Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (7)

Predizborna Hrvatska: Vrijeme mraka

Nacionalistička kontrarevolucija

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Foto: tportal

Naime, baš je on prošlog tjedna održao prigodni govor u Saboru u povodu dvadesete godišnjice neovisnosti i ondje izveo zaprepašćujući zaključak – rat još nije gotov. OK, priznao je, rat protiv srpskog agresora jeste odavno završen, završena je i borba protiv međunarodnih protivnika hrvatske neovisnosti, ali rat protiv unutrašnjih “revizionista” i “krivotvoritelja puta u državnost, neovisnost” – e, njega tek treba dobiti. Tko su ti antidržavni spletkaroši i zaplotnjaci nismo čuli. Ali, ako je suditi po šefu HVIDR-e Josipu Đakiću, koji se nije slučajno u posljednje vrijeme nametnuo kao trbuhozborac vrha HDZ-a, oni dolaze s dva spiska čije se objavljivanje sada žilavo nadmeće za primat najmračnijeg što se ovih dana u Hrvatskoj čuje

Photo: protest.ba

Duboko suosjećam s kolegama koje je zapalo da pišu, hoćeš-nećeš, svečarske laude povodom dvadesete godišnjice Dana neovisnosti Hrvatske, što se veže uz odluku Sabora 8. listopada 1991. godine o raskidu svih državnih veza Hrvatske sa SFRJ-om. Bilo je to dan nakon bombardiranja Banskih dvora u kojem su za dlaku izvukli živu glavu Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, pa se Sabor na to povijesno zasjedanje povukao na tajnu adresu u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj. Sada se tome, kako to već biva, priziva herojski štih, jer je to bio prapočetak buduće neovisne hrvatske države. Ali iz prve ruke svjedočim, bio sam tamo kao novinar odavno pokojnog tjednika “Danas”, da je sve to bilo jako zgrčeno i konfuzno, s puno usplahirenih ljudi kojima si na licima jasno čitao želju da se sve što prije završi i da se kroz zamračeni grad izgube i odu kući ili na neko drugo sigurnije mjesto.

Tek kasnije postalo mi je jasno da su hladnokrvnost sačuvali samo rijetki, koje smo poslije upoznali kao velike igrače i mahere ratnog i tranzicijskog vremena. Oni su se u toj zloslutnoj noći očito snalazili kao riba u vodi, a još živo pamtim da mi je jedan od njih, i danas u najužem državnom vrhu, rekao, uz slabo prikriveni osmijeh anakonde: “Što, Čuliću, vi ste još živi?” Naravno da sam ostao zabezeknut, iako se zapravo samo radilo o tada uobičajenom “pokazivanju muda”, ponekad i revolvera o pasu, koje su voljeli tadašnji pripadnici vrha HDZ-a. Jer, nikada dotad ni otad nisam osjetio da sam nečim fizički ugrožen, mada sam bio jedan od sasvim rijetkih novinara koji je bio mobiliziran i umalo sam završio na frontu u Novskoj. No, to što mi je rekao čovjek s licem velikoga gmaza bilo je dovoljno da iz Ininog podruma odem u crnu noć zamračenog Zagreba s osjećanjem da ako se ovako “piše povijest”, onda se bolje ne zadržavati u blizini. S nadom da to nije zadnja i da će uskoro već stići nekakvi “ispravci krivog navoda”.

Eto, zato suosjećam s kolegama koji su ovih dana pisali o tim događajima u slabo osvijetljenom Ininom podrumu, gdje je stjecajem okolnosti glavni akter bio čovjek koji i ovih dana puni naslovnice novina i prve minute televizijskih dnevnika. Bio je to Vladimir Šeks, koji je te noći bio suvereni vladar Ininog podzemlja, već zato što se Tuđman, očito još pod dojmom bombardiranja Banskih dvora, ondje nije pojavio. Pa je tadašnji i sadašnji potpredsjednik Sabora preuzeo na sebe da pročita spomenutu odluku o raskidu veza sa SFRJ-om, nakon što ju je nedugo prije sam rukom napisao u nekom sobičku iza pozornice. U osnovi, to je bila pravnički sročena objava rata tada još legalnim SFRJ-u i JNA, ali dobro, pravna optika tih događaja baš se nekako u to vrijeme prelamala, i možda se može reći, posebno u svjetlu bombardiranja Banskih dvora, da je Šeks tada objavio ne rat radi rata, nego rat radi mira. Rat za mir. Ali, ovih se dana sam potrudio da to demantira.

Photo: flickr.com

Naime, baš je on prošlog tjedna održao prigodni govor u Saboru u povodu dvadesete godišnjice neovisnosti i ondje izveo zaprepašćujući zaključak – rat još nije gotov. OK, priznao je, rat protiv srpskog agresora jeste odavno završen, završena je i borba protiv međunarodnih protivnika hrvatske neovisnosti, ali rat protiv unutrašnjih “revizionista” i “krivotvoritelja puta u državnost, neovisnost” – e, njega tek treba dobiti. Tko su ti antidržavni spletkaroši i zaplotnjaci nismo čuli. Ali, ako je suditi po šefu HVIDR-e Josipu Đakiću, koji se nije slučajno u posljednje vrijeme nametnuo kao trbuhozborac vrha HDZ-a, oni dolaze s dva spiska čije se objavljivanje sada žilavo nadmeće za primat najmračnijeg što se ovih dana u Hrvatskoj čuje. S jedne strane, to su čelnici opozicijske koalicije Kukuriku, koje je ovaj neprocesuirani nasilnik iz Virovitice provalio kao neku vrstu novosrba – Rajko, Ranko, Rade, Veljko i Zoki. A s druge, to su, po Đakiću, rukovodeći ljudi SDSS-a, koji su se protivljenjem Šeksovom zakonu o odbacivanju optužnica i drugih pravnih akata SFRJ-a, JNA i Srbije navodno stavili “na stranu četnika”. Zbog ove “objave rata Srbima”, kako ju je nazvao “Novi list”, Đakić, vrh HDZ-a i sama Jadranka Kosor oštro su kritizirani od strane opozicije, medija, srpskih političara u Hrvatskoj, pučkog pravobranitelja… Čak su se od Virovitičana koji se otrgao s lanca ogradili, makar obazrivo, i neki njegovi stranački kolege.

Ali, nijedna od ovih kritika ne pogađa u cijelosti metu dok se ono što sada gledamo ne stavi u kontekst događaja one noći u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj. To što je ondje pokrenuto imalo je, ne naravno jedino, ali uvelike, obilježje antisrpske nacionalističke revolucije, jer se poklapalo i ispreplitalo sa šikaniranjem, nasilnim deložacijama, doskora i ubojstvima građana srpske nacionalnosti na prostorima pod kontrolom hrvatskih vlasti. Sada se spomenuta nacionalistička revolucija vraća odakle je krenula i tako potezom pera unatrag opisuje puni krug. Srećom, pritom se više ne koriste nasilna sredstva, ali to je i jedino što joj se može reći u prilog. Jer, ta revolucija sada je sasvim očito pervertirala i ima jasna obilježja kontrarevolucije, budući da dolazi nakon praktički završene evropeizacije zemlje i relativno uspješne hrvatsko-srpske pomirbe postignute u proteklim godinama HDZ-ove vlasti.

U ozračju zbivanja te konfuzne noći prije dvadeset godina, to se može i ovako reći. Te noći u Ininoj zgradi pokrenut je postupak ratnog razdruživanja sa SFRJ-om, što je patilo od opasno okrnjenog legitimiteta, s obzirom na ono što su, rekoh, u to vrijeme proživljavali Srbi u Vukovaru, Sisku, Gospiću, Osijeku, Zagrebu, Splitu… Ali ovo što gledamo sada pati od još opasnijeg manjka legitimiteta. Jer, tu se rat za neovisnost pretvara u neovisnost da se ratuje koliko hoćeš, kada hoćeš (osobito pred izbore) i protiv koga hoćeš (a “najslađe” je protiv Srba). Na taj način, Srbi u Hrvatskoj izgubili su onu vrstu pošteđenosti, intaktnosti, koju su neko vrijeme dijelili sa Židovima, jer se nekoliko godina smatralo nedopustivim verbalno iživljavanje nad njima (i to čak više u posljednja dva mandata HDZ-a nego u onom jedinom SDP-a).

Photomontage: E Che

Naravno, ta neslužbena zabrana nije donesena toliko zbog njih koliko zbog međunarodne pozicije Hrvatske, to može, procijenjeno je, štetiti. I sada kada je otpala tanka opna tih obzira, mora se, ne vidim kako bi se to moglo izbjeći, postaviti pitanje što je zapravo ovih dvadeset godina neovisnosti donijelo Hrvatskoj. Pitanje se odnosi, da ne bude nesporazuma, ne samo na nju, nego, u ovoj ili onoj mjeri, i na sve ostale države koje su se prije dva desetljeća radosno otarasile krila Jugoslavije. Ali, ovdje nas zanima prvenstveno Hrvatska, a dok god vrh HDZ-a i Jadranka Kosor osobno uzimaju u zaštitu opasne dupeglavce tipa Đakića, legitimno je pitati ima li ta država smisla. I je li zbog nje trebalo one noći u Šubićevoj rušiti jednu ozbiljnu, funkcionirajuću državu, u kojoj takvi mamlazi nisu bili mogući, a ako ih je i bilo, njima bi se brisao pod. U njoj nije bilo moguće ni da parlament zapne iz svih snaga donijeti zakon o navodnom nediskriminatornom procesuiranju ratnih zločina za koji, međutim, državni odvjetnik bez ikakvog okolišanja izjavljuje da ide na ruku baš tim zločincima.

Što je najvažnije, u toj državi, Jugoslaviji, najveći dio njenog vijeka relativno je skladno živjelo šest naroda i tko zna koliko narodnosti. A Hrvatska nije u stanju osigurati miran život čak ni tako marginaliziranoj manjini kakva je srpska, jer se raznim barabama dopušta da je verbalno cipelare samo zato da bi na izborima dobili postotak-dva više glasova. U svakoj normalnoj zemlji te bi postotke država smjesta plijenila kao po opće zdravlje opasan materijal, i uz javni prezir uništavala na jakuševačkom smetlištu. E, ali ovdje kod nas to se smatra, čuli smo Šeksa, dijelom novog rata za prerano ostarjelu državnu neovisnost, rata za koji bi svaki razuman čovjek trebao željeti da bude glatko i hametice izgubljen.

* Tekst preuzet iz prijateljskih Novosti

star
Oceni
4.67
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak