Strah je najjače oružje fašizma

Da razum ne onijemi: Igor Jovanović i Igor Šaponja

Photo: glasistre.hr

Pulski profesori povijesti Igor Jovanović i Igor Šaponja u sedam su godina snimili stotinjak svjedočanstava istarskih logoraša: Ne možemo ne primijetiti da ovo naše vrijeme previše podsjeća na plodne godine nastanka fašizma i nacizma, kada je strah od sutrašnjice onijemio, oteo glas razumu i dozvolio uspon radikalnim i destruktivnim dijelovima društva * Znam mnoge moje kolege koje ne smiju u nastavi iznositi pozitivne stavove spram antifašizma jer žive u manjim sredinama, gdje je bilo velikih ratnih razaranja tijekom Domovinskog rata i gdje vlada drugačija klima i pogled prema antifašizmu

Igor Šaponja i Igor Jovanović, pulski profesori povijesti u Strukovnoj i Ekonomskoj školi, odnosno Osnovnoj školi Veli Vrh; već sedam godina temeljito prikupljaju, snimaju (audio i kamerom) svjedočanstva istarskih logoraša koji su preživjeli strahote koncentracijskih, ali i sabirnih i radnih logora Drugog svjetskog rata, od zloglasnog Auschwitza i Dachaua do talijanskih logora ili radnih logora u Minsku u Bjelorusiji.

Dosad su ih arhivirali stotinjak. Jedan je to od najvrjednijih terenskih poduhvata u Istri, pa i Hrvatskoj, od kraja Drugog svjetskog rata do danas. Bez ovog hrabrog mladog pulskog dvojica, svjedočanstva istarskih logoraša odnio bi trajno vjetar; žrtve postupno umiru (već je u međuvremenu umrla polovina snimljenih). Njihov je marljiv posao društveno iznimno relevantan i zbog toga što su dominantne prilike u Hrvatskoj zadnjih 20 godina, a posebno za Tuđmanovih 90-ih, bile bitno revizionističke, neoustaške i iznimno sumnjive, prečesto i uvredljive po partizane i sve antifašiste.

* Kako tumačite to da je Tuđman kao partizan, štoviše najmlađi partizanski general, 45 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata dozvolio neoustaštvo i potpunu marginalizaciju i protjerivanje iz školskih udžbenika partizana i antifašističke borbe, bez koje ne bi danas bilo Istre u Hrvatskoj?

Jovanović: Ekstremizam koji je uslijedio raspadom bivše Jugoslavije, a u biti posvemašnjim raspadom socijalističkog sistema, nije bio samo odlika Hrvatske, nego se događao, pa i u gorim varijantama, i u drugim bivšim jugoslavenskim republikama.

Šaponja: Zbog nezaboravljenih ratova, krivnji i želje za osvetom, izvadile su se stare zastave. Mislim da Tuđman nije imao tu što dozvoljavati: to je bio slijed događaja koji se nije mogao kontrolirati.

Jovanović: Nema tu previše zagonetki. Samo je netko trebao povesti! Poput Tuđmana, u Dalmaciji su početkom 90-ih djeca i unuci partizana postali najveći nacionalisti, uništavajući spomenike svojih djedova i očeva.

Photo: Stock

* Kako ste se osobno, kao ljudi, osjećali tijekom ili neposredno nakon slušanja tih, jedva podnošljivih i danas jedva pojmljivih, egzistencijalnih iskustava istarskih logoraša?

Šaponja: Posebno su nas dirnule priče u kojima su naši sugovornici izgubili cijelu obitelj. Znala bi nas iznenaditi mirnoća kojom su pričali, kao da prepričavaju sadržaj jučerašnjeg Glasa Istre, a ne osobnu tragediju. Ti su ljudi, očito, morali sagorjeti vlastite osjećaje da bi mogli nama reći: "A ča ćeš, tako ti je to". Nakon toga bismo nas dvojica šutjeli u autu do Pule, s knedlom u grlu.

Jovanović: Posebno me dirnula priča o bračnom paru Rade, Ani i Petru iz okolice Pazina. Ona je završila u Auschwitzu, on u Dachauu. Dvije godine nakon našeg posjeta su umrli, i to - istog dana! Ona je 1943. u zatvoru u pazinskom Kaštelu slušala kako joj fašisti u susjednoj prostoriji batinaju i muče supruga. Nakon tršćanskog Coronea razdvajaju ih - ona u Auschwitz, on u Dachau. Tih godinu i pol dana logora oboje je mislilo da je onaj drugi mrtav. No, vratili su se kući gotovo istog dana; ostatak života živjeli nerazdvojni, da bi prije tri godine umrli u istom danu!

Šaponja: Marija Filiplić iz sela Slavčići kraj Zarečja posebno me pogodila i rastužila: njoj su u jednom danu krajem 1943. njemački vojnici i domaći fašisti svega stotinjak metara od rodne kuće smaknuli majku i tri sestre, a ocu se kasnije izgubio svaki trag u jednom od njemačkih logora.

Jovanović: Fascinirale su me njihove riječi oprosta. Skoro 90 posto njih reklo bi nam: "Sve sam im oprostila" ili "Sve sam im oprostio". A radi se o ljudima koji su bivali izdani od susjeda, prijatelja, zrmana, i to radi sitnih interesa i radi osobne probitačnosti. Činjenica je da su danas njihovi unuci prijatelji, i da neki ni ne znaju što se dogodilo. Sam taj oprost i nepriznavanje "kolektivne" krivnje ili krivnje cijele obitelji daje nam nadu da ovaj svijet može ići dalje i da može biti bolji.

* Šaponja, u tvom nagrađivanom dokumentarnom filmu "Šjora Rina" mogu se vidjeti i emotivne reakcije učenika kojima je gospođa Rina Smajla govorila o paklu logorskih dana.

Šaponja: Bez obzira na to što mislili o današnjoj mladeži, puno smo se puta uvjerili da se pravim pristupom može vrlo lako doprijeti do učenika i senzibilizirati ih za patnje stradalnika svih totalitarističkih režima. Živa riječ osobe s kojom se mogu poistovjetiti, osoba koja može biti njihova nona ili teta iz susjedstva, puno je jača od svih hollywoodskih filmova na tu temu. Posebno smo ponosni što smo za ovogodišnji Dan sjećanja na holokaust, 31. siječnja, pozvali gospodina Olega Mandića iz Opatije, koji je kao 12-godišnjak (zajedno s bakom i majkom) bio doslovno posljednji zatočenik koji je izašao iz Auschwitza. Bili smo izuzetno ponosni kad su nakon prikazivanja njegovog filma i razgovora s njim, mnogi srednjoškolci čekali u redu da bi mu nakon završetka stisnuli ruku i popričali s njim.

Photo: barkun.hr

* Ne mislim samo na tipove poput Breivika: gdje vi danas uočavate klice ili pojave fašizma? Fašizam nisu samo Mussolini, Švabe i šmajseri.

Jovanović: Neofašizam je sveprisutan u našem društvu. Kriza je i financijska i moralna, a budućnost vrlo neizvjesna. Bez obzira na sve slobode i demokracije, ljudi se ne osjećaju slobodni. I tu leži opasnost, jer je uvijek netko drugi kriv za naše probleme, krizu i neuspjehe.

Šaponja: Tu je i problem licemjerja i dvostrukih mjerila: malo tko još vjeruje u plemenite namjere velikih sila kad kao "osloboditelji" interveniraju po svijetu. Ljude je strah budućnosti, a strah je najjače oružje fašizma. Danas korporacije pod okriljem sveopće slobode smišljaju nove okupacije, a cijelo društvo podsjeća na Brechtovu dramu "Zadrživi uspon Artura Uija". Ne možemo ne primijetiti da ovo naše vrijeme previše podsjeća na plodne godine nastanka fašizma i nacizma, kada je strah od sutrašnjice onijemio, oteo riječ razumu i dozvolio uspon radikalnim i destruktivnim dijelovima društva.

* Zapadne demokracije vole sve zlo Drugog svjetskog rata uguravati isključivo (neupitno najodgovornijim) Nijemcima i Talijanima. No, pored Mussolinija i Hitlera, skoro cijela Europa zajedno s Britanijom tada je koketirala s fašizmom. Primjer podrške Franciscu Francu je reprezentativan, kolikogod ga branili sprječavanjem "crvene opasnosti".

Šaponja: Sa sigurnošću možemo tvrditi da su mnogi u Europi simpatizirali fašizam i nacizam, pa i sam Staljin koji je otvoreno surađivao s Hitlerom. Kao što sam već spomenuo, licemjerje i dvostruka mjerila dozvolili su fašizmu da se razbukta, sve dok nije postao poguban i za one koji su ga simpatizirali, zbog čega će se kasnije formirati sveopća alijansa za oslobođenje Europe i svijeta od nacifašizma.

Jovanović: Stvar je i interesa tzv. visoke politike koja je dozvolila da do toga dođe, a slično se događa i danas.

* Ne jedan upućeni stručnjak isticao je da je najvažnije u školskim udžbenicima uklanjati revizionistički neoustaški pristup u kojem su partizanski zločini uočljivo zastupljeniji od ustaških; i gdje se (ne, doduše, u svim udžbenicima) pojedini partizanski zločini detaljno opisuju, a ustaški samo ovlaš navode. Ne čudi što su zadnjih dana HTV-ovi komentatori bez osude oportuno odšutjeli navijanja "Za dom spremni" na Europskom nogometnom prvenstvu u Poljskoj.

Jovanović: Znam mnoge moje kolege koje ne smiju u nastavi iznositi pozitivne stavove spram antifašizma jer žive u manjim sredinama, gdje je bilo velikih ratnih razaranja tijekom Domovinskog rata i gdje vlada drugačija klima i pogled prema antifašizmu.

Šaponja: U školskim se udžbenicima, za razliku od razdoblja prije desetak godina, mnogo toga promijenilo. Dosta toga ovisi o profesoru. Ne moramo posebno isticati da je u pojedinim sredinama simpatija prema ustaštvu velika. Što se stadiona tiče, mislim da je od povika "Za dom spremni" (za koji će mnogi reći da je to stari hrvatski pozdrav) teža poruka proizašla iz odluke predsjednika HNS-a da reprezentativci neće posjetiti Auschwitz!

* O vašem konceptu programa antifašizma u školama, što ste sve doživjeli u tom hvalevrijednom nastojanju i zašto dosad nije usvojen i primijenjen u školskom programu?

Jovanović: Radi se o projektu uvođenja zavičajne nastave u istarske škole i to na znanstveno objektivan i nepristran način, a ne na ideološki način kao do 1990. godine. Napravili smo nastavnu jedinicu u suradnji s Istarskim povijesnim društvom, Udruženjem antifašističkih boraca Grada Pule, a podržani smo od nekolicine profesora sa studija povijesti pulskog sveučilišta koji se bave 20. stoljećem, posebno od dr. Darka Dukovskog. Već i dosadašnji naš rad u školama potaknuo je učenike da shvate da se te strahote mogu dogoditi bilo kome. Zlo ne bira! No, kao što nam je bitna edukacije djece, jednako nam je važno da se jave i svi preostali istarski logoraši, do kojih nismo uspjeli doći, ili ne znamo za njihove sudbine. Ili da nam se s dokumentima i pričom jave njihova djeca ili unuci. Naša se kontakt adresa nalazi na internetskim stranicama Istarskog povijesnog društva.

Šaponja: U posljednje vrijeme kontaktiraju nas potomci stradalnika i pokušavaju od nas saznati točne podatke ili bar smjernice i putokaze kako da pronađu grobove odnosno mjesta gdje leže kosti njihove rodbine.

* Intervju objavljen u Glasu Istre prenosimo uz dozvolu autora