihov Bog i u odrasloj dobi infantilna, primitivna i patrijarhalizirana predodžba muškog mačističkog božanstva. To je vrlo često i nacionalno obojeni Bog – katolički, muslimanski ili pravoslavni Bog koji isključuje druge.

 
Photo: www.prometej.ba

Vjernici na ovim prostorima su izrazito neobrazovani, a njihovo znanje o svetim knjigama i religiji i vjeri uopće, naprosto je ispod svake razine. Pritom, treba kazati da su u tom starije generacije poštenije: oni ne znaju puno i njihova vjera jest gotovo isključivo tradicija i narodna pobožnost, ali u njoj ima više i smisla, i ljudskosti i dobrote, nego je to slučaj s mlađim generacijama koji tobože znaju više – posebno tzv. "novoobraćenici" – ali koji su poluobrazovani u svemu pa tako i u vjeri, pa odatle onda agresivno isključivi prema drugima. Pritom je većina mladih ljudi podložna indoktrinaciji, oni su laki plijen za sve vrste manipulacija i najveće "žrtve" našeg društveno-političkog, socijalno-kulturnog, odgojno-obrazovnog i teološko-vjerskog kaosa. Oni doduše studiraju, ali ne prihvaćaju svoj svijet i ne razmišljaju o njemu, najvećim dijelom ostaju nemisleća bića, zaglupljeni i zatucani, nezainteresirani i za vlastiti studij, koji ostaju na "google-znanju" i "plagijat-brošuricama" profesora, ali su glasni, goropadni – njihova vjera je "turbo-folk" vjera, agresivna vjera koja se hrani najprizemnijim emocijama, od padanja u trans do agresivnog i pobješnjelog svrstavanja uz najgore opcije. Kao što se razlikuju ozbiljna muzika od muzičkog šunda, ozbiljna umjetnost od kiča, tako se i ozbiljna vjera – osobna, i racionalna i osjećajna, ali tiha, nenametljiva, intimna vjera – razlikuje od vjere spektakla, opsjena, patološki opterećene tijelom, čaranjima i gatanjima.

Vjera, naravno, pruža ljudima i utjehu i smijemo govoriti o njoj i kao o „posljednjem čovjekovom utočištu“ u smislu da je ona životni stav koji ne odustaje od nade protiv svake nade i koji se temelji na optimizmu i povjerenju u Boga. To je naravno posve nešto drugo od današnje „event-vjere“, hodočasničkog turizma i softcore-duhovnjaštva upakiranog u teatralnost i duhovnjački muzički šund – duhovnjaštva, kakvo se propagira primjerice preko svetišta kao što je međugorsko čija se cijela „teologija“ bazira na laži i manipulacijama, pri čemu se i sveto kao takvo i Bog na bizaran i perverzan način zloupotrebljava. Upravo je sumnja temeljni i konstitutivni element vjere. To je sumnja koja stalno postavlja pitanja o onom što se vjeruje, kako se vjeruje i o Onom u koga se vjeruje. Pritom je važan dijalog s onima koji ne vjeruju – koji ne pripadaju ni jednoj vjerskoj zajednici ili ne prakticiraju vjeru – jer su njihova pitanja najozbiljnija pitanja vjere. Češki teolog Tomáš Halík na jednom mjestu kaže otprilike ovako (parafraziram): Sve drugačije vjere i vjerovanja pa i ateističku kritiku religije treba razumijevati kao korisne saveznike u tako potrebnoj obavezi da vlastitu vjeru pročišćavamo od nečistih, iskrivljenih i opasnih oblika vjere. Možda je upravo 'vjera ateista' nekad ona vjera veličine gorušičina zrna koja brda premješta za razliku od 'velike vjere' institucionaliziranih uniformiranih religijskih zajednica koje apsolutistički žele ovladati drugima. Ova 'mala vjera' je Božja vjera, jer ono što je u ljudskim očima malo i ludo, u Božjim je veliko i mudro, kako god naša ovostrana i ljudska logika to teško prihvaćala. Jedan od najvećih i najpoznatijih katoličkih teologa dvadesetog stoljeća Karl Rahner je zastupao teološku poziciju po kojoj ćemo svi mi biti spašeni „u ateističkom modusu“, koji zahtijeva da mi bezuvjetno i bez obzira na svoju vjersku pripadnost, kao i bez obzira na vjersku pripadnost drugoga iskazujemo dobrotu bližnjem, čovjeku pored nas, ljudima u nevolji.

*Intervju zbog kojeg je Drago Bojić smenjen sa mesta glavnog urednika "Svjetla riječi" prenosimo sa portala Prometej.ba

star
Oceni
4.72
Ostali članci iz rubrike Društvo
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak