Srpske isprike u senci veličanja zločinaca

Photo: jutarnji.hr

Ako bi se ravnogorske ideje, ideje pokreta Draže Mihailovića prihvatile, a takve tendencije postoje i imaju svoje ne tako malobrojne pristalice, onda bi zaista bilo razloga za uznemirenost. Politički program advokata i četničkog ideologa Stevana Moljevića zvanično usvojen 1944. na Svetosavskom kongresu u selu Ba jest program ostvarenja Velike Srbije. Memorandum SANU iz 1986. prihvatio je glavne ideje Stevana Moljevića, što je bio jedan od uzroka ratnih sukoba 90-ih. A od tog programa još se nije odustalo, sudeći po onome što se može pročitati, gledati i slušati po medijima. Pročitajte samo razgovore s Miloradom Ekmečićem i Dobricom Ćosićem, nedavno objavljene u beogradskim Večernjim novostima ili Ćosićeve ‘Piščeve zapise 1993 -1999’ i ‘Vreme zmija’, ili memoare Dejana Medakovića. Te su ličnosti još uvijek itekako utjecajne u srpskoj politici, historiografiji i kulturi iako su njihove ideje u proteklim tragičnim događajima doživjele potpuni debakl

Filip David, srpski pisac burnog života, postao je moralna vertikala suvremenog srbijanskog društva i stalno na vjetrometini događaja prezren od “patriota” i čuvara dnevnopolitičkog srpstva. Filip David, profesor na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, jedan od osnivača protumiloševićevskog Beogradskog kruga 1990. godine, zbog čega je izgubio posao na RTS-u te dobio žig izdajnika, i danas u 70. godini ne odstupa od svojih stavova koji su mu cijelog života donosili “probleme”.

Rehabilitacija zločinca

* U Srbiji je otpočeo proces rehabilitacije četničkog vođe Draže Mihailovića. Što je smisao tog poteza s političkog i povijesnog aspekta postjugoslavenske Srbije?

Srpska historiografija kao i srpska politika dugo su uzimale kao temeljnu činjenicu da je Srbija u dva protekla velika, svjetska rata bila na strani pobjednika. Na tome se zasnivao i dobar dio nacionalne strategije i nacionalnog ponosa. S padom komunizma i raspadom Jugoslavije partizanski pokret proglašen je komunističkim, a komunizam kao takav anatemiziran te se odjednom postavilo pitanje što sada, kako nanovo uspostaviti kontinuitet s antifašizmom. Tako su u igru ušli četnički pokret i Draža Mihailović. No, tek je trebalo dokazati da je Draža bio na pobjedničkoj strani. Naime, odrekli su ga se saveznici, odrekao ga se na kraju i kralj. Postoje dokazi da je od 1942. Draži preko predsjednika kolaboracionističke vlade generala Milana Nedića dostavljana njemačka financijska pomoć te naoružanje. Draža je poslije početne suradnje s partizanima već krajem 1941. kao svoj prioritet, što je nacističkim okupatorima itekako odgovaralo, postavio rat s Titovim partizanima, upravo u vrijeme kada se saveznici ujedinjuju u borbi protiv nacizma i fašizma, pa se tako na istoj strani nalaze SAD, Engleska i SSSR. Na internet stranicama može se naći mnoštvo fotografija prijateljskog druženja Nijemaca i četnika iz tog vremena. Zanimljivo je da su te fotografije postavili srpski neonacisti uz komentar upućen njemačkim ‘kolegama’: - ‘Evo vama dokaza da smo se borili na istoj strani’.

* Postoje dokumenti o evidentnoj kolaboraciji četnika, znači li da se i njihovi zločini mogu rehabilitirati?

Politički gledano, Draža Mihailović nije bio dorastao situaciji u kojoj se našao. Ideološki je imao jedan anakroni program koji ga je doveo do otvorene kolaboracije s okupatorom, a pravno njegova rehabilitacija nije danas moguća jer Zakon o rehabilitaciji jasno kaže da se mogu rehabilitirati samo oni koji su bili proganjani ili suđeni zbog svojih političkih, ideoloških ili religioznih uvjerenja, ali ne ako su suđeni za ratne zločine. Draža je suđen i osuđen zbog ratnih zločina javno i po zakonima tadašnjeg sudskog sistema. Postoje depeše s Dražinim potpisom iza kojih su slijedili masakri u istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Srbiji. Da bi se došlo do eventualne rehabilitacije, moraju se podnijeti novi dokazi kako je suđenje bilo nepravedno i da zločini nisu počinjeni. Tek ako Vrhovni sud to prihvati, može se zakazati novo suđenje koje prethodi eventualnoj rehabilitaciji. No, nije sigurno da će se ovaj obavezni zakonski postupak poštovati jer politički i drugi razlozi kod nas idu ispred legalnih, zakonskih. Zapravo, situacija je apsurdna: ako se ne rehabilitira Draža, ako se ne dokaže da je bio antifašist nego samo srpski nacionalist, dolazi do velikog historijskog obrta: priča o antifašističkoj Srbiji i borbi na strani saveznika pada u vodu.

Filip David

Photo: Dragan Kujundžić

Nov sustav vrijednosti

* Svi nekadašnji jugoslavenski narodi bacili su se na reviziju vlastitih povijesti. S jedne strane to je razumljivo zbog 50 godina više-manje jednostranog i ideologiziranog pristupa, no čini se da je na djelu stvaranje ‘bolje prošlosti’, a ne znanstveni pristup.

Zablude jedne ideologije (komunističke), zamjenjuju se drugim zabludama (antikomunističkim). Povijesti koje se sada pišu jednako su ideologizirane kao i one koje su pisane u komunističkom režimu. Komunisti su bili uvjereni da svijet počinje od njih, postkomunistički historičari ne priznaju ništa iz komunističkog razdoblja. Istodobno, postoji neka vrsta stida od zajedničke jugoslavenske prošlosti. Želi se dokazati da nikada ništa zajedničko nismo imali osim onoga što je silom nametnuto preko jedne totalitarne ideologije. U lutanju za ‘kulturnim modelom’ traga se za duhovnom vertikalom, za točkom oslonca koja bi ispunila prazninu u kojoj smo se našli. Tako neki utjecajni srpski historičari i političari poručuju kako je 80-ih i 90-ih godina Crkva ispunila taj vakuum i postala glavni čuvar i zaštitnik tradicije i nacije, nosilac duhovnog i idejnog preporoda. No, ako se malo udubimo u taj novoprihvaćeni ‘sustav vrijednosti’, možemo zaključiti da je on daleko od svakog antifašizma. Vladika i svetac Nikolaj Velimirović, koji se ističe kao uzor generacijama i kao najznačajniji srpski duhovnik, primio je 1935. odlikovanje od Hitlera, a iste godine je u jednom predavanju na Kolarčevu univerzitetu pohvalio vođu Reicha da je kao običan čovjek iz naroda, ali i kao svetitelj, genij i heroj, jedini shvatio evanđeoski nacionalizam sv. Save i uvidio kako je nacionalizam bez vjere jedna anomalija. Kada se kritički sagledavaju godine komunističke vladavine, valja malo bolje razmisliti i o tome koji se dio pretkomunističke prošlosti prihvaća kao važno naslijeđe.

Tko je išao u partizane

* Zašto su partizani i u Srbiji i u Hrvatskoj sada toliko omraženi? Zbog komunizma? Ili zato, kako kažu neki u Hrvatskoj, jer su se zalagali za Jugoslaviju koja je antihrvatska?

Za poštenu i objektivnu ocjenu partizanskog pokreta valja imati na umu činjenicu da je taj pokret zaista bio antifašistički i da nije bio zasnovan na etničkim i nacionalnim predrasudama. To je spasilo živote mnogih koji su se našli u bezizlaznoj situaciji. U partizanskom pokretu bilo je puno onih koji nisu imali veze s komunistima i komunističkim vodstvom i koji pokretu nisu prišli iz nekih ideoloških razloga. Mogu navesti primjer iz vlastite obiteljske biografije. Pred rat moj je otac bio sudac u Sremskoj Mitrovici. Kada su doneseni rasni zakoni, njegovi kolege iz suda upozorili su ga da se negdje skloni. S mojom majkom i sa mnom krenuo je za Beograd. Rasni zakoni su i tamo važili. Našao se na brisanom prostoru. Morao je donijeti odluku koja se ticala života ili smrti. Jedini pravi izbor predstavljao je odlazak u partizane. To nije imalo nikakve veze s komunizmom, nego s golim preživljavanjem. Istovremeno, moja majka i ja kao dvogodišnjak krili smo se pod lažnim imenima u jednom fruškogorskom selu naklonjenom partizanima. Sva ostala rodbina, kako s očeve, tako i s majčine strane, stradala je tih godina za krvavog kragujevčkog listopada u logorima na Starom Sajmištu, Đakovu, Jasenovcu. Riječi kao ‘četnici’ i ‘ustaše’ zbog kojih smo se bez prestanka morali kriti i bježati, duboko su se urezale u moju svijest kao neka vrsta noćne more. Bili smo među malobrojnima koji su preživjeli zahvaljujući mudroj i hrabroj očevoj odluci.

* Iz perspektive regije rehabilitacija Mihailovića uznemirava. Neki u tome vide pokušaj ponovne rehabilitacije ideje Velike Srbije i iz vremena Slobodana Miloševića.

Ako bi se ravnogorske ideje, ideje pokreta Draže Mihailovića prihvatile, a takve tendencije postoje i imaju svoje ne tako malobrojne pristalice, onda bi zaista bilo razloga za uznemirenost. Politički program advokata i četničkog ideologa Stevana Moljevića zvanično usvojen 1944. na Svetosavskom kongresu u selu Ba jest program ostvarenja Velike Srbije. Memorandum SANU iz 1986. prihvatio je glavne ideje Stevana Moljevića, što je bio jedan od uzroka ratnih sukoba 90-ih. A od tog programa još se nije odustalo, sudeći po onome što se može pročitati, gledati i slušati po medijima. Pročitajte samo razgovore s Miloradom Ekmečićem i Dobricom Ćosićem, nedavno objavljene u beogradskim Večernjim novostima ili Ćosićeve ‘Piščeve zapise 1993 -1999’ i ‘Vreme zmija’, ili memoare Dejana Medakovića. Te su ličnosti još uvijek itekako utjecajne u srpskoj politici, historiografiji i kulturi iako su njihove ideje u proteklim tragičnim događajima doživjele potpuni debakl.

Neka se ogradi od Ćosića

* Svojedobno ste, otprilike, naveli da ste na židovski dio svojeg identiteta obratili pozornost tek kad je postalo nezamislivo biti Srbin bez gazimestanskog nacionalizma i militantnog ekspanzionizma započetog u ‘jogurt revolucijama’. Koliko se današnja, Tadićeva Srbija, razlikuje od Miloševićeve 90-ih?

Pravog i iskrenog suočavanja nije bilo, a današnje stanje duhova nazvao bih velikom konfuzijom u kojoj se isprepliću najzrazličitije ideje od proeuropskih do izrazito nacionalističkih, anakronih, patrijarhalnih, pa i nacističkih. Ipak, današnja Srbija nije Miloševićeva, promjena ima, mada nisu dovoljne ni dovedene do kraja. Nije provedena ni lustracija iako postoji zakon o obaveznoj lustraciji. Tu i tamo vraćaju se na značajne položaje oni što su nas zavili u crno. Vrlo je razočaravajuće da se na iskustvima iz prošlosti malo ući i da deset godina poslije listopadskih promjena još nema prave političke i ekonomske stabilizacije, a ima puno demagogije. Još smo uvijek na trusnom području gdje je sve moguće, a ono što se radi na poboljšanju situacije uglavnom se uradi pod pritiskom izvana.

Photo: Dragan Kujundžić

* Boris Tadić je bio u Srebrenici, sada se pak najavljuje mogući dolazak u Vukovar, no to je i za Srbiju i Hrvatsku jako delikatno.

Ako predsjednik Tadić zaista dolazi s iskrenim namjerama pomirenja, ne vidim razlog da ne bude dobrodošao. Ali da bi dokazao kako su namjere zaista iskrene, predsjednik Tadić, koji odaje dojam političara spremnog za dijalog, za što se i javno zalaže, mora se odlučnije distancirati od svih onih ‘patriotskih’ snaga koje još uvijek ne priznaju postojeće državne granice, koji daju izjave kako se teritoriji u ratu gube, ali se ratom i vraćaju, kako moramo biti strpljivi dok se odnosi u svijetu ne promijene, pa ćemo, kada se ukaže prilika, vratiti ono što smo izgubili. Mislim da se mora također jasno i nedvosmisleno odrediti prema slučajevima kao što je nedavno podizanje spomenika četničkom poručniku Vuku Kalajitoviću Kalaji, za kojeg postoje dokazi da je za vrijeme rata pod Dražinom komandom izvršio pokolj nad Muslimanima. Treba reći što misli o prijedlogu da se novi most preko Ade Ciganlije nazove imenom Draže Mihailovića. Kao i da se javno ogradi od utjecaja ‘Čika Dobrice’ (Ćosića).

Ne samo zbog naših susjeda nego i zbog same Srbije o svemu tome se treba izjasniti. U Srbiji, čak i poslije odvajanja Kosova, oko jednu trećinu stanovnika čine nesrbi i ovakve provokacije i jačanje nacionalizma najbrojnije nacije unose veliko uznemirenje u nesrpski dio stanovništva.

Izjave za unutarnju korist

* Hrvatsko-srpski odnosi su u uzlaznoj putanji, pogotovo u segmentu međuljudskih odnosa, kulturne razmjene, više nego u politici i ekonomiji. Kako to tumačite?

Da, usprkos svemu, nešto se kreće. Ipak su naše dvije kulture suviše bliske, jezici slični da bi se onemogućila potreba za suradnjom. Ima i pisaca poput Danila Kiša i Mirka Kovača koji podjednako pripadaju svim eksjugoslavenskim književnostima. Nikada se ne bih odrekao naslijeđa u koje spadaju i hrvatski pisci poput Krleže, Marinkovića, Šegedina, Tina, Matoša. Svim trezvenim ljudima također je jasno da ekonomije naših zemalja ne mogu opstati u izolaciji. Sve to nekako, htjeli ne htjeli, vuče prema međusobnoj suradnji. Katkad, rekao bih, uprkos nekim političarima, njihovim političkim manipulacijama, javnim ili skrivenim miniranjima tih odnosa.

* Nekoliko susreta na najvišem nivou popravilo je i političke odnose, ali onda dođu neke obljetnice poput recimo Oluje te političari daju izjave koje odudaraju od tona ‘prijateljskog druženja predsjednika’. To se opravdava argumentom da je riječ o izjavama za ‘unutarnju upotrebu’ te da na njih ne treba obraćati pozornost?

Takve izjave i kada su samo za ‘unutarnju upotrebu’ mogu biti itekako štetne jer podgrijavaju neobuzdane strasti. Veliki problem je i to što u našim zemljama nema djelotvornog i uticajnog javnog mnijenja. Političari preko svojih medija stvaraju lažno javno mnijenje, a onda se na to tobožnje javno mnijenje pozivaju. Ponekad se dobiva utisak kako se neki značajni datumi nacionalne povijesti koriste, i na jednoj i na drugoj strani, da bi se povećale, a ne smanjile netrpeljivosti.

* Razgovor prenosimo sa portala Jutarnjeg lista