Terapija pisanjem

U svoj toj buci koju pseudoromani proizvode sve teže se pronalazi put do romana koji nam može donijeti nepatvoreno književno iskustvo. Štoviše, kako se knjige pišu kao samoterapija, nije li onda i normalno da ih se tako tretira i u medijima, da se prema njima ne odnosimo kao općoj vrijednosti, već da srežemo rubrike kulture i proširimo rubrike društvenog života. Da parafraziramo Warhola: U budućnosti, svatko će imati svoj bestseller.

Alex Clark je urednica Grante, cijenjenog britanskog književnog časopisa, ali i ovogodišnja sudionica žirija najpoznatije britanske književne nagrade Man Booker. To je, na svojevrstan način, ostvarenje njezinih djevojačkih snova. No, žiriranje stotinu i trinaest romana donosi neke surove lekcije. Evo ulomka iz njezina prikaza tijeka žiriranja: „Neprekidno propitujem svoje kriterije za ocjenjivanje, sve dok ne stižem do zaključka: problem s književnom kulturom je u tome što to nisu dobri i loši romani, već što ima tako mnogo onih koje se može opisati jedino kao prosječne ili dovoljno dobre. Ali, dovoljno dobre za što? I tad poželim smrt i uništenje 'pseudoromanima', knjigama koje nalikuju romanima i sadrže mnoge atribute romana – primjerice, zaplet, likove i jezične figure – ali im nekako nedostaje začudna alkemija stila i teme, omamljujuće iskustvo uranjanja u drugu subjektivnost, ono što pravo književno djelo mora imati”.

Hit pred vratima

U Hrvatskoj danas izlazi od pet do sedam knjiga dnevno. U jesen više, ljeti manje. Prije par stotina godina toliko ih je otprilike izlazilo godišnje. Tad je svaki čovjek koji je držao do svog obrazovanja i statusa mogao pročitati sve nove knjige i o njima raspravljati. U danima s početka tiskarstva većina autorskih knjiga sadržavala je životna djela autora, bila njihov ulazak u besmrtnost.

Mnogo se toga u međuvremenu, očigledno, promijenilo. To što pasionirani čitatelj više ne može ni pomisliti na to da bi pročitao sve novoizašle knjige, vjerojatno nije osobito važno. No, stav prema objavljivanju se stubokom promijenio, što dovodi do posve drugačije recepcije knjige i knjiških formi.

„Već sam dvadeset godina liječnik i imam vrlo zanimljiv život, stoga vjerujem da će se ova knjiga mojih sjećanja izvrsno prodavati.” Ili, „Pišem od kad znam za sebe, ovo je moj prvi roman, sviđa se svima koje poznajem.” Ili, „Ovo djelo je suma mog života. Više ni s kim ne razgovaram. Ne želim da sve završi u ladici” – takve i još čudnije dopise uz rukopise danas dobijaju svi nakladnici, gotovo dnevno.

Pisanje, pisanje i samo pisanje

Radionice kreativnog pisanja se u Hrvatskoj ubrzano razmnožavaju. Neke se reklamiraju time što su njihovi polaznici već objavili knjige. Sve je popularnije da se oslanjaju na knjigu Josipa Novakovića „Radionica pisanja fikcije”, prvog udžbenika za pisanje izašlom na hrvatskom jeziku. Novaković je stručnjak za radionice na kojima se vježba pisanje, već ih dugo drži u SAD. Štoviše, na zapadu se mnogi pisci tako izdržavaju. Primjerice, slavne su (i jednako toliko skupe) radionice talijanskog pisca Alessandra Baricca. Osnovni postupak koji Novaković sugerira jest pisati, pisati, pisati, pa makar još i ne imali ideju o čemu želite pisati.

Zapravo, sve to podsjeća na terapiju pisanjem, na suočavanje sa sobom kroz ispisivanje vlastitog života, ogledanje u svojim riječima. Urednici brzo shvate da većina rukopisa koji im stižu nastaje kao amaterska samoterapija. Zato, čudna je ta Novakovićeva preporuka kad je se nazovi-pisci ionako već pridržavaju. Možda i ne toliko čudna ako se držimo tržišnog principa: daj kupcu ono što želi. Reci mu da piše onako kako jedino i umije, uvjeri ga da i on može biti pisac, jer to želi iz samo sebi znanih razloga, omogući mu da izda knjigu, jer to mu je konačan san. Onako, usput, malo pri tom i zaradi.

Književnost u rasponu od samoterapije do društva uzajamnih tapšatelja

Danas više nego ikada ranije, povijest knjige se prepoznaje kao povijest čitanja. Za tu povijest mnogo su važniji čitatelji nego pisci. Jer, dok doživljavamo obrtanje perspektive i broj pisaca nadmašuje broj čitatelja, uviđamo kako tako nestaje i književnost. Drugim riječima, da bismo svi postali pisci, istovremeno moramo ubiti književnost.

Oko dvije stotine milijuna ljudi širom svijeta piše blogove, od kojih mnogi imaju literarne pretenzije. Istovremeno, „Da Vincijev kod” prodan je u manje od stotinu milijuna primjeraka, da o nekom literarno vrijednijem djelu ni ne govorimo. Čak i najprodavanija knjiga prodana je upola manjem broju ljudi nego što ih piše svoje osobne pripovijesti za javnost. Zapravo, ne trebaju nam te široke statistike, dovoljno je pogledati brojne on-line književne časopise i tamošnju trivijalnost usporediti s činjenicom da tiskane književne časopise, neovisno o njihovoj kvaliteti, više gotovo nitko ne čita. Časopisi postaju društva tapšatelja u kojima se autori međusobno čitaju, sami za sebe, često i za svoj račun. Odbace potrebu za vanjskom potvrdom (kritika, čitatelji...) i dovoljni su sami sebi: pišu i čitaju sami sebe. Ne nalikuje li vam to nekim drugim grupama?

Napravi knjigu, osnuj grupu, pozovi prijatelje

Kako se tu „ubija književnost”? Točnije bi, možda, bilo reći zatrpava ili ušutkava. Po svemu sudeći, romani koji imaju „ono što pravo književno djelo mora imati”, kako kaže Clark, ni danas se ne pojavljuju češće nego prije pedeset godina. Ali, zato se pojavljuje desecima puta više drugih romana. Onih pseudoromana. Mnogi su solidno napisani, pismeni, o suvremenim su temama. Najčešće dolaze u valovima, pa na mahove svi pišu o drogiranju, mukama sa šefom, otkrivanju svoje (homo)seksualnosti, lovu na dečke, zlatnoj mladeži... U svoj toj buci koju pseudoromani proizvode sve teže se pronalazi put do romana koji nam može donijeti nepatvoreno književno iskustvo. Štoviše, kako se knjige pišu kao samoterapija, nije li onda i normalno da ih se tako tretira i u medijima, da se prema njima ne odnosimo kao općoj vrijednosti, već da srežemo rubrike kulture i proširimo rubrike društvenog života. Da parafraziramo Warhola: U budućnosti, svatko će imati svoj bestseller.

Ideologija poticane replikacije

Taj kopernikanski obrat od čitatelja ka piscu ima posebno zanimljivu posljedicu za sagledavanje rada državnih službi koje se bave intervencijom na tržištima knjiga. U Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Srbiji intervencija na tržištu knjiga je vrlo visoka, a jedan od najprisutnijih oblika je davanje potpora za izdavanje knjiga. Zbog ogromnog pritiska nakladnika i potrebe da se bude „transparentan” u dodjeli sredstava, ministarstva kulture razvlače potpore na sve manje iznose koje dodijeljuju sve većem broju nakladnika. U Hrvatskoj su prošle godine potporu dobile 794 knjige, a prosječna vrijednost potpore bila je 9.772,67 kn (oko 1.300 eura). Naravno, posve je nemoguće u takvom procesu obazirati se na vrijednost pojedinog djela. Uglavnom se odlučuje statistički: nakladnik traži potporu za pet knjiga, a dobije za dvije ili tri, ovisno o svojoj lobističkoj težini. Tako svaka pojedina odluka gubi na vrijednosti i pretvara se u sustavnu potporu širenju buke, trivijalnoj reprodukciji svakodnevnog diskurza. Tu počinje ideologija. Državna potpora izdavanju knjiga legitimira se kao potpora stvaralaštvu, nacionalnoj kulturnoj samobitnosti, takvim nekakvim velikim riječima, ali zapravo se pretvara u proces spoticanja stvaralaštva, zatrpavanja bukom, gašenje čitateljstva. A što će nam država u kojoj nema čitatelja?