Informacija postaje oružje

Dugoročno vjerujem da će ozbiljno novinarstvo i u digitalnom vjeku biti ostvarivo. Novine su, kao ozbiljne informativne organizacije, preživjele skoro 100 godina. Njihov poslovni model je tek sad uništen, ali će se u drugoj formi ponovo etablirati. Nažalost, to se ne dešava onom brzinom kojom takve novine trenutno nestaju. Mi se nalazimo u jednom postnovinarskom periodu i ja ne znam koliko će to potrajati. Ali, siguran sam da će proći

Mark Bowden, rođen 1951, piše za magazine "Vanity Fair" i "Atlantic", te predaje žurnalistiku na Loyola Univerzitetu. Bodwen je prije svega postao poznat zahvaljujući obimnoj reportaži o bici za Mogadisu, "Black Hawk Down", koju je Ridley Scott 2001 pretočio u film, kao i za svoju knjigu o lovu CIA na šefa kolumbijanskog narko kartela Pabla Escobara, "Killing Pablo". Mark Bodwen predaje žurnalistiku na Loyola Univerzitetu. U intervjuu za FR Bodwen govori o medijima, demokratiji i propagandi.

*Gosp. Bodwen, vi se bavite veoma kompleksnim istraživačkim žurnalizmom. Mjesecima, ponekad godinama putujete zbog jedne priče. Da li vam je medijska kriza otežala bavljenje ovom vrstom žurnalizma?
Ne, ja sam zbog uspjeha mojih knjiga u jednoj veoma zavidnoj poziciji. Potražnja za mojim radom još uvijek je velika. Na sreću, u zemlji još uvijek postoji par novina i magazina koji su spremni izdvojiti novce za ozbiljno, temeljito obavljeno novinarstvo. Ja zapravo pripadam jednom veoma elitnom klubu.

*U SAD znači, postoji veoma malo novinara koji mogu da rade na način koji vi prakticirate.
Upravo sam se vratio sa višednevnog putovanja sa potpredsjednikom Joe Bidenom. Prije bi tokom takvog putovanja bilo prisutno pregršt reportera. Ovaj put nas je bilo troje – ja, jedan reporter New York Timesa i jedan iz Washington Posta. Sjećam se vremena, kada su sve bitne novine, kao i većina ozbiljnih magazina zapošljavali respektabilan broj reportera koji su se bavili ozbiljnim, istraživačkim novinarstvom. Međutim, takvih je sve manje i manje.

*Srž argumenta iz vašeg članka objavljenog u "Atlanticu" glasi da će propast ozbiljnog novinarstva za posljedicu imati jedan beznadežno polariziran medijski krajolik. Da li je takvo što refleksija činjenice da je američka javnost odveć snažno polarizovana, ili je ista polarizacijom medija tako snažno podijeljena?
Ja vjerujem da se te dve stvari međusobno potpomažu, ali kao reporter smatram da odgovornost za ekstremnu podjelu američke javnosti treba tražiti u propasti ozbiljnog novinarstva. Umjesto dopisništva mi samo dobijamo polemike dveju strana. Danas na televiziji, u udarnom terminu emitovanja, informativna emisija u suštinskom smislu zapravo ne postoji. Ono što se tamo predstalja kao dopisništvo samo se još može okarakterisati kao propaganda. Ja smatram da je to jedan veliki problem. Ljutnja, sa kojom se ova propaganda iznosi, snažno teži u pravcu nasilja.

*Vjerujete li da je uspostavljanje bilo kakvog socijalnog konsenzusa nemoguće ostvariti upravo zbog medijske krize te prateće polarizacije medija u SAD?
Nezavisno novinarstvo uvijek igra bitnu posredničku ulogu između razlicitih djelova društva. Kritična masa nezavisnih publikacija je za jedan civilizovan i inteligentan javni diskurs od ključnog značaja.
Bez jednog živog i ozbiljnog novinarstva mogućnost da na političkom nivou dođe do razumijevanja jeste minimalna.

*Znači da je Baraku Obami, a imajući u vidu njegovu poruku o konzensusu, u trenutnom medijskom okruženju posebno teško.
Sasvim sigurno. Iako se tako talentovan političar kao on može do jednog izvjesnog stepena izdići iznad gluposti koje nam se nude sa kablovske televizije, treba imati u vidu da se ovdje radi o prilično tvrdoj borbi, prije svega zbog činjenice da njegovi politički protivnici sve čine kako bi ovakvim nekritičkim medijima donirali vjetar u leđa.

*Kako je došlo do tog, da se na svim TV stanicama širi propaganda?
U mom tekstu u Atlanticu sam na jednom tipičnom primjeru opisao mehanizme. Jedna konzervativna propagandna organizacija uspjela je da iskopa jedan na izgled diskreditujući video-clip o vrhovnoj sutkinji Sonji Sotomayor, te da isti, sa ciljem da dotična bude razriješena sa pozicije koju obnaša, pored desničarskih kao sto je FOX, plasira i na svim ostalim tv stanicama. Sotomayor u ovom clipu izgovara nešto što naizgled potvrđuje konzervativne teorije zavjere. Ona kaže da se vladavina odvija sa sudske stolice. Naravno da je clip bio ciljno izvađen iz svakog konteksta. U govoru iz kog taj clip potiče, Sotomayor je bez lične podrške istim veoma pažljivo opisala postojeće jurističke mehanizme. Svako tko se potrudi da presluša čitavo predavanje to odmah primjećuje. Tobožnje seriozne stanice ovakav clip pak nisu koristile iz političkih razloga, već ili zbog ljenosti ili nedostatka sredstava pri produkciji svojih priloga. Tako oni jednostavno uzimaju ponude sa interneta koje naizgled sliče novinarstvu ali su u stvarnosti propaganda. Što manje sredstava velike informativne organizacije budu izdvajale za sopstveni istraživački rad to će njihova ugroženost ovakvim stvarima biti veća.

*Stanica Fox News sa svojim mržnja-emisijama stoji na prvom mjestu rang liste gledanosti. Šta je atrakcija takvih stanica, zašto ljudi gledaju takve stvari?
Oni su puni konflikta i drame. To je zabavno. Mi u ovoj zemlji već tako dug period brišemo granicu između žurnalizma i zabave da ljudi to dvoje više ne mogu razlikovati, ubrajajući tu i mnoge novinare. Kada smo sa Joe Bidenom bili u Istočnoj Evropi, reporteri iz regije su ga ispitivali o njima bitnim temama, kao što su plinovod ili raketni štit, znači zaista suštinskim pitanjima. Za nas je to bilo jedno aha-iskustvo, jer na takvo što uopšte više nismo navikli. Osnivač cirkusa P.T. Barnum jednom je rekao da još nikada nitko nije bankrotirao potcjenivši inteligenciju američkog naroda.

*Vi znači ne vjerujete da još postoji tržište za ozbiljan žurnalizam?
Kratkoročno - teško. Dugoročno vjerujem da će se ozbiljno novinarstvo i u digitalnom vjeku biti ostvarivo. Novine su, kao ozbiljne informativne organizacije, preživjele skoro 100 godina. Njihov poslovni model je tek sad uništen, ali će se u drugoj formi ponovo etablirati. Nažalost, to se ne dešava onom brzinom kojom takve novine trenutno nestaju. Mi se nalazimo u jednom postnovinarskom periodu i ja ne znam koliko će to potrajati. Ali, siguran sam da će proći.

*Smatrate li da bi vlade trebale spasavati nezavisno novinarstvo?
Ni u kom slučaju. Javnost nikada ne bi mogla vjerovati subvencioniranom novinarstvu, pa čak i kada bi mogući utjecaj vlade bio oštro regulisan. Povjerenje je u našem poslu od esencijalnog značaja. Novinarstvo mora ostati nezavisno, inače gubi svoj legitimitet.

*Malobrojni imaju svjest o tome šta bi bilo izgubljeno nestankom ozbiljnog novinarstva. Zašto jošs uvijek prisutni profesionalni mediji ne uspijevaju u transportaciji/komunikaciji ove poruke?
Kada stari reporteri kao ja odnekud došetaju zahtjevajući spasavanje kvalitetnog novinarstva, tada je mladim generacijama veoma lako odbaciti ove zahtjeve kao nostalgične i ogorčene. Pri tom su mnogi novinari mojih godina veoma entuzijastično prihvatili nove medije. Čvrsto sam uvjeren u to da su novi mediji u mnogo čemu superiorniji od starih. Ali, prvo naravno bivaju uništene institucije koje ozbiljno novinarstvo održavaju u životu. Toliko daleko, nažalost, razmišljaju samo malobrojni konzumenti. To je tragično.

*Kako objašnjavate vašim studentima zašto nam je tradicionalno novinarstvo potrebno?
Mladi ljudi vole nezavisnost novih medija kod kojih su informacije nefiltrirane. Ja dapače u ruke uzmem New York Times, srećan što je tamo redakcija na djelu koja po čitav dan prati vijesti iz čitavog svijeta, važe šta je od toga bitno i na koji način to prikazati. Mlađi čitatelji, čini se, gaje prema ovom selektivnom procesu nepovjerenje. Oni si žele protkati neki sopstveni paket. Ali, realnost je pak takva da većina ljudi niti posjeduje vrijeme niti kompetenciju da uspostavi selekciju na onom nivou na kom to jedna dobra novina nudi.

*Kakve posljedice ima sunovrat kvalitetnog žurnalizma na politiku i javni život?
Najbitnije što ćemo izgubiti je jedna baza, na kojoj se unatoč našim razlikama uspijevamo sporazumjeti. Građanin više ne može da vjeruje niti u jedan izvor informacija, jer se sve informacije pretvaraju u propagandu. Osim toga, svjedoci smo nestanka jedne čitave kulture. Ja ne vjerujem da ljudi na svijet dolaze sa ugrađenom etikom i motivacijom koje pokreću profesionalno novinarstvo. To čovjek mora da nauči, u to se urasta. Kad sam sa 21 godinom počeo raditi kao reporter nikada niti jednu misao nisam potrošio na to da li je u redu od nekoga primiti uslugu, o kome ću možda jednom prilikom morati nešto i da napišem. Nikada nisam razmišljao o tom zašto je važno ispričati obe strane jedne priče. Te stvari mogu se naučiti samo kada se radi za jednu organizaciju koja gaji takvu praksu. Mladi ljudi koji u svojim podrumima bloguju, o ovoj kulturi pojma nemaju. Njima je svejedno da li prave greške ili pišu neistine. To nema posledica. Netko će već tu stvar ispraviti. To je jedna potpuno druga filozofija. Iza nje stoji premisa, da se na duge ili kratke staze i onako sve nivelira.

*Vi ne vjerujete u to da se slobodni diskurs na internetu može samoregulisati?
Ne, ja u to ne vjerujem. Ono što ćemo tada imati bit će javni diskurs kao neka vrsta kaznenog procesa. Zadatak odvjetnika – znači novinara – tada neće biti vjernost istini, već samo i konačno, da dobiju slučaj te da porotu – znači čitatelje – sa svim sredsvima povuku na svoju stranu. Informacija će postati oružje, razumijevanje i kompromis bit će nemogući. Ove stvari su pak ključne za funkcionisanje jedne demokratije. Model javne debate, poznatiji kao polemički rat, za mene predstavlja jednu duboku zabludu.

*Demokratija ne može postojati bez ozbiljnog novinarstva?
Takva bi u najmanju ruku bila ekstremno fragmentirana, a rješavanje nadolazećih društvenih zadataka bilo bi u mnogomu otežano. Najgore bi bilo to što bi društvo sve snažnije naginjalo upotrebi sile.

*Intervju preuzet iz lista Frankfurter Rundschau

Prevod: A. K.