Region Hrvatska
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (9)

Ante Tomić za „Jutarnji list"

Znaš, on ti je Srbin

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

U Quebecu su legalizirani homoseksualni brakovi. Samo čekam kad će se neki zemljak zbog papira oženiti za pedera. Zašto bi onda itko Srbima u Irskoj zamjerio što su prikazali Hrvatsku gorom nego što jest?

Piše: Ante Tomić

Kao novinski reporter bio sam u mnogo naših sela, vidio sam ih po prilici koliko ih jedan veterinar vidi u cijelome svom radnom vijeku. U zimu 2002. zbog jedne priče otišao sam među Srbe povratnike na Baniju, cestom od smrznutog blata obilazio bijedne neožbukane kuće pred kojima su rasle mrtve šljive i trunuli stari poljoprivredni strojevi.

I evo me u jednog domaćina, u toploj kuhinji srčemo prezaslađenu kavu, a on mi priča o teškom životu. Prokleti život, uvijek je težak. On i nepokretna mater jedini su ostali u kući, imaju nekoliko kokoši i dva mršava praseta koje će prodati Gavriloviću. Čovjek obrađuje i malo zemlje, njivu je zasijao kukuruzom, ali došli veprovi i sve mu požderali i izgazili.

„Pa nemate pušku?”, upitam ja nedužno.

Domaćin, tek što sam ja to rekao, zamukne i ublijedi od užasa. Trenutak ili dva meni nije jasno što mu je bilo, a onda shvatim i zasramim se. Pitanje „imate li pušku?”, čak i ako govorimo o divljači, nije baš visoko na ljestvici inteligentnih pitanja koje možete postaviti hrvatskom Srbinu.

Pastiri na Velebitu

U Quebecu su legalizirani homoseksualni brakovi. Samo čekam kad će se neki zemljak zbog papira oženiti za pedera. Zašto bi onda itko Srbima u Irskoj zamjerio što su prikazali Hrvatsku gorom nego što jest?

Nekoliko godina kasnije put me odnio njegovim sunarodnjacima u surovi kamenjar udno Velebita. Pastirska obitelj natiskala se u niskoj vlažnoj betonskoj prostoriji što u najboljem slučaju izgleda kao garaža. Odjeveni u krpe, koje vjerojatno nisu bile nove ni kad su ih prvi put stavili na sebe, nude me rakijom. Musavo dijete kraj čađavog šporeta znatiželjno zuri u mene. Iz susjedne sobe meketom se tu i tamo javi neka od njihovih životinja. Zaprepašteno se osvrćem i upitam gdje se kupaju.

„Kad je toplije, spustimo se do Zrmanje”, reče mi žena jednostavno.

Mogao bih vam nastaviti nizati ovakve slike, imam ih još nekoliko ako vas zanimaju, ali smisao ste, pretpostavljam, shvatili. Nigdje u našoj zemlji zaista nećete susresti takvu mizeriju kao u srpskim selima. Rastužilo bi me i onespokojilo svaki put kad sam vidio u kakvim strašnim uvjetima ljudi žive, u siromaštvu i strahu, uvijek u grču da će ih tkogod krivo pogledati ili im nešto uvredljivo dobaciti. Stanje u ovoj etničkoj zajednici, a posebno u njezinu ruralnom dijelu, vrlo je zabrinjavajuće. Velika većina nas ne zna, neki ne žele ni znati, a neki će se čak nacionalistički naslađivati činjenicom da Srbi loše žive. Meni je svejedno što vi mislite o tome, ali poznajući stvari, rekao bih samo da nije pošteno osuđivati onu srpsku obitelj koja traži politički azil u Irskoj, a koja je skandalizirala naše medije.

Ne poznajem te što pitaju azil, ne znam od kakve su nevolje otišli u Irsku, mogu tek pretpostaviti zašto to čine. Pa i ako pretjeruju u opisima diskriminacije u Hrvatskoj, neka im. Laganje nije neuobičajeno ni moralno zazorno ako se kao stranac hoćete doseliti negdje na Zapad. Čuli ste zacijelo za pametnjakoviće koji po izmišljenim osnovama žive od socijalne pomoći u Amsterdamu, ili za one koji su se radi njemačkog državljanstva vjenčali ženama koje ne vole. Prije nekoliko godina u Quebecu su legalizirani homoseksualni brakovi i ja samo čekam kad ću čuti za nekog zemljaka koji se zbog kanadskih papira oženio za pedera. Zašto bi onda itko od nas ovim Srbima u Irskoj uzeo za zlo što su malo nakitili i prikazali Hrvatsku groznijom nego što ona zaista jest?

A sada da vidimo koliko je ona stvarno grozna. Ostavimo po strani izvještaje State Departmenta o izvanrednom stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Pogledajte načas u svoje srce i upitajte se, kao vjernik, katolik, ili naprosto kao prosječno časna osoba, jesu li u nas socijalne šanse Hrvata i Srba zbilja potpuno izjednačene? 'Ajde, budimo iskreni, nisu. Za početak, Srbin će se teže zaposliti. To je zove diskriminacija, a diskriminacija je prilično dobar razlog za politički azil.

-.-PHOTO: Dejan Kožul-.- Rastužilo bi me i onespokojilo svaki put kad sam vidio u kakvim strašnim uvjetima ljudi žive, u siromaštvu i strahu: Zemunik GornjiOsim toga, tu je uvijek ona zlokobna rečenica „Znaš, on ti je Srbin”. Premda sam ja pripadnik većinskog naroda, mogu se uživjeti u tu nelagodu. Uznemirujuće je i ponižavajuće provesti cijeli život u sjeni te rečenice i krivnje da sam na neki nejasan, nedokučiv način odgovoran za zločine Slobodana Miloševića. Velika većina hrvatskih Srba, ovih što su ostali živjeti s nama, o Slobodanu Miloševiću misle i gore nego ijedan Hrvat, s razlogom jer je on njihove živote sto puta gore zajebao. Ali, neke ljude u to nikada nećete uvjeriti.

Odrasla osoba to još nekako može podnijeti, ali pomislite da vam netko u školi uvrijedi dijete. Svi smo osjetljivi na djecu, a znamo da ona mogu biti vrlo opaka. E sad, pogledajte kako biste doživjeli da vam se sin ili kći vrate iz škole u suzama zato što ih je netko u školi nazvao „srpskim kopiletom”. Prilično sam siguran da bih ja u takvoj prilici poželio sve poslati u vražju mater, spakirati stvari i sa ženom i djecom otići u neku zemlju bez Srba i Hrvata. Na primjer, Irsku.

Odmetnuta adolescentica

Ovo ljeto šesnaestogodišnja kći mog prijatelja Klice u Komiži upoznala je jednog naočitog i pristojnog Ličanina. Zaljubila se kao što samo šesnaestogodišnjakinje mogu i gotovo odmetnula od obitelji. Po cijeli dan je s momkom, a Klica pizdi, jer nijednom ocu maloljetnog ženskog djeteta, dakako, nije drago kad se takve stvari događaju. Inzistirao je da ga upozna i vratio se u kafić, bogme, dosta zadovoljan.

„Drag je momak”, kaže on. „Miloš iz Korenice.”

„Miloš iz Korenice?”

„Miloš iz Korenice”, klimne Klica.

„Uh!”, uzdahnem ja.

„Uh!”, složi se on.

Koji dan kasnije vratili su se u Zagreb. Prošlo je nekoliko mjeseci, a viška se romansa dvoje adolescenata nije prekinula, kako obično bude s adolescentskim ljetnim romansama, nego se još viđaju, dečko povremeno dolazi k njima. Želja mu je da počne nešto studirati. Klica je zadovoljan njegovim ambicijama. To sve znam jer se, kad god se sretnemo, s velikim zanimanjem raspitujem kako stvar napreduje. Prije nekog vremena večerali smo u Splitu i on mi je ispričao smiješnu priču. Mala je u školi rekla kako joj se momak zove i to popodne zaprepašteno upitala oca:

„Kak oni znaju da mi je dečko Srbin?”

Klica i ja osmijehnemo se jedan drugome. Obojici nam je to dirljivo i nevino. Poželio bi čovjek da djevojka zauvijek ostane takva, ali za to u ovom zatrovanom društvu, nažalost, nema velike šanse.

* Tekst je preuzet sa internet portala www.jutarnji.hr

-.--.-

Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Hrvatska
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak