Kultura Tema
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (19)

Peter Maass: Ljubi bližnjega svog (6)

Poludeli Karadžić

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
PHOTOMONTAGE: E Che

Rat i njegovi pratioci – kukavičluk i junaštvo – univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje „Zašto?”. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu

Photo: g-ecx.images-amazon.com
Povodom hapšenja Ratka Mladića, ponovo objavljujemo delove iz knjige “Ljubi bližnjeg svog” Petera Maassa koja predstavlja svedočanstvo o ratu u Bosni. Da se podsetimo kakva je sve zlodela činila vojska pod Mladićevim vođstvom i kako je izgledala Bosna dok su po njoj krvavo orgijale generalove horde zla.

I

Gore, u brdima koja okružuju Sarajevo, u planinskom gradiću zvanom Pale, vođa bosanskih Srba, pjesnik-amater i profesionalni gospodar rata, živio je u vikendici u kojoj se nije desilo ništa značajno dok nije pao mrak, a onda se desilo sve, sve postalo moguće, kao da je na nju bačena kakva vradžbina. Istina je postala laž, laž – istina, a kad je vradžbina djelovala, teško je bilo razaznati između istine i laži. Ubrzo nakon posjete Grbavici, krenuo sam iz Sarajeva na Pale i tamo sreo Karadžića, jednu od najogavnijih ličnosti ovoga rata, i Hansi Kraussa, jednu od najsimpatičnijih. Ono što slijedi je pripovijest o tom čudnom putovanju, događajima koji su zatim uslijedili i sudbinama tih toliko različitih likova. Nadam se da se ne udaljavam previše od svoje priče kažem li da je pouka te pripovijesti vrlo prosta: pravda je u ovom našem svijetu čista slučajnost.

U okviru teritorije pod srpskom kontrolom bilo je nekoliko bosanskih enklava, između ostalih Žepa, u kojoj je živjelo 25.000 ljudi, ako se to uopće moglo zvati životom. Nekoliko su sedmica mediji svoje moćne reflektore usmjeravali na Žepu i to je natjeralo UN da u enklavu pokušaju dostaviti hranu i lijekove. Vanredni konvoj je upućen iz Sarajeva, medijima dopušteno da se priključe sa svojim vozilima i meni se desilo da sam u toj koloni bio na puškomet od Hansija Kraussa, fotografa agencije AP. Upoznali smo se prethodne noći, kad nas je spojio novinar AP koji je čuo da tražim da me neko poveze „tvrdim” autom, i htio i da Hansi, novajlija u Bosni, putuje sa nekim ko je imao bar malo više iskustva.

Rečeno nam je da se okupimo u šest sati ujutro kod kasarne Maršal Tito, gdje je bio stacioniran ukrajinski bataljon. To smo i učinili, i naravno Ukrajinci nisu bili spremni za polazak. Imali su problema sa gorivom; sve su prodali na crnoj berzi. Ukrajinski vojnici su već bili legendarni po tome što su zarađivali novac tako što su ispumpavali iz golemih rezervoara svojih oklopnih transportera gorivo i prodavali ga na crno. Konvoj je napokon i krenuo, pošto su francuski i egipatski bataljon pozajmili gorivo svojim lopovskim kolegama.

Oko ručka smo stigli u Rogaticu, grad kojeg su držali Srbi, zloglasan po tvrdoglavim komandantima kontrolnih punktova. Držeći se svoje slave, zahtijevali su da pregledaju svako vozilo, što je podrazumijevalo istovaranje kamiona, otvaranje sanduka sa hranom i lijekovima, provjeru konzervi sardina da se uvjere da unutra nisu skriveni meci, oduzimanjem svake kutije koja nije navedena u papirima, zaplenu naših rezervnih kanistera benzina (pod izgovorom da ih namjeravamo dati vojnicima u Žepi; u stvari, Srbi su htjeli gorivo za sebe i odbili nam ga vratiti na povratku) i zahtjevima da Ukrajinci predaju inventar svog naoružanja i municije, sve do kalibra i broja metaka. Oni su se uvijek zavjetovali da će dozvoliti nesmetan prolaz humanitarnim konvojima UN, a Vijeće sigurnosti UN je svojim trupama dalo mandat da se „koriste svim raspoloživim mjerama” kako bi isporučili pomoć, ali kad bi zagustilo, UN su se povlačile a Srbi igrali svoju igru. Pogotovo u Rogatici.

Hansi i ja smo imali mnogo vremena za ćaskanje. Bilo mu je trideset godina, Nijemac, gotovo ćelav, engleski mu je imao jak akcent, ali blago sarkastičan, kao da se rugao načinu na koji Nijemci prosto „muče” engleski jezik, trudeći se da ga govore koristeći se snagom, a ne finesama. U slobodno vrijeme, Hansi je bio vrhunski alpinist, koji se popeo na teške vrhove u Americi i Evropi, uključujući i El Capitan u kalifornijskom nacionalnom parku Yosemite, mjesto koje sam toliko puta posjetio sa ruksakom na leđima. Volio je prirodu koliko i ja, pa smo bez prestanka razgovarali o planinama koje smo obojica dobro znali. Ja se nikad nisam popeo na El Capitan – taj je uspon trajao dva dana, stijena za stijenom, spavanje na planini, rizik po život jer je gotovo izvjesno bilo da ćeš naići na pitona sklupčanog u stijeni; sve je to bilo iznad mojih početničkih sposobnosti – ali ne i njegovih, pa sam ga intenzivno ispitivao kako to izgleda.

PHOTO: Stock
Od El Capitana do Rogatice i nije tako daleko. Kvaliteti koji čine dobrog alpinistu  isti su oni koji čine dobrog fotografa. Spremnost na rizik i sposobnost da se mudro izabere rizik u koji ćeš se upustiti. Iskreno zanimanje za zanat, a ne kaubojska potreba za uzbuđenjima. Među fotografima je bilo previše ovih drugih, momaka koji su voljeli adrenalin, hvalisanje i drčnost, i koje je rat zanimao samo zbog toga. Ratni fotografi su uvijek bili poznati po tom svom neodgovornom nemiru, a meni se čini da su tu reputaciju sve više i zasluživali, jer ovih dana gotovo svako zna snimati fotografiju. Prije dvadeset godina, to je zahtijevalo umijeće, da bi se ono imalo, trebalo je iskustvo – ako ste još htjeli biti veliki – i intuicija umjetnika. Danas, samo okineš, kao pištoljem; svako željan uzbuđenja je to kadar. U Bosni me iznenadio broj bivših vojnika koji su puške zamijenili kamerama. Hansi nije bio dio te gomile; bio je previše pametan i savjestan za takvo što.

Vrijeme je bilo blago za zimski dan na Balkanu, pa smo Hansi i ja sjedili na stražnjem sjedištu landrovera, koji nije bio pokriven. Sedmicama se nisam tako dobro osjećao. Umjesto da sjedim zatvoren u Sarajevu, u strahu od snajpera, minobacača i zime, sjedio sam napolju, osjećao sunce na licu, opušten, zgrijan, bez straha da će neko na mene pucati, jer u Rogatici nije bilo borbi. Dobro pamtim to zadovoljstvo, jer je bilo tako slatko, tako jednostavno.

U četiri sata, konvoj je bio propušten kroz čistilište i polagano smo se vozili kroz Rogaticu, pored spaljene džamije (nekoliko mjeseci ranije Muslimani su bili očišćeni), prema planinama. Žepa je bila pedesetak kilometara dalje, ali nakon dvadeset smo smo bili zaustavljeni na barikadi svih barikada. Komandant je bio nizak, nabijen momak sa dvocijevnom puškom i izvijenim brkovima. Lijevo do njega stajalo je, kao stub visoko, čudovište, neuredne crne brade i kose do ramena, nalik na Raspućina, mada ne tako zgodan. Sa ogrlicama metaka na prsima, ličio je na božićno drvo, a ispod desne ruke mu je ovlašno visila teška mašinka, od one vrste kakvu postavljaju na oklopne transportere. Sa komandantove desne strane je bio neko nalik na golmana, u maskirnom kombinezonu i sa crnom trakom na čelu.

Taj Rambo je imao oružja koje bi bilo dovoljno za cijeli vod, sam Bog zna koliko mu je granata visilo iz džepova na prsima i za pojasom, a izraelska mašinka uzi u lijevoj ruci, onako, kao slučajno u nas uperena. Više no očito, ovi su ljudi bili navikli sve sporove rješavati prstom na obaraču.

Padao je mrak a temperatura je padala kao kamen bačen u isušeni bunar i nije bilo oblaka da zadrže toplinu dana, a u bosanskim zimama, koliko god je bilo toplo danju, noći su bile opako hladne. Bili smo na vrhu brda, nalik na mjesečev pejzaž i oštar vjetar probijao nam je kroz odjeću i kožu.

Komandant koji se zvao Rajko Kušić, rekao je da konvoj nema prolaza. Nakon male rasprave, rekao nam je da sljedećeg dana mogu proći UN kamioni, da oni tu noć moraju provesti na brdu, dok mi novinari ima da napustimo njegovu zonu jer nismo imali saglasnost da prelazimo liniju fronta. Kad je jedan od novinara pokazao svoju službenu srpsku propusnicu za prelazak fronta, Rajko je samo zamahnuo rukom i propusnica je odletjela u nepovrat. „Žepi”, rekao je, „ne trebaju novinari.” Sat kasnije, Rajko nam je dao pet minuta da se gubimo i rekao da će onog koji to ne učini lično uhapsiti. Moram reći da ovaj put nisam bio previše nesretan što me vraćaju sa barikade.

Bila su tu četiri novinarska vozila, oko desetak novinara, sve u svemu, i mi smo krenuli prvo na Pale, devedeset minuta vožnje, držeći se zajedno i vozeći što je moguće brže. Tako je to u zemljama u ratu; mrak znači opasnost, vrijeme kad baš ne voliš lutati usamljenim cestama, gdje ti neki suludi vojnik može izmijeniti sudbinu. Jurili smo tako, nadajući se da je taj iscrpljujući dan pri kraju. Naravno, nismo bili u pravu.

Stigli smo, oko 10.30, u hotel Panorama, glavni štab srpskog rukovodstva. Srbi su uvjeravali UN da će stranim novinarima biti dozvoljeno da uđu u Žepu, pa smo odlučili da uložimo protest Radovanu Karadžiću. On nije bio u hotelu, ali očekivali su da se uskoro vrati sa neke službene večere, i njegovi saradnici su rekli da vjeruju da će biti sretan da se sa nama sretne. Karadžić se nije klonio svjetla reflektora; on ih je volio, kao što glumac voli pozornicu.

Kupili smo u podrumskom baru nekoliko boca soka i čekali ga u sali za sastanke. Nekoliko ljudi je zapalilo cigarete, dok su drugi spustili glavu na sto i zaspali.

Otvorila su se vrata i Karadžićev predstavnik za štampu, Ljubiša Raković, je ušao.

„Je li Peter Maass ovdje?”, zagrmio je.

Klimnuo sam i podigao ruku.

„Oh, gospodine Maass, htio sam popričati malo sa vama. Znate li da smo mi pretplaćeni na servis Washington Posta?”

Članci Washington Posta se distribuiraju preko računarske mreže i ko god ima modem, može se na nju pretplatiti.

„Znate li koja nam je ulazna šifra?”

Svaki pretplatnik ima šifru radi plaćanja računa.

„Musliman”. Kužite? „Musliman”!

Jedini se on u sobi smijao.

„Znate li, gospodine Maass, da mi pažljivo čitamo vaše članke. Ja lično bio sam zainteresiran za vaše izvještaje o takozvanim srpskim masovnim silovanjima”.

Stavio je kopije mojih članaka na sto. Jedan od njih je nedavno bio na naslovnoj strani, priča o djevojci iz Višegrada, Mersihi, koju je silovao lokalni ratni kolovođa, Milan.

„Mi sve vaše članke vrlo pažljivo pročitamo”, naglašavao je Raković svaku riječ.

Klimnuo sam, rekao da sam zahvalan na tom zanimanju za moj rad i sačekao da me počne napadati što sam pristran, antisrpski nastrojen, lažov. To se nije dogodilo. Iz sobe je izišao sa osmijehom koji je govorio: Lijepo sam vas upozorio.

Ja sam veliki poklonik satelitskih komunikacija i laptop-računara jer ti omogućavaju da članke šalješ s jednog kraja planete na drugi. Mehanizam globalnog sela podrazumijevao je ne samo da sam mogao obavijestiti svoje čitaoce, i to smjesta, o onome što se zbivalo u Bosni već je svako na svijetu mogao, istog trena, otkriti šta pišem u svojim novinama; Ljubiša Raković, na primjer. Nije me bilo briga što će me on napadati zbog mog posla; navikao sam na kritiku lakeja poput njega i čitalaca koji su mom uredniku pisali pisma proglašavajući me anti-Srbinom, anti-Hrvatom ili anti-Muslimanom. Međutim, ticalo me se šta Milan (Lukić), lokalni komandant, misli, jer je on bio, u svakom slučaju, psihopatski ubica, a u svojoj priči o silovanjima ja ga nisam štedio.

Photo: Stock
To što si paranoik, kao što bi rekao Woody Allen, ne znači da ti neko nije za petama. Ta mi se misao vrzmala po glavi kad je Raković izišao iz sobe. U 12.45 vrata su se naglo otvorila i ušao je Radovan Karadžić. Kad Karadžić uđe u neku sobu, njegovo se prisustvo odmah primijeti, kao da je šest trubača u crvenim ogrtačima najavilo ulazak. On je ogroman, nalik na medvjeda, dva metra visok, širok kao hrast i voli biti u središtu pažnje, voli da govori i hvališe se, jede i pije, priča viceve i recitira stihove. Kad bi se rat mogao ostaviti po strani, moglo bi se reći da nije neugodno društvo. On pravi viceve na račun drugih i ne smeta mu kad to i drugi čine njemu. U tom pogledu, tipičan je Srbin – zanimljiv, samouveren, macho, šarmantan. Večer sa njim nikad nije dosadno. Ni rat, na nesreću.

Ima nevjerovatnu kosu. Sijeda i u golemim talasima koji se njišu dok hoda i padaju mu na čelo na najmanji dašak vjetra. Karadžić ima još jednu osobenu crtu – rupicu na bradi. Njegovo lice nije lice gospodara rata, mada ga takvim vidi Zapad. Nedavno sam naišao na jedan koristan odlomak u romanu Chrisophera Isherwooda, koji je o nacistima napisao: „Tako oni žele da ih zamišljate, kao nepobjedive monstrume. Ali oni su ljudi, ljudi u svojoj slabosti... Ne smijemo ih se bojati. Moramo shvatiti kakvi su zapravo. Apsolutno je neophodno shvatiti ih, inače smo svi izgubljeni.” Ovaj odlomak romana Prater Violet, objavljenog 1945. godine, odnosi se u velikoj mjeri i na ljude sa Pala.

Karadžić je sjeo uvrh stola i ljubazno sačekao da se mikrofoni polože pred njega. Klimnuo je u znak pozdrava novinarima koje je poznavao, a onda se svima stao izvinjavati što smo čekali. Njegov skrušeni ton, koji mu je dobrano bio dio prirode, bio je u oštrom kontrastu sa ponašanjem njegovih vojnika. Bila je ovo balkanska verzija priče o dobrom drotu i lošem drotu. Karadžić se ponašao pristojno i glumio nezadovoljstvo ponašanjem svojih vojnika, loših drotova. Naravno, nama je bilo jasno da su se njegovi policajci doslovce pridržavali njegovih naredbi. Ono što je kod Karadžića bilo najnevjerovatnije je sposobnost da laže sa razoružavajućom iskrenošću. Nisu to bile sitne laži, blijede laži, jale prevare, već zapanjujuće laži tako velike i tako nevjerovatne da ste imali želju da se nasmijete i kažete mu – Stani malo, Radovane, ne očekuješ valjda da ti vjerujem?

Jedna od ironija vezanih za Karadžića je da je on bio vođa bosanskih Srba a nije bio iz Bosne, i nije bio Srbin. On je rođen 1936. godine, u jednom planinskom selu u Crnoj Gori, jugoslavenskoj republici u bosanskom susjedstvu. Otac mu je bio opančar, mati čuvala stoku. U Crnoj Gori je živio dok nije došao u Sarajevo na studij. Crnogorci su kulturno braća Srbima, i nije ništa neobično da Crnogorac ode iz svoje republike i svoju krvnu pripadnost prenese na Srbiju, mnogo moćniju i prestižniju naciju. Da bi dokazali svoje srpstvo, neki Crnogorci se ponašaju srpskije od Srba, sušti branioci vjere.

Nakon studija, Karadžić je postao psihijatar među čijim je klijentima bio fudbalski tim kojeg je pokušavao iz krize izbaviti kolektivnom hipnozom. U slobodno vrijeme, bio je pjesnik skromnog dara, u najboljem slučaju; živio je na margini bogatog kulturnog života Sarajeva. Bio je, po nekima, prezren od literarne elite i to je, tvrde oni, doprinijelo njegovoj želji da kazni grad koji mu je okretao leđa. (U iznenađujućoj mjeri, ovo je bio rat siromašnih srpskih seljaka protiv bogatijih gradskih Muslimana – klasični scenario). Karadžić je, 1985. godine, jedanaest mjeseci bio u zatvoru na osnovu optužbi da je pronevjerio kredit. Nakon toga, počeo se vrtjeti oko politike ali nije bio poznat kao nacionalist; pridružio se Zelenima prije nego je, 1990. godine, preuzeo vođstvo Srpske demokratske stranke (SDS). U intervjuu jednom beogradskom magazinu, koji dan nakon imenovanja za predsjednika SDS-a, Karadžić je rekao: „U Srbiji, mediji griješe kad govore o fundamentalizmu u Bosni... Situacija je sasvim drugačija... Naši bosanski Muslimani su Slaveni, naše krvi i jezika, koji su odabrali evropski način života i muslimansku vjeru. Po mojoj procjeni, nema potrebe da Srbi ponovno brane hrišćansku Evropu od islama. Mi Srbi smo bliži našim Muslimanima nego toj Evropi”. Dobre dvije godine kasnije, Karadžić će uteći iz Sarajeva i smjestiti se na Palama, ponovo se vrativši u brda da nadzire razaranje muslimanske zajednice Bosne.

Press konferencija je počela našim protestima što smo vraćeni sa puta u Žepu, a Karadžić je odgovorio da je to van njegove kontrole, jer lokalni komandanti odlučuju o tome ko će preći linije fronta. Pitanja su postala uopćenija, o uzrocima rata, taktikama, razaranju, ratnim zločinima i slično. Karadžić je odgovarao sa entuzijazmom, tumačeći kako, ne, Srbi ne bombarduju Sarajevo, već „Muslimani” to čine da bi krivicu svalili na Srbe.

Neko je upitao da li to znači da Srbi nisu ispalili zapaljive projektile čiji je plamen progutao Nacionalnu biblioteku i njen dragocjeni sadržaj na početku rata. Karadžić je imao odgovor i na taj izazov.

„Slušajte, oni stalno igraju te igre kako bi okrivili Srbe i zadobili samilost svijeta. Kad god neka važna ličnost posjeti Sarajevo, Muslimani granatiraju grad. Ubiše onoliki svijet što je čekao u redu za hljeb. I zapališe vlastitu biblioteku. Znate li zašto? Zato što ne vole da u gradu imaju hrišćansku civilizaciju. Nikad oni nisu voljeli tu zgradu. Jer je iz austrougarskih vremena. Ta je zgrada hrišćanska. Izvukli su sve muslimanske knjige, ostavili hrišćanske i onda ih zapalili.”

A šta je sa logorima? Neće valjda poreći slike izgladnjelih zatvorenika koji su izgledali kao da su iz Auschwitza.

„Sve smo naše zatvore otvorili medijima koji su onda slikali samo jednog mršavog momka”, rekao je Karadžić, na engleskom. „Svi su drugi zatvorenici dobro izgledali, ali su se mediji usredsredili na tog jednog mršavog momka. Bio je mršav, pa šta? Možda je imao rak. I ja sam bio mršav kad sam bio mlad.” Nasmiješio se, gladeći svoju poveliku stomačinu.

„Muslimani bi da natjeraju Srbe da žive po Šerijatu”, čuo sam ga kako govori. „Naše će žene onda natjerati da nose čador...“

„Mi ne želimo pokoriti Sarajevo. Grad treba podijeliti sa Muslimanima. Može biti kao Bejrut”...

„Nema etničkog čišćenja, nije to naša politika. Nikad. Nikad nismo doprinijeli pomjeranju ljudi. Muslimani su htjeli silom da odu. Nismo ih mogli zaustaviti”....

„Ne vidim ništa loše u Velikoj Srbiji. Šta fali Velikoj Britaniji, prema tome nema ništa loše ni u Velikoj Srbiji?”

Press konferencija je završena u dva sata ujutro. Sakupili smo svoju opremu i konvojem se odvezli do pansiona Olympik, deset minuta vožnje, uobičajeno mjesto gdje su novinari odsjedali na Palama. Kad smo stigli, nije bilo grijanja, mogao si vidjeti vlastiti dah, a nije bilo ni dovoljno kreveta. Spavao sam na podu.

Bilo je u tom ponoćnom susretu sa Karadžićem nečeg halucinogenog. Njegove su ideje bile groteskne, njegova vizija stvarnosti posuvraćena, pomislio sam da je jedan od nas, ili on ili ja, uzeo neku drogu. Poznavao sam dovoljno dobro Bosnu, i znao da je sve što je Karadžić rekao laž, i da su te laži svakodnevno emitirane u svijet, nekoliko puta dnevno, i da ih svijet uzima ozbiljno. Ne želim kazati da su njegove laži prihvaćene kao istina, ali sam osjećao kako zamagljuju istinu, djelovale su tako da su svi izvan htjeli da ostanu po strani, a to je, dakako, bila Karadžićeva velika pobjeda. Njemu nije bilo potrebno da ljudi izvana povjeruju u njegovu verziju događaja; bilo mu je dovoljno da posumnjaju u istinu i da ništa ne preduzimaju.

Photo: Stock
Njemu je trebalo, na primjer, da natjera sve da se pitaju nisu li Bosanci sami sebi bombardirali, i zaista se svako to pitao, jer su, svaki put kad bi u Sarajevu bilo ubijeno mnogo ljudi, zapadne vlade tražile od vojnika UN da izvrše „analizu kratera” kako bi utvrdili otkud je granata ispaljena. „Analiza kratera” nije egzaktna nauka, a vojnici UN su imali problem da otkriju krivca; pravac iz kojeg je doletjela granata se mogao odrediti, ali ne i precizna pozicija ispaljenja. Ako Karadžić porekne svoju odgovornost, i ako UN ne mogu naučno dokazati da su Srbi odgovorni, onda treba da se uzdržimo od kažnjavanja, zar ne? Tačno. Hvala Bogu da nismo uvijek bili tako oprezni i što nismo, u II svjetskom ratu tražili od Churchilla da pruži dokaze da su bombe koje su eksplodirale u Londonu bile njemačke, a ne britanske.

II

Sljedećeg dana smo se vratili u Sarajevo, klizavom planinskom cestom, prolazeći pored koliba u kojima su se snajperisti grijali, držeći grad pod opsadom, preko aerodromske piste, nazad u Holiday Inn. Stigli smo u Sarajevo na vrijeme da odemo na sahranu devetero muškaraca, žena i djece, ubijenih granatom dok su stajali u redu da napune svoje plastične kanistere vodom. Gore na Palama, srpsko vođstvo je tvrdilo da su Muslimani opet sami sebe bombardovali.

Hansi i ja smo ostali u kontaktu sljedećih nekoliko sedmica. Novinari ovise jedan o drugom i iz drugarstva i zbog informacija o onome što se zbiva. U gradu poput Sarajeva, nikad ne možete vladati svim informacijama, i što više prijatelja imate, više ćete saznati. Nekoliko dana nakon povratka sa Pala, nabasao sam na Hansija na jutarnjem briefingu UN.

„Jesi li čuo za modnu reviju?”, upitao me.
„Modna revija? Šališ se?
„Ja, modna revija se održava u novootvorenoj pizzeriji preko puta Predsjedništva večeras u 9.”
„Vidimo se tamo.”

Ima izreka o tri faktora uspjeha u modnoj industriji: lokacija, lokacija, lokacija. Pizzeriju nije krasio nijedan. Bila je u jednoj od najgorih snajperskih zona, na raskršću blizu sjedišta Vlade. Snajperist je imao čist pregled duž cijele ulice, pa su lokalne gazde prosto ulijetale u pizzeriju, osim kad je bila magla i snajperisti ih nisu mogli vidjeti pa si mogao ući kao čovjek. Kad uđete, onda ste na sigurnom, bez obzira na vrijeme, jer snajperisti nisu mogli ciljati iza ugla.

Esad Ćesko je bio vlasnik pizzerije. Prije rata je uvozio žensku garderobu iz Italije, a tokom rata je svoje poslovno umijeće, izgleda, preusmjerio na crnu berzu, i išlo mu je dobro, čini se, sudeći po vrećama brašna i tjestenina na gomilu u kuhinji, sa oznakama, sa obje stane, „Humanitarna pomoć: Nije za prodaju”. Esad se nije izvinjavao što je ratnoj eliti pravio pizze. „Moj je cilj da se ovaj grad održi živim”, smješkao se. „Profit mi nije cilj. Neću biti na gubitku, to je sigurno, ali to nije bitno. Moramo pokazati svijetu da ovaj grad nije mrtav.” Nosio je periku koja je nekako umanjivala iskrenost njegovih riječi.

Pizzerija je bila puna vojnika i fotografa, sve sami muškarci, osim novinarke Sunday Timesa iz Londona, koja je bila u centru pažnje dok nisu izišle manekenke. Uobičajena izmaglica dima cigareta, prolazi između stolova zakrčeni pancirnim prslucima, kalašnjikovima i nikonima. Hansi je već stigao pa sam sjeo za njegov sto.

Stigle su i manekenke, sasvim zgodne, dugonoge, u kratkim suknjama i sa ružem na usnama crvenim kao krv. Moguće je da su one smršale tokom opsade, ali manekenke moraju izgledati neuhranjeno, a ove su bile spremne za pariske piste. Neko za stolom, vidjevši od ljetnjeg dana duže gole noge, primijetio je da ima samo jedno mjesto gdje čovjek može vidjeti toliko mesa, a to je bila mrtvačnica. Za fotografskim se stolom poneko na ovo i nasmijao. Samo revija je bila razočaranje, jer nije bilo više od tri manekenke, dvije su bile sestre, a pokazale su tek svoju najljepšu garderobu, koju su u plastičnim kesama donijele u pizzeriju. Prošetale su između stolova, sa onim tipičnim izrazom dosade i nezainteresiranosti koji se očekuje od manekenke, bile u Parizu ili Sarajevu, i sve je, nakon nekoliko minuta patetičnog njihanja, bilo gotovo. Izgubile su se nekud iz restorana, presvukle se u svoju ratnu odjeću i nestale, ne kao manekeni – tek mete snajperistima. Osjećao sam se prazno, jer modna revija nije bila modna revija, tek podsjećanje da se u Sarajevu normalnost ne može lahko doseći.

Koji dan kasnije, posjetio sam Hansija u njegovom uredu, u zgradi apokalipse. Što se tiče novinarskog zanata, bila je na savršenom mjestu, preko puta glavnog vojnog štaba i stotinjak metara od Predsjedništva. Što se tiče preživljavanja, lokacija joj je bila manje poželjna, jer je bila stiješnjena između dvije glavne mete u gradu. Zgrada je bila od stakla, ili je bar nekoć bila, jer je najveći dio bio porazbijan. U njoj je jedino bio AP; svi su drugi uredi uništeni i opustjeli. Morali ste proći labirintom ledenih, opljačkanih hodnika, dok ne stignete do AP-a, gdje je pećica na drva pružala ugodan osjećaj, kao drvena koliba u Kućerku u preriji.

PHOTO: Roger Richards
Prethodnog dana, napisao sam članak o dvogodišnjoj djevojčici koja je spavala na kauču u stanu, dok se porodica okupila oko večernjeg obroka, kad je tenkovska granata rasturila krov i geler pogodio djevojčicu pravo u srce, ubivši je. Bila je to uobičajena tragedija po sarajevskim standardima, i kao takva, dobra priča, jer vanjski svijet nije još bio neosjetljiv kao Sarajevo na čemer i jad Bosne. Njena je sahrana zakazana za sljedeće popodne, i ja sam odlučio da što prije utvrdim koliko ima istine u morbidnim pričama o tome kako Srbi granatiraju sahrane i razvaljuju grobove. Jedan od stručnjaka na tu temu je bio Hansi Krauss.

Pojavio sam se sa kolegom iz agencije UPI, konkurencije AP-u, ali sam znao da Hansi nema ništa protiv, jer je konkurencija u ratnoj zoni bila glupa igra. To je kao penjanje na planinu; koliko god da bi volio sam doseći vrh, zar ćeš presjeći konopac drugima kojima je do tog podjednako stalo? Neki bi, a jedan od takvih je bio Hansijev šef, koji jedva da je pozdravio reportera UPI-ja i zabranio Hansiju da nam kaže ijednu riječ o sahranama. Hansi se nasmiješio, rekao da, naravno, neće i nastavio nam prenositi sve što je znao.

Hansi je prisustvovao desetini sahrana na groblju Lav, groblju koje se najbrže širilo na svijetu, hraneći se mrtvima. Ime je dobilo po figuri lava na kapiji; lav je, prirodno, bio izobličen granatama. Staneš li pored lava i pogledaš na zapad, vidjećeš uništeni stadion na kojem su se, 1984. godine, okupili najbolji sportisti svijeta na Zimskoj olimpijadi. Najbolje je bilo ne zadržavati se tu previše, i ne razmišljati predugo o negdašnjem i današnjem Sarajevu, jer je groblje ležalo na nezaštićenom brijegu ispod bolnice Koševo, lahka meta za snajperiste što su se krili malo poviše, u napuštenom zoološkom vrtu. Jer, kad oni otvore vatru, ožalošćeni su se bacali u zaklon rijetkih neposečenih stabala, iza gomila smeća, iza drvenih oznaka nad grobovima, ili u otvorenu raku, što je bio najbolji od svih zaklona.

„Jednom sam bio na vojnoj sahrani kad je počasna straža prosto utekla na prve pucnje pa je ostalo samo troje ljudi da sahrani umrlog”, pričao mi je Hansi. „Ali nećeš vjerovati, hodže i svećenici su oguglali. Kad zapuca snajper, oni ne skaču u raku. Samo kad padaju granate”.

Nakon devet sedmica u Sarajevu, Hansiju je poslana smjena i on se vratio u Njemačku, i posljednje noći je priredio oproštajnu zabavu u motelu Belvedere, gdje je živjela ekipa AP. Kad sam stigao, Hansi i dva fotografa su ležali sklupčani u uglu bara, skriveni iza šume praznih boca šampanjca. Valjda su spavali. Bar je bio malen, nekoliko stolova i žmirkavi božićni lampioni na zidu, koji su se lijeno palili i gasili, kao da bi oni htjeli na počinak. Hansi se pridigao, zagrlio nas i insistirao da otvorimo još jednu bocu, mada se vidjelo da je već dovoljno popio, i on je sam znao da je dovoljno popio, ali provod je provod, mada je ovaj bio nekako na silu. Rastanci često imaju ukus slasti i gorčine, jer se, koliko god ti bilo drago što odlaziš, pitaš šta bi mogao raditi, ili doživjeti da ti se pruži još jedna šansa da ostaneš neko vrijeme u Sarajevu. Nazdravili smo jedan drugome i ja sam znao da će mi nedostajati.

U ratu se skidaju maske i šminka koje čovjek inače nosi da skrije ili naglasi svoj karakter. Rat naglašava i ljudske slabosti i jake strane. Teško je druge prevariti, a i drugima ne polazi za rukom da prevare tebe. Hansi i ja nismo gubili vrijeme na formalnosti potrebne da bi se ljudi dobro upoznali. Naše su društvene genetske šifre bile ozračene istim rendgenskim zrakama koje čine da neke ćelije malo mutiraju. Pogledali smo jedan drugoga, istog trena znali šta vidimo, i postali prijatelji.

Nakon povratka u Njemačku, Hansi je poslan u Mogadish, gdje je upravo propadao pokušaj SAD da „primiri” Somaliju. Jednog jutra je američki borbeni helikopter sasuo vatru i pobio više od sedamdeset Somalijaca u neuspjelom pokušaju da se sredi odmetnik Mohammed Farah Aideed. Kasnije istog dana, Aideedovi ljudi su otišli u hotel u kojem su bili novinari i ponudili im da vide mjesto pokolja; sigurnost zajamčena. Desetak novinara je odlučilo da krene. Kretali su se u koloni, upali u unakrsnu vatru i paljba ih je, sve osim jednog automobila, prisilila da se vrate u hotel. Gomila Somalijaca je onda nasrnula na ta jedna kola i doslovno iskomadala putnike, samo stoga što su bili bijele kože, jer prije toga su ljudi bijele kože ubili ljude crne kože, pa je kucnuo čas za osvetu. Ubijena su četiri novinara, među kojima i Hansi Krauss, kome je bilo samo trideset godina, koji je bio izuzetan planinar, volio svoj poziv fotografa i bio mi prijatelj.

U Budimpešti, u svom stanu, iščitavao sam agencijske vijesti na računaru kad sam pročitao izvještaj o Hansijevoj pogibiji. Nekoliko trenutaka sam bio okamenjen. Onda sam pobjesnio. Hodao sam po stanu, onda počeo provjeravati tu vijest jer jednostavno nisam htio povjerovati da je Hansi ubijen – možda je u pitanju bila greška. Onda sam opet stao hodati po stanu. Nekoliko mjeseci nakon što sam počeo izvještavati o ratu, počeo sam voditi dnevnik, kojem sam istresao sav svoj gnjev. Bila je to, valjda, terapija, i pomagala mi je. Riječi su moje suze. Vremenom sam se, saznavši za Hansijevu smrt, smirio i počeo pisati. Zabilježio sam nešto o zaludnosti Hansijeve smrti u ratu za kojeg nikog nije ni bilo briga, koji će biti zaboravljen već u sljedećem krugu vijesti. Pisao sam o agoniji kroz koju mora da je prošao u svojim posljednjim trenucima, dok su ga nepoznati ljudi kasapili, da bih kasnije saznao da mu je tijelo, kad je nađeno, bilo izrešetano mecima, isječeno mačetama, izubijano kamenjem. Pisao sam o tome kolika je nepravda što je Hansi Krauss mrtav a Radovan Karadžić živ.

III

Tokom rata u Vijetnamu, američka vojska je držala svakodnevne briefinge u Sajgonu, koji su bili tako lažni i apsurdni da su ih novinari prozvali „Kućne vragolije u 5 sati”. Neprijateljski gubici su bivali preuveličavani, američki – umanjivani i vječito je na kraju tunela bilo svjetla. Michael Herr te briefinge opisuje kao „psihotični vodvilj”. Cijela jedna generacija američkih novinara koja je vjerovala u temeljni integritet američke vlade shvatila je, uskoro po dolasku u Sajgon, da su bili strašno naivni. Isti proces gubljenja iluzija desiće se decenijama kasnije u Bosni kako su, iz dana u dan, Ujedinjene nacije izdavala gotovo svaki princip za kojeg se moja generacija nadala da ga one predstavljaju.

PHOTO: Roger Richards
UN su priređivale svoju verziju „Kućnih vragolija u 5 sati”, jutarnji briefing u vrećama pijeska ušuškanoj i zaštićenoj zgradi komande zaštitnih snaga UN. Briefing je počinjao „izvještajem o vremenu”, što je bila UNPROFOR-ova šifra za izvještaj o bombardiranju Sarajeva prethodnog dana. UN su bile smiješno nekompetentne kad je u pitanju zaustavljanje tih bombardiranja, ali zapanjujuće sposobne u brojanju, tako da smo svako jutro dobijali bodovnu listu sa brojem minobacačkih, tenkovskih i artiljerijskih granata ispaljenih sa obje strane. Iza toga je slijedio izvještaj o broju konvoja hrane, i te su brojke bile impresivne, možda petnaestak dnevno, desetine tona hrane u svakom danu, i sve tako... Utisak je bio da je UNPROFOR obavljao dobro svoj zadatak prehranjivanja Bosne. Bila je to ista ona parada lažnog samohvalisanja o uspjesima naših momaka protiv Vijetkonga, kakva se mogla čuti na sajgonskim „Kućnim vragolijama u 5”. Utisak je, naravno, bio izokrenuta realnost.

Zemlje u čijim je rukama bila politika prema Bosni u Vijeću sigurnosti UN, Amerika, Britanija, Francuska i Rusija, donijele su odluku da ne koriste silu kako bi svoju volju nametnule Srbima, a direktni rezultat te politike bio je da su funkcioneri i vojnici koji su provodili rezolucije UN-a u Bosni imali malu mogućnost na raspolaganju. Ako su htjeli prolaz za konvoje preko linija fronta, morali su se cjenkati sa tim kriminalcima umjesto da im zaprijete, a započnete li se sa đavolom cjenkati, zazivate katastrofu. Da bi se to vidjelo, dovoljno je bilo otići na sarajevski aerodrom, gdje je Faust radio prekovremeno.

Aerodrom je bio tek koji kilometar od komande UN, na kraju puta koji je prolazio ničijom zemljom – oko Sarajeva ih je bilo dosta – gdje su jedini preživjeli bili snajperisti, nalik na bubašvabe poslije nuklearnog holokausta. Bio je to put čuven po svojim opasnostima, na kojem su ubijani svi redom: novinari, vojnici i bebe. UNPROFOR je imao nekoliko svojih kontrolnih punktova koji su bili smrtna gnjavaža jer je na svakom od njih trebalo čekati na prolaz, a dok čekaš u kolima, mitraljez štekće i cilja baš tebe. Mnogo je svijeta na tom putu bilo ubijeno, između ostalih francuski novinar koji je napravio grešku kad je na svom autu otrag napisao, „Ne trošite zaludno metke, ja sam besmrtan.”

Jedna jedina aerodromska pista bila je izuzetno vrijedan komad nekretnine – bog šahovske ploče koju je predstavljala. Dijelove sa oba kraja piste su kontrolirali Srbi, dok su dijelove sa obje njene strane držali Bosanci. S jedne strane, u naselju Dobrinja, novinarskom selu za vrijeme Olimpijade '84, bili ste unutar opkoljenog Sarajeva; na drugoj strani, u Butmiru, bili ste izvan obruča. Kad pređete tih nekoliko stotina metara, preko piste – iz Dobrinje u Butmir – slobodni ste. Kad je izbio rat, Srbi su dozvolili UN da koristi pistu za humanitarne letove. Ujedinjene nacije su se, zauzvrat, složile da osiguraju da Bosanci nemaju prolaz preko nje.

Statistika koju smo nekako ipak uspijevali pokupiti na njihovim briefinzima obuhvatala je broj noćnih „prepada” na pisti. „Prepad” se sastojao u tome da nekog zaustaviš u pokušaju da pretrči komad zemlje između Dobrinje i Butmira. Prije mog dolaska u Sarajevo, broj je bio prilično mali, pa su funkcioneri UN govorili da su „saobraćaj” činili tek pokoji švercer što je krijumčario robu u Sarajevo i vojska koja se provlačila sa jedne na drugu stranu, u zavisnosti da li je pojačanje bilo potrebno u Sarajevu ili van njega. To što su bili zaustavljeni i vraćeni na polazište bila je i ponajmanja briga tih ljudi. Srbi su, sjetite se, kontrolirali oba kraja piste i pucali u sve što se noću provlačilo ispod UN žice.

Broj „prepada” je naglo skočio u novembru, još više početkom decembra, a onda – kad je došao prvi nalet mraza – popeo se na 500 svake noći. UN funkcioneri su nam svoje statističke podatke deklamovali bez ikakvog komentara i izbjegavali pitanja o tome šta se zbiva na aerodromu. Pošto sam na briefingu naišao na zid šutnje, sjeo sam na UN transporter, što je saobraćao sa aerodromom i krenuo pravo u sektor bataljona zaduženog za sigurnost. Aerodrom su čuvali francuski vojnici koji su spavali u hangarima pretvorenim u spavaonice. U svakom hangaru – po desetak gvozdenih kreveta. Bili su to mladi regruti, dvadesetogodišnjaci, dobra djeca. Posteri na zidovima: Michael Jordan kako ubacuje koš, izvijen u zraku kao Barišnjikov, George Foreman kako pozira u sredini ringa, skulptura od sala i mišića. Soba je ostavljala dojam studentske spavaonice.

Vojnički život se sastojao od straža i spavanja. Bili su poput većine UNPROFOR-ovih vojnika u Bosni, djeca koja nisu čak ni pokušavala shvatiti rat i koja su osjećala nelagodu jer nisu bila načisto pomažu ili dobrim ili lošim momcima.

Pitao sam ih šta misle o svojim stražama. Tajac.

„Ovih dana ste dosta zaustavljali ljude”, rekao sam. „Jesu li to žene i djeca koja se nastoje izbaviti iz opsade?”

Opet tajac. Nisu smjeli razgovarati sa novinarima. Opet sam im se obratio.

„Kako se zbog toga osjećate?”
„Obavezni smo ih zaustaviti”, najzad je rekao jedan vojnik. „Teško je, boli nas to, ali nemamo izbora. Tu smo da izvršavamo naredbe.”

Zid šutnje probijen, a njihovo se prvotno oklijevanje pretvorilo u ispovijest. Jedan je progovorio, pa drugi, i za njim još jedan, glas je bio uvijek isti, glas zbunjene mladosti.

„Srce nam se kida. Oni plaču, preklinju nas da im pomognemo da pređu. Nude nam čak i novac, ali naredba je da ih zaustavimo”, rekao mi je jedan od njih.
„Rizikuju život samo da bi prešli pistu”, dodao je drugi. „Čak i starci. Ima ih koje uhvatimo, vratimo a onda ponovo hvatamo, dva, tri, četiri puta. Jedina nam je utjeha da nas oni razumiju. Znaju da smo mi samo vojnici i da imamo naredbe odozgo.”

Bio je to talas žena, djece i penzionera koji su pokušavali pobjeći iz opsade i pogibelji. Njihov bijeg nisu sprečavali bodljikava žica, mine niti srpski meci, već Ujedinjene nacije. Koliko god ovi vojnici bili pošteni, bilo je stvari koje nisu bili kadri priznati, saznaću to kasnije. Nisu oni zaustavljali samo ljude. Oduzimali su i hranu. Čovjek koji je zalagao život da porodici u opkoljenom gradu donese vreću krompira ne samo da je zaustavljen i odvođen nazad u Butmir, nego mu je oduzimana i hrana koju je nosio. Takvo je bilo naređenje. Oduzimana – jer su to Srbi zahtijevali, a UN prihvatale.

PHOTO: Roger Richards
UN vojnici su imali specijalnu opremu koja im je omogućavala da vide i po mraku i ulove bjegunca čim bi kročio na pistu, a kad se to desi, oklopni transporter bi krenuo u lov na njega, osvjetljavajući ga reflektorom da ga lakše ulovi. Problem je bio u tome što su srpski snajperisti otvarali vatru čim bi neko bio ulovljen svjetlom reflektora. To me podsjećalo na logorske filmove iz II svjetskog rata, na scene u kojima zatvorenici u bijegu bivaju ulovljeni zastrašujućim snopom svjetla i stražari ih smjesta pokose mitraljeskom vatrom.

Razgovarao sam potom sa djevojkom koja je bila tako ulovljena svjetlom reflektora. Zvala se Almira Zalihić, imala osamnaest godina. Našao sam je u postelji bolnice Koševo, sa nogom u gipsu, slomljenom snajperskim metkom. Pokušala je pobjeći iz okruženja preko piste, sa još devetero ljudi. Gotovo su bili dospjeli na drugu stranu, u Butmir i na slobodu i tamo gdje je bilo hrane i izlaz prema ostatku svijeta, ali nekih trideset metara pred ciljem „osvijetlila” ih je, kako je to ona kazala, patrola UN.

Bili su poučeni da se istog trena bace na zemlju, jer na svjetlo bi smjesta zapljuštali meci, baš kao da su UN i Srbi radili u tandemu – jedno osvjetljava dok drugo povlači obarač. Almira je odložila ljubavni roman što ga je upravo čitala, Moja je sreća u Rimu, i objasnila mi kako se to desilo.

„Pokušali smo leći na zemlju, ali počela je žestoka paljba iz mašinke. Nisam dovoljno brzo zalegla na zemlju i metak me pogodio u nogu. Otpuzala sam u zaklon iza transportera. Petoro nas je bilo pogođeno. Dvoje je poginulo. Vojnici UNPROFOR-a su nam pružili prvu pomoć i rekli da se to stalno dešava.”

U to je vrijeme kolovođa UN-ovog psihotičnog vodvilja bio glasnogovornik Mik Magnusson. U beskonačnom nizu glasnogovornika za njega se govorilo da je najgadniji. Najbolje što se o Miku moglo kazati je da je tečno govorio engleski. Komanda UN je imala običaj, kada nije htjela komentirati neku stvar, ubaciti tog dana španskog glasnogovornika po imenu Pepe. Pepe je govorio početnički engleski. Nije razumio ništa pitanja, mi nismo razumjeli šta nam odgovara, a tako su upravo i htjeli njegovi šefovi. (Ni španski novinari nisu bili neke sreće; Pepe, koga su držali po strani od svega, jednako je nerazumljiv bio i na svom jeziku.) Mik je prvo rekao da je odluka da se Sarajlijama ne dopusti bijeg iz opsade donesene u Vijeću sigurnosti u New Yorku. „Oni uspostavljaju pravila po kojima radimo”, rekao je.

Ovo se činilo previše jer se znalo da Vijeće sigurnosti ne rukovodi tako „nasitno” operacijom UN-a u Bosni. Odluka je, zapravo, donijela glavna komanda UNPROFOR-a. Sarkastično smo pitali na kojoj je sjednici Vijeća sigurnosti to odlučeno, na što nas je Mik prostrijelio pogledom učitelja koji, na času dopunske nastave, najgore učenike nastoji dovesti u red. Koji dan potom, Mik je objavio da, pod paljbom žestoke kritike, ponovo razmatraju svoju odluku i da postoji velika vjerovatnoća da će je izmijeniti. Nije htio reći ko razmatra i opet se razbjesnio kad je neko sarkastično dobacio: „A kad ono rekoste da Vijeće sigurnosti zasjeda da bi izglasalo odluku o tome?”.

U Bosni, cilj „međunarodne zajednice” – mutan i izlizan izraz kojeg valja zamijeniti imenima četvorice ljudi koji su određivali politiku, predsjednika Billa Clintona, britanskog premijera Johna Majora, francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda i ruskog predsjednika Borisa Jeljcina – bila je „uspokojiti vampira”, a UN su odabrane da budu instrument. To je bila jedna od tragedija rata u Bosni. Naš bi svijet bio mnogo bolje mjesto da postoji jedna nepristrasna organizacija koja bi funkcionirala kao arbitar nacionalnih intersa, koja bi djelovala u skladu sa principima a ne interesima. Kad sam bio mlađi – vrijeme, sad to znam, okončano kad sam prvi put nogom kročio u Bosnu – mislio sam, kao i mnogi drugi, da će UN tu ulogu igrati nakon završetka Hladnog rata. U Bosni smo shvatili da zastava UN ne zaslužuje ništa više povjerenja nego bilo koja nacionalna zastava koja stoji pred zgradom u New Yorku. Integritet je poput nevinosti; jednom ga izgubiš, nema natrag, a UN su u Bosni izgubile nevinost.

Zatekao sam se u Sarajevu kad se činilo da Bosanci spremaju ključnu ofanzivu proboja opsade. Ključno mjesto zamišljene ofanzive je bio Igman, jedan od najviših vrhova istočno od grada, i strateška tačka sa koje je bosanska armija mogla probiti koridor prema slobodi. Krajem decembra, jedan funkcioner UN u Ženevi objavio je, iz čista mira, da je bosanska vojska poslala 10.000 vojnika na Igman i upozorio da se trupe moraju odmah povući. „Zabrinuti smo da bosanska vlada možda priprema krupniju ofanzivnu akciju u nastojanju da zauzme teritorije ili čak pokuša osloboditi Sarajevo”, rekao je Fred Eckhard, glasnogovornik UN posrednika na mirovnim pregovorima. Kurziv je moj. Zabrinuti smo. Implikacije te njegove izjave Mik nam je osvijetlio dva dana kasnije, kad je objavio: „Mi nikada i nipošto nećemo podržati nikakvu vojnu aktivnost bilo koje strane.”

UN su htjele da bosanska armija zaustavi svoje akcije oslobađanja Sarajeva i svoju su želju signalizirale tako što su objavljivale osjetljive informacije o kretanju trupa. Bila je to muzika za srpske uši. Ne borite se, govorile su UN, naši pregovarači će „uglaviti” mir. Ali, bosanski lideri su bili sumnjičavi prema viziji mira kako su ga vidjele UN i znali da ona podrazumjeva podjelu na način da se srpskim odmetnicima prepusti kontrola nad najvećim dijelom zemlje. Bosanci su imali poučan primjer pred sobom – Hrvatsku.

IV

U julu 1991. godine, kad je Hrvatska proglasila nezavisnost od Jugoslavije, Srbi koji su živjeli u Hrvatskoj udružili su se sa JNA, kojom su dominirali Srbi, i zauzeli gotovo trećinu Hrvatske. Rat je trajao šest mjeseci, ubijeno je najmanje 10.000 ljudi. Smirio se u januaru 1992. godine, kad je posrednik UN, Cyrus Vance, državni sekretar u doba predsjednika Cartera, posredovao u postizanju primirja po kojem je na hiljade UN-vojnika raspoređeno u područja pod srpskom kontrolom. Od vojnika UN se očekivalo da zaštiti srpske odmetnike, od kojih se, opet, očekivalo da odlože oružje i dopuste izbjeglim Hrvatima da se vrate u svoje domove. Srbi nisu ispunili svoj dio sporazuma; vojnici su skinuli armijske oznake sa uniformi i objavili da su sad policajci. Nisu pustili Hrvate da se vrate kućama. Mirovnjaci UN su završili tako što su služili kao tampon, pretvorivši liniju fronta u de facto granicu. Hrvatska je molila UN da provedu svoj mandat i razoružaju Srbe, ali UN to nisu htjele. Vremenom je Hrvatska dobila što je htjela, mada ne uz pomoć UN. U avgustu 1995. godine, Hrvatska vojska je pokrenula blitz operaciju, odgurnula ustranu snage UN i ponovno zauzela najveći dio okupiranih teritorija.

Bosanski lideri su se bojali da je isto tako „ništa-ne-preduzimaj” primirje i za njih pripremano. Jednom sam prilikom otišao u zgradu Predsjedništva, gdje je njegov član Ejup Ganić imao mali ured i dragocjeni satelitski telefon koji ga je povezivao sa ostatkom svijeta. Zgrada, u kojoj je bio smještena glavnina predstavnika bosanske vlasti, bila je nekoliko stotina metara od Miljacke, a okolna brda pod srpskom kontrolom, pa nije bilo dana a da zgrada nije bila izrešetana mitraljeskom vatrom ili minobacačima. Veličanstvena, kraljevska zgrada bi već na početku rata otišla u prah i pepeo da nije bila sagrađena, decenijama ranije, od debelih zidova koji su primali direktne pogotke a da ne ostane ni rupa na njima. Nije bilo baš mudro šetati van zgrade, ali kad se u nju uđe, relativno ste sigurni, iako su sekretarice, sjedeći za stolom, znale biti meta snajpera.

Photo: FoNet/AP
Ganić je odlično govorio engleski jer je doktorirao iz fizike fluida na MIT-u, nakon čega je šest godina predavao na Univerzitetu Illinois. Visok, tamnokos čovjek, pomalo odsutnog pogleda, više bi mu ležalo da sjedi za profesorskom katedrom nego da ratuje. Obucite mu sako od tvida sa kožnim krpama na laktovima, staviti lulu u usta, i eto vam slike i prilike profesora nekog američkog koledža. Ušavši u njegov ured, u kojem je plakar stajao ispred jedinog prozora, osjećao sam se kao zatvorski stražar koji ulazi u ćeliju da razgovara sa zatvorenikom što je upravo limenom šoljom udarao o metalne šipke, buneći se što je nepravedno zatvoren. Vidim sebe kako na to klimam glavom, bilježim njegovu poruku, uvjeravam ga da ću je predati upravniku zatvora, a znam i sam da od toga nema ništa i da će on vječno ostati u toj ćeliji.

Ganić je duboko vjerovao da Bosnu neće spasiti ni UN ni evropske zemlje, koje su imale samo riječi saučešća za njen usud. Znao je da su se, historijski, Francuska i Engleska svrstale uz Srbiju a protiv Njemačke, da će možda malo udariti Srbe po prstima zbog lošeg vladanja, ali da nikad neće sa njima zaratiti ili pružiti istinsku vojnu pomoć „muslimanskoj” naciji koju su Srbi lišili čak i imena. Kraj Hladnog rata značio je povratak starim navikama i Ganić je osjećao da se velike evropske sile vraćaju svom običaju povlačenja pred siledžijama, repriza 1939. godine, kad su Britanija i Francuska blagoslovile Hitlerovu aneksiju dijela Čehoslovačke. Ganić je zurio u mene, nagnut u stolici, šapćući, kao poluludi zatvorenik: „Ovi evropski lideri su ništarije.” Onda je dotakao srž. „Ovdje nešto ne valja. Nema Amerikanaca. Amerikanci, da su tu, ne bi dopustili ovu srednjovjekovnu opsadu.”

Bill Clinton je upravo bio izabran za predsjednika, ali još nije bio položio zakletvu. Ganić je shvatao zašto je Washington paraliziran politički, a mislio je, baš kao i ja, da je samo pitanje vremena kad će Amerika, sa novim predsjednikom, koji je u svojoj izbornoj kampanji obećao da će se sa Srbima morati oštro, uključiti u cijelu stvar i ispraviti stanje. Do tada, Ganić i Bosna će se morati baktati sa tipovima poput Boutrosa Boutrosa-Ghalija, generalnog sekretara UN-a, koji je trebalo da stigne sljedećeg dana u Sarajevo. „UN samo nadgledaju tragediju Bosne”, rekao je Ganić. „Riječ nadgledati je prava riječ. Stvarno tako mislim. Ovo je jedan golemi biološki eksperiment što ga na nama izvode UN.”

Otišao sam, sažalijevajući Ganića više no ikad, sa osjećanjem, kad je pomenuo golemi biološki eksperiment, da on polako ludi a da bih i ja sigurno polako klizio u ludilo da sam na njegovom mjestu.

Vratio sam se u Holiday Inn i svratio kod Kevina i Džemala. Brzo smo stekli naviku da slobodno vrijeme provodimo zajedno, jer smo jedni druge znali nasmijati, a to je za našu dušu i um bilo neophodno kao što nam je stomaku trebalo kruha. Direktor hotela je na crnoj berzi našao nešto goriva pa je bilo malo struje i grijanja; televizor je čak radio, što je bilo prosto nevjerovatno, jer nam je satelitski tanjir na krovu omogućavao da gledamo MTV dok je bosanska TV puštala svakojake filmove, od Braće Blues do Velikog Gatsbyja i Divlje horde. Ako je bosanska vlada, kako su galamili njeni neprijatelji, htjela uspostaviti islamsku republiku, na audio-vizuelnom planu je u tome poprilično zaostajala.

V

Povijest nas uči da svaki strani državnik, kad odluči da posjeti Sarajevo, mora vrlo pažljivo izabrati momenat. Atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda je to više no zorno pokazao. Historičarima još nije do kraja jasno kako je prestolonasljednik carske krune mogao napraviti tako kolosalnu grešku, jer Sarajevo je bilo prepuno naoružanih Srba, koji su Austrijance prezirali, a nadvojvoda je izabrao da dođe na Vidovdan, jednu od najvećih srpskih svetinja. Jedino što je toga dana bilo iznenađenje – nadvojvoda je uspio izbjeći prvi, jutarnji pokušaj atentata, kad je bomba koju je na njega bacio mladi srpski radikal morala biti više od upozorenja. Koji sat kasnije, nadvojvodina kolona je pogrešno skrenula, vozač zastao i, slučajnošću koju bi svaki filmski scenarist odbacio kao neubjedljivu, njegova su kola počela usporavati na nekoliko koraka od Gavrila Principa, saučesnika u prethodnom pokušaju atentata, koji je još uvijek bio na slobodi i koji je upravo popio šoljicu kahve u obližnjoj kafani. Princip, u nevjerici da je te sreće da mu se pruži još jedna prilika da obavi posao, izvukao je pištolj, tek se malo isprsio prema ulici i pogodio ga pravo u srce. Nadvojvodina supruga, Sofija, ubijena je drugim metkom. Princip, koji će kasnije umrijeti u tamnici, postao je za vijeke vjekova srpski junak.

Da ste se, sa historijom u mislima, zatekli 31. decembra 1992. godine u Sarajevu, i da vas je neko pitao da li je baš to pravi trenutak da generalni sekretar UN-a Boutros Boutros-Ghali dođe u posjetu dobre volje, glasno biste se nasmijali i kazali: „Jesi li lud?” Posjeta Boutros-Ghalija Sarajevu mora se posmatrati kao dokaz da se historija doista ponavlja kao farsa.

Spektakl je počeo ujutro pred zgradom Predsjedništva, čija je sjeverna strana gledala na ulicu Maršala Tita, glavnu gradsku saobraćajnicu. Tu ste svakog dana, u svako doba, mogli stajati i posmatrati saobraćaj sačinjen od ljudskog jada i čemera; muškarce, žene i djecu, starce i invalide kako guraju ili vuku kanistere u dječijm kolicima i na sankama, kako sijeku grane sa drveća u obližnjem parku ili, ako nisu bili dovoljno jaki za to, sakupljaju grančice sa smrznute zemlje. Razgovarao sam sa nekima od njih i svi su mi govorili jedno – da se svjetske sile moraju uozbiljiti, jer je ono što su do tada činile bilo uzaludno. „Ja bih Ghaliju rekao da nas oslobodi ove opsade ili nas ubije”, rekao mi je jedan starac. „Ovo već predugo traje.”

Stigavši u impresivnoj koloni oklopnih transportera, vremešni generalni sekretar je, u poslovnom odijelu, preko kojeg je bio za nekoliko brojeva prevelik plavi pancirni prsluk, ličio na bebu u gegicama. Žurno su ga ugurali u zgradu i uveli u prekrasnu dvoranu za prijeme, gdje je utonuo u imitaciju fotelje Luj XIV, zajedno sa Ganićem i nekoliko generala, oko kojih je bila prava mala armija novinara, kojima je dopušteno da prate diplomatski dijalog. Ganić, i dalje zatvorenik koji moli upravnika zatvora da ga pusti na slobodu, nije propuštao nijednu priliku. „Sarajevo je najveći konclogor na svijetu”, rekao je, blago lupkajući Ghalija po ramenu, naglašavajući svaku riječ. „Ljudi ovdje polagano umiru. Starci i djeca užasno stradaju i pate. Svaka posjeta stranih uglednika probudi u njima nadu, ali kad oni odu, situacija bude još gora. Nadamo se da će poslije vaše posjete stvari krenuti nabolje.”

Boutros-Ghali je na to poželio sretnu Novu godinu Bosni i Hercegovini. Rekao je da će UN pomoći da se odbrani integritet Bosne i da će se osnovati stalni odbor za mirovne pregovore i šest radnih grupa, da je angažirao dva kopredsjedavajuća koja će svoj posao obavljati na trajnoj osnovi. Generalni sekretar je također primijetio da je Vijeće sigurnosti usvojilo cijeli niz rezolucija kojima se osuđuju zločini počinjeni u Bosni i rekao Ganiću da ne brine. „Želim vas uvjeriti da ćemo mi riješiti probleme, ali u tome nam je potrebna vaša pomoć i kooperativnost. Morate sa svojim neprijateljima pregovarati unatoč svemu što se desilo.”

Napolju se već okupila masa, i mada oni nisu mogli čuti razgovor u svečanom salonu, mora da su osjetili da stvari ne slute na dobro, da Boutros-Ghali nema ništa novo reći, jer počeli su tako glasno vikati da je Ghali pogledao u tom pravcu. U daljini, čula se eksplozija artiljerijske granate. Varljivi svijet diplomatije je prosto bio odgurnut oštrim laktom stvarnosti. Otišao sam do prozora i pogledao dolje, u masu, gdje je nekoliko stotina ljudi vikalo i uzmahivalo šakama, sa transparentima koji su bili pravi mali eseji u svojoj jednostavnosti, poput „Ghali fašista”.

Vratio sam se do polukruga stolica i čuo Ganića kako moli Ghalija da obiđu nakratko grad. „Ovdje je to običaj. Molim vas da provedete četrdeset pet minuta gdje mi živimo već devet mjeseci.” Bila je to ponuda koju generalni sekretar nije mogao odbiti, a uradio je to najbolje što je mogao, uz osmijeh i izjavu kako će mu to biti čast. Sišli su niz stepenice, ušli u automobile, džipove i oklopne transportere nagurane pred ulazom, u susret demonstrantima, koji su jurnuli naprijed kad su opazili Ghalija. Uslijedila je scena kakvu smo mogli i očekivati; nastao je pravi krešendo strasti iz mase, uspaničeno obezbjeđenje stvorilo je namah čvrst obruč oko generalnog sekretara, roj fotografa, a usred svega toga, čujem Ganića kako viče Ghaliju na uho: „Ne brinite, ovi ljudi nisu opasni.”

Boutros Ghali je Egipćanin, a u to je vrijeme u Sarajevu bio stacioniran jedan egipatski bataljon, pa su oni osiguravali svog sunarodnika. Egipćani su bili najomiljeniji vojnici u Sarajevu, nisu bili osorni kao Francuzi, niti korumpirani kao Ukrajinci, a bili su tužno nepripremljeni za balkansku zimu, pošto su donijeli pustinjske uniforme i oklopna vozila bez ikakvog grijanja. Malo ih je govorilo engleski, pa su, u nekim slučajevima, bili smiješno nesposobni u izvršavanju zadataka. Egipćani su bili stacionirani i u stražarskom bunkeru stotinu metara od rezidencije komandanta UN, ali oni prosto nisu bili kadri izgovoriti (za njih) nemoguća imena zapadnih posjetilaca, najavljujući nas preko walkie-talkieja svojim francuskim kolegama u zgradi. Kad sam ja dolazio, samo bi izvikivali jednu, uvijek istu riječ, „Peter! Peter!” Nisu razumjeli šta im Francuzi odgovaraju jesam li dobio dozvolu da uđem ili ne, ali su me uvijek puštali, bez obzira na poruku. Bili su družina koja nije znala pogoditi u metu.

Stvari su bile drugačije kad je u grad stigao Boutros-Ghali. Košulje su im bile uvučene u pantalone, šljemovi se nisu klatili ustranu, oružje očišćeno. Boutros-Ghali se vozio sa najvišim UN-ovim generalima na Balkanu, Philippe Morillonom i Satishom Nambiarom, u specijalnim štapskim kolima na kojima su se vihorile Plave UN-ove zastavice. „Snagatori” su išli naprijed, sa strana i otraga, ukupno desetak oklopnih džipova i transportera, a egipatski vojnici stajali su, u stavu mirno, na topovskim otvorima svojih transportera, ili su visili sa strane, držeći na oku narod i krovove kuća. Strog izraz njihovih lica značio je poslovnost i meni je palo na um da sam pogriješio što sam ih smatrao vojničkim šmokljanima.

Džemal i ja smo utrčali u kola i svrstali se u kolonu iza posljednjeg vozila UN kolone, francuskog džipa-amfibije na čijoj je šasiji bio propeler. Zašto je to čudo dovezeno u opkoljeni grad u jednoj planinskoj zemlji, ostaće mi vječna tajna. Kolona je jurila kroz centar, uz Miljacku, pored mjesta gdje je bio ubijen nadvojvoda, usporila prolazeći pored Nacionalne biblioteke, uništene kad su je Srbi gađali zapaljivim granatama, na samom početku rata; najveća historijska zbirka na Balkanu nestala je u plamenu – što je i bio cilj napada. Kolona je skrenula pored biblioteke i vratila se u centar grada, gdje je uletjela ravno u srce gorčine i jeda.

Oni demonstranti kod zgrade Predsjedništva bili su pripremljeni, a ono što se desilo na ulici Maršala Tita bilo je spontano. Svi su znali da dolazi Boutros-Ghali i kad je svijet što se našao na ulici ugledao oklopnu kolonu, znali su tačno ko je u njoj. Reagirali su smjesta. Vidio sam čovjeka kako zuri u kola sa Ghalijem i povlači prstom po vratu, kao koljač. Drugi mu je pokazivao onaj prst. Jedni su vikali: „Majku mu njegovu, treba ga ubiti”, a drugi: „Idite odavde, idioti, samo ste nam vi trebali!”

Kolona je prvo zastala kod bolnice u jednoj tijesnoj ulici. Posjeta je bila kratka, ne više od deset minuta, a onda je kucnuo čas da se krene dalje. Ghali, Morillon i Nambiar su se vratili u kola, zaključali vrata i čekali da ih odvezu. Čekali i čekali. Kolona generalnog sekretara se zaglavila. Vozila su se morala okrenuti u toj tijesnoj ulici, jer je sljedeće odmorište bilo u suprotnom smjeru, ali oklopni transporteri jednostavno ne mogu izvesti taj manevar, pa je Boutros-Ghali sjedio u svom autu, nepokretan i ranjiv, dok je njegova egipatska pratnja pokušavala srediti zbrku.

Tada je jedan čovjek, sa crnom tašnom u ruci, u crnom kaputu, uredne brade, iskoračio sa pločnika. Zvao se Ismet Spahić i upravo je tuda naišao kad se auto Boutrosa Ghalija zaglavio u saobraćajnoj gužvi. Ismet je dobro pogledao, a kad je shvatio da je to Ghali, pogledao je mene i nekolicinu nas koji smo stajali u blizini, pa opet auto, sad već bijesan kao ris.

„To je Ghali! To je Ghali!” vikao je. „Ubica! Ubica! Ubica!”

Pogledao nas je opet, kao da očekuje da ga življe podržimo, zapanjen d

Oceni
4.43
Ostali članci iz rubrike Tema
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak