Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (20)

Glede & unatoč

Smrt kao život

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Zašto bi, naime, likvidacija čovjeka koji je najmanje bio novinar, imala u demokratskoj državi zazivati izvanredno stanje, osim ako u pitanju nije realni strah da bi krhotine one bombe pod Pukanićevim luksuznim automobilom mogle razotkriti i neke za političke elite neugodne tajne?

Piše: Heni Erceg

Vijest o likvidaciji vlasnika Nacionala Ive Pukanića zatekla me na Terazijama u Beogradu kamo sam stigla nakon punih 18 godina. Nije me ranije zanimao grad kojim su vladali Miloševićevi ratni zločinci, a mafija se međusobno ubijala u samom centru. Danas, Beograd se doimlje normalnim gradom, barem utoliko što, nakon akcije Sablja, više nije poprište mafijaških obračuna, a građani ne strepe za svoje živote hodajući beogradskim centrom.

Jedan drugi grad zato živi danas beogradsku prošlost, u njemu je zločin postao svakodnevica, a očekivati političku volju da se Zagreb vrati u normalu potpuno je iluzorno zato jer pojam zločinačka organizacija implicira mnogo šire značenje, budući da se svojim kracima nježno sljubljuje i s nekim političkim i medijskim elitama.

Zato je svaka sentimentalna patetika kojom se danas, kada je ubijen, pokušava ocrtati lik i djelo vlasnika Nacionala, lišena svoga elementarnog sadržaja i potpuno ispražnjena od istine.

Pukanića, naime, doista nitko pošten ne bi mogao nazvati tek novinarom; njemu je novinarstvo, shvaćeno kao neka propulzivna privredna grana, služilo isključivo za stjecanje materijalne i, sam je vjerovao, društvene i političke moći. U postizanju toga antinovinarskoga cilja nije birao sredstva, pa je vremenom prešao onu tanku, tako bitnu granicu koja novinara čini drukčijim od sumnjivog objekta njegova interesa. Njegov nesretni kraj bio je stoga upravo onakav kakav mu je bio i život. Sve ostalo licemjerni su pokušaji stvaranja medijskog heroja od čovjeka koji je u svojoj novini (pamfletu raznih interesa) stvorio timove za odstrel svih nepoćudnih, bilo po političkoj, bilo po kriminalnoj narudžbi.

Ne znam kako je s drugim ljudima koji su u jednom trenutku bili njegova meta, a ima ih nebrojeno puno, ja sam se, iskreno, u svakom pogledu, dugo oporavljala od snažnog udara njegovih novinskih hulja. Jedan bijedni pamflet, kukavički prije svega, jer Pukanić nikako nije bio hrabar čovjek, objavljen je netom se Feral ugasio, dakako po političkoj narudžbi njegovih mentora, s jasnim ciljem da se gašenje Ferala protumači isključivo kao rezultat kriminalne rabote njegovih vlasnika, te da se time, a ovdje je to tako lako, prebriše sve ono što je Feral uistinu predstavljao u Hrvatskoj. Zadatak je kvalitetno odrađen, ako ništa drugo, na svako je inozemno pitanje o radikalnom sužavanju prostora demokratskih, nezavisnih medija, hrvatski premijer mogao imati spreman, ma koliko glup, odgovor, kako su feralovci uništili sami sebe, jer su sami sebe pokrali!

Ali da ne bi bilo kako je moj stav prema likvidaciji vlasnika Nacionala - koji je tako simbolično umro na ulici, daleko od raskoši i takozvanog društvenog statusa u čemu je otvoreno uživao, vjerujući da cijenu toga ne mora plaćati - nehuman i isključiv, moram priznati da me vijest o njegovoj smrti užasnula, zbunila, zatekla... Strašna je to smrt za svakoga, pa tako i za čovjeka koji se identificirao s mnogo moćnijima od sebe, koji je uokolo hodao s pištoljem za pasom, a svoj privatni život učinio jednako tabloidnim kao i tekstove u svojoj novini, koji se nije libio ni vlastitu suprugu otpremiti u ludnicu, najvjerojatnije zbog njenog suvlasništva nad zajedničkim materijalnim dobrima... Bio je čovjek čiji su jurišni, difamatorski tekstovi uvijek značili dobar uvod u nečiju nesreću ili moralnu difamaciju, prijatelj šefova mafijaških skupina, ali i utjecajnih političara što se u Hrvatskoj prečesto pokazuje kao jedno te isto. I na koncu, čovjek kojemu je, sigurno s razlogom, nakon Engleske, vizu nedavno uskratila i Amerika.

Njegove mnogobrojne veze s političkom i privrednom elitom najčešće su bile bazirane na strahu od Nacionalova vlasnika, brzog na obaraču, spremnog na objavu svakovrsnih gadosti, ukoliko ga netko samo krivo pogleda, a kamoli odbije uslugu; na toj je osnovi Pukanić stjecao takozvanu društvenu moć.

Utoliko je s velikom dozom zgranutosti primljeno ponašanje predsjednika Republike Stipe Mesića, koje bi se teško moglo nazvati primjerenim njegovoj političkoj funkciji. Zašto je, naime, Stipe Mesić u svojim izjavama, a bilo ih je mnogo više nego što treba, pokazivao znakove otvorene izbezumljenosti? Istina je, svi su znali za njegovo prisno prijateljstvo s vlasnikom Nacionala, prisno do te mjere da je u dramatičnoj porodičnoj situaciji javno držao stranu Pukanića i s dosta prezira komentirao izjave Mirjane Pukanić koja je zahvaljujući samo intervenciji civilnih udruga ludnicu zamijenila životom u jednoj sigurnoj kući. Tamo se nalazi već šest mjeseci, a da se nitko ne pita zašto, čega se boji, koga, bez sredstava za život, dok joj je suprug istodobno u središtu Zagreba započinjao obnovu svoje skupe nove kuće.

Mesić je, dakle, čak i u delikatnoj situaciji grubog nasrtaja Pukanića na vlastitu suprugu jasno pokazao koliko mu je važno prijateljstvo s izdavačem Nacionala, koji mu je, i to je istina, uvijek bio na usluzi, jer u pažljivoj medijskoj raspodjeli, poznato je, premijer ima svoje, predsjednik svoje medije, između je pak potpuno prazan prostor. Uglavnom, zajednički su slavili rođendane, čak i onaj šefa mafijaškog klana i Pukanićeva prijatelja, danas utamničenog Hrvoja Petrača, sređivali intervjue, poput onoga s odbjeglim Gotovinom, osumnjičenim za ratne zločine... Dobar dio javnosti, međutim, sklon Mesiću, svi oni kojima je odavno postala jasna zlokobna uloga Nacionala u domaćim zbivanjima, bio je zbunjen tim prijateljstvom, no bolji poznavaoci toga odnosa tvrdili su da je riječ o strogo interesnoj vezi, da je upravo vlasnik Nacionala bio marljivi skupljač novca za predsjedničke kampanje Stipe Mesića.

-.-PHOTO: BETA/DARIO GRZELJ-.-U Hrvatskoj se, naime, do dana današnjega ne znaju pravi financijeri ni parlamentarnih ni predsjedničkih kampanja, pa se ne zna ni koliko je prljavoga novca omogućilo dolaske na vlast ljudima kojima je to onda stvorilo čvrstu obavezu prema raznim petračima, zagorcima, kutlama...

Je li to ishodište nekontroliranih istupa predsjednika Republike čija je tvrdnja „Svi smo mi ugroženi, pa i ja“, sve samo ne racionalna i primjerena šefu države. Zašto bi, naime, likvidacija čovjeka koji je najmanje bio novinar, imala u demokratskoj državi zazivati izvanredno stanje, osim ako u pitanju nije realni strah da bi krhotine one bombe pod Pukanićevim luksuznim automobilom mogle razotkriti i neke za političke elite neugodne tajne?

Kako je moguće da predsjednik Republike direktno i posve javno usmjerava istragu na suprugu likvidiranog Pukanića, sugerirajući da bi ona mogla biti umiješana u njegovu smrt, mada već mjesecima živi u sigurnoj kući? Je li posao predsjednika Republike da se svojim olakim optužbama miješa u istragu, iznoseći pri tome prizemne detalje privatnih razgovora, kako ga je „Mirjana nazvala dan prije ubojstva Pukanića i zamolila da kaže Ivi da joj pošalje nešto novca jer nema ništa“, pa da je on to učinio, a ovaj mu odgovorio kako će njega ionako ubiti pa će njoj pripasti sva imovina.

Jest da smo navikli na često kavansko ponašanje predsjednika Mesića, ipak njegov odlazak na sprovod Pukaniću svojevrsna je poruka javnosti, a izjava „Ivo je uvijek govorio istinu“ nedopustivo bezobzirna prema svima onima, a nije ih malo, koje je Pukanić upravo lažima i difamatorskim konstruktima odstrijelio, na ovaj ili onaj način, između ostalih i novog šefa policije Vladimira Fabera, koji je upravo zbog Nacionalovih podmetanja smijenjen usred istrage o ratnim zločinima Branimira Glavaša, da bi danas upravo on imao pronaći njegova ubojicu.

Osim toga, ako je „Ivo uvijek govorio istinu“, kao što nas uvjerava hrvatski predsjednik, to znači da su istiniti, a nisu, i oni deseci pamfletskih tekstova u kojima je, samo nekoliko mjeseci prije ubojstva srpskog premijera Đinđića, Nacional tvrdio kako je ovaj zapravo član duhanske mafije, pa da je ustvari riječ o mafijaškom obračunu, a ne o političkom ubojstvu premijera Srbije. Sve u svemu, mnogo je toga mračnoga u djelovanju vlasnika Nacionala, a da bi se moglo bez zebnje slušati kako ga lakonski amnestira baš šef hrvatske države. Koji, uz to, strah određenih visokih političkih krugova od organiziranog kriminala, sada kada je ovaj stigao do samog njihova praga, pokušava pretvoriti u naš zajednički, jedinstveni strah.

Utoliko zazivanje izvanrednog stanja u Hrvatskoj, pa čak i taj smiješni konsenzus o nenapadanju postignut u Saboru između vladajućih i opozicije, nije ništa drugo nego izraz krajnje nemoći, kao druge strane one pogubne istine kako u Hrvatskoj još nema kritične mase neophodne za borbu protiv mafije. A nema je, niti je može biti, sve dok njeni pripadnici sjede u visokim tijelima vlasti, državnim institucijama, medijskim kućama... Jedino gdje ih skoro uopće nema jesu zatvori, a ako koji i završi tamo, poput Hrvoja Petrača, onda je to takozvani zatvor poluotvorenog tipa, skoro pa smještaj u hotelu s nekoliko zvjezdica od kuda mogu neometano, efikasno upravljati vanjskim događajima i svojim kriminalnim poslovima. Ili poslati osmrtnicu ubijenom prijatelju: Dragi Puki, i dalje si sa mnom, tvoj Hrvoje.

Zato je priča o životu i smrti Ive Pukanića zapravo priča o državi s prividom demokracije i zakonitosti, storija o slabom pamćenju i lažnim medijskim i drugim herojima, priča začeta davno, u krvi i otimačini, dirigiranoj s vrha vlasti, s nikada kažnjenim ratnim zločincima i kriminalcima svake vrste, priča o Hrvatskoj lišenoj političke volje vlasti da svojim građanima omogući išta drugo osim permanentne nesigurnosti. Hrvatska je stoga odavno u izvanrednom stanju, u nemogućoj situaciji, upravo zato jer su kriminal, korumpirani državni aparat, potkupljivi mediji, moćna mafija, ulične likvidacije, samo logične posljedice njenoga nastanka i postojanja, one su srž države same. Pa se logično, kao što kaže jedan filozof, sada pojavio problem kojega ne može riješiti isti onaj koji ga je i stvorio.


Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak