Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Intervju: Ivančica Đerić, spisateljica

Nisam žena crtana kredom

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Mi smo ti kojima se dogodio Rat, a oni svi ostali koji su o tom ratu samo slušali na TV-u, pa nas poslije potezali za rukav i pripitkivali „Šta se to tamo događa” ili „Kako je moguće”? i slična mnogoslojno (ne)odgovoriva pitanja, iza kojih slijedi pretpostavka da se to njima nikada ne može dogoditi. Ali zlo nikoga ne zaobilazi. U gradu u kojem živim 64 žene su svirepo ubijene i najvjerovatnije poslužene svinjama, a da niko ne govori o nekoj inherentnoj šizofreniji vankuverskog urbanog bića. A i ne može, jer je čovjek svuda isti, iako nije svugdje dovoljno uhranjen, obrazovan, zaštićen, poštovan...

Razgovarala: Žarka Radoja / Foto: Dragan Kujundžić

Rođena je u Sisku, odrasla u Prijedoru, fakultet završila u Zagrebu. Kada je počeo rat i kada se promenila realnost na području bivše Jugoslavije, Ivančica Đerić je pokupila svoje uspomene, spakovala ih i uputila se u beli svet, što dalje od krvave bajke, kako u svojim knjigama piše o ratu na Balkanu. Magistrirala je u Otavi, živela u Torontu i skućila se u Vankuveru. U međuvremenu je napisala tri knjige, od kojih je roman Bosanci trče počasni krug, koji je u Srbiji objavila izdavačka kuća Rende, bio nominovan za NIN-ovu nagradu godine za 2006. Njen poslednji roman Priručnik za zločin nedavno je promovisan u Beogradu i biće predstavljen i na Sajmu knjiga koji je u toku. Za e-novine Ivančica Đerić priča o fascinaciji i komercijalizaciji zločina, malim i velikim silovanim zemljama, uspomenama, životu u Kanadi i povremenim vraćanjima u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju.

* Vaš roman Priručnik za zločin promovisan je nedavno u Beogradu, u izdanju kuće Rende. Uskoro nakon toga, jedan ovdašnji kriticar objavio je da ste se, kroz suveren autorski stav, „podižući značenjsku slojevitost na neočekivane visine”, ovim romanom nametnuli kao „veoma važna figura na sumornom nebu ovdašnje proze”. Da li ste to očekivali?

Očekivala sam da napišem bolji roman od prethodnog i to je neki mali intimni prag tolerancije koji imam ili nemam prema onome što nastojim da uradim kad pišem. Imam jednu preovladavajuću želju i ona je sasvim uobičajena, a to je da pišem kvalitetne a čitljive knjige. Jer ne volim dosadne knjige i nisam ljubitelj pametne ali zamarajuće besjede.

* Tema knjige je, kako ste napisali, fascinacija zločinom.

U svjetlu onoga Ko uzme kajaće se, ko ne uzme, kajaće se.

* Ipak, ne govorite isključivo, iako ih ne isključujete, o ratnim zločinima, za koje se svi vezujemo kad se spomene ta reč, nego uopšte o pojmu i ulozi i prisutnosti i profitabilnosti zločina. Kako ste došli na ideju za ovakvu priču?

Nisam više htjela da pišem o ratu, a nisam mogla da ga potpuno iskorijenim i rješenje se samo nametnulo. Sve što me pogodilo – nevjerica, strah, gađenje, osjećaj da se svijet ispametio i da više ništa nije isto a da možda nikada nije ni bilo drugačije samo što nije uvijek bilo vidljivo – sve to je, na primjer, strefilo i bilo kog mog komšiju u Vankuveru, u gradu u kojem su 64 žene ubijene i najvjerovatnije pojedene dok se policija nakanila da slučaj zatvori a zločinca privede. U takvu morbidnost, u tu bizarnost zločina, u to da nam je na pragu, u to da se ne događa samo u romanima i isključivo drugim ljudima, kao da niko nije mogao da vjeruje. Dogodilo nam se pred očima, takoreći na tanjiru.

Rat je iz mene istrijebio vjerovanje da ljudi u novinarstvu vjeruju u objektivnost, u njenu definiciju, mogućnost i korisnost. * Glavni lik u knjizi je žena koja se povinovala željama tržišta i prodaje površnost za velike novce, ali nije srećna zbog toga.

Nije srećna zbog mnogo čega. Prihvata  stvarnost, ali joj se ono što ta stvarnost proizvodi, ne dopada.

* Da li je to nova filozofija življenja? Da li je i stvarnost samo proizvod?

Kako čija.

* A zločin?

Kao i sve što se pakuje, prodaje i promoviše. Prodaju vam pozitivnu misao, i to na kile, prodaju vam negativnu misao, prodaju vam pastu za zube, čokoladu, seks, oružje, video-igre, eksploziv, rat, bajke, pornografiju, pirateriju, zločin, živote zločinaca, pogled u vjenčane povorke i u dnevne sobe i u porodične albume zločinaca... Zločin je sasvim definisan, oduvijek prisutan i prilično isplativ proizvod. Na primjer, svi ratovi se, na ovaj ili onaj način, kad se to malo zagrebe i kad se zgule naljepnice, vode zbog para. Na nekom uopštenom planu, filmovi o zločinu, knjige o zločinu, video-igre pune zločina, sve je to proizvod zabavljačke industrije a posljedica naše potrebe da se opustimo barem površno bezazlenim ispuštanjem agresije. Čak i dječje bajke počivaju na veoma jasnoj osnovi konkretno opisane surovosti – jednima sijeku pete, druge bacaju u peć, treće bacaju u bure, četvrte kolju, peti krepavaju u mećavi – sve su to naše i svačije dječje bajke.

* Jeste li pokušali da telegrafski neutralno posmatrate dešavanja na Balkanu i svet oko sebe? Da li ste uspeli?

Eto, slično pitanje imam za vas, pa da vas pitam, postoji li objektivno novinarstvo? Profesionalnost sigurno nalaže da pokušamo da u svom narativu udomimo svjetlo objetikvnosti, ali neke suštinske objektivnosti, po prirodi stvari, ne može biti. Hoću reći, gledam ja svoju domovinu objektivno ali je osjećam sasvim neobjektivno, gledam i svoju novu domovinu objektivno, ili zamišljam da je tako gledam, ali sigurno je više osjećam od, na primjer Belgije, u kojoj nisam provela ni dan života. Poželjela sam da napišem priču i o „nama“ i o „njima“, u nekoj najširoj mogućoj definiciji, pri čemu sam ja i oni i mi, sticajem životnih okolnosti. Mi smo ti kojima se dogodio Rat, a oni svi ostali koji su o tom ratu samo slušali na TV-u, pa nas poslije potezali za rukav i pripitkivali Šta se to tamo događa ili Kako je moguće? i slična mnogoslojno (ne)odgovoriva pitanja, iza kojih slijedi pretpostavka da se to njima nikada ne može dogoditi. Ali zlo nikoga ne zaobilazi. U gradu u kojem živim 64 žene su svirepo ubijene i najvjerovatnije poslužene svinjama, a da niko ne govori o nekoj inherentnoj šizofreniji vankuverskog urbanog bića. A i ne može, jer je čovjek svuda isti, iako nije svugdje dovoljno uhranjen, obrazovan, zaštićen, poštovan....

* Da li u knjizi ima i autobiografskih delova?

Glavna junakinja je pisac, porijeklom je iz „jedne male zemlje“. Živi u stanu staklenih zidova. Preko puta njenog stana nalazi se restoran simboličnog imena Diavolo. Eto, to je najuža autobiografska okosnica.

* Velike i male silovane zemlje. Pominjete ih često. Šta je silovana zemlja?

Moja zemlja.

* Izjavili ste da pljujete na rat. Smatrate li se delom njegove liste zločina?

Potrošila sam petnaestak godina života u izolaciji i to sam učinila s razlogom. Nemam ništa sa počinjenim zločinima, mada su mi preuredili život. Ništa sa njima nemam osim onog osjećaja nemoći, svojstvenog pojedincu koji svoj život, voljom drugih, preživljava dok ne stigne u fazu da može da počne da ga živi.

* Da li ste stigli u tu fazu?

Da. Onima koje prezirem ništa ne dugujem. Srećna sam zbog toga.

* Kako izgleda povratak na Balkan? Putujete, kako kažete, svuda. U Bosnu, Hrvatsku i Srbiju?

Vraćam se tamo gdje postoje kockice mog života. Moje knjige se objavljuju u Srbiji. U Hrvatskoj sam završila studije i stekla doživotne prijatelje. U Bosni sam odrasla. Znam da to nekim novim klincima nije prepoznatljivo ili uobičajeno, čisto zbog logističkih razloga, da u političke ne ulazim, ali to je tako, ne mogu ja sada mijenjati svoj život jer je neka grupa vlastoljubivih tipova u skupim odijelima odlučila da mijenja granice. Nisam ja žena crtana kredom, neki ženski LINEA, pa da se izbrišem spužvom jer tako zahtijeva nova životna epizoda.

* Šta vam je najupečatljivije? S kakvom emocijom dođete, sa kakvom se vratite?

Usporedno postojanje modernog i mentalno zapuštenog, dobre hrane i narodne gladi, najnovijeg softvera i službenika s izgriženom olovkom za dlakavim uhom. Ekstremi emocija. Totalni osjećaj da je vrijeme stalo. Dođem da vidim one koje volim, a odem sa osjećajem da mi se život, bez obzira gdje se nalazim, odvija na nekom drugom i vjerovatno pogrešnom mjestu. Uopšte nije važno gdje sam.

Nas su narodne pjesme uvijek učile da su patrioti ratovali i „ne žalili vida očinjega“, ali sve što ja u tome vidim je sljepilo.* Pišete za isto govorno područje, koje želi da se razume. Koliko je to danas lakše ili teže u odnosu na vaša prva dva romana, Zemlja u Zrnu Kafe i Bosanci Trče Počasni Krug?

Sigurno je lakše jer sam uspjela da objavim tri romana. I nije idealno jer stalno odgovaram, kao i neki drugi pisci, odakle sam. Pri čemu odgovor na to pitanje, čak i kada mislim da je vrijedno na njega odgovoriti, nije baš jednosložna rečenica. Lično, mislim da sam odande gdje moje knjige razumiju i gdje im za njih nije potreban rječnik stranih riječi od sto stranica, a praktično, iz Kanade sam. Taj drugi, praktični, aspekt otežava stvari na više nivoa. Danas možete da pošaljete e-mail i da tako pošaljete nekome svoj rukopis, ali mislim da je živ susret, licem u lice, sa osobom koja može da vaš rukopis pročita, preporuči, kritikuje ili na bilo koji način komentariše, takođe dragocjen. Mnoga prijateljstva i mnoga dobra iskustva se rode iz zajednički ispijene šoljice espressa. Tako da pisci koji ne žive na govornom području za koje pišu imaju taj dodatni problem prisutnosti u svijesti izdavača i, što je jednako važno, kritičara. Ali to nije nesavladivo, niti je ključno. Naposlijetku, važno je da li ste napisali čitljivu i kvalitetnu knjigu. Vjerujem u to – biram da u to vjerujem – jer mi je alternativa da samu sebe sputavam nevjericom u mogućnost književnog djelovanja iz daljine besmislena.

* Da li je problem identiteta pisca, taj momenat poistovećivanja publike sa piščevim poreklom ili svetonazorom, jedini problem na koji može da naiđe pisac koji piše za isto govorno područje?

Pa nije. Postoje tu, koliko znam živeći u daljini, i ekonomski momenti. Mislim da distributer knjiga mora da plati razne daždbine da bi uvezao knjigu iz druge države istog govornog područja. To poskupljuje stvar. Pa se ista knjiga, ako je neko zaista želi, sa drugačijim izgledom korica prodaje od strane tri izdavača na tri strane. Ali ako pitate nas pisce, nama je stalo da više a ne manje ljudi kupi našu knjigu. Tako da pisci nisu problem, infrastuktura jeste.

* U vašem romanu Bosanci Trče Počasni Krug, slikovito je opisana Bosna i Hercegovina. Kazali ste: „Jedni unutra, druge sele, treći ulaze, bez karte. A sve to, da isprazne autobus. A Bosna vam je taj autobus”.

Odrasla sam u Bosni. Ali nisam u njoj sjedila dok su razne armije klale razne nepodobne. Zato se ne osjećam pozvana da detaljno pričam o njenoj nesreći, da je opisujem faktografski, mogu samo da zapišem svoj stav o klanju i svoj stav o pojmu nepodobnih. I taj stav je uvijek bio jasan. I taj stav je jasan u te tri rečenice. Nažalost, tačne su.

* Kako vam danas izgleda Bosna? Žive li ljudi još uvek u tom Tromuku koji pominjete u knjizi? Šta je tačno Tromuk?

Evo jedne anegdote iz Tromuka. Žena u toj priči krenula je da kupi knjigu u knjižari koja se nekada nalazila na glavnoj ulici. Ali prošle su mnoge godine. Tu više nije bilo knjižare koje se sjećala. Srećom, nova je otvorena preko puta, na drugoj strani ulice. Ušla je i otpočela razgovor:

– Imate li neke knjige na prodaju.

– Za osnovnu il’ višlju?

– Ni za osnovnu ni za višu. Nešto za čitanje.

– Za osnovnu il' za višlju?

– Nesto za čitanje.

– Ali morate mi reći, ne mogu ja znat’ šta ti hoćeš, je l’ za osnovnu il’ za višlju.

– Prodajete samo udžbenike?

– Da.

– Ništa. Nema veze. Nekada je preko puta ulice bila knjižara. Nisu prodavali samo udžbenike.

... I tako kaže naša žena iz priče i spremi se da pođe, kad prodavačica dobaci:

 

– Nikad tamo nije bila knjižara.

Tako da je Tromuk danas i drugačiji i nimalo drugačiji. Sve pamti i zato se pretvara da ništa ne pamti.

* Da li su trenuci predaha između zločina u BiH danas duži?

Ne živim u Bosni i ne mislim da sam, kad je to u pitanju, najbolji sagovornik. Postoji jedan mit, a svaki prijeti da se oživotvori snagom vjere u svoju autentičnost, da je Bosna vazda samo korak od nekog novog rata. Ali kome se još gine, i za koga, i sa kog plakata? Meni se ni za koga sa bilo kog plakata ne gine. Uopšte se ne osjećam krivom što nemam taj razvijeni osjećaj patriotizma dokaziv potrebom da slijedim vođe, rođe i kolovođe. Nas su narodne pjesme uvijek učile da su patrioti ratovali i ne žalili vida očinjega ali sve što ja u tome vidim je sljepilo, pa sad, ko studira te obogaljavajuće momente tih pjesama sve može da nauči, ako umije da interpretira.

* Rat je završen pre 13 godina. Koji su najčešći zločini kao opšte mesto na ovom području u mirnodopsko vreme? Ne mislim na korupciju i krupan privredni kriminal, nego na zločine prema malom čoveku, zločine koje svakodnevno i nesvesno činimo?

Zločin je kad čovjek, svakodnevno a svjesno, mora da bira između integriteta i prosperiteta.

Lično, mislim da sam odande gdje moje knjige razumiju i gdje im za njih nije potreban rječnik stranih riječi.* Da li putujući Srbijom, Bosnom i Hrvatskom primetite razliku i u čemu?

Meni je najvažnije da sve razumijem. Novine, hranu, ljude, gdje kupiti poštansku marku, kako poslati paket, šta je dobro naručiti u restoranu, ko šta misli kad kaže da voli ovu ili onu ličnost, knjigu, partiju, muziku, pivo. Dobro je znati socijalne geste i sugestije, naglaske i skaske, koje ne možeš znati o bilo kojoj zemlji ako je ne poznaješ. Srećom, dosta toga poznajem. Zbog toga se svuda osjećam kod kuće. Razlika među ova tri mjesta nije u načinu nego u začinu.

* Radili ste kao novinarka. Početkom devedesetih intervjuisali ste vodeće junake naše krvave bajke.

Meni je i tada i danas bilo neshvatljivo da se u ime ideje može ubiti komšija. Samo što tada nisam vjerovala da je to moguće, a danas znam da jeste. Moja novinarska karijera nije, zapravo, vrijedna pomena. Bila je apsolutno i milosrdno kratka, a prekinuo ju je rat. Naprosto, rat ne trpi višedimenzionalnost, a ja ne razumijem njen nedostatak. Ako mogu nešto da kažem o tome, to je da, dok su oni ratovali, i u rukama držali apsolutnu moć, i razrađivali svoje ideologije i metodologije propasti i rasijavanja i raseljavanja, dotle je običan svijet, kojima su krojili kapu, preživljavao u nekoj tuđini, na nekom čanku makarona u nekom izbjegličkom kampu ili ko zna gdje po svijetu. Situacija se preokrenula, u onom smislu u kome mi više nismo žrtve životnog policijskog časa jer smo preživjeli i ni od čega smo stvorili nešto, a oni danas jesu u rukama policije.

* Da li ste tada mogli da zaključite gde idemo? Kako su delovali svi ti ljudi?

Pa ništa nisu imali da ponude, ništa dobro za život. Nisu znali da je dvadeseti vijek na isteku. Ne volim ni danas da o tome mislim. Oni su i onda bili starudija istorije. Sve to smrdi na krv, tugu i naftalin. A koga još zanimaju krv, tuga i naftalin? Na plakatima su mnogima djelovali mitski, a meni u stvarnom životu mesnato i malokalibarski. Pričali su da su Srbi i Hrvati najbolje komšije ako se zna šta je čije. Podrazumijevali su da će pobijediti ako dođe do rata. Nosili su obične košulje, nisu izgledali impresivno. Iznenadilo me da su tada još bili relativno dostupni. Mogli ste da ih nađete na radnom mjestu. Voljeli su da pričaju za novine. Nije ih zanimalo da li doslovno i tačno zapisujete ono što govore. Nisu insistirali da provjere vašu profesionalnost ili pripremljenost ili konačni proizvod – ono sto ćete o njima reći svim tim ljudima koji kupe novine. Jedan se žurno počešljao prije no što sam ušla u prostoriju. Ta gesta, u mojoj tadašnjoj, možda romanesknoj, ali vjerovatno prilično mogućoj, interpretaciji, odaje čovjeka zainteresovanog za ličnu vanjštinu, a ne za bilo čiju suštinu i to nije neko naročito neobično saznanje niti ponašanje, osim ako ne uzmete u obzir da je to vrijeme bilo vrijeme suštine o kojoj oni, suštinski, nisu promislili. Ili jesu i onda ne znam šta je gore. Sjećam se, u nekoj bezličnoj kancelariji, a bilo mi je svježih dvadesetak godina, i Vukovar se događao, odjednom sam, dok su me detaljno pretresali kako ne bih ubila domaćina diktafonom, shvatila da apsolutno niko ne zna gdje se tog trenutka nalazim i da ako me ošišani tjelohranitelj ubije, to niko neće znati, ako nestanem u šahtu, to niko neće znati, ako mi se bilo šta dogodi, neće postojati način da me se pronađe i odjednom sam shvatila da čovjek koji je ušao u prostoriju i s kojim je trebalo da razgovaram, taj čovjek ledenih očiju i ravnodušnog držanja, jeste opasan.

* Više se ne bavite novinarstvom. Zašto?

Rat je iz mene istrijebio vjerovanje da ljudi u toj profesiji vjeruju u objektivnost, u njenu definiciju, mogućnost i korisnost. A škola me, onako autistički, naučila da bez objektivnosti nisam dobar novinar. Usput, od nečega se moralo živjeti, ali ja sve ne mogu da radim da bih preživjela.

* Govorite o jednoumlju devedesetih?

Devedesete godine su bile prljave. Nije bilo potrebe da se strmoglavim u kaljugu. Koja je vajda od toga da budeš delfin u blatu? Nisam htjela da budem dio te priče. Niti su oni mene htjeli niti ja njih. Odredila me ta uzajamna prepoznatljivost nepodudarnih principa.

* Početkom tih devedesetih izdali ste svoju prvu knjigu, kod Matice Srpske u Novom Sadu. Bila je to zbirka poezije Otvorenost. Stih iz te zbirke uvijek procitate kada čitate svoju poeziju pred publikom.

Da. Ne znam da li je to dobro ili loše, ali ljudi se s time identifikuju. Ili, kao što mi je rekao jedan kolega nedavno, to je to, a to je...

I tako malo-pomalo sva sam u pitanjima i razbijam se,
I tako malo-pomalo ulazeći kroz moju otvorenost
jebu me svi ali iz ljubavi niko.

* Da li se osećaj promenio? Na koji način?

Da. Imam više izbora i imam više para i samim time više iluzija da nešto kontrolišem.

* Šta pod tim podrazumevate?

Ne zavisim od vlastoljubivih budala, nepismenih ministara, bogatih kamiondžija, amaterskih niti profesionalnih koljača, taštih tipova, netalentovanih neradnika, zbunjenih kameleona, popovskih priča, neisplaćenih plata ili izmišljene ili stvarne kolektivne šizofrenije. Ipak, jedan dio mene će uvijek ostati u pitanjima jer samo tako nešto mogu i da saznam. A drugi dio će uvijek ostati ranjen, jer se neke stvari ne liječe. I naposlijetku, ima i onaj dio koji će uvijek ostati prijemčiv za stih i ranjiv. Jer mora da postoji neki način da se podsjetim da sam živa. -.--.-

star
Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Kultura
image

Pozajmljeni intervju: Igor Marojević, pisac

Pišem o najgorem od svih stoleća

image

Pozajmljeni intervju: Bojan Babić, pisac

Umetnost se doživljava kao prihvatljiv porok

image

Pozajmljeni intervju: Damir Šabotić, pisac

Sagledati rat okom progonitelja

image

Pozajmljeni intervju: Andrija Matić, pisac

Istorija propadanja jednog grada

image

Pozajmljeni intervju: Alexey Titarenko, umjetnički fotograf

Rusi se uvijek osjećaju kao žrtve

image

Pozajmljeni intervju: Elis Bektaš, pisac

Previše je laži u našoj književnosti

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak