Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Intervju: Damir Avdić, muzičar

Na krvi ćuprija

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
PHOTO: IZTOKX

Ako me rat obilježio, rat me obilježio, ako me žena obilježila, žena me obilježila. Ako je to ono što se izdvaja u mojim pjesmama, onda je to jače od svega ostalog. I mislim da ne možeš razdvajati rat i poslijeratno, to je kontinuitet života koji živiš i nikad ne znaš kad će te, i na koji način, nešto od toga uzeti

Razgovarao: Faruk Šehić

Zajedno sa prošlim albumom Od trnja i žaoka album Mrtvi Su Mrtvi Damira Avdića (1964., Tuzla) stavlja na skoro nedostižno mjesto kultne figure underground poezije i muzike ex-Yu prostora. Snaga njegovih stihova i gitarskih rifova je tolika da nakon slušanja njegovog albuma možete samo osjećati tjeskobu i nemir zbog naše realnosti koja je razložena na atome, i iz kojih se ona ne može ponovo sastaviti. Avdićevi stihovi imaju moć bosanskih planinskih rijeka uz koje ne možete plivati, već se jedino možete pustiti riječnim strujama, da vas nose u jednom pravcu: taj pravac se zove ljudska sloboda. To je ono posljednje i najjače uporište koje nikad ne može pasti ni pred kojom ideologijom. Damir Avdić (jedan od osnivača grupe Rupa u zidu), kojeg još zovu Bosanski psiho i Diplomatz, ne nudi nikakav utješni vidik, on pjeva i svira sa takvom iskrenošću i energijom, koja vam nezadrživo prolazi krvnim žilama i zabija se tačno u srce. On je u svojim pjesmama napisao neke od najboljih stihova, koji će debelo zasjeniti mnoge knjige pjesama poetskih veličina na području bivše Jugoslavije. To su stihovi koji će ostati da sjaje kao fosfor kostiju razbacanih po istočnobosanskim šumama. Nemoguće ih je zaboraviti, jer su jednostavni, bijesni i potpuno mračni, a sve podržano britkim zvukom gitare u hardcore punk i blues maniru sa izrazitim minimalističkim izrazom, ali, kako Avdić koristi samo gitaru i glas, to zvuči i izgleda kao nešto istinski novo, proročki snažno i krajnje politički i umjetnički nekorektno. Ovaj subverzivni prorok naših dana ne poznaje tabu teme, tako da će njegova poezija i muzika, pod uslovom da dođe do širokih narodnih masa, sigurno imati iscjeliteljsku i iskupiteljsku ulogu, kakvu prava poezija i treba da ima. Avdić zagovara anarhističku viziju života, ali samo ako se ona ostvaruje u pojedinačnom čovjeku, čime ljudska sloboda može biti potvrđena u najvećoj mogućoj mjeri, a to je najhumanija tačka do koje umjetnički izraz može da dobaci.

*U Sloveniji i Hrvatskoj, u underground krugovima, imaš skoro kultni status. U BiH stidljivo počinju cijeniti tvoj rad, držeći se one jalijaške sarajevske floskule prema kojoj ovdje umjetnika priznaju tek kada se ovaj dokaže na gostujućem terenu (a i tada je to upitno), kakva je recepcija tvojih pjesama u Srbiji?

Svuda je manje-više isto. Ko skonta skonta, ko ne, izađe brzo. U početku su ljudi malo rezervisani gdje god da sviram, ali onda se otvore i lako se razumijemo. Moja prednost je što ti ovo ne može biti furka, to ili ti treba, ili ti smeta.

*U jednom interviewu si spomenuo kako su tvoje pjesme, ustvari, ljubavne. Šta je njihovo najveće oružje?

Iskrene su, nista ne dodajem i ne oduzimam, kako izađu, takve ih ostavim. U početku sam mislio da su previše lične, da se ljudi tu neće naći, ali sam se pravo iznenadio. Ima dosta ljudi koji žele taj iskonski osjećaj, onaj prvi, neupakovani.

*Kada sam prvi put slušao tvoj prvi samostalni album Od trnja i žaoka učinilo mi se da su tekstovi i muzika malo premračni za moj ukus. Poslije su stvari došle na svoje, pa mi je dan započinjao sa albumom Mrtvi Su Mrtvi. Šta misliš o ovdašnjoj kritičarskoj tezi koja kaže da su rat i njegove mirnodopske posljedice kao motivi i teme za umjetnost poprilično ofucane i demodirane?

Ofucano je sve što je nazor. I ja nazor ništa neću raditi. Ako me rat obilježio, rat me obilježio, ako me žena obilježila, žena me obilježila. Ako je to ono što se izdvaja u mojim pjesmama, onda je to jače od svega ostalog. I mislim da ne možeš razdvajati rat i poslijeratno, to je kontinuitet života koji živiš i nikad ne znaš kad će te, i na koji način, nešto od toga uzeti.

*Rat, PTSP, ludilo, globalizacija, ljubav, krivica, mrtvi, raspolovljene lobanje... Možeš li nastaviti spisak ovih riječi koje opsesivno određuju naše živote?

Fašizam „malih finih ljudi“ koji za svaki idiotizam imaju neko opravdanje, samo da se ne bi morali izjasniti ili ne daj bože iznijeti stav, zauzeti stranu, izaći iz zavjetrine. Najebali smo zbog „fine, tihe, kulturne“ večine.

 

*Jednom si mi pričao kako voliš trash blues rifove. Opšte mjesto svakog razgovora: možeš li barem približno odrediti svoje muzičke i literarne uzore?

Dosta toga je uticalo, ali kada sam čuo izjavu J.J.Calea: „Jedan akord je uvijek bolji nego dva“, sve mi je bilo jasno. Čisti genije. Najjača filozofija. Inače sam muzički išao uporedo na dva kolosijeka, hard rifovi s jedne strane koji su me odveli do hard corea, i punk na drugoj strani s kojim sam zarovio po ovim, nazovi, alternativnim stvarima. Ali, ono što je u osnovi je rhythm & blues. Što se tiče literature... beat poezija, Remarque, Nietszche...

*Sam radiš muziku i tekstove, i napisao si jedan roman Na krvi ćuprija, u pripremi ti je novi roman. Koliko je jaka veza muzike i literature u tvojim radovima ili oni čine moćno jedinstvo?

To je za mene jedno te isto. Jedno se hrani drugim, jedno gura drugo. Na prvom CD-u imaš dijelove iz romana Na krvi ćuprija, u drugom romanu ćeš naći stvari sa albuma Mrtvi Su Mrtvi, to je ista stvar samo drugi medij. Roman će se zvati Enter.ba.

*Che Guevara je centralni motiv omota oba tvoja albuma. Šta bi mogao biti zaštitini znak trećeg albuma?

Fotografija žene. Napravio je moj prijatelj i dobio nagradu National geographica. Fotografija se savršeno uklapa u pjesme koje će biti na trećem albumu. To će tek biti ljubav.

*Non-stop si na koncertnim turnejama u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH... svoju gitaru zoveš Bomba, odakle crpiš snagu i kreativnu energiju za takav tempo?

To meni daje snagu i energiju za sve u životu.

*Tvoje stihove doživljavam kao proročanstva koja nam objašnjavaju naše živote u hodu, u stvari mislim da tvoji stihovi i muzika imaju onu izbaviteljsku moć o kojoj Miłosz govori u pjesmi Proslov iz 1945. Miłosz kaže da je to najveći mogući cilj poezije. Slažeš li se s tim, ili je sve iluzija kao u reklami za žensko rublje Ona by Mura?

U jebote... Ti si baš ozbiljan. Zavisi od čovjeka do čovjeka, nekoga će izbaviti, nekome će biti Mura, kao i sve u životu. Ali danas je puno teže naći to o čemu ti pričaš, jer je previše svega, i sve je nalik jedno na drugo, umoriš se kopajući po svemu. Neki dan sam tražio od prijatelja da mi snimi nekoliko albuma jednog benda, on mi donio mp3 i kaže popunio sam ti nečim da ne bude prazno, care, unutra je more toga i sve isto, ne znam više ni šta sam tražio.

*Ima nečeg demonskog u tvojoj gitari i glasu, što je počesto teško spojiti sa tvojim likom, izuzev nekih fotografija gdje se ta energija jasno vidi. Vodiš uredan život bez pretjeravanja u alkoholu, droge prezireš i u pjesmama. Kad naivan čovjek prvi put posluša tvoju muziku, čini mu se upravo suprotno?

To su predrasude u nama, naučeni smo da ocjenjujemo prije nego upoznamo. To je ta furka da sve što je tvrđe, neušminkano, iskonsko, taj mora da je na nečemu. Ne mora, care. Zašto? I Hannibal Lecter je uglađeni gospodin.

*Čini mi se da tvoje pjesme duguju podosta kabaretskom načinu izvođenja. Radio si, sa uspjehom, i muziku za jednu pozorišnu predstavu. Kako se osjećaš u pozorištu kao drugom mediju?

U ovoj pozorišnoj predstavi sam imao priličnu slobodu da budem to što jesam, pa mi je bilo dobro. To je otprilike kao koncert kroz predstavu i mislim da je dobro zamišljeno i urađeno, jedini problemi su bili oko jačine zvuka. Što je glumcima bilo glasno, meni je bilo tiho i tako je bilo od početka do kraja.

*Mrtvi su mrtvi, šta je obaveza živih? Jednostavno rečeno: ima li ikakve nade da će se Bosna ostvariti kao normalna zemlja, da joj rane konačno prestanu ružno stajati kao u tvojoj pjesmi Baš?

Ne znam. Ovdje su ožiljci svakog dana sve svježiji... Kao da ih zaljevaju da slučajno ne zarastu.

Oceni
4.67
Ostali članci iz rubrike Kultura
image

Pozajmljeni intervju: Andrija Matić, pisac

Istorija propadanja jednog grada

image

Pozajmljeni intervju: Alexey Titarenko, umjetnički fotograf

Rusi se uvijek osjećaju kao žrtve

image

Pozajmljeni intervju: Elis Bektaš, pisac

Previše je laži u našoj književnosti

image

Pozajmljeni intervju: Ivica Buljan, reditelj

Kazalište je oblik borbe protiv masovne kulture i zaborava

image

Pozajmljeni intervju: Josipa Lisac uoči koncerta u Kotoru

Smijehom protiv vjetra

image

Pozajmljeni intervju: Bora Ćosić

Etički terorizam uvek je moguć

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak