Kolumna Boris Dežulović
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (175)

Hrvat u emigraciji

Bjekstvo od historije

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
PHOTO: STOCK

Ima tako ljudi u čiji mali, beznačajni život stane cijela jedna povijest, a nema ih ni u debelim enciklopedijama, ni u historijskim knjigama, ni u memoarima velikana njihovog doba. Dok brončani konjanici pišu historiju, oni su u dugačkim zbjegovima što od te historije bježe. Većina joj umakne, završi u plitkim neoznačenim grobnicama ili u plitkim, neoznačenim životima, na kauču pred televizorom, sa teškim sjećanjima koja historiografe ne zanimaju, ali ima i onih koje povijest opet nekako nađe

-.-PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ-.-Piše: Boris Dežulović

Neke od njih poznajemo a da to i ne znamo. Jedan od takvih je, recimo, Branko Tepić, penzioner iz Graduse kod Siska. Do 1991. je živio u Sisku, odakle je pred ratom pobjegao u vikendicu u Gradusi. Hrvatske vlasti oduzele su mu stan i on se u Sisak nije mogao vratiti. Četiri godine živio je u vikendici dok nije došla 1995, kada nakon akcije Bljesak sa suprugom, sinom, snahom i unucima opet bježi, sada put Kozare. Punih osam godina će proći prije nego se opet vrati u Gradusu, da tamo dovrši život.

Mnogo takvih branka tepića znate iz ovoga rata, ali ovoga poznajete od djetinjstva: Branko Tepić je, naime, onaj dječačić sa čuvene fotografije Žorža Skrigina iz 1944. godine, ilustracije svih naših udžbenika povijesti, na kojoj umorna žena vodi kćerku i na leđima nosi sina, bježeći od ustaša bespućima Kozare, fotografija koja i danas stoji u Muzeju holokausta u Auschwitzu. „Ta fotografija odredila je put kojim, evo, i danas idem“, pričao je kasnije Branko Tepić. „Odredila mi je put izbeglice koji se nikada nije skrasio tamo gde su mu koreni.“

Ima tako ljudi koje historija nekako uvijek opet pronađe, a ima i onih koji je, bježeći, i sami ponovo nađu. Ne samo da ih nema ni u debelim enciklopedijama, ni u historijskim knjigama, ni u memoarima velikana, ni u udžbenicima i muzejima: ponekad ih nema niti na vlastitoj ličnoj karti. U njihove male, beznačajne živote stane cijela jedna povijest, a oni niti ne postoje. Ima takvih ljudi da ih ima, a nema.

Mehmedalija Alić jedan je od dvadeset pet hiljada ljudi koje u Sloveniji zovu „izbrisani“. Njih ima, a nema. Nema ih na popisu slovenskih državljana, iako žive u Sloveniji. To su ljudi iz bivših jugoslavenskih republika koji su nakon slovenskog osamostaljenja 1991. izbrisani iz registra „stalnih prebivalcev“, ostavši bez prava na postojanje samo zato što nisu rođeni u Sloveniji. Građevinski radnici, penzionirani oficiri, željeznički službenici, školski učitelji, Srbi, Makedonci, Romi, Hrvati, Bosanci... i među njima Mehemdalija Alić, inženjer u rudniku Trbovlje-Hrastnik.

-.-PHOTO: STOCK-.-Po bespućima Kozare: Milica Tepić sa ćerkom Dragicom i sinom BrankomGodinama je trajala, i još traje, pravna borba „izbrisanih“ da dobiju ličnu kartu. Mnogi od njih u poštanskim su sandučićima, osim kompliciranih dokumenata i sudskih rješenja, čekali i vijesti o svojima u Bosni. Među njima je bio i inženjer Mehmedalija Alić, kojega su sumorne vijesti konačno sustigle u ljeto 1995: među osam hiljada nestalih i ubijenih nakon pada Srebrenice bili su i deseci članova njegove rodbine, a među dvije stotine dvadeset i osam Alića na tom spisku bio je i njegov mlađi brat.

Mehmedaliji Aliću nisu trebali ravnodušni slovenski činovnici da bi znao kako je „izbrisan“ čovjek. Bio je izbrisan kao Slovenac, jer Slovenac nije ni bio. Bio je izbrisan kao Bosanac, jer muških glava u njegovoj Srebrenici više nije bilo: izbrisan živ, jer ga nema na spisku slovenskih državljana, izbrisan mrtav, jer ga nema na spisku ubijenih srebreničkih muškaraca. Bio je, najzad, izbrisan i kao rudarski inženjer, jer rudnici su svi u Sloveniji bili zatvoreni ili pred zatvaranjem i rudari više nikome nisu trebali.

Rudarski inženjeri poput Mehmedalije Alića stoga su više radili na sanaciji zatvorenih jama i kopova, nego na vađenju rude. Jedna od takvih davno zatvorenih jama bila je i Huda Jama kraj Laškog: Mehmedalija Alić bio je voditelj radova u rovu Barbara, tunelu na čijem ulazu je zlokobno označeno da je otvoren 1902, a zatvoren 1942. godine.

Prošlog ljeta, 25. lipnja, onoga dana kad je Slovenija slavila historijski datum svoje nezavisnosti, započeli su radovi na otvaranju rova, koji je nekih osamsto metara od ulaza bio zatvoren debelim betonskim zidom. Iza tog zida radnici Mehmedalije Alića naišli su na stotine kubika gline, betona, opeke i drva, pa novi zid, ponovo stotine kubika otpada, pa treći zid, i novi kubici zemlje. Konačno, prošlog utorka, rudarske lampe su pet stotina metara od ulaza u jamu osvijetlile nanos od neobičnog bjeličastog materijala. Kad je prišao bliže, Mehmedalija Alić je ustanovio da su to – mumificirana ljudska tijela.

Prizor je bio strašan. Neki su leševi bili vezani žicom, nekima su lobanje bile smrskane, a neki su svojim položajem odavali kako su živi zazidani: vlagom i temperaturom zatvorenog rudnika ostali su zamrznuti i mumificirani u paničnom pokušaju da se penjući i pužući preko drugih domognu izlaza, zraka, života. Sve zajedno, oko tri stotine leševa ležalo je na hrpi u dubini rova Barbara.

Bila su to tijela zarobljenika koje su 1945. godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata, likvidirali komunisti. Stariji stanovnici laškog kraja i danas pamte, a neki su ih kao djeca mogli još vidjeti žive – kad su na željezničku stanicu u Laškom tog davnog proljeća pristizali vlakovi puni zarobljenih ustaša, četnika, bjelogardejaca i ostalih „domaćih izdajnika“, sprovođenih kasnije put napuštenog rova Barbara, jedne od šest stotina masovnih grobnica koje će komunisti tada posijati po Sloveniji. Rov je kasnije zatrpan sa četiri stotine kubika betona, opeke, drva i gline, kako zadah leševa ne bi osjetili rudari u ostalim jamama rudnika, koji će raditi sve do početka ovog rata.

Tu, hiljadu i trista metara duboko u rovu rudnika Huda Jama, šezdeset i četiri godine kasnije inženjer Mehmedalija Alić rudarskom će lampom osvijetliti duhove prošlosti, sablasti historije koja ga je tu čekala cijeli njegov život. Bosanac iz Srebrenice otkrit će tako usred Slovenije masovnu grobnicu ustaša i četnika, leševe čiji su duhovi iz slovenskih jama nekako izašli ranih devedesetih, kad su rudnici zatvoreni, i u kovitlacu nove povijesti ušli u svoje unuke da ponovo krenu u rat, poštedjevši jednog od stotina srebreničkih Alića da u martu 2009. godine otkrije njihove mumije.

-.-PHOTO: STOCK-.-Stratište: Rudnik Barbara u SlovenijiKad je učio za rudarskog inženjera, nije Mehmedalija Alić ni sanjao da će tim znanjem umjesto ugljena iskapati ljude. Tu, hiljadu i trista metara duboko u rovu Barbara, susrest će se pred njim sva zla našeg dvadesetog stoljeća: ustaše, četnici, bjelogardejci i ostali saveznici nacista s početka naše historije, poraženi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, svi na jednom mjestu, na strašnoj gomili jednakoj onima kakve su godinama ostavljali po Balkanu, i hladnokrvni partizanski ubojice iste krvi, Hrvati, Srbi, Bosanci, Slovenci, svi u mračnom tunelu, osvijetljeni tek rudarskom lampom Bosanca kojega će na kraju te historije Slovenci izbrisati, a Srbi ostaviti bez roda.

Pred slovenskim patolozima i forenzičarima, u plastičnim vrećama čekaju tako na identifikaciju kosti ljudi koje je iskopao čovjek čija brojna rodbina i danas u plastičnim vrećama dugačkih hodnika u Tuzli i Visokom čeka na identifikaciju.

Ima tako ljudi u čiji mali, beznačajni život stane cijela jedna povijest, a nema ih ni u debelim enciklopedijama, ni u historijskim knjigama, ni u memoarima velikana njihovog doba. Dok brončani konjanici pišu historiju, oni su u dugačkim zbjegovima što od te historije bježe.

Većina joj umakne, ali ne i rudarski inženjer Mehmedalija Alić.

Oceni
4.50
Ostali članci iz rubrike Boris Dežulović
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak