Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (58)

Intervju: Damir Imamović, muzičar

Sevdah mi je pomogao da izgradim sebe

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Po svemu što ja znam i što sam istraživao, uvijek je bio običaj, pogotovu kad je taj sevdah izašao iz tih kuća i prešao u mejhane, da svi pjevaju sve. Ima tona Zaimovih, Nadinih, Safetovih, Zehrinih i dr. snimaka i muških i ženskih pjesmama. Međutim, u jednom je momentu došla, pogotovu 80-ih, 90-ih ta klerofašistička, rigidna konzervacija svih društvenih normi u svim državama ex-Yu. I prisutna je strašno i kod centra i kod ljevice, nije karakteristična samo za desnicu, sa tendencijom da se stvari konačno urede, ko šta može, da se stvari normiraju, sve podvede pod određene rodne uloge. Zašto? Prije svega zbog toga što se sevdahu, a sad gledamo samo sevdah, pristupilo ne kao umjetničkoj formi, ne kao umjetničkoj muzici, nego kao pop muzici.

Razgovarao: Mersid Ramičević 

Damir Imamović ostavlja svoje slušaoce u uvjerenju da će se od njega imati nadati čemu, jer je u eri opšte estradizacije rijetki mladi čovjek koji sevdah pjeva na „način saza“. Dakle, sa izvjesnom dozom nazalnosti i konstantnim „klizanjem“ po mekamima. A to, svakako, nije baš komercijalno. U razgovoru što predstoji, ipak, nismo govorili previše o muzici koju pjeva ovako ili onako, već o tome zašto, k čemu i kako sve to... Razgovaramo u vrijeme ručka, u skromnom sarajevskom restorančiću. Iako se sa menija nadimala bošnjačka pica sa suhim mesom, radije smo 'pomezili' štogod drugo, sa nešto gljiva u neznanom sosu i po potrebi kruhom. Iskapali smo đus, a potom i srknuli kafu, tek da sve sjedne na mjesto. Govorilo se i kazivalo a na momente bi Damir šaputavo i propjevao, tek da svom sagovorniku stvari učini još slikovitijim. No, to će se vama obznaniti na nekom od narednih njegovih koncerata, koje nemojte baš bez razloga propustiti. Obojica smo, uzgred, nastojali koliko god je to bilo moguće da ostavimo dedu Zaima na miru i da govorimo više o izvjesnoj budućnosti sevdalinke.

* Bajkovita pripovijest iz pera Meline Kamerić prenosi: Jednom davno jedna djevojčica po imenu Farah, koja je divno pjevala, nagovorila je svoga prijatelja filozofa Damira da zajedno otvore kutiju tajni o skoro zaboravljenim pjesmama. Da slijediš, recimo, milioniti put njena kazivanja, kako bi ti o tome pripovijedao?

Sigurno je da se ne bih počeo baviti sevdahom na ovaj način da nije bilo Farah i još nekoliko ljudi s kojima sam mogao maštati o nekim novim mogućnostima te muzike. Tolike stvari koje se vežu za ovaj žanr i njegovo mitologiziranje, tipa „ko je na koga uticao”, „ko je šta kome rekao”, „ko je napisao koju pjesmu” i sl, zagubljene su i zaboravljene. Cijeli taj esnaf u jednom momentu je prešao u narodnjake ili u popularnu muziku. Dakle, postali su bitni tiraži i pisanije u žutoj štampi a nestalo je one misterije koja obično okružuje ljude koji na autentičan način nešto rade i grade svoj izraz, „otimaju“ od dobre strane tradicije i neprestano su u istraživanju. Meni je bilo jako bitno da sam na samom početku imao oko sebe nekoliko ljudi koji su mi dali krila jer sam s njima mogao izmaštati alternativni svijet sevdaha.

* Dakle, otvorila te je ta neka situacija a ne porodični background. No, u mnogim razgovorima sa ljudima od tridesetak ljeta, čujem jedno vrlo banalno ali utemeljeno pitanje: zašto, uopšte, mladi ljudi pjevaju sevdah? Odnosno, kako da se nisu prije navukli na neke supkulturalne trendove? Možda je to neki retro. Nadam se ne i nesposobnost da se promaknu neki novi tokovi?

Ne znam na to pitanje baš precizno odgovoriti. Naprosto, u mom vlastitom habitusu taj sevdah je našao mjesta kao muzika. Slušao sam svašta odrastajući. Jednostavno, tražiš stalno nešto. Pogotovu ako imaš želju da sviraš muziku. Ako otkriješ da ti to ide, sjedneš da radiš, počinješ kao manijak da istražuješ stvari. To svako od nas radi, nije to nikakava posebna laboratorija, ali je užasno važno naći uporišnu tačku i to je možda najpotpuniji opis toga šta meni sevdah jest – uporište, tačka koja ne iscrpljuje cijelu priču, ali je drži na okupu. Istražujući za monografiju o Zaimu Imamoviću, koju sam uredio sa Farah Tahirbegović, tonu sam stvari preslušao. Onda i kroz razne porodične priče prođem i shvatim mnoge stvari, što je novinar Selvedin Avdić odlično sumirao kada je jedan intervju sa mnom naslovio: Dva Zaima u glavi. Zaim je meni bio privatno dedo, neko koga volim po inerciji i koga nikada nisam ozbiljno uzeo da preslušam kao muzičara. Kad se to konačno desilo shvatio sam koliko je to dobra muzika. I onda sam preko njega upoznao druge pjevače i vidio u jednom momentu kuda je ta muzika, nažalost, otišla, ali u kuda bi možda mogla otići.



Taj tradicionalizam upravo radi protiv onoga do čega mu je, tobože, najviše stalo – do tradicionalne muzike, jer ne razumije da se tu radi o umjetničkoj muzici. Zapravo je to najbolje nedavno formulirao Haris Pašović u intervjuu kojeg je dao „Dnevnom avazu” kada je rekao užasno bitnu rečenicu: „Patrijarhat se pokazao kao neuspio projekt!”. Dakle, patrijarhat, kao sadržina svih naših tradicionalizama, pokazuje da ne može više postići ono zbog čega ljudi u njega vjeruju: sigurnost, smisao života, pravičnost...

* U tom smislu, jesi li imao neku vrstu odgovornosti prema sevdahu na stranputici?

Zapravo nisam imao odgovornost „prema sevdahu”, jedina odgovornost je bila da sam izgradim sebe i svoj pristup tome.

* Sevdah ti je trebao da izgradiš sebe?

Pa jeste... Uvijek je teško razlučiti kad se prepustiš umjetnosti, gdje prestaje zona privatnog a gdje počinje ono lično koje koristiš u umjetnosti tako što ga univerzaliziraš. Tako da je to odgovornost prema sebi. Znaš, počeo sam s gitarom i bendovima u ratnim podrumima i bilo je to manje-više zezanje, nikada nešto previše ozbiljno. Slušao sam strašno puno muzike, rocka, bluesa, heavy metala, punka, ovoga, onoga, ali nikada nisam našao muziku, zapravo stil kojem bih ja htio pripadati. Recimo, uvijek samo volio jazz i mnoge su me stvari u toj muzici fascinirale, ali nisam nikad imao poriv da joj pripadam, da budem neki jazzer ili jazzman. Naprosto, nikad me to nije doticalo na nivou identiteta i identificiranja, iako sam čisto estetski uživao. To što se meni desilo sa sevdahom jeste nešto što te natjera da mobiliziraš cijelu svoju ličnost kako bi se time bavio. No, shvatio sam da je jedini problem na tom putu u tome da sevdah nije bio toliko dobro istražen u svim svojim mogućnostima i da se nikada nije se od njega napravila jedna zdrava mitologija žanra koja bi se mogla preuzeti kao gotova stvar. Tonu stvari sam morao sebi nanovo interpretirati kako bih dobio nešto s čime se želim identificirati.

* To znači, zapravo, da ti sevdalinki kao prevashodno gradskoj pjesmi, sa pride svim tim iskustvom odrastanja kroz alternativne muzičke izražaje, daješ novu notu urbanosti?

Vjerujem da je tako. Sevdah je uvijek bio urbana muzika. Jedino što danas urbano više nije ono što je nekada bilo a većina izvođača sevdaha izrazito su konzervativni. Mislim da duh urbanosti upravo nije konzervativan i da sevdah mora moći imati novu mladost i proći cijelu novu progresivnu fazu jer su mu osnove još uvijek zdrave.

* Ok, krenimo sa faktima. Prvi snimci ovdašnjega muzičkoga folklora su iz 1907. i 1908. Deutsche Grammophon je to učinio. Na tim snimcima ima svega, čak i pjesama na ladino jeziku. No, nakon sto godina mi morimo iste muke?

Ja dosta trubim, imam i emisiju na Radiju Sarajevo koja se zove Sevdah changes i posvećena je tome da je sevdah zapravo prvi puta plodotvorno kodificiran i pretvoren u žanr muzike na državnom Radiju Sarajevo. Zapravo, riječ je o procesu koji je počeo još i prije Drugog svjetskog rata, prije svega u kafanama. Zatim, za vrijeme NDH, bila je ta neka gradska krugovalna postaja koja je organizovala puno gradskih pjevača. Ipak, nakon 1945, pod ideologijom bratstva i jedinstva, okupili su se najbolji muzičari u BiH. Onda su povremeno dolazili i muzičari iz drugih dijelova SFRJ. Recimo, Jovica Petković, Miki Petrović, to su ljudi koji su ovdje došli iz Srbije, napravili karijere i bukvalno svi zajedno stvorili jedan žanr muzike. Tona pjesama koje zvuče arhaično je zapravo nastala pedesetih godina. Starija generacija pričala mi je kako je tih starih pjesama koje su činile korpus sevdaha nakon Dugog svjetskog rata bilo tek nešto više od stotinu. To je ono što je Hamid Dizdar sastavio 1944, pa u reizdanju '50-ih. Bilo je dakle mjesta za dvojicu-trojicu pjevača da naprave repertoar. Ne mogu svi pjevati Evo ovu rumen ružu, jer je ona bila Zaimov zaštitni znak, ili Đul-Zulejhu, po kojoj je Safet Isović bio poznat, itd. Dakle, bilo je potrebno mnogo rada da se otkriju „stare” pjesme, da se mnoge napišu ili „nanovo napišu”...

-.-PHOTO: ZIJAH GAFIĆ-.-Vjerujem da se u svakom tonu koji proizvedeš čuje tvoj vlastiti poriv za bavljenje muzikom* Osim, što nedostaje jako puno prenosilaca sevdalinke i predaje te vrste, zadržali su se, ipak, mnogi od načina pjevanja iste, primjerice: hercegovačka, podgorička, sandžačka sevdalinka, karasevdah u Vranju i okolini itd. U 2009. godini, koje mekame koristiš? Raniji izvođači su se do pedesetih obraćali svojoj mahali, kafani i sl, i tu su stvari već bile uigrane.

Zaim i Nada Mamula su bila prva dva radijska pjevača a posle toga Safet, Himzo Polovina i svi drugi. Ja razmišljam šta od te muzike želim u svom repertoaru i u kojem pravcu. Svi sebe ugrađujemo u historiju svoga žanra. Banalno je sad reći da je sevdah repertoar, to je stil muzike, iako će to mnogima blasfemično zvučati. Jednako, kao što ni jazz nije puki skup standarda, tj. standarnih kompozicija, već nešto mnogo više. Kada neke od tih kompozicija pjevaju pop izvođači one zvuče kao pop, kod Billie Holliday zvuče kao bluz, kod Elle Fitzerald zvuči opet kao jazz. Ali, sevdah je žanr muzike koji su sukreirali svi ti ljudi svojim estetskim mogućnostima i sevdah danas jeste ono što je ostalo od Zaimovog, Nadinog, Himzinog pjevanja, od Šerbine i Jovičine harmonike. Zaim je, pak, učio od pjevača Rešada Bešlagića, koji je svirao sa orkestrom čuvenog Carevca u Beogradu. Od tih je pjevača Zaim, po njegovim vlastitim riječima, „učio”, a ono što je možda najznačajnije kod njega jeste što se on prvi pojavio sa sebi svojstvenom vrstom ukrasa i pristupa. Jer, Bora Janjić, Sofka Nikolić i drugi pjevači koji su bili popularni između dva svjetska rata, to nema veze sa Zaimovim pjevanjem. Oni su imali tada taj neki banalni fol da kao, ako se pjeva na ploči, onda se pjeva malo operetno, belkanto. I Zaim je prvi koji se pojavio sa autentičnim glasom koji je poslije proglašen za „uzorno bosansko poravno pjevanje”. No, i Rešad Bešlagić iz Tuzle je imao to poravno pjevanje, mada ne tako ispolirano.

* I šta ti slijediš od svega toga?

Stilski me zanima Zaimovo, Nadino pjevanje, rani Safet, Himzino pjevanje, Zekerijah Đezić, pjevanje Emine Zečaj, sviranje na sazu i pjevanje Hamića, Selima Salihovića, Hašima Muharemovića, Šerbina i Jovičina harmonika, violina Mikija Petrovića. Nema jedne jedinstvene škole sevdaha kojoj bih mogao pripadati, nego nastojim učiti od sviju njih.

* Zbog toga je sevdah danas prije kreacijska muzika negoli muzika interpretatora. Mada, problem se ispostavlja u new ageu i kalkulaciji – zašto da pjevamo na način, primjerice, Nusrat Fateh Ali Khana ili Dhafera Youssefa, kad imamo svoj etno..?

Problem je što većina navodnih interpretatora sevdaha ne slušaju sevdah.

* Kad smo već kod slušanja, slovenački psihoanalitičar Mladen Dolar sugeriše da glas supstituira biće, praveći odnos sa vlastitim glasom kao odašiljačem nečega što je izvan teksta. Kako ti hvataš svoj glas – između duše i tijela?

Umjetnost i jest igra sa onim što je nedohvatljivo. Jer neke se stvari proizvode tehnikom a neke se i otimaju tehnici. Mislim tu prije svega na vokalnu tehniku. Puno ljudi, iako imaju sjajnu tehniku, nemaju taj neki drugi, taj „iks element”. To je Keith Jarrett super intepretirao u jednom dokumentarcu svojim odgovorom na pitanje „Koliko misliš da je važno ono vanmuzičko za tvoju muziku?”. Rekao je: „Puno važnije od same muzike. Glupo je reći da muzika dolazi iz muzike. To je kao kad biste rekli da bebe dolaze od beba”. Vjerujem da se u svakom tonu koji proizvedeš čuje tvoj vlastiti poriv za bavljenje muzikom. U tome kako „projiciraš” glas, ako si pjevač, vidi se ne samo tvoj rad na tehnici nego i taj metafizički ostatak...

* Bilo je tek pitanje vremena kada će stići optužbe kako iznevjeravaš tradiciju predaka. Nedavno je ovome prilog dao i „monopolista“ na sevdah, harmonikaš Omer Pobrić. No, Valter Benjamin je rekao da se u savremenosti tradicija ne može dosegnuti ako je prethodno ne izdaš?

Naučio sam se nekako vremenom da se ne obazirem baš na svačija mišljenja. Što se tiče tradicije i tog iznevjeravanja, mislim da je tradicija najotvorenija tamo gdje je najtradicionalnija. Prije nego pristupim aranžiranju neke pjesme, ja zapravo probam pjesmu najtradicionalnije moguće izvesti. I to nije mistifikacija. Svaka današnja konzervativna izvedba je nekada bila revolucionarna i ti da bi mijenjao tradiciju moraš ući u nju u njenom najtradicionalnijem, najtvrđem elementu upravo da bi preslušao njen potencijal za transformaciju.

* Zapravo, na taj je način izdaješ?

Da, izdaješ je na produktivan način, sigurno. Jer i to što je napravljeno na Radiju Sarajevo je bila potpuna izdaja tradicije: način pjevanja, kraćenje pjesama, harmonika najednom, dvoglasno pjevanje, harmonika svira drugi glas, violine... To je izdaja, klasična. Da nije bilo te izdaje, nikada ne bi bilo sevdaha kao žanra specifično bosanskohercegovačke muzike...

-.-PHOTO: ZRNO-.-Problem je što većina navodnih interpretatora sevdaha ne slušaju sevdah.* No, koliko je realno to poređenje izvođača sevdaha, koje često navodiš, sa Parkerom, Coltraneom, Daveom Hollandom? Je li to više izraz nekih želja glede sevdaha i njegove projekcije u budućnosti?

To je neki moj pokušaj da pravim mitologiju od toga. Jer želim da pravim mitologiju od toga, želim da na to produktivno gledam. Nažalost, znaš kako je kod nas bilo, Šerbo je bio apsolutna legenda, u njega su se svi zaklinjali, ali ne znam je li u životu jedan intervju dao; Mikija Petrovića su nazivali narodnjačkim Paganinijem, svojim stilom sviranja je cijeli Balkan zarazio. Ipak, osim par anegdota, danas ljudi jednostavno nisu svjesni uticaja tih pojedinaca. Paralele koje ja vučem jesu megalomanske i često teško shvatljive, ali postoji nešto od Parkerovske ili Coltranovske nervoze u Jovicinom sviranju (poslušajte, recimo njegov foršpil za Himzinu verziju pjesme Gonđo ružo) ili Milesovog minimalizma i sublimacije u Šerbinim pasažima (recimo u Zaimovoj Djevo, djevo). Nažalost, to je često stavljeno u kontekst i promovira se na takav banalan način da to niko neće sjesti i ozbiljno analizirati.

Prilično unificiraš stvari?

Dvije su tu stvari prije svega bitne. Jedna se sastoji u potencijalu igre sa vlastitim tijelom i glasom kao produžetkom tijela. Recimo zašto je body art toliko bitan, kao umjetnički resurs, pod uslovom da je dobar, jer ima i tu dosta junka, naravno. Čovjek kada izvodi određenu praksu na vlastitom tijelu, sa željom da ta praksa bude umjetnički čin, ostvaruje potencijal te igre samo ako se to tijelo shvati kao općenito tijelo, kao tijelo po sebi, kao svako moguće tijelo. On zapravo „ne buši svoju vlastitu ruku”, recimo – on buši svaku moguću ruku! Na isti način kada izvođač sevdaha pjeva o bolu, on pjeva o svakom mogućem bolu. Druga stvar je puno banalnija i tiče se realizacije ovog vrlo općenitog umjetničkog načela u našoj konzervativnoj sredini. Recimo, dosta često sam primjećivao kod ljudi kojima sam davao intervjue užasnu konzervativnost – ljudima još uvijek zvuči kao skandal da žene pjevaju muške pjesme ili još gore ako je obrnuto. To se ono kao Himzi prebacivalo, što pjeva ženske pjesme, kao to je nešto feminizirano. Taj neki glupav strah od feminiziranosti, strah od svih tih stvari što izbacuju iz matrice... Kao da je feminiziranost sama po sebi loša pa je sad treba spriječiti...



Sevdah je imao, na primjer, funkciju udvaranja. Generacija naših deda i nana zapamtila je da kad si zainteresiran za djevojku (a što djevojke nisu činile momcima, čisto sumnjam momci momcima ili djevojke djevojkama), ti stvarno uzmeš svoj instrument i odeš joj pod pendžer...
* A što problematizira matricu kao bílo tradicije! U suštini se imputira tradiciji kroz naknadna (ne)čitanja?

Po svemu što ja znam i što sam istraživao, uvijek je bio običaj, pogotovu kad je taj sevdah izašao iz tih kuća i prešao u mejhane, da svi pjevaju sve. Ima tona Zaimovih, Nadinih, Safetovih, Zehrinih i dr. snimaka i muških i ženskih pjesama. Međutim, u jednom je momentu došla, pogotovu 80-ih, 90-ih ta klerofašistička, rigidna konzervacija svih društvenih normi u svim državama ex-Yu. I prisutna je strašno i kod centra i kod ljevice, nije karakteristična samo za desnicu, sa tendencijom da se stvari konačno urede, ko šta može, da se stvari normiraju, sve podvede pod određene rodne uloge. Zašto? Prije svega zbog toga što se sevdahu, a sad gledamo samo sevdah, pristupilo ne kao umjetničkoj formi, ne kao umjetničkoj muzici, nego kao pop muzici. Pop muzika ima sljedeći problem. Pop zvijezde, Justin Timberlake, Seka Aleksić, Dino Merlin, svejedno, sviraju za publiku i isključivo i jedino za publiku. Ti si ono što pjevaš. Kad pop pjevač kaže I'm sexy nešto, to govori J. Timberlake kao osoba, kao ličnost, to ne govori lik iz njegove pjesme. I kad se pjeva o silikonima, tada se traže sljedbenici koji će dotičnu voljeti kao osobu na kojoj te silikone vide iz prvog reda. Eh, kod pjevača sevdaha je nešto potpuno drugo. Pjevači sevdaha osim u tom kratkom periodu od dvije, tri decenije, nikada nisu bili zvijezde koje su se morale promovirati „kao ličnosti”, nego ljudi koji iz vlastite umjetničke potrebe pjevaju pjesme. I ne samo da su u stanju izraziti vlastite osjećaje, nego su u prilici posuditi svoj glas, kao što glumci to rade, likovima iz pjesama. Naprosto, nije ličnost pjevača ta koja donosi smisao pjesmi, kao u pop muzici, nego njegovo umijeće da pjesmu otpjeva i oživi likove u njoj donosi pjesmi smisao jer ti likovi u dobroj interpretaciji dobijaju smisao. Zato u posljednje vrijeme dosta čitam o glumačkim praksama i principima, jer na određeni način kao pjevač sevdaha ti posuđuješ svoj glas liku iz pjesme, tretiraš ga kao lik, i na neki način možeš preuzeti bilo koji lik. Mogu preuzeti staru sevdalinku Popio sam ženino prstenje, zlatnu burmu i drago kamenje. Šta to znači, da sad tu pjesmu ne smijem nigdje za Ramazan izvoditi? Da sam pijan ako pjevam tu pjesmu? Al' taj neokonzervativizam koji proizvodi masu okolnosti u kojima živimo kako živimo zadnjih petnaestak godina hoće upravo to, hoće da stavlja mene kao izvođača sevdaha, ili Amiru Medunjanin, ili Hašima Muharemovića, ili bilo koga drugoga u poziciju da se nadmećem sa pop pjevačem. To je situacija u kojoj je bitka unaprijed izgubljena u tržišnom smislu. Taj tradicionalizam upravo radi protiv onoga do čega mu je, tobože, najviše stalo – do tradicionalne muzike, jer ne razumije da se tu radi o umjetničkoj muzici. Zapravo je to najbolje nedavno formulirao Haris Pašović u intervjuu koji je dao Dnevnom avazu kada je rekao užasno bitnu rečenicu: „Patrijarhat se pokazao kao neuspio projekt!”. Dakle, patrijarhat, kao sadržina svih naših tradicionalizama, pokazuje da ne može više postići ono zbog čega ljudi u njega vjeruju: sigurnost, smisao života, pravičnost...

* Eh, sad, tu ima još par socijalnih činjenica. Unazad, do treće generacije, skoro pa do polovice prošloga vijeka, sevdah je bio totalno intimiziran u smislu u kojem govoriš. Žene su, recimo, pjevale sebi, pred sobom u svojoj sobi. Pazi sad, one su pjevale to što su pjevale, nisu govorile. Valjda da bi sebi neke stvari činile mogućim, pošto je bila nešto jasnija socijalna podjela između ta dva pola, pa se moralo prelaziti, posuđivati glas. Iz toga proizlazi da nije uvijek moguće reći, govoriti, nego je upućenije pjevati?

Znaš kako, sevdah se transformiše, sevdah je nekad imao vrlo konkretnu funkciju, barem ovaj set pjesama koje čine osnovu sevdaha. Imao je, na primjer, funkciju udvaranja. Recimo generacija naših deda i nana zapamtila je da kad si zainteresiran za djevojku (a što djevojke nisu činile momcima, čisto sumnjam momci momcima ili djevojke djevojkama), ti stvarno uzmeš svoj instrument i odeš joj pod pendžer...

* ... kao Romeo Juliji, gdje ga ona u bašti, sa prozora i u noći, prepoznaje po glasu...

To je bio i cijeli tadašnji kontekst. Ti nisi imao tada način da zadovoljiš estetsku potrebu, da čuješ nečije pjevanje, negoli u privatnim krugovima. Žena, domaćica, ako hoće da čuje nečije pjevanje, da uživa u pjevanju, ona ode kod svoje kone, pokuca i kaže: Sejdo, bona, došla ja da mi malo pjevaš...

* Zašto današnje žene ženama ne pjevaju sevdah. Imali smo recimo ovu kafansku tradiciju da muškarci muškarcima pjevaju sevdah?

Pa, zato što se čitavo društvo promijenilo. Danas društvenu funkciju pjevača niko više ne zadovoljava privatno. Dobar dio odnosa koji su nekada bili rezervisani za privatnu sferu danas su se preselili u javnost: zbog transformacije društvenih odnosa, uloga, potpunog raslojavanja društvenih grupa, agresivne medijalizacije i sl. Danas ako išta hoćeš da postigneš i u političkom smislu, moraš izaći na glavnu ulicu i boriti se za to. Borba u privatnoj sferi gotovo da i ne postoji jer privatna sfera gotovo da više i ne postoji. Pogledaj samo borbu za ljudska prava... Da žene Srebrenice ne izađu na ulicu i ne zaustave saobraćaj, misliš da bi neko uopće primijetio da one postoje?! Ljudi jednostavno ne mogu dati prava ljudima koje vizuelno ne percipiraju, koje ne vide na ulici da stoje, čiju sliku ne vide na TV-u. Mislim da je to bitno za ovo pitanje jer pokazuje do koje mjere su se društveni odnosi promijenili, pa samim time i uloga umjetnosti. Ako uopće bude išao dalje, sevdah neće moći ostati samo privatna muzika.

-.-PHOTO: ZRNO-.-* Ukupni bilans tvojih pjesama i aranžmana je vrlo heterogen, raslojen, ima i romantiziranja na tragu world musica, pitkih „kafanskih” momentata i zavodljivih pop varijanti... Hoćeš li ti tu morati radikalno mijenjati stvari? Da budemo jasniji. Paradoksalno, u tradiciji te vrste, muzičke forme nije ni bilo, jer sevdah uz saz je bio prilično lelujav: što se ima, otpjeva se, sa nešto malo predaha, tj. kucanja u saz. U kojem smjeru misliš da to ide dalje, kako se ne bi dešavala reciklaža istog?

Tu ima tona problema. Recimo, prvi CD je bio stidljiv i radilo se sigurno o ispipavanju terena. Mnogi od tih aranžmana su tek kasnije sazreli na koncertima. Drugi CD smo snimili u Abraševiću u Mostaru, zbog te neke live energije i upravo da bismo zabilježili taj „proces sazrijevanja”. Ono što je meni najvažnije u umjetnosti jeste proces sazrijevanja. Ne volim izvođače koji su čvrsti i pouzdani i nigdje ne idu. Ja se strašno borim s tim kako razriješiti odnos između makamatskog, modalnog i ovog harmonijskog. Istina, na ovom makamatskom polju sam puno više radio i to me je više interesovalo, ali me svakako zanima i kako da makamima dam njima nesvojstvenu harmoniju.

* Kao što je to nekoć i jazz učinio.

Da, ima recimo pjesama gdje su totalno stare makamatske melodije. Trenutno radim na sevdalinci Djevojka sokolu zulum učinila ali postoji više harmonizacija od kojih mi nijedna ne odgovara ili su glupave ili prezasićene. Ranije izvođače nije imao ko da nauči tom nekom specifičnom harmonijskom pristupu, već su oni svi išli tragom harmonike. Cijeloj toj generaciji je bilo stalo da naprave nešto što simfonijski, revijalni orkestri mogu pratiti, da bude arija, da bude jasno, da se harmonijski može osmisliti. Ipak, same pjesme i poneki svjesniji pojedinci su se otimali tome. Tako da su velika inspiracija za mene neke pjesme koje je pisao Zaim, kao što je pjesma Pod prozorom procvjetala ruža. Ta je pjesma bila harmonijski jako zahtjevna jer je on imao u ušima dosta tog starog štima pjevanja, koji se nije dao lako slijediti u ansamblu, a onda, kad je već počeo, morao je tražiti rješenja. Također, Jozo Penava, Ismet Alajbegović Šerbo i drugi mnogo su učinili na tom polju. Ja se trudim istrajati u toj igri između ta dva pristupa i ne znam kuda to vodi. No, ono što mi je užasno bitno jeste eksperimentalna svirka i improvizacija, upravo ono sazlijsko sviranje u kojem uvijek imaš utisak da izvođač traži najbolji put u momentu dok svira. To je strašno rizičan pristup jer se ponekad desi da se „ono nešto” naprosto ne dogodi, ali se u većini slučajeva rizik isplati.-.--.-

Oceni
3.00
Ostali članci iz rubrike Kultura
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak