Intervju Društvo
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Vesna Teršelić, voditeljica udruge Documenta

REKOM je nadogradnja Haaškog suda

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
PHOTO: SLOBODNA DALMACIJA

U postjugoslavenskim društvima još uvijek prevladava poricanje zločina prema drugima, priznavanje samo svojih žrtava i bliskost s optuženima iz svoje etničke zajednice. REKOM je pokušaj prevladavanja takvog stanja

Razgovarao: Damir Pilić

Nakon što su tijekom i nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji jedini ljudi koji su surađivali s „drugom stranom” („drugim stranama”) bili političari i kriminalci, danas se intenzivira suradnja civilnih društava novih postjugoslavenskih država. U tom smislu nedavno je u Prištini više od 100 nevladinih udruga iz cijele bivše Jugoslavije, od Slovenije do Makedonije, osnovalo tijelo dugačkog imena: Koalicija za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji ili kraće: Koalicija za REKOM (REgionalna KOMisija).

Važno je naglasiti da REKOM mogu osnovati samo države, jer ga potvrđuju vlade ili parlamenti: uloga Koalicije je da potakne postjugoslavenske države na osnivanje REKOM-a. Samo stvaranje Koalicije finale je dvogodišnjih nastojanja triju uglednih udruga koje se bave žrtvama proteklih ratova: udruge Documenta iz Hrvatske pod vodstvom Vesne Teršelić, Fonda za humanitarno pravo iz Srbije pod vodstvom Nataše Kandić i Istraživačko-dokumentacionog centra iz BiH pod vodstvom Mirsada Tokače. Za razgovor o REKOM-u zamolili smo Vesnu Teršelić.

Jakovčić: Bez REKOM-a smo taoci mafije

Ako ne dopustimo REKOM-u da zaživi, naš proces suočavanja s prošlošću će uvijek započinjati iz početka sa svakim novim mafijaškim ubojstvom, a cjelokupno društvo će stenjati kao i ovih dana u začaranom krugu od slučaja Aleksandre Zec do slučaja Ivane Hodak. Novinari u cijelom procesu imaju prevažnu ulogu. Sam proces novinarima pruža jako puno relevantnih informacija o brojnim ratnim zločinima kroz izravan kontakt sa žrtvama i onima koji su neposredno sudjelovali u poticanju i realizaciji zločina. Uostalom, kada na javnim svjedočenjima žrtava, tijekom dosadašnjih konzultacija, vidite kako jedan pored drugog sjede žrtve svih nacionalnosti, vrlo brzo shvatite kako svatko ima pravo ako ne na istinu, onda na informaciju o tome kako se zločin dogodio i gdje je žrtva pokopana. Taj proces bez regionalnog ključa, a to je REKOM, osuđen je na propast – smatra urednik političkog TV-magazina „Cenzura” Eugen Jakovčić, koordinator medijskih aktivnosti Regionalne koalicije za osnivanje REKOM-a u Hrvatskoj.

* Možete li nam ukratko opisati svrhu i ciljeve REKOM-a?

Mogu samo reći mišljenje iz perspektive jedne od inicijatorica Koalicije udruga koje zagovaraju formiranje komisije, jer će o svrsi i ciljevima odlučivati vlade. Smatram da bi svrha Regionalne komisije trebala biti utvrditi i javno iznijeti činjenice o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i sudbinu nestalih, te afirmirati suosjećajnost, solidarnost i društvenu odgovornost prema žrtvama i stradalima. U oružanim sukobima u bivšoj Jugoslaviji, u razdoblju 1991–1995. i 1998–2000. stradalo je najmanje 120.000 ljudi i još uvijek nije razjašnjena sudbina više od 17.000 nestalih.

* Kako biste ocijenili sadašnji stupanj sučavanja sa zločinima na prostoru bivše Jugoslavije?

U postjugoslavenskim društvima vrijede različite istine i prikazi prošlosti, uključujući ratne zločine. U velikom broju slučajeva te se istine zasnivaju na političkim mišljenjima i tumačenjima, a ne na činjenicama. Još uvijek prevladava poricanje zločina prema drugima, priznavanje samo svojih žrtava i bliskost s optuženima iz svoje etničke zajednice. Osjećaj straha zbog moguće osvete i ponavljanja zločina odvraća žrtve od sudjelovanja u suđenjima za ratne zločine.

* Bi li rad Komisije bio vremenski ograničen?

Rad svake komisije je vremenski ograničen jer je proces utvrđivanja činjenica iscrpljujuć za preživjele i društvo u cjelini. Neke su radile kraće od godine dana, a druge, pak, više godina. Komisiju u Južnoj Africi je, primjerice, osnovao parlament 1995, a svoj konačni izvještaj predstavila je u listopadu 1998. godine. Marokanska komisija je bila imenovana od strane kralja u siječnju 2004. i predstavila je javnosti svoj konačni izvještaj u studenome 2005. godine.

* Hoće li REKOM imati političku ulogu?

Očito je da se u Hrvatskoj i u javnostima susjednih zemalja svako utvrđivanje činjenica o zločinima, pred sudovima ili od strane istraživačkih institucija, nepotrebno politizira. Bez obzira na otpor koji u meni budi politizacija patnje žrtava, sasvim sam svjesna da bi utvrđene činjenice imale itekakvu političku ulogu, jer bi nestankom prijepora o broju žrtava postalo teško falsificirati podatke. Kad bi, bez obzira na znatne prepreke koje su dosad onemogućavale utvrđivanje činjenica o gotovo svim zločinima počinjenim u 20. stoljeću, institucija imenovana od strane vlada uspjela utvrditi činjenice, smanjio bi se prostor za manipulacije brojem i sudbinom žrtava.

* Znači li uspostavljanje REKOM-a da smatrate kako Haški sud nije uspio ispuniti nadanja o „pravdi za sve”?

Tribunal je dao vrlo bitan doprinos pravdi optuživši 161 osobu na različitim stranama ratova, te osudivši neke od počinitelja genocida, primjerice generala Krstića, te utvrdivši činjenice o zločinima izvan razumne sumnje. Potaknuo je i pravosuđa u različitim postjugoslavenskim državama na intenzivniji i kvalitetniji rad na procesuiranju ratnih zločina. Ali sve to je vrlo daleko od pravde o kojoj smo sanjali. Do sada je osuđeno 250 optuženih, koji izdržavaju zatvorske kazne. Pred Haškim tribunalom u tijeku je suđenje dvadeset trojici optuženih, a u državama bivše Jugoslavije za ratne zločine odgovara blizu 200 optuženih. Jedno suđenje pred Haškim tribunalom prosječno traje dvije godine, a na nacionalnoj razini ima slučajeva kada postupak traje i nekoliko godina. Postojećom dinamikom do kraja 2020. godine sudovi u regiji mogu procesuirati najviše 1200 počinitelja ratnih zločina. To ne bi osiguralo potpuni pregled izvršenih najtežih ratnih zločina, niti vraćanje ljudskog dostojanstva žrtvama i izgradnju povjerenja u regiji.

* Kao znak podrške osnivanju REKOM-a najavili ste prikupljanje milijun potpisa građana na području bivše Jugoslavije. Je li to možda preambiciozno?

Sudeći po broju potpisa koje smo prikupili kao podršku raspisivanju referendumu o pristupanju NATO savezu, cilj je vrlo ambiciozan. No, nadam se da će javnost prepoznati važnost utvrđivanja činjenica, posebice u mjesecu kad se sjećamo žrtava ubijenih i nestalih u Vukovaru, gdje se još uvijek traga za više od 500 nestalih.

* Je li realno očekivati da vlasti novih država na prostoru bivše Jugoslavije pristanu pomoći u pronalaženju ljudi druge nacionalnosti koji su nestali na njihovu teritoriju?

Istovremeno je i realno i nerealno. Realno je posebice zato što vladine komisije za nestale to već rade, doduše ne onoliko brzo koliko očekuju obitelji nestalih. Bio bi koristan dodatni međunarodni pritisak. Čudi me i što utvrđivanje činjenica o sudbini nestalih nije među pristupnim kriterijima EU. Bez obzira na pritiske izvana, nerealno je očekivati da će posve nestati otpori utvrđivanju činjenica vezani uz dokumentiranje stradanja bilo koje grupe žrtava ubijene na ovim prostorima u tijeku 20. stoljeća.

* Možete li nam ukratko opisati iskustva ovakvih komisija u drugim zemljama?

Komisije su istražna tijela koje su do sada utvrđivale činjenice u više od 30 zemalja. Njihova primarna zadaća je dokumentirati zločine. Sve su osnovane od strane vlade; neke su osnovali predsjednici, druge kraljevi, treće premijeri ili vlade, a neke, poput južnoafričke – parlamenti. Bez obzira na to što su ih osnovale vlade, ove komisije rade autonomno. Usmjerene su na žrtve i sagledavanje zločina iz perspektive žrtve. Svoje nalaze i preporuke sažimaju u konačnom javnom izvještaju. Neke su komisije uspjelo okončale svoju zadaću, dok druge nikad nisu zaživjele.

* U Argentini je predsjednik Nacionalne komisije za nestale bio njihov čuveni književnik Ernesto Sabato. Vidite li i vi na čelu REKOM-a nekog našeg književnika i ako da – kojeg?

Moja je fantazija da bi u procesu nominiranja i imenovanja članova komisije vlade trebale predlagati osobe koje su poznate i prepoznate u svojim i susjednim zemljama po zalaganju za utvrđivanje činjenica i izgradnju povjerenja. Ne znam hoće li nominirani biti spisatelji/ce ili biskupi, poput nadbiskupa Desmonda Tutua koji je vodio Južnoafričku komisiju, ili bivši politički zatvorenici poput Drissa Benzekrija, koji je vodio Marokansku komisiju, ili pak aktivisti za ljudska prava... U nedavno osnovanoj Koaliciji za podršku osnivanju Regionalne komisije raspravljat ćemo o mandatu i ponuditi svoje prijedloge javnosti i vladama.

* Da završimo s Argentinom: poznato je da u Buenos Airesu, na Plaza de Mayo, majke nestalih i dalje protestiraju, iako je komisija odavno završila s radom. Znači li to da ni REKOM ne jamči „pravdu za sve”?

Nažalost, ni jedna institucija ne može učiniti dovoljno i ne može jamčiti pravdu za sve. Sveukupni napori međunarodnih i domaćih pravosudnih institucija, uz rad komisije, ne mogu u potpunosti odgovoriti na potrebu žrtava i društava za pravdom, niti mogu posve garantirati pravo na istinu i odštetu. Činjenica da ne možemo učiniti sve ne oslobađa nas od obaveze da učinimo što više kako bismo se približili pravdi za žrtve.



Intervju objavljen u Slobodnoj Dalmaciji
prenosimo uz dozvolu autora i redakcije


Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Društvo
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak