Intervju Društvo
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (4)

Intervju: Dragan Radulović, predsednik Matice crnogorske

SPC se bavi širenjem mržnje i mračnih ideja

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
SPC sve resurse koristi da spriječi Crnu Goru na njenom putu civilizacijske emancipacije
SPC sve resurse koristi da spriječi Crnu Goru na njenom putu civilizacijske emancipacije
Photo: butua.com

Amfilohije ne propušta niti jednu priliku da ponizi ili uvrijedi Crnu Goru, a da njene građane različitih nacija i konfesija izvrgne ruglu ili im zaprijeti. Jedna od njegovih posljednjih poganština je i ova koju ste pomenuli: državica stvorena u Jajcu od strane terorista. Ako su partizani bili teroristi, ko su po njegovom mišljenju bili legalisti? Draža, Milan Nedić, vlada u Londonu, Ljotić? Stara je to priča, odluke AVNOJ-a kojima je obnovljena Jugoslavija na ravnopravnosti među narodima i republikama treba odbaciti kao odluke terorista i komunističkih zločinaca, a uz to treba uništiti i samu Jugoslaviju, i umjesto nje stvoriti Veliku Srbiju, ili kako je tada govorio Amfilohije: treći put i bog pomaže! E, pa nije im pomogao. Uspjeli su da unište Jugoslaviju u krvi i razaranju, uspjeli su da otjeraju sve narode od sebe, i sada ne znaju šta da rade sa tom ogromnom količinom političkog zla koja im se vratila natrag

Partizanski, slobodarski i antifašistički pokret je stvorio državu u kojoj su ovi narodi prvi put u svojoj istoriji živjeli u miru i ostvarili civilizacijski napredak na mnogim poljima društvenog života. Zaludu, da je bilo pameti tu je zemlju trebalo reformisati i uvesti u Evropsku zajednicu, ali ko da ima političke pameti: Amfilohije i četnici, i njihovi istoumnici iz drugih republika? Povodom burnih događaja koji su se u Crnoj Gori odigrali poslednjih nedelja, razgovarali smo sa Draganom Radulovićem, predsednikom Matice crnogorske.

*Nakon burnih političkih događaja u Crnoj Gori, možda bi bilo dobro da se vratimo na početak. Imam utisak da je okidač za eskalaciju protesta i destabilizacije bio nacrt Zakona o vjerskim zajednicama. Otkuda toliki otpor tom nacrtu Zakona, koji je rađen po evropskim modelima, pogotovo u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i delu opozicije?

Zakon koji je sada na snazi u Crnoj Gori, i kojim se reguliše odnos države i vjerskih zajednica, potiče još iz 1977. godine, dakle iz vremena Josipa Broza i socijalizma. U tom periodu vjerske zajednice se nijesu bavile prljavim poslovima u oblasti politike i biznisa, nije im bilo dopušteno. One nijesu tada bile ono u što su se pretvorile danas: zemljoposjednici i feudalci, finansijske imperije koje su izuzete od poreza, i snažno prisutni politički subjekti koji imaju jasnu namjeru da modeliraju društvo po svojim retrogradnim principima. Što se ne bi dogodilo da im nije dopušteno. U početku, devedesetih godina, nakon kraha ideologije socijalizma, političke elite su prigrlile crkvu kao neku vrstu dodatne legitimacije na njihovom putu ka srednjevjekovlju. I dokle god je postojala pomenuta sinergija trona i oltara niko se nije previše obazirao na pogubne posljedice koje to ostavlja na društvo. Agresivna klerikalizacija, koja je tada izvedena u Crnoj Gori, ostala nam je u nasljeđe, bez obzira što je naša vlast idejno i praktično odavno napustila projekat na kojemu je sa crkvom blisko sarađivala. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori je ozbiljan protivnik koji raspolaže mnogim resursima, i sve ih koristi da spriječi Crnu Goru na njenom putu civilizacijske emancipacije. O čemu jasno svjedoči i činjenica da se ni javna rasprava o nacrtu Zakona o slobodi vjeroispovijesti nije mogla održati kako valja, jer je bila onemogućavana huliganskim ispadima aktivista SPC. Ne znam koja je sudbina Zakona o slobodi vjeroispovijesti, jer od nacrta do Zakona dugačak je put, a još je duži od skupštinskog usvajanja do njegove primjene u praksi. Nego, kako god da bude, jedno je sasvim izvjesno, zakon kojim se uređuju odnosi između sekularne države i crkve, u slovu i duhu rješenja prisutnih u civilizovanom svijetu – biće donijet i u Crnoj Gori. Mnoge nam se stvari u Crnoj Gori posljednjih desetljeća nijesu činile moguće i ostvarive, protivnik je uvijek bio jak i naizgled svemoćan, pa su ostvarene – ostvarićemo i ovo.

Crna Gora je neopozivo krenula putem atlantskih i evropskih integracija: Dragan Radulović
Photo: portalanalitika.me

*Da li je najveći problem to što će Mitropolija morati da radi u finansijski transparentnim uslovima, ili to što se amvon više neće koristiti kao politička pozornica? Pogotovo ako se setimo da mitrpolit Amfilohije takoreći nikada ne govori, recimo, o tome da „u Hristu više nema Jevrejina ni Grka, ni muškog ni ženskog“, ili „Ljubi bližnjeg svog“; umesto jevanđelskih poruka ono što najčešće čujemo su retrogradne političke parole koje idu od deifikacije srpstva do veličanja ratnih zločinaca.

Oboje, imovina pod nadzorom države i sužen prostor za političko mahnitanje. To ih u stvari najviše smeta. Nego, da se nešto razumijemo: sloboda u svojoj lijepoj paradoksalnosti pretpostavlja da ne može biti ukinuta drugom čovjeku, a da je istovremeno ne ukinete i sebi; ovim zakonom se ne ukida sloboda vjerskim zajednicama, nego se čini ono na što nijesu navikli: ograničava se slobodom drugih ljudi, slobodom društva u cjelini. Oni su došli u situaciju da im je dopušteno sebe smjestiti izvan društva, da za njih nikakvi zakoni ne važe. Drugim riječima, da se za njih nikada ne zna kada nastupaju kao sveštenici, a kada kao teroristi. Ili, kako je na tu dilemu odgovorio jedan njihov visoki funkcioner: po potrebi, čas kao sveštenici, čas kao teroristi.

A što se tiče ovih religijskih stvari, vjerujem da se oni čvrsto drže Staroga Zavjeta, strani su im bilo kakvi koncepti ljubavi i brige o čovjeku, oni idolopoklonički obožavaju moć i silu.

Crna Gora je upravo zahvaljujući antifašističkoj borbi obnovila svoju državnost u socijalističkoj Jugoslaviji, izgubljenu srpskom aneksijom iz 1918. godine. I Crna Gora to zaboraviti ne smije. Bilo je i kod nas, istina, pokušaja da se pokrene proces rehabilitacije saradnika okupatora, ne samo sa srpske nego i sa crnogorske strane, ali je to društvenim otporom zaustavljeno.

*Kad smo već kod toga, meni se već dugo čini da je osnovni problem pravoslavne crkve kod nas to što zapravo nije hristijanizovana, tu se propoveda sve i svašta, od svetosavlja, preko srpstva do etnofiletizma, sve osim – Hrista. Stiče se utisak da visoki funkcioneri ove nevladine organizacije ne veruju u Boga, kojem navodno služe. Neminovno se javlja asocijacija na onu scenu iz „Braće Karamazovih“ kad Veliki Inkvizitor kaže Hristu: „Mi nismo s tobom, mi smo s Njim“ (misleći na đavola). Nije teško zamisliti mitropolita Amfilohija ili patrijarha Irineja u toj ulozi. Da li je pravoslavna crkva, da se poslužimo teološkim rečnikom i citatom Denija de Ružmona – u zagrljaju đavla?

Kao i sve što je ljudsko, da nastavim vašu asocijaciju. Knjiga koju ste pomenuli „U zagrljaju Đavla“ pisana je za vrijeme Drugog svjetskog rata, a kod nas se pojavila u pravo vrijeme, u praskozorje jugoslovenske kasapnice; u divnom prijevodu na hrvatski Frana Cetinića i u izdanju srpske izdavačke kuće Gradac iz Čačka. Hrist je visoko podigao ljestvicu, upravo zahtijevajući od ljudi da budu bolji od najboljih sebe. A opet ne smijemo zaboraviti da su sve đavolje sluge nekada htjele biti sveci, a mnogi su do posljednjeg daha bili ubijeđeni da su cijelog života i bili takvi. Volio bih da vjerujem kako u ovom našem svijetu bivše Jugoslavije postoje ljudi koji iskreno svjedoče „ludu ljubav Božiju“ i svojim djelovanjem potvrđuju poruke Jevanđelja, ali mi za njih, nažalost, rijetko kada čujemo, oni se ne nalaze u prvoj komandnoj liniji, tamo ima mjesta samo za Velike Inkvizitore. 

*Ako pogledamo nedavne izjave mitropolita Amfilohija, pitamo se čime se zapravo bavi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori – propovedanjem hrišćanstva ili širenjem mržnje i mračnih ideja? Mitropolit Amfilohije je rekao, na primer, da je Crna Gora državica koja se rodila u Jajcu, a koju je napravila grupa terorista. Kako komentarišete ovu izjavu?

Širenjem mržnje i mračnih ideja, time se bavi SPC u Crnoj Gori. I odlično joj ide. Amfilohije ne propušta niti jednu priliku da ponizi ili uvrijedi Crnu Goru, a da njene građane različitih nacija i konfesija izvrgne ruglu ili im zaprijeti. Jedna od njegovih posljednjih poganština je i ova koju ste pomenuli: državica stvorena u Jajcu od strane terorista. Ako su partizani bili teroristi, ko su po njegovom mišljenju bili legalisti? Draža, Milan Nedić, vlada u Londonu, Ljotić? Stara je to priča, odluke AVNOJ-a kojima je obnovljena Jugoslavija na ravnopravnosti među narodima i republikama treba odbaciti kao odluke terorista i komunističkih zločinaca, a uz to treba uništiti i samu Jugoslaviju, i umjesto nje stvoriti Veliku Srbiju, ili kako je tada govorio Amfilohije: treći put i bog pomaže! E, pa nije im pomogao. Uspjeli su da unište Jugoslaviju u krvi i razaranju, uspjeli su da otjeraju sve narode od sebe, i sada ne znaju šta da rade sa tom ogromnom količinom političkog zla koja im se vratila natrag. Partizanski, slobodarski i antifašistički pokret je stvorio državu u kojoj su ovi narodi prvi put u svojoj istoriji živjeli u miru i ostvarili civilizacijski napredak na mnogim poljima društvenog života. Zaludu, da je bilo pameti tu je zemlju trebalo reformisati i uvesti u Evropsku zajednicu, ali ko da ima političke pameti: Amfilohije i četnici, i njihovi istoumnici iz drugih republika? 

Crna Gora se definitivno opredijelila za približavanje civilizaciji Zapada, gdje joj je i mjesto
Photo: skalaradio.com

*U vezi sa prethodnim pitanjem, koliko smo daleko otišli sa zatiranjem antifašističke tradicije i rehabilitacijom svih oblika kvislinštva?

Srećom, Crna Gora još i najmanje. Ona je upravo zahvaljujući antifašističkoj borbi obnovila svoju državnost u socijalističkoj Jugoslaviji, izgubljenu srpskom aneksijom iz 1918. godine. I Crna Gora to zaboraviti ne smije. Bilo je i kod nas, istina, pokušaja da se pokrene proces rehabilitacije saradnika okupatora, ne samo sa srpske nego i sa crnogorske strane, ali je to društvenim otporom zaustavljeno. Iz prostog razloga što u crnogorskom društvu postoji jasno saznanje da nam te ideološke priče nikakvoga dobra u XXI vijeku donijeti neće, kao što nam ga nijesu donijele ni ranije. Sa zebnjom sam pratio proces rehabilitacije Draže Mihailovića u Srbiji, i u svojoj naivnosti smatrao da je nemoguće da taj pokušaj dobije svoj pozitivni ishod na sudu. Mislio sam da će savremena Srbija i tim povodom svima u okruženju jasno staviti do znanja da pokušava raskrstiti sa politikom devedesetih koja je počivala i na Dražinom nasljeđu. Međutim, prevario sam se. Sada se pokušava sa rehabilitacijom Milana Nedića, i ne usuđujem se predviđati ishod. Samo se pitam gdje se u međuvremenu izgubila ona slobodarska i antifašistička Srbija. I odmah sam sebi odgovaram, izgubila se pod plaštom Slobodana Miloševića koji je kao „socijalista“ vodio najkrvavije četničke ratove, i pod ideološkim laprdanjem srpskih nacionalista, koji su, najzad, i jedini dobitnici devedesetih, jer njihovi su se nakaradni snovi ostvarili: Draža je rehabilitovan. Predlažem državi Srbiji i njenom sudstvu da kao država nasljednica Jugoslavije – kako vole za sebe da kažu – započnu procese rehabilitacije i ostalih zločinaca, na primjer Anta Pavelića, i da na tom osnovu razvijaju dobrosusjedske odnose u regionu. Vjerujem da bi naišli na razumijevanje svojih istomišljenika u Hrvatskoj. A zbog čega i na regionu stati kada predsjednik višijevske vlade  Pjer Laval vapi za rehabilitacijom, i eto prilike da Beograd još jednom postane „svet“. Možda bi se Francuzi malo pobunili, ali koga briga za njih kada je „istina“ uvijek na četničkoj strani.  

*Da li je približavanje Crne Gore ulasku u NATO bio jedan od ključnih razloga za nedavni pokušaj puča u Crnoj Gori?

Od kada je Milo Đukanović javno izjavio za Slobodana Miloševića da je „prevaziđeni političar“, a to je bilo 1997. godine, slobodna Crna Gora se nalazila pod prijetnjom državnog udara i prevrata. Mijenjali su ti nasrtaji jačinu i politički oblik, ali suštinu nikada nijesu: uvijek bi se neko „stariji i pametniji“ našao da nam objasni kako treba da mislimo i na koji način treba da živimo sopstveni život. Crna Gora je neopozivo krenula putem atlantskih i evropskih integracija, te je sasvim razumljivo da to izaziva najrazličitije reakcije, od kojih su mnoge bile na samoj ivici destabilizacije, ako je već ozbiljno ne prelaze. Iako opozicioni političari tvrde da ideološka platforma nije antinatovska, dovoljno je pogledati šta rusko Ministarstvo vanjskih poslova u svojim saopštenjima kaže, kod njih nema dileme da je protest u Podgorici uperen protiv približavanja Crne Gore NATO-u, i ja im vjerujem. Oni znaju što pišu, najzad i učestvovali su u cijeloj priči.

Od kada je Milo Đukanović javno izjavio za Slobodana Miloševića da je „prevaziđeni političar“, a to je bilo 1997. godine, slobodna Crna Gora se nalazila pod prijetnjom državnog udara i prevrata. Mijenjali su ti nasrtaji jačinu i politički oblik, ali suštinu nikada nijesu: uvijek bi se neko „stariji i pametniji“ našao da nam objasni kako treba da mislimo i na koji način treba da živimo sopstveni život

*Posebno je zabrinjavajuća ta reakcija Kremlja koju ste pomenuli, odnosno Ministarstva spoljnih poslova Rusije, u kojoj se, između ostalog, kaže: "Stiče se utisak da usmjeravanje na ubrzano kretanje Crne Gore ka NATO istovremeno pretpostavlja gušenje alternativnih pristupa". Kako komentarišete ovo saopštenje ruskog MIP-a? O kakvim je “alternativnim pristupima” reč? Savez sa Rusijom i Belorusijom koji je zagovarao Slobodan Milošević?

Nakon demonstracija u Podgorici, i bezuspješnog pokušaja udara na državu, ministarstva vanjskih poslova Crne Gore i Ruske federacije razmijenili su nekoliko zanimljivih saopštenja, a  glasnogovornik ruskog predsjednika je na konferenciji za štampu pominjao čak i „demonizaciju“ Rusije koja se sprovodi u javnosti Crne Gore. Očigledno nijesu bili zadovoljni postignutim rezultatima, a moguća obećanja koja su dobili od jednog dijela crnogorske opozicije pokazala su se lažna. Potpuno razumijem opravdanost gnjeva koji ispoljavaju, ali to neka rasprave sa onim političkim strukturama u Crnoj Gori sa kojima su se dogovarali.

Nije stvar u tome što pristupanje NATO-u i Evropskoj uniji nema alternativu, nego što su sve alternative koje se nude Crnoj Gori za nju pogubne. Crna Gora se definitivno opredijelila za približavanje civilizaciji Zapada, gdje joj je i mjesto, tako da nikakve forme Evro-azijskih integracija i nikakav ODKB ne dolaze u obzir.   

*Kako objašnjavate da se zvanična Srbija nije uključila u podršku demonstracijama u Crnoj Gori?

Nijesu one s njom dogovorane, iza njih stoji mnogo veća i opakija sila. Zašto da se miješa kad je rizik preveliki, jer zna da za par godina to isto i nju čeka, samo neuporedivo snažnije i opasnije. Kako se Srbija bude približavala Evropskoj uniji, kako se Briselski sporazumi budu primjenjivali, tako će jačati otpor klerofašističkih snaga, raznih Dveri, Nacionalnih strojeva, DSS u raznim alotropima, Šešeljevih radikala, budućih otpadnika od SNS-a... uz jasnu podršku sa daleke strane, koja je uvijek tako blizu.

star
Oceni
4.41
Ostali članci iz rubrike Društvo
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak