Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (10)

Kad kapitalizam boluje od tahikardije

Potezanje za dvorac

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Razlika između kapitalističkog multimilijunaša u Francuskoj ili Švedskoj i Ivice Todorića u Hrvatskoj, u tome je što se Francuz ili Šveđanin – koliko god moćni bili – moraju pridržavati francuskih ili švedskih zakona, a u Hrvatskoj se zakoni moraju pridržavati Ivice Todorića. Ta inverzija, dostojna šibicara na periferijskim tržnicama, osnovna je pretpostavka za uzgoj hodajućih bogova tranzicije

-.-PHOTO: FERAL/LEO NIKOLIĆ-.-

 

Hrvatski kapitalizam pati od tahikardije: razum stremi ka gomilanju profita, zavođenju potrošača, štimanju bilanci i beskrupuloznom mrvljenju tržišta, ali srce kuca za inscenacije feudalne nadmoći – dvorac na vrhu brijega, par tisuća kvadrata monumentalnog kiča, izbrijani travnjaci koji osiguravaju distancu, ograda od kovanoga željeza s pozlaćenim šiljcima, kirurški podrezani voćnjaci, osoblje i članovi posluge s refleksima dresiranih pasa, te ljudski mravinjak u podnožju, kolektivni organizam koji postoji samo zato da bi služio gospodaru. Zdanje na padinama zagrebačke Medvednice, poput golemoga prišta pokrivenog crvenim crijepom, svakim svojim detaljem svjedoči o tom sretnom spoju: materijalni trijumf biznismena i duhovni obzor vlastelina. Tu obitava Ivica Todorić, većinski vlasnik egzotične zemlje što graniči s Europskom Unijom, čovjek koji se ustoličio kao Franjo Tahi hrvatske tranzicije.

Dva autobusa puna turista zaustavila su se u četvrtak, 26. veljače, pred kapijom čuvenog Kulmerova dvorca. Iskrcavši torbe i ruksake, putnici su se obratili zbunjenim pripadnicima osiguranja: „Došli smo u hotel. Želimo uzeti sobe.” Neki su namjeravali ostati samo preko vikenda, a neki tjedan ili dva, pošto su čuli da je smještaj odličan, usluga vrhunska, a ambijent čaroban, „s pogledom koji nudi Zagreb na dlanu”. Izbrijani momci sa slušnim aparatima i poluautomatskim naoružanjem ispod crnih sakoa u panici su pozvali „nadležnu osobu”, a ova je pak namjernike upozorila da su se dužni udaljiti jer se nalaze na privatnome posjedu. Kada su ovi ustrajali na tome da nisu došli na privatni posjed, nego u hotel, te da žele uzeti sobe, „nadležna osoba” – shvativši igru – predstavila se kao „voditelj projekta” i objasnila da „hotel, nažalost, nije u funkciji”, pošto je „kategorizacija još u tijeku”.

 


Teror privatnoga vlasništva, inače prirođen kapitalizmu kao takvom, prostire se u tranziciji na čitavu javnu sferu – jer zakoni koji bi imali štititi interese građanstva služe tome da se mogu uspješno zloupotrijebiti, za račun onih koji su „važniji za zajednicu” – sve dok se „građanski interes” ne svede na farsu, a mentalna matrica društvenog života na klasičan feudalni odnos gospodara i njegovih slugu

Lažni turisti, naravno, bili su aktivisti Zelene akcije i Prava na grad – dviju najagilnijih i najosvještenijih skupina građanskog otpora u Zagrebu i Hrvatskoj – a autobusnim pohodom u podsljemensku zonu željeli su ukazati na problem privatne uzurpacije javnih prostora. Problem je, u detaljima, sljedeći: prema lokacijskoj dozvoli i postojećem Generalnom urbanističkom planu (GUP), dvorac Kulmer imao bi biti hotel, odnosno „objekt javne namjene u zoni zaštićenog zelenila”, ali obitelj Todorić, koja ga je kupila, već pet godina koristi ga kao privatnu rezidenciju.

 

Štoviše, pokrenuta je i procedura izmjene GUP-a pomoću koje će se obaviti „prenamjena”, pa dvorac više ni formalno neće imati javnu nego privatnu svrhu, i to uz mogućnost dodatne izgradnje. Novi GUP, naime, predviđa da se „složene rezidencijalne građevine” (što je svježa urbanistička kovanica) mogu podizati na „parcelama koje su veće od 15.000 četvornih metara”. Aktivisti Zelene akcije i Prava na grad ispravno su zaključili da je čitava administrativna operacija, uz angažman mnogih političkih grla na lokalnoj i državnoj razini, pokrenuta samo zato da bi se zadovoljili privatni interesi Ivice Todorića: njegova parcela zauzima točno 15.100 četvornih metara.

Dvorac grofa Todorića, koji se sablasno uzdiže nad Zagrebom, tako se ukazuje kao dio spomeničke baštine koja obilježava hrvatsku kapitalističku rutinu: kupiš od države dvorac s hotelskom namjenom, s obavezom da ga kao hotel i koristiš, pa ga onda pretvoriš u 40-sobno obiteljsko stanište, a zatim ti vlast izda potrebne papire da hotel koji si kupio više nije hotel, nego je ono što je u zamisli i bio, elitni brlog državnoga feudalca, tek da te zlobnici lišeni kmetske poniznosti ne bi mogli zajebavati. Tako je Todoriću, u okolici njegove vile kod Lovrana, dodijeljena i koncesija za javnu plažu, da bi je ovaj onda ogradio našiljenim gvožđem i pretvorio u privatno kupalište dugačko nekoliko kilometara. Tako je Todorić dobivao koncesije za lovišta na dalmatinskim otocima i padinama Biokova, gdje s poslovnim partnerima puca u muflone i ubija građane u pojam...

Performans zagrebačkih aktivista, atraktivan i medijski efektan, nisu zabilježili najtiražniji dnevni listovi: izvještaj o happeningu objavili su rijetki portali i neka regionalna glasila. Tiražne novine žive od marketinške milosti grofa s Medvednice, na njihovim stranicama on je zaštićen bolje od medvjeda u svojim lovištima. Sljedećih dana valja očekivati protuudar, pa će, kao i u slučaju prosvjeda zbog devastacije Cvjetnog trga, streljački stroj izabranih kolumnista – društvo na izravnoj financijskoj apanaži kod tipova kao što su Ivica Todorić ili Tomislav Horvatinčić – predvodnike građanskoga otpora rasturiti kao nostalgičare za socijalizmom, klaune, primitivce i neprijatelje progresa.

„Progres” je, dakako, tehnički termin za učinak korupcijskog lanca. Politička administracija omogućit će Todoriću uzurpiranje javnoga prostora za privatne potrebe; Todorić će financijski podupirati vladajuću politiku; vodeći mediji opsluživat će taj savez, jer su interesno spareni s klikom na vlasti, a istovremeno žive od Todorićevih oglasa; k tome, Todorić je monopolistički vlasnik prodajne mreže, pa od medijske industrije ubire znatan profit, postajući njezin neformalni suvlasnik...

A građani? Građanima je bačena kost u vidu predstavničke demokracije: svake četiri godine oni mogu izaći na izbore, te u slobodnom i tolerantnom ozračju odlučiti koji će od ponuđenih muljatora svojim političkim odlukama dohranjivati Todorićevo carstvo, a u međuvremenu – pošto su iscrpili mogućnosti djelovanja u korist zajednice – šutjeti i trpjeti. Odluče li se aktivirati u ekstremističkim skupinama poput Zelene akcije ili Prava na grad, prokazat ćemo ih u demokratskim novinama kao anarhoidne budale i neradnike koji se, zbog egzibicionističkih pobuda, pentraju autobusima po ekskluzivnim brdima i remete društveni mir. Ili, još efektnije, tretirati ih kao da ne postoje.

Ako u tranziciji postoji nešto kao njeno temeljno obilježje, onda je to sustavno gaženje javnih interesa za račun onih privatnih. Teror privatnoga vlasništva, inače prirođen kapitalizmu kao takvom, prostire se u tranziciji na cjelokupnu javnu sferu – jer zakoni koji bi imali štititi interese građanstva služe tome da se mogu uspješno zloupotrijebiti, za račun onih koji su „važniji za zajednicu” – sve dok se „građanski interes” ne svede na farsu, a mentalna matrica društvenog života na klasičan feudalni odnos gospodara i njegovih slugu.

Razlika između kapitalističkog multimilijunaša u Francuskoj ili Švedskoj i Ivice Todorića u Hrvatskoj, u tome je što se Francuz ili Šveđanin – koliko god moćni bili – moraju pridržavati francuskih ili švedskih zakona, a u Hrvatskoj se zakoni moraju pridržavati Ivice Todorića. Ta inverzija, dostojna šibicara na periferijskim tržnicama, osnovna je pretpostavka za uzgoj hodajućih bogova tranzicije.

Tisuće Zagrepčana prosvjedovale su protiv uništenja najljepšega gradskog trga, ali danas su tamo bageri i skele, a šljakeri Tomislava Horvatinčića razvaljuju simbole javnoga dobra i kamionima ih odnose na otpad, jer je gradska uprava promijenila legislativu da bi zadovoljila tajkunov privatni interes. Gotovo je zabavno promatrati kako cjelokupna vladajuća struktura, politička, ekonomska i medijska, simulira lojalnost tekovinama suvremenog kapitalizma – liberalnom tržištu, jednakosti pred zakonom i predstavničkoj demokraciji – dok zapravo ostvaruje svoje feudalne snove.

Grofa Todorića, kao i druge slične njemu, možemo dakle potegnuti za dvorac. Raskošno zdanje na padinama Medvednice, nesuđeni hotel, nesuđeni „objekt javne namjene”, s milijunskim gradom u podnožju, samo je mjesto odakle nas velikaš drži na oku.

*Tekst objavljen u BH Danima, prenosimo uz dozvolu autora i redakcije BH Dana.

star
Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Stav
image

Poslednji pozdrav e-čitaocima: Predlog za razmišljanje

Smrt je slaba za nas

image

Šta ne poznaje nova demokratija

U Titovo doba i nepartijci su bili direktori

image

Lex specialis ili država partijskih sporazuma

Kad se u Crnoj Gori razmišljalo hladne glave?

image

O jednom naizgled neshvatljivom paradosku

Vole Srbi Rusiju, ali sebe ipak vole više

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak