Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Intervju: Almir Bašović, dramaturg

Dionis na Trebeviću

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Nas je sve ujedinio reality show, kao krajnji dokaz integriranosti naših društava. U Atini su se stari Grci okupljali oko tragične Edipove sudbine, u Shakespeareovoj Engleskoj ljudi su u pozorištu bili okupljeni oko postojanja Dobrog Boga, u Francuskoj Luja XIV oko Zakona i veličine vladara koji su u stanju pobijediti čak i strast... Nas sve češće i sve agresivnije okuplja nevjerovatna činjenica da bi neki čovjek u prisustvu kamera možda mogao otići u WC. Vala smo zaslužili da ga tamo pratimo

Razgovarala: Kristina Ljevak

Nakon promocije na Sterijinom pozorju u čijoj biblioteci Sinteze je i objavljena, knjiga Čehov i prostor Almira Bašovića, promovisana je i u Sarajevu. Po riječima urednika biblioteke Sinteze riječ je o jednom od najdragocjenijih teatarskih rukopisa koje je imao priliku pročitati u posljednjem desetljeću, tim prije što se teatrologija danas bavi utvrđivanjem činjenica te na taj način oduzima posao istoričarima pozorišta ili se svodi na kritiku predstave koja se pretvori u ispovijest ili samo intervju. Čehov i prostor je i prikrivena autorova polemika sa ljudima od kojih je učio o Čehovu, među njima je svakako i Jovan Hristić i njegovo tumačenje o revolucionarnom Čehovljevom tretiranju vremena.

Almir Bašović je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i zaposlen kao viši asistent. Radio je kao dramaturg na više pozorišnih predstava, a autor je drama Priviđenje iz srebrnog vijeka i RE: Pinoccio. Bila je ovo prilika i za razgovor o bosanskohercegovačkom teatru, u kom se predstave postavljaju po logici incidenta.

*Čula sam da se na ispitu studenti iznenade ako im ne postaviš pitanje o Čehovu, a da im odgovoriš kako nerado dijeliš svoje strasti s drugim ljudima. Zbog čega si onda odlučio da podjeliš strast sa čitaocima?

Čehov je iz više razloga naš savremenik. Njegovi likovi i njihovi postupci podsjećaju na primjer na to da smo ponekad skloni monolozima koji neosporno svjedoče o veličini naše slavenske duše, ali je problem u tome što ih izgovaramo zato da ne bi morali primijetiti kako sasvim velikodušno ubijamo biće koje nas voli, kao što je to slučaj sa Ivanovom. Čehovljeve drame pokazuju da se možemo poistovjetiti sa egzistencijalnom situacijom likova jer u njoj prepoznajemo svoju, a pritom se istovremeno možemo smijati i likovima i sebi. Čehov nas uči da u našem svijetu postoji toliko ljepote koja ubija samu sebe i da je ta ljepota istovremeno i tragična i komična. Čehov nas uči da dok mi potvrđujemo kako je čovjek biće sjećanja koje je kao i sve ljudsko neodvojivo od prostora i od vremena, našu sadašnjost i naš prostor preplavljuje korov, bilo da se on zove privatizacija ili, kao u drami Tri sestre, Nataša. I tako dalje, i tako dalje.

*Kako bih spriječila tvoju skromnost moram citirati Svetislava Jovanova, urednika biblioteke Sinteze, koji povodom knjige Čehov i prostor kaže kako je riječ o jednom od „najznačajnijih rukopisa o teatru u posljednjem desetljeću”.

Eh, Svetislav Jovanov je čovjek koji toliko voli dramu i pozorište da se uzbudi i zbog činjenice što neko još uvijek uopšte piše knjige o tome. Njegovu izjavu treba uzeti s rezervom i zbog toga što je urednik biblioteke koja je tu knjigu objavila, ali i zbog toga što se radi o čovjeku koji osim napisanog u knjizi pročita i ono što je u toj knjizi izostavljeno. Njemu je, na primjer, uzbudljivo i to što se moja knjiga „svađa“ sa toliko neimenovanih autora ili pristupa koji su se bavili Čehovljevim dramama. Sa čitanjem knjiga to je uvijek tako, čovjek od čitanja dobije tačno onoliko koliko je u njega uložio.

Moja knjiga, osim Svetislavu Jovanovu, puno duguje dvojici velikih učitelja: pokojnom Jovanu Hristiću i Dževadu Karahasanu. Hristićeva knjiga o Čehovljevim dramama obilježila je ne samo „pitanje Čehov“ već i esejistiku u eksjugoslovenskim okvirima. Od velikih ljudi stvarno učimo onda kada smo u stanju pomalo sa njima polemizirati. Pošto je Hristić u svojoj slavnoj knjizi naglašavao važnost vremena u Čehovljevim dramama, ja sam pokušao napisati knjigu koja tvrdi da je Čehov jednako revolucionaran u svom tretiranju prostora. A dok sam pisao knjigu, Karahasan mi je bio najbolji mogući sugovornik zato što pisce koje voli, a Čehov svakako spada među njih, on brani od ljudi koji o tim piscima pišu i to ih brani više nego što brani sebe i svoje knjige, brani ih onako kako otmjeni ljudi brane svoje rijetke prijatelje.

*Bilo bi lijepo govoriti samo o Čehovu, ali pored pregršt problema u bosanskohercegovačkom pozorištu, nužno je govoriti i o tome. Možda je najbolje priču o bosanskohercegovačkom pozorištu početi osvrtom na rat, kada je kako ti kažeš „pjesnik osuđivao građane Sarajeva na pozorište”. Čime objasniti da je pozorište tada zaista bilo pozorište ili barem daleko iznad onoga što danas pokušava biti?


Što se tiče srpskog pjesnika koji se posljednjih nekoliko godina još aktivnije bavio umjetnošću oponašanja igrajući ulogu duhovnog iscjelitelja i stručnjaka za alternativnu medicinu, cirkus ili pozorište u Haagu pokazaće je li ovaj nekadašnji pjesnik zaboravio onu prethodnu ulogu, ulogu ratnog vođe Srba u Bosni i Hercegovini. Da parafraziram Marka Vešovića, želim mu dug život, što više izvedbi i da dočeka spuštanje zavjese
Tehnički, ili možda elektrotehnički, odgovor na ovo pitanje glasio bi da je na kraju dvadesetog stoljeća postojao grad u kojem su evropski građani bili prisiljeni gledati pozorišne predstave a ne holivudske filmove i evropske visokokomercijalne kvizove i to ne zato što su ti građani dobili iznenadni napad estetske svijesti i savjesti već zbog toga što nisu imali struje. A struje nisu imali iz prostog razloga što jedan srpski pjesnik, uprkos višedecenijskom životu u tom gradu, nije razumio pozorište, logiku drame i logiku po kojoj stoljećima funkcionira život (a ne koncept ili program!) u Sarajevu, logiku koja Drugog ne smatra neprijateljem kojeg treba uništiti, već kao nekog ko je preduslov za vlastito postojanje i uslov za definiranje vlastitog identiteta. Dakle, epski princip lirskog pjesnika koji misli da je svijet lijep i razumljiv jedino kada ga se svede na jedno, makar to jedno bilo mrtvo, osuđuje građane jednog grada na pozorište, dakle osuđuje ih na princip koji se u svim evropskim gradovima stoljećima podrazumijevao, jer uslov i za grad i za pozorište jeste postojanje najmanje dva identiteta! Zvuči paradoksalno, ali to nažalost nije jedini paradoks novije bosanskohercegovačke historije i novije historije našeg pozorišta. (Za svaki slučaj, dodajem: ne mislim ovim putem predložiti Radovana Karadžića – tako se, naime, zove pjesnik o kojem govorim – za orden neke evropske ili bosanskohercegovačke teatarske institucije, mada me, ruku na srce, dodjeljivanje tog ordena nakon svega ne bi previše iznenadilo)

*U kojoj mjeri i zbog čega su se stvari nakon rata drastično promijenile?

Stvari su se u Sarajevu promijenile utoliko što danas osobe koje su u ratu bile bliske Karadžiću jesu medijske zvijezde (pardon, zvezde), te osobe pišu kolumne po ovdašnjim novinama i svi ih hvale, ne zato što su odjednom te osobe protiv Karadžića već zato što su protiv onog drugog... onog... (konačno se sjetih imena) onog Dodika. Sasvim u skladu sa permanentnom regrutacijom koja kod nas traje: nije važno ko si, čak ni to za koga si, jedino važno jeste protiv koga si! To štancanje lažnih problema je postalo nepodnošljivo. I ponekad mi se učini da je ta disciplina izmišljena samo zato da bi se skrenula pažnja sa stvarnih problema. Uostalom, ne tako davno uvjeravalo me da me je kao Bošnjaka Ivo Andrić zapravo mrzio iako me nije poznavao. Nešto kontam, Andrić je kažu bio škrt čovjek, Bog da mu dušu prosti, a najveći dio novčanog iznosa od Nobelove nagrade dao je za biblioteke u Bosni. Da me bogd'o tako hoće početi mrziti i oni Bošnjaci koji danas vode kulturnu politiku u ovoj zemlji, makar zbog toga morali dobiti i Nobela.

A u pozorištu nas, brate, jednostavno snašlo tranzicijsko društvo. To ovdje znači društvo u kojem se izbori ne dobijaju bilo kakvim stvarnim dijalogom, ovdje se izbori dobijaju na prividnim sukobima nacionalizama koji sebe zapravo međusobno omogućuju, to je društvo u kojem pojam građanina gotovo da ne postoji. Takozvano tranzicijsko društvo ovdje znači i društvo koje ubija srednju građansku klasu, dakle klasu koja čini okosnicu pozorišne publike. Preživjelim zbunjenim masama se u pozorištu ili objašnjava razlika između pozorišta i postmodernizma, i to tako intenzivno da te mase odlaze kući sa stidom što ne razumiju za šta su plaćajući kartu dale svoj današnji topli obrok, ili pak nakon nekih predstava ljudi odlaze u kafanu da potroše još i dvije dnevnice, nastavljajući seoski dernek kojem su i u pozorištu, dakle estetski i građanski legalno, prisustvovale.

Što se tiče srpskog pjesnika koji se posljednjih nekoliko godina još aktivnije bavio umjetnošću oponašanja igrajući ulogu duhovnog iscjelitelja i stručnjaka za alternativnu medicinu, cirkus ili pozorište u Haagu pokazaće je li ovaj nekadašnji pjesnik zaboravio onu prethodnu ulogu, ulogu ratnog vođe Srba u Bosni i Hercegovini. Da parafraziram Marka Vešovića, želim mu dug život, što više izvedbi i da dočeka spuštanje zavjese.

-.-PHOTO: LIČNA ARHIVA-.-Ovdje se predstave prave po logici incidenta: Almir Bašović*U Bosni i Hercegovini pozorišna kritika gotovo i ne postoji, osim ako nije zasnovana na mnogo puta pominjanoj „jaranskoj kritici” ili ako nije dio ličnog obračuna kritičara i reditelja. Još jedan u nizu apsurda naše svakodnevnice je i cenzurisanje rijetke relevantne kritike, najčešće svršenih studenata dramaturgije. Kako u takvom okviru uopšte govoriti o pozorištu?

Aristotelova Poetika, prvi kritički spis u evropskoj kulturi, upozorava nas na to da je kritika znak samosvijesti jedne kulture. Osim što upozorava na to da kritici prethodi forma koja živi od dijaloga kojeg danas i ovdje tako očajnički nedostaje, Aristotelova Poetika nas uči i tome kako se kritika zasniva na izvjesnim predstavama o vrijednostima koje je usvojilo jedno društvo. Ne čudi onda što u Bosni i Hercegovini ne postoji institucija pozorišne kritike, jer ovdje ne postoji konsenzus oko bilo koje vrijednosti. Takozvano tranzicijsko društvo ovdje na primjer znači ideološku rascjepkanost medija koja ide dotle da se mediji u Bosni i Hercegovini uskoro neće moći složiti čak ni oko meteoroloških prilika. Ne bi me iznenadilo da u Bosni jedne novine napišu kako je danas grijalo sunce, druge kako je ovdje danas padala kiša, treće novine kako je danas padao snijeg, četvrte kako danas nije ni postojalo, a sutra će postojati još manje... Kako onda govoriti o kritici? Kako govoriti ili pisati tu kritiku? Sa kišobranom u ruci, brilama i vunenom kapom na glavi, u kupaćim gaćama, sa perajama na nogama i po mogućnosti tom prilikom povremeno nepostojati ili se barem pretvarati u sarajevsku maglu?

*Kada smo kod ovdašnjih pozorišnih anomalija, jedna od njih je svakako „protjerivanje” institucije dramaturga. Čime objasniti kako je do toga došlo i koliki je to problem? Da li je uopšte, bez rada dramaturga, moguće govoriti o repertoarskoj politici, koja kod nas nije dio nekog sistema, već često stihijskog rada rukovodilaca teatarskih kuća?


Sarajevske novinare koji u slobodno vrijeme drame pišu kako bi sa javnošću podijelili informaciju da drame ne čitaju. A šta bi drugo novinari pisali u slobodno vrijeme? Danas je svjetski dan hrane, vidio sam na TV-u kako milijardi ljudi prijeti glad. Većem broju ljudi prijeti valjda jedino slava
Ovdje se predstave prave po logici incidenta, zato je moguće da se u tri mjeseca na repertoaru nađu svega četiri izvedbe. A možda se radi o nekoj pozorišnoj politici koja se, kao i stara antička komedija, zasniva na prividnom neredu i koja slavi kaos? Možda je sklonost ka kaosu i povjerenje u njegovu plodotvornost razlog zbog kojeg ovdje nemamo ni sindikat ni udruženje pozorišnih radnika? Ne znam, ali znam da se ovdje par imena u pozorištu uporno ponavlja, a ponavljanje je najstarije komičko sredstvo. S obzirom na to da je kod nas i dobre komedije i tragedije i socijalne drame puno više oko pozorišta nego u pozorištu, možda smo, genijalni kakvi već jesmo, odlučili žanrove evropske drame konačno istjerati iz pozorišta? A s obzirom na to da Dionizu nikad nisu dali da se popne na Olimp, možda ga prekosutra otkopamo na Trebeviću. Zamišljam, takozvani postmodernisti bi u ovom gradu tvrdili da je to ključni dokaz njihove naprednosti i evropske veličine, a takozvani konzervativci bi režirali Dionisovo otkopavanje tvrdeći kako su oni uvijek govorili da je Troja u Hercegovini a Giza u Visokom. I jedni i drugi bi pri tom tvrdili da je to ključni dokaz kako i evropsko i bosanskohercegovačko pozorište počinje sa njima.

*Često se, barem po kuloarima, čuje priča o pozorišnim klanovima. Jesmo li mi uopšte na tom stupnju da o klanovima možemo govoriti, hoćeš li se složiti sa mnom ako kažem da je pozorište u rukama nekoliko ljudi, čime dolazimo, kako sam kažeš, do ponavljanja, kao „najstarijeg komičkog sredstva”?

Potpuno se slažem s tobom da bi nazvati te ljude pripadnicima klanova značilo unaprijediti ih. Pripadnicima klanova bi se barem slučajno omakla dosljednost. Klanovi su, također, barem ponekad u stvarnom sukobu, a ovdje se radi o lažnim sukobima. Dok se prave da su pripadnici klanova i da su u sukobu, ti ljudi ne moraju objasniti bilo kome kako je zapravo moguće da se ovdje oni uporno, svi i istovremeno, nalaze na repertoarima svih mogućih pozorišta. Ali, pozorište je samo slika društva, ne bih da ispadne kako sam te ljude nazvao originalnim: sudjelujući u prividnim ratovima, oni samo prepisuju naše političke i sve druge prilike. Valjda je puno lakše otvarati nove prividne frontove, nego zatrpavati stvarne stare rovove. Emanuel Levinas je pisao da ratno stanje suspendira moral...

*Kad nam ponestane drugih tema, volimo se baviti nedostatkom domaćeg dramskog teksta. Je li ta priča ipak više dio pokrića za uvrštavanje nekvalitetnih domaćih tekstova na repertoare domaćih pozorišta?

Ne znam postoji li kod nas drama, što je često pitanje u našoj tzv. javnosti, ali sam siguran da je drami poprilično svejedno postoji li ona danas i ovdje. Evropska drama nastaje u vrijeme kada su grčka kultura i grčko društvo u stanju artikulirati svoje vrijednosti, tako da je pravo pitanje zapravo ima li kod nas kulture i ima li kod nas artikulacije bilo kakvih vrijednosti?

Pravim se da u tvom pitanju ne primjećujem aluziju na sarajevske novinare koji u slobodno vrijeme drame pišu kako bi sa javnošću podijelili informaciju da drame ne čitaju. A šta bi drugo novinari pisali u slobodno vrijeme? Danas je svjetski dan hrane, vidio sam na TV-u kako milijardi ljudi prijeti glad. Većem broju ljudi prijeti valjda jedino slava!

*U ovdašnjoj terminologiji udomaćio se izraz „festivalska kultura” ili „festivalizacija kulture”, broj pozorišnih festivala vjerovatno premašuje broj premijera tokom godine. Šta nam u kvalitativnom smislu festivali donose, kada, pa čak i na onim značajnim, vidimo nešto što je isključivo izbor jednog čovjeka i ne mora značiti da odgovara realnoj slici niti da nudi istinski presjek najkvalitetnije ili najinventivnije godišnje svjetske pozorišne produkcije.

Pojedini festivali donose nam i umnožavanje nagrada novinarima koji njihov izbor slave ili će ga tek slaviti, a nude nam i situaciju u kojoj čovjek zaključi da festivali, čak i ako ih vode bivši ili sadašnji ljevičari, mogu funkcionirati kao desničarske stranke na Balkanu: i festivali, naime, baš kao i nacije, mogu postati porodične firme koje troše državni novac.

Ova „logika festivala“ je prilično jednostavna: ako dovoljno dugo budemo ponavljali da godišnje vidimo 683 odlične predstave, ta će se izjava iz jezika kad-tad preseliti u stvarnost. Mene, da budem iskren, počinje zabavljati ovo infantilno povjerenje u magijsku moć jezika. Ono što me je odavno prestalo zabavljati jeste činjenica da pojam festivalska kultura ukazuje na oksimoronsku strukturu naše stvarnosti. Festival je incident, a kultura jeste, ili bi to trebala biti, red i kontinuitet. Ili možda to više nije tako? Jer, evo nas je sve ujedinio reality show, kao krajnji dokaz integriranosti naših društava. U Atini su se stari Grci okupljali oko tragične Edipove sudbine, u Shakespeareovoj Engleskoj ljudi su u pozorištu bili okupljeni oko postojanja Dobrog Boga, u Francuskoj Luja XIV oko Zakona i veličine vladara koji su u stanju pobijediti čak i strast... Nas sve češće i sve agresivnije okuplja nevjerovatna činjenica da bi neki čovjek u prisustvu kamera možda mogao otići u WC. Vala smo zaslužili da ga tamo pratimo.

Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Kultura
image

Intervju sa Jadrankom Stojaković iz 1975.

O pjevanju i gitari

image

Intervju: Aleksandra Mančić, prevodilac i autor (2)

Oslobađanje od nametnutog mišljenja i ponašanja

image

Intervju: Aleksandra Mančić, prevodilac i autor (1)

Prevođenje je čin pobune

image

Intervju: Dragan Velikić, pisac

Što sam stariji, manje izmišljam

image

Intervju: Igor Marojević

Knjigom do pripadnosti srednjem sloju

image

Intervju: Neven Ušumović, pisac

Ne dopuštam likovima da tek tako izvrše samoubojstvo

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak