Sam svoj Hrvat

PHOTO: STOCK

Vrag će znati otkud i dvadeset godina nakon osamostaljenja taj panični strah Hrvata da ih netko ne shvati dovoljno hrvatski. Razumljiva je stvar kad se klub hvatskih emigranata u Mainzu zove Hrvatski nogometni klub Croatia Mainz, ali otkud potreba da se Hajduk, Rijeka ili Zadar zovu Hrvatski nogometni klub? Problem je psihijatrijske naravi, jer Hrvati se zapravo obraćaju sami sebi, oni u svoju hrvatskost uvjeravaju sami sebe. Oni koji dovrše u sebi taj proces nazivaju se „uvjereni Hrvati“

Piše: Boris Dežulović

U užem izboru za Hrvatsku knjigu godine, novu hrvatsku književnu nagradu koju dodjeljuje Hrvatska poštanska banka u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom, Večernjim listom i Maticom hrvatskom, među dvadeset najboljih hrvatskih naslova u prošloj godini našle su se „Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika“, „Knjiga o hrvatskoj glagoljici“, „Stanovništvo Hrvatske“, „Hrvatska pisana kultura III“, „Hrvatska - kako dalje“, „Iz novije hrvatske povijesti“, „Hrvatski biljni imenoslov“, „Tipologija moderne hrvatske lirike“ i još desetak knjiga suvremenih hrvatskih pisaca i publicista. Nagradu za Hrvatsku knjigu godine - koja po propozicijama mora biti napisana na hrvatskom jeziku i objavljena u Republici Hrvatskoj, a čiji autor mora biti hrvatski državljanin – Hrvatska poštanska banka honorira sa deset tisuća eura, koji će autoru biti uručeni krajem ožujka u zgradi Hrvatske televizije.

Vijest je u hrvatskim medijima objavljena ovih dana, a autor ovih redaka potrudio se umjesto vas: u petnaestak redaka teksta imenica „Hrvatska“ i pridjev „hrvatski“ spomenuti su točno dvadeset i jedan (brojkom: 21) put, među dvadeset naslova je čak osam sa hrvatskim prefiksom, a od četiri sponzora nagrade samo medijski pokrovitelj grubim previdom organizatora nije hrvatski, već večernji. Za slučaj, valjda, da netko ne pomisli kako Hrvatska poštanska banka dodjeljuje nagradu za Uzbekistansku knjigu godine, pa da deset hiljada eura za najbolji naslov na portugalskom jeziku objavljen prošle godine u Siriji ne ode kanadskom publicistu Marqu de Villiersu za njegov Moldavski biljni imenoslov u izdanju Libijske školske knjige iz Beograda.

Primijetili ste i vi, vjerojatno, da u hrvatskoj nagradi koju hrvatska banka dodjeljuje hrvatskom piscu za hrvatsku knjigu na hrvatskom jeziku samo novac iz nekog razloga nije hrvatski. Drugi bi već tu izvukli poantu cijele priče, ali ne i netko zaslijepljen mržnjom prema svemu što je hrvatsko. A ovdje je o tome riječ. O svemu što je hrvatsko.

Nagrada Hrvatska knjiga godine je, uostalom, i osmišljena kao odgovor hrvatskog gospodarstva, udruženog s hrvatskom kulturom, na nesporazume koji tresu hrvatsku književnu scenu svaki put kad se dijeli neka od devetnaest tisuća hrvatskih književnih nagrada, i kad je dobije neki bosanski Hrvat, ili ne dobije neki hrvatski Srbin, i kad se objašnjava ulaze li u izbor knjige napisane samo na hrvatskom ili bilo kojem od štokavskih jezika, treba li u izboru biti knjiga nekog Mađara objavljena u Hrvatskoj, može li knjiga nekog Hrvata objavljena u inostranstvu, smije li knjiga nekog Albanca napisana na hrvatskom, ili knjiga nekog istarskog Talijana na talijanskom, ili knjiga nekog hrvatskog Hrvata napisana na njemačkom.

Ovdje je otklonjena svaka mogućnost nesporazuma: u izbor za Hrvatsku knjigu godine ulaze samo naslovi sa certifikatom „Izvorno hrvatsko“, dakle knjige hrvatskih državljana napisane na hrvatskom jeziku i objavljene u Republici Hrvatskoj. Pravila su toliko stroga da možete, na primjer, kao čistokrvni Hrvat i vlasnik hrvatskog državljanstva objaviti kapitalni „Hrvatski poredbenopovijesni hrvatski rječnik hrvatskog jezika bunjevačkih Hrvata“ u zajedničkom izdanju Hrvatskog kulturnog društva „Hrvatsko kolo“ i Hrvatskog udruženja bunjevačkih Hrvata, ali nećete ući niti u širi izbor jer je knjiga izašla u Subotici.

Nije, međutim, stvar u jednoj književnoj nagradi. Umjesto književne nagrade možemo i o hrvatskoj nogometnoj ligi, gdje u izbor za titulu prvaka Hrvatske ulaze samo klubovi sa certifikatom „Hrvatski nogometni klub“, i u kojoj taj certifikat ne moraju nositi valjda samo klubovi koji se zovu Croatia ili Hrvatski dragovoljac. Izum je ovaj put ekskluzivno hrvatski: nisam čuo da se neki engleski klub zove „English Football Club“, kao što se ni Real Madrid, recimo, ne zove „Španjolski nogometni klub Real Madrid“.

Nacionalno neosviješteni i onesviješteni europski klupski funkcioneri stvaraju tako nemalu zabunu u UEFA-i, jer nemoguće je znati odakle je koji nogometni klub. Odakle je, recimo, Liverpool FC? Za Hrvatski nogometni klub Hajduk se zna. Turski bogami nije. I dok Hrvatska tako u kvalifikacije za Ligu prvaka uredno šalje svog prvaka, službeno zavedenog kao „Hrvatski nogometni klub“, prepredeni anacionalni europski klubovi zajebavaju UEFA-u, lukavo joj prijavljuju klubove kojima iz naziva ne znaš jesu li talijanski, engleski, tajlandski ili litvanski, pa se događa da iz Italije ili Engleske u Ligi prvaka igraju i po četiri kluba.

Sa Hrvatima tih nesporazuma nema. Zašto? Zato što se Hrvat, za razliku od Engleza ili Danca, ne stidi svog narodnog imena. Svaki je naš klub Hrvatski nogometni klub, baš kao što je svaka politička stranka, bila ona demokratska, socijalna, liberalna ili narodna, prije svega hrvatska. Zamislite, uostalom, kakav bi nered na izborima bio da glasači moraju birati između desetak stranaka, a da se nijedna ne zove Hrvatska nekakvo-neka stranka. Kako bi, po čemu bi naš hrvatski glasač znao da Demokratska zajednica nije, recimo, nekakva bjeloruska politička organizacija? Ili, daleko bilo, srpska? Ovako se zna: stranke na slovo H su naše, hrvatske, a svi oni SNS-ovi i SDP-ovi su srpske. Ne kao u Engleskoj, gdje imaš Konzervativnu stranku i Laburističku stranku, pa sad ti znaj koji su Hrvati, a koji Srbi.

Vrag će znati otkud i dvadeset godina nakon osamostaljenja taj panični strah Hrvata da ih netko ne shvati dovoljno hrvatski. Razumljiva je stvar kad se klub hrvatskih emigranata u Mainzu zove Hrvatski nogometni klub Croatia Mainz, ali otkud potreba da se Hajduk, Rijeka ili Zadar zovu Hrvatski nogometni klub? Problem je psihijatrijske naravi, jer Hrvati se zapravo obraćaju sami sebi, oni u svoju hrvatskost uvjeravaju sami sebe. Oni koji dovrše u sebi taj proces nazivaju se „uvjereni Hrvati“. Čuli ste to bezbroj puta, „ja kao uvjereni Hrvat“, „on je uvjereni Hrvat“, ili pročitali u dirljivim nekrolozima „od studentskih dana bio je uvjereni Hrvat“.

U manje osviještenih naroda uvjeren može biti kršćanin ili ateist, postoje uvjereni revolucionari, uvjereni globalisti, uvjereni konzervativci, uvjereni marksisti ili uvjereni egzistencijalisti. To je zato što ih je netko uvjerio da ima Boga, ili da nema smisla, ili što već. Uvjerio ih je u ideju. Samo Hrvate treba uvjeravati da su Hrvati. Samo Hrvatima nije dovoljna činjenica što su im jedan ili oba roditelja Hrvati. Uvijek i iznova valja ih uvjeravati da su Hrvati.

Može to izgledati idiotski, otprilike kao da nekoga uvjeravate da je muškarac ili Crnac - „Obama je uvjereni Crnac“, reći će vam u povjerenju neki hrvatski emigrant iz San Diega – ali Hrvatima to nije stvar za zajebavanje. Drugima je to teško shvatiti, ali Hrvat se ne postaje rođenjem. Da je to tako jednostavno, svatko kome su otac i majka Hrvati bio bi automatski Hrvat. Hrvatima, međutim, za nacionalnu identifikaciju nije dovoljna biološka činjenica, on mora biti bez ostatka uvjeren u svoj nacionalni identitet. Domovnica mu u tom smislu dođe nešto kao liječničko uvjerenje.

- Jeste li sigurni? – pitat će nesigurno automehaničar Jozo u ambulanti medicine rada.
- Sto posto – odgovorit će doktor.
- Ne znam baš...
- Gospodine, valjda ja znam. Po svemu što sam vidio, nema nikakve sumnje. Bojim se da vam ni obiteljska anamneza nije ostavila nikakve druge šanse.
- Mogu li zatražiti drugo mišljenje?
- Pa kod mene ste i došli po drugo mišljenje.
- Znači, to je to?
- Uvjeravam vas – reći će doktor, pa se nagnuti preko stola. - Htjeli to priznati ili ne, vi ste, dragi gospodine, čisti Hrvat.

I već sutradan, s uokvirenim liječničkim uvjerenjem zakačenim uz Pirelijev kalendar, naš će uvjereni Hrvat otvoriti Hrvatsku automehaničarsku radnju „Jozo“. Ili, šta ja znam, zajedno s Hrvatskim ugostiteljskim objektom „Kroacija grill“ raspisati nagradu za Hrvatsku knjigu godine.