Živim životom strip junaka

Ako ljudi ne mogu odati priznanje žrtvama fašizma, nisu uspjeli napraviti Memorijalni centar u poslednjih 60 godina, mislim da ta ekipa onda nema nikakva prava žaliti se na današnje nove fašiste koji se tamo pojavljuju. Ne dići memorijalni centar žrtvama fašizma na Sajmištu zapravo je podrška novim fašistima koji će se pojaviti sutra. Sve što ja mogu napraviti jeste da iskoristim to malo prostora u medijima koji dobijem da ne pričam o sebi nego o onima koji zavrijeđuju da se o njima priča. Ostalo je na vama, ja nisam građanin vaše države, mogu nešto spomenuti, kao za to Sajmište, kao za sve te koncentracione logore koji se u Srbiji pretvaraju u šoping molove. Mogu iskazati svoje osjećaje, a da li će se nešto desiti poslije toga, ovisi o vama, glasačima, vladajućoj strukturi

Razgovarala: Žarka Radoja

Mirko Ilić je dizajner, borac za ljudska prava, dete Novog talasa i, kako sam za sebe kaže, strip junak koji se uvek trudi da pomogne slabijima od sebe. Iako već decenijama živi u Njujorku, poslednjih godina je često prisutan na dizajnerskoj sceni Srbije, Hrvatske i BiH, gde svojim savetima pokušava da pomogne mladim dizajnerima. U svetu je Ilić sinonim za vrhunski dizajn, dok je u zemljama bivše Jugoslavije čovek koji se ne boji da kaže šta misli i da otvoreno kritikuje svu mizeriju društava u kojima živimo i koju ponekad nismo u stanju sami da sagledamo u potpunosti.
Radeći u vrhunskim listovima poput magazina Time, New York Times i drugim, Ilić je shvatio značaj i ulogu medija, zbog čega s njim na prvom mestu pričamo o tome – ali i o percepciji balkanske stvarnosti s one strane okeana, neprestanoj borbi da se zaštite marginalizovane grupe i o tome zašto nije čudna pojava neofašističkih organizacija na ovim prostorima.

* Kolika je moć medija u SAD?

Još uvijek nevjerojatna. Duboko sam uvjeren da je jedan od najmoćnijih ljudi Rupert Mardok, da će on preživjeti sve nadolazeće predsjednike i napraviti puno veći trag od njih. Moć medija je još uvijek velika. Da je to istina, pokazuje i činjenica da se većina političara dodvorava neovisnim medijima. Ne govorim o onima koje mogu kupit, na koje se mogu derat, nazvati glavnog i odgovornog urednika i promjeniti ono što im se ne sviđa, nego koliko se dodvoravaju medijima. Tome sam svjedočio u New York Timesu. Gledao sam mnoge važne ljude kako su se preznojavali u kancelariji urednika. Fizički možete osjetiti moć medija. Najbolji dokaz da su mediji još uvijek moćni i utjecajni je primjer koji se desio prošle godine u Zagrebu kad su ubili Iva Pukanića, glavnog i odgovornog urednika Nacionala. Da nije imao iza sebe medij, niko ga ne bi uzimao za ozbiljno, što znači da je strah od medija dovoljno velik da ljudi idu ubijati novinare, glavne i odgovorne urednike i vlasnike. To govori više nego bilo što drugo.

* Priča o Ivi Pukaniću je malo drugačija. Spominju se veze sa mafijom i kriminalom.

Pa da nije novinar, vjerojatno ne bi imao ni veze s tim ljudima, da je imao malu manufakturu koja proizvodi mlijeko, niti bi znao te ljude niti bi ga probali ubiti. I da je to sve istina, to već pokazuje nešto. Činjenica da ni Izrael ni Hamas nisu htjeli da novinari budu prisutni u Gazi pokazuje koliko se boje medija. Više nego dokaza. Pogledajte novinare koji su poubijani u Rusiji, koji nemaju ništa sem relativno dobrog obrazovanja i novina koje stoje iza njih i spremne su tiskati ono što napišu.

* Kada ste radili novi dizajn za list Politika, izjavili ste da je sledeće što im treba promjena uređivačke politike. Čelna mesta u toj kući su u međuvremenu promenjena, ali se uređivačka politika ne razlikuje mnogo. Kako gledate na situaciju u medijima na području bivše Jugoslavije?

Ne znam puno, jer nisam tu. Ja vidim male detalje, segmente. Činjenica da se mjenjaju urednici može biti ili dokaz da se novoj grupi ne sviđa stara grupa pa hoće imati svoje ljude ili je neko zaključio da novinarstvo mora biti nešto manje ovisno o vladajućoj strukturi, s tim što mi se čini da sam bio u pravu kad sam dao taj komentar prije skoro godinu dana. Dok god ti mediji podržavaju lokalne političare, prodaju svoje brojeve i publika to kupuje, neće im se ništa desiti. Ne bih toliko krivio medije, oni uzimaju prostora koliko im se da, a svaka vlast se lako korumpira, pa i vlast tih medija. Prema tome, da ih neko ne podržava, to se ne bi dešavalo. Prilično je slično u svim ex-YU zemljama, kako kažu, svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Slično je i sa medijima.

* Sadržaj ili dizajn?

Dizajn u medijima je izuzetno ozbiljna stvar. Ako čovjek izabere tip pisma koji se ne može čitati, onda je to jako ozbiljna stvar, ako čovjek napravi dizajn u kojem se ne može lijepo prezentirati fotografija, a tekst biti čitak i jasan, očito da je dizajn veoma važna stvar. Međutim, u trenutku kad dizajn postane šnalica ili mašnica na lošoj haljini, onda je nebitan. Dizajn mora biti u funkciji novina, a novine, odnosno novinari i urednici, moraju obaviti svoj dio posla da bi dizajn mogao funkcionirati. Dobar dizajn loše novine ne znači apsolutno ništa. Ja bih uvijek rađe čitao dobre novine koje su loše dizajnirane, jer mi je bitan sadržaj. Najbolji je onaj dizajn koji se ne primjeti kad se takve novine čitaju. Ako ne primjetite dizajn, to znači da je on obavio svoj posao, jer se novine mogu čitati jasno bez zastajkivanja, bez pronalaženja tajnih kodova gdje se šta čita, gdje se nastavlja tekst itd. Što se manje primjeti, dizajn novine je bolji.

* Da li je dizajn danas više roba nego umetnost?

Dizajn nikada nije bio umjetnost. To jadni dizajneri napumpavaju samo zato da bi mu pridali važnost, da bi imali obrazloženje zašto je važan i zašto hoće naplatit svoju cijenu... Dizajn je uvijek bio šljaka. Neki to rade bolje, neki lošije. Dizajn ima svoju svrhu, ima svoje vlastite probleme, koje umjetnost nema. Dizajn je uvijek bio proizvodnja, a dizajneri šljakeri.

* Koji su problemi dizajna trenutno?

Najveći problem dizajna su dizajneri i njihovi naručioci. Osnovni problem dizajna je što dizajneri ne shvaćaju da njihova mušterija nije onaj ko ih plaća nego onaj ko ih čita, ko ih upotrebljava... Dizajeneri se trude zadovoljiti one koji ih plaćaju a ne one koji će ih konzumirati. To je jedna šizofrena pozicija, da ih jedna grupa plaća a da ih druga upotrebljava. E sad koga treba zadovoljiti?

* Da li se i na koji način oseća ekonomska kriza među dizajnerima?

Da, bitno se osjeća i mislim da to uopće nije loše, jer nam je dizajn u međuvremenu postao barokan i pun nebitnih ukrasa i vinjetica koje će s vremenom otpasti, pa će dizajn, prema mom mišljenju, postati malo više pročišćen, pojednostavljen. Vjerojatno će dizajneri početi malo više misliti o tome koliko se energije potroši na nešto, koliko se stabala posječe da bi se to proizvelo itd. Kao i ostatak industrije, ako se neće početi ponašati odgovorno, onda će polako nestajati.

* Dolazite povremeno u Hrvatsku, BiH i Srbiju. Čest ste gost i Beogradske nedelje dizajna pa vam je poznata i dizajnerska scena u regionu.

Dizajn u Srbiji je svakim danom sve bolji, međutim Srbija svakim danom misli sve više na jednu vrstu dizajna, a to je brending i advertajzing. Zaboravlja se dobar dizajn za kulturu i svi klinci koji se žele baviti dizajnom, nažalost, nemaju gdje drugdje otići radit nego u velikim agencijama. Izgubili ste male studije koji su bili duša i svijest vašeg dizajna i toga, nažalost, više nema, tako da ni agencije više nemaju od koga krasti dobre ideje nego ih moraju krasti izvana. Dizajn u Srbiji sve više liči na osrednji dizajn izvana, visoke kvalitete ali osrednji. Kad je BiH u pitanju, upravo zato što nemaju dovoljno razvijenu tu industriju, njihov dizajn je nešto duhovitiji nego u Srbiji, naročito dizajn za kulturne institucije. Hrvatska, naročito zato što je industrija naprednija nego u Srbiji, a i bogatiji su, imaju nešto više sofisticiran dizajn za korporacije ali imaju identičan problem kao i u Srbiji s tim agencijskim dizajnom. Jedino što sam primjetio jeste da u Hrvatskoj znam bar tridesetak uspješnih studija koje su otvorili troje, četvoro ljudi. Ti mali studiji su jedini način da se dizajn spasi. Postoji još jedna lijepa stvar koja se dešava u Hrvatskoj, a koju ne vidim u Srbiji. Dešava se pozitivna promjena, sve više studija vode žene, sve više žena dizajnera je u školama, ali se to ne reflektira na firme. U firmama one sve postanu art sekretarice, rade za nekoga ko ne zna kompjuter, ko nema ideje, tako da taj njihov senzibilitet nestane... U Hrvatskoj se radi pojave tih malih studija, u kojima su bar 50 odsto vlasnici žene, pojavljuje novi senzibilitet. U Srbiji to, nažalost, još uvijek ne vidim.

* Šta donosi taj ženski senzibilitet u dizajnu?

Žene nemaju potrebu da mjere ko više zarađuje, posvećuju malo više pažnje kvalitetu dizajna. Imaju drugačiji senzibilitet, ne prave se važne zato što im je ego drugačiji, njihov odnos prema svijetu je drugačiji, kao što je i odnos homoseksualaca prema dizajnu drugačiji... Ljepota dizajna je u tome da trebaju da postoje sve te nijanse, pa će neko birati šta mu se sviđa. Međutim, u Srbiji je kao u pjesmi Prljavog kazališta Crno-bijeli svijet, nema nijansi, ili si agencija, brending ili nisi.

* Kako komentarišete izbor Baraka Obame za predsednika SAD?

Izuzetno mi je drago što je pobijedio, podržavao sam ga koliko sam mogao. Svi su jedva čekali da on stavi ruku na Bibliju i kaže „da”, a poslije toga bilo je deset dana euforije i sada gledamo pažljivo šta radi, jer on ima ozbiljan posao da napravi. Ja ću biti kritičan prema njemu kao i prema svakom drugom ako ne radi šta treba raditi. On je bio jedan od rijetkih ljudi koji je istupao protiv rata i koji se mogao smatrati dezerterom u SAD. Osam godina kasnije dokazalo se i pokazalo da je bio u pravu i za to mu treba skinuti kapu.

* U svakom istupu se trudite da podržite marginalizovane grupe. Jednom ste rekli da je to zato što ste posle njih vi sledeći.

Da, evo, na primjer, u Srbiji su marginalizovani mali studiji. Velike korporacije ili agencije nastalim kriznim ekonomskim situacijama moraće ili manje naplaćivati ili manje raditi. Vjerojatno će manje naplaćivati, kad budu manje naplaćivali, manju kvalitetu će ponuditi. Firma koja ima 50 ljudi sigurno će nuditi manju kvalitetu, manje se truditi, nego firma koja ima troje ljudi. Sad se vratimo na te manjinske grupe. Nažalost, ja bih se vjerojatno drugačije ponašao da sam rođen u Švicarskoj, gdje su sve manjne iste. Vidjevši što je u ex-Jugoslaviji napravljeno manjinama, ja, nažalost, kao pristojna osoba moram preuzeti na sebe da ih štitim bilo gdje da su. Naravno, ne mislim samo na prostor ex-YU. To se dešava u cijelom svijetu gdje ljudi izgube kontrolu, gdje ljudi imaju osjećaj da mogu raditi šta hoće, jer da ih niko nikada neće pozvati na odgovornost. Zanimljivo je da to često rade religiozni ljudi, misleći da će postojati neka tajna vrata na Raju kroz koja će ih Bog propustiti unatoč pljačkanju i ubijanju tuđih, a i svojih vlastitih. Prema tome, iz čisto moralne pozicije, probao sam uvijek štiti manje zaštićene. To sam naučio iz stripova, uvijek junak štiti manje zaštićene, ne štiti bogate. Kad god štiti bogate, onda je negativac. Ja sam, nažalost, od onih koji je popušio taj strip i loš film pa još uvijek mislim da treba štititi.

* Nacionalističke grupe su još uvek izuzetno aktivne u Srbiji, a zatražena je, konačno, i zabrana jedne ultradesničarske organizacije. Na koji način se društvo može izboriti s njima?

Ako ljudi ne mogu odati priznanje žrtvama fašizma, nisu uspjeli napraviti Memorijalni centar u poslednjih 60 godina, mislim da ta ekipa onda nema nikakva prava žaliti se na današnje nove fašiste koji se tamo pojavljuju. Ne dići memorijalni centar žrtvama fašizma na Sajmištu zapravo je podrška novim fašistima koji će se pojaviti sutra. Sve što ja mogu napraviti jeste da iskoristim to malo prostora u medijima koji dobijem da ne pričam o sebi nego o onima koji zavrijeđuju da se o njima priča. Ostalo je na vama, ja nisam građanin vaše države, mogu nešto spomenuti, kao za to Sajmište, kao za sve te koncentracione logore koji se u Srbiji pretvaraju u šoping molove. Mogu iskazati svoje osjećaje, a da li će se nešto desiti poslije toga, ovisi o vama, glasačima, vladajućoj strukturi.

* Mislite li da se nešto menja nabolje? U Srbiji se još uvek premlaćuju gej aktivisti, a nedavno im je otkazana i konferencija za novinare u Centru Sava.

Nacionalizam stvara mržnju u glavi ljudi i onda se ona ispoljava prema svima i svačemu. Da je vlast nešto bolja, takve stvari bi se kontrolirale bolje. Bilo kakvi napadi na homoseksualce i Rome su rasizam, netrpeljivost, i da postoji kazneni sistem, to bi se moglo kontrolirati. Međutim, u Srbiji vlast ne može kontrolirati ni navijače na stadionu, a to je vjerojatno ista ekipa. Gledao sam snimke gej prajda u Srbiji, odnosno njegovog pokušaja. Maltene je policija držala učesnike dok su ih ovi tukli, prema tome, nemojmo se zamajavati. Najljepše u tome jeste da su braća Srbi koja to rade u ime srpstva identični Muslimanima koji su to radili u ime islama u Sarajevu, a oni su identični braći Hrvatima koji su to radili u ime hrvatstva, pa nek' si malo razmisle. S kim si, takav si. Možda su oni više za ujedinjenu Jugoslaviju nego što mi mislimo. Siguran sam da, ako ikada bude gay pride u Prištini, da ćemo imati istu situaciju, pa mogu se te ekipe udružiti i imati zajedničke nastupe, turneju...

* I u slučaju ubistva Iva Pukanića u pitanju je regionalna saradnja kriminalaca. Glavni osumnjičeni je Srbin.

Nemam što reći za to. Kad treba krasti i varati, takvoj ekipi uopće ništa nije važno.

* Bili ste u situaciji da osetite kako funkcioniše ovdašnje novinarstvo na svojoj koži. Denis Kuljiš je u nedeljniku Globus objavio tekst o vama, uz gomilu neistina, uz za ove prostore, nažalost, već standardno isticanje nacionalne pripadnosti i sl. Kuljiš važi za skandal majstora, ali...

To što vi zovete skandal majstor, mi to zovemo politički atentat. To što vi zovete skandal majstor i što je kod vas olaka stvar, za to se ovdje ide u zatvor. Ako je on skandal majstor, onda su za vas ovi što tuku pesnicama majstori, nema razlike između njih. Mediji su puno opasniji nego tri frajera koji tuku na ulici. Mediji im daju legitimitet i isti ti mediji ih sutra mogu proglasiti predsjednicima vaših malih država, pa se onda veselite.