Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Intervju : Mira Furlan, glumica

Glumac je uvijek na nuli

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Moj sin je bio sa mnom na snimanju „Turneje” nekoliko dana i reći ću vam šta je on rekao o ovim krajevima i zašto ne bi volio doći ovdje da živi. On je sa devet godina rekao da ne bi htio doći ovamo živjeti jer su ljudi previše grubi prema djeci i prema životinjama i ja na to nisam imala šta da kažem

Razgovarala: Kristina Ljevak

Dan prije beogradske premijere filma Turneja Gorana Markovića, Mira Furlan završila je svoje obaveze u Sarajevu na snimanju filma Gola koža reditelja Adisa Bakrača. U postratnoj priči o djeci, ratnoj siročadi, Mira je tumačila lik vaspitačice Cice. U vremenu kada smo zaboravili šta znači pristojnost, Mira bi mogla održati i vaspitni čas o tome. S njom u jedan od baščaršijskih hotela kao da je stigao i djelić izgubljenog vremena, a dama s izgledom djevojčice, sat vremena prije pakiranja i napuštanja Sarajeva, pričala je bez patetike o emigrantskim godinama, odrastanju mladog Amerikanca, o teškoći početaka u zrelom dobu te studentskim danima u Americi. Na pitanje da li joj je joga pomogla da izgleda isto kao prije dvadeset godina, odgovara osmijehom, onim istim zbog kog su je svi voljeli.

*Posljednjih godinu dana ponovo ste na tlu bivše domovine, najprije povodom snimanja filma Turneja Gorana Markovića, a nakon toga i zbog snimanja filma Gola koža Adisa Bakrača. Kako izgleda povratak iz nečega što jeste surov ali je i, prvenstveno, organizovan sistem, kako se navikavate na našu postratnu organizaciju uz pomoć štapa i kanapa, na ljude koji njeguju ležernost i improvizaciju kao rijetke vrline?

Ono što je nadoknada za neorganiziranost i opći kaos su ljudi, neopisiva ljubaznost i trud ljudi. U Americi to ne postoji, organizirano je ali pomalo hladno, čovjek se osjeća kao da je dio velike mašinerije u kojoj mora odlično funkcionirati, bez greške, ovdje mašina posustaje i stalno se događaju greške, ali postoji toplina ljudska i to beskrajno cijenim, to mi treba i zahvalna sam za to.
Na snimanju filma Gola koža bila sam okružena prekrasnim, toplim, dragim ljudima i nekako sam osjećala da je ljudima drago da sam tu i meni to, nakon svih ovih godina, mnogo znači. Sa Adisom je zaista prekrasno raditi, nikada za vrijeme cijelog ovog posla se nije glas podigao u ovoj ekipi, to beskrajno cijenim. Adis je stigao apsolutno spreman, znao je što hoće, istjerivao je svaki kadar do apsolutnog savršenstva i čovjek se osjeća da je u sigurnim rukama i to je ono što glumcu treba. Uživala sam.

*Osim ugodne atmosfere, kako je proteklo snimanje, kakva je vaša uloga?

A što se tiče samog filma, to je priča o djeci i djeca su zapravo junaci ovog filma, napuštena djeca, djeca bez roditelja, koja su ostala sama u ovom ratu, tako da je indirektno priča vezana za rat, ali je ona postratna priča. Ja igram vaspitačicu Cicu, odgojiteljicu u tom sirotištu, koja se brine za djecu na svoj način, koji je možda malo staromodan i malo rigidan. Ona dolazi u sukob sa novim liberalnim direktorom. Ja sam je nastojala odigrati kao toplo ljudsko biće i negdje u toj njenoj metodi pronaći ljudskost tog lika.

*Rekli ste mi da je zbog Turneje vrijedilo pretumbati svoj život, napraviti potpuno novu organizaciju... Je li razlog tome dobra saradnja sa rediteljem Markovićem, gluma na maternjem jeziku, rad sa nekadašnjim kolegama ili uloga u filmu koja je itekako bliska svemu onome što ste vi prošli? Pretpostavljam da je od svega toga po malo.

Od svega toga po malo, tu je bilo svega, a prvenstveno scenarij koji je bio blizak meni i mom doživljaju stvari oko ovih svih dešavanja koja su nas zatekla potpuno nespremne, barem mene, a Goran Marković ima tu sposobnost da se teškim stvarima približi sa druge strane. To je, zapravo, komedija, a ja sam rijetko u životu radila komedije, bilo mi je jako drago da na taj način pristupamo tim strašnim stvarima.
Dva i pol mjeseca smo radili u stravičnim uslovima, na minus deset, na ledenoj kiši smo snimali, bilo je jako teško, ali je bila božanstvena ekipa glumaca poput Dragana Nikolića koji svaku tešku situaciju pretvori u veselje, duhovitost je vladala, provela sam dva i pol mjeseca smijući se, što mi je zaista trebalo u mom životu.

*Vaš odlazak u Ameriku je jedna tipična emigrantska priča, ali ste vrlo brzo počeli dobijati uloge. Da li možete zamisliti svoj život bez svoje profesije?

-.-PHOTO: members.aol.com-.-Često razmišljam o tome i često mislim kako se divim ljudima koji uspijevaju početi raditi nešto drugo sa istim angažmanom i istim entuzijazmom. Ja sam razmišljala da počnem raditi nešto drugo i jesam se bavila drugim stvarima, ali više za svoje vlastito zadovoljstvo i obrazovanje. Recimo, studirala sam dvije godine španjolski i to na pravom univerzitetu, pisala sam zadaće, moj sin i ja smo zajedno pisali svoje zadaće, ja iz španjolske gramatike a on iz matematike. Njemu je to uvijek bilo smiješno, zašto mama želi ponovo ići u školu, moram reći da mi je to bilo jako ispunjavajuće, zabavno. U našem poslu je zapravo veliko pitanje da li ti u stvari napreduješ ili nazaduješ ili možda stojiš u mjestu. Nema pravog progresa u našem poslu. Čovjek je zapravo stalno na nuli i to je strašna stvar naše profesije, i ti u svaki posao ulaziš kao da je prvi, sa istom izgubljenošću, ti svaki put sebe moraš iznova izmisliti za svaki posao. Tu je naravno i problem starenja i pomankanja uloga i okolnosti i tako dalje. Nisi u kontroli svog života i profesionalnog napretka koji postoji u gotovo svakoj drugoj profesiji. Što se više nečim baviš to si bolji, a u glumi baš nije sasvim tako. Mene je zabavljalo što sam, učeći sve više, sve bolja i bolja, mene jezici jako zanimaju i ja ih skupljam kao filatelist marke, to me zabavlja, zabavlja me da na taj način vježbam svoj mozak.

S druge strane, španjolski ima literaturu jednu od nafascinantnijih na svijetu i ja sam oduvijek bila veliki obožavatelj Borhesa i strašno me je veselilo da ga mogu čitati u originalu, tako da eto, to su bili moji mali pokušaji nečeg drugog. Takođe sam se vrlo intenzivno i ozbiljno bavila jogom, završila školu, dosta jedan veliki i obiman program, međutim, zaista početi to predavati ili od toga živjeti, zarađivati, tu se nikada nisam osjećala dovoljno sigurnom, teško je počinjati nove stvari u nekim godinama, čak i kad ih savladaš, ti se ne osjećaš dovoljno siguran da bi s njima mogao krenuti u neki drugi život. Divim se ljudima koji to mogu.

To je vrlo američki, ako ovo ne ide, kreneš nešto novo. To je sasvim normalno, ljudi započinju milion karijera, pokušaju ovo, ne ide, prebace se na nešto drugo. Zaista je teško u sebi naći pravi entuzijazam za nove početke, pogotovo u ovim godinama.

A joga je jedna zaista neopisiva stvar koja je meni, u mom životu, značila više nego što uopće mogu izreći. Važno je znati da imaš nešto čemu se možeš vratiti. Svaka spiritualna disciplina nudi jedan centar za ljudsko biće, mi smo svi u traganju za osloncem i u tom smislu mi je joga značila jako mnogo jer se moj oslonac malo urušio. Nekako više nisam znala gdje sam ni ko sam zapravo i u tom smislu je negdje to bilo ljekovito.

Kao entuzijast joge mogu reći da je to nešto što se može raditi cijeli život, ja sam imala profesora koji je imao 85 godina i bio najbolji učitelj joge u Los Anđelesu, i najteži, onako, čovjek bi umro u prvih pet minuta na njegovim satovima, tako da je to nešto što čovjeku daje nadu da je moguće biti aktivan, biti prisutan i hvatati se u koštac sa problemima.

*Kad smo kod problema, kakav je vaš odnos danas prema svemu onome što je vezano za Zagreb, je li vam bar malo lakše nakon što je sudski proces Grad Zagreb protiv Mire Furlan okončan u vašu korist?

Moji sarajevski prijatelji su mi savjetovali da prestanem pričati stare priče, da se okrenem novim pričama (smijeh). Da, to je dobro i veseli me da konačno mogu smišljati kako ću srediti taj stan, to je dobar osjećaj, to je nekako osjećaj koji je inspirativan i, eto, pre neki dan sam bila u Zagrebu i šetala se ulicama koje volim, koje su dio mog djetinstva, prvenstveno zbog uspomena na mamu i baku, na tatu, na cijeli taj život. Susret sa nekim starim prijateljima, a nema do starih prijatelja, jer oni nas znaju od prije, oni su svjedoci našeg života i mogu potvrditi da smo postojali i u nekim prethodnim životima i to je naravno od neprocijenjive vrijednosti, tako da, eto, ima nekog pomaka.

*Koliko vam je značio povratak i zajednički rad sa suprugom Goranom Gajićem?

Meni je to bilo iz organizaciono-roditeljskih razloga krajnje nezgodno da se tu pojavim, da doputujem... Međutim, to sam uradila isključivo zbog Gorana, njemu je to bilo stalo da se ja barem u jednom kadru pojavim.

Jako bih voljela da zajedno radimo jer mislim da je on božanstven režiser, nekako je u rovu sa tobom kao glumcem, on je tu, zajedno s tobom, on je tu, ne promatra te iz svoje zaštićene pozicije, nego je tu strastven, intenzivan, nekako uz tebe.

Mislim da voli i razumije glumce, zna šta radi, ima pravo oko, ima svijest o vizuelnom. Bilo bi krasno da nešto zajedno radimo i postoje razni projekti; tokom tih godina u Americi su se raznorazni scenariji napisali, ali kad dođe do momenta produkcije, to je druga priča, ja tu nemam naročitog talenta a ni interesa zapravo. Mnogo je politike u sferi produkcije, ona je zapravo politika, kako ovdje, tako i u Americi.

*Pored politike u sferi produkcije, tu su i nezaobilazne audicije, po pravilu traumatična iskustva za svakoga ko je sa ovog prostora. Kako ih podnosite?

Ja ih mrzim, moram vam reći. Znam jednu glumicu, ona mi je rekla da obožava audicije, kaže – to je kao kad si sportaš i u tom času moraš trčati najbolje što možeš i zaista ima u tom nešto, ali audicije su u uvjetima koji su uvijek najgori i protiv tebe. U nekoj sobi ti čitaš sa kasting direktorom koji zapravo nije glumac, neki telefoni zvone, ima nekih nezainteresiranih, neljubaznih ljudi koji te tu gledaju, a neki puta i ne gledaju i to je jako teško podnijeti.

Treba biti čovjek borac, baš sportaš, u stilu želim pobijediti, a nekako nikada nisam tako shvaćala glumu, nekako sam je puno finije i mekše shvaćala.

*Osim snimanja popularnih serija i u Americi ste radili u pozorištu, gdje opet ništa nije ni slično onome na šta ste ovdje navikli. Prvenstveno mislim na probe koje nekada ne traju duže od tri sedmice. Da li postoji nešto slično ovdašnjem njegovanju kulta pozorišnog bifea ili ljudi nakon predstave trče za svojim drugim poslovima?

Tamo se rijetko ide na neka pića, mislim, ljudi se i tamo druže tokom priprema za predstavu, ali nema tog kulta pozorišnog bifea, a i nema pozorišnog bifea (smijeh).

*Sve je vaninstitucionalno, za razliku od ovog ovdje.

Da, predstave se rade po raznim mjestima, ali radila sam i u jednoj instituciji u samom početku, tamo su nas vodili na parti prije predstave, nas glumce, da se mi malo družimo sa nekim ljudima, ja sam pitala ko su ti ljudi, jer nismo ni počeli probe za predstavu, rekli su mi da su investitori i da budemo šarmantni. Tako da je sve pitanje love, kazalište je tamo komercijalna stvar, prema tome neko mora dati lovu i on bi je takođe rado povratio i, ako može, zaradio, u tom smislu je zaista sve okrutno.

-.-PHOTO: flickr.com-.-*Desilo se da u jednoj godini radite dva filma ovdje, Goran je radio seriju, je li to barem malo uticalo na razmišljanje o eventalnom povratku u neku od ovih naših nesretnih tranzicijskih zemalja nastalih raspadom zajedničke države.

(Smijeh) Nemojte tako. Ne znam, to su sve velika pitanja i sami sebi ih postavljamo. Ovdje se strašno intenzivno radi, postoji želja nekako da se tu nešto radi i sa jedne i sa druge strane, čini mi se, nekako tako osjećam. U Americi, to je emigrantsko pitanje, niko nas nije tamo pozvao, niko nije rekao – molim vas dođite, tako bismo voljeli da baš vi dođete.

Mi smo sami došli, sa pet kofera, iz jedne užasne situacije i stvari su se dosta dobro odvijale, možda ne onako dobro kako bismo u nekom idealnom svijetu zamišljali, ali još uvijek jako dobro. Mi sad imamo sina koji ima skoro deset godina, koji ide u peti razred, koji je zapravo mali Amerikanac, to je naprosto tako, to se dešava, evo to su problemi klasični, svih emigranata, to da im onda djeca zapravo počinju diktirati život. On nekako tamo pripada. Vidjećemo, ne znam. Bio je sa mnom na snimanju Turneje nekoliko dana i reći ću vam šta je on rekao o ovim krajevima i zašto ne bi volio doći ovdje da živi. On je sa devet godina rekao da ne bi htio doći ovamo živjeti jer su ljudi previše grubi prema djeci i prema životinjama i ja na to nisam imala šta da kažem.

To me strašno potreslo, zaista. Ljudi su se vikali na djecu, a životinje su šutali, to je nama nezamislivo, mi smo veliki obožavatelji mačjeg roda, imamo momentalno dvije male mačkice, mi smo stalno bili u panici, stalno smo bili na rubu da spasimo nekog psa ili mačkicu.

Nije ni čudo, ovdje se prošlo kroz neopisive traume, svi ljudi ovdje će mi odgovoriti – ali da li ti znaš šta se ovdje događalo, kako sad da mi budemo nježni prema mačkicama.

*To svakako nikome ne smije biti opravdanje i dijete je na pravi način, u jednoj rečenici, sve definisalo. Nadam se da je primijetio i neke prednosti.

Apsolutno! Djeca su mu davala sanke da se sanka, njemu se sviđaju svjetla grada, njemu je ovdje sve jako osvijetljeno i svijetlo, to je dosta zanimljivo, zato što mi u Los Anđelesu živimo u jednom jako mirnom dijelu, gdje ako je noć, onda je noć, nema svjetala, moraš se popeti na brdo, pa onda vidiš grad ispod sebe. Taj intenzivni gradski život, to je recimo iskustvo koje on nema osim kad odemo u New York, ali njemu su ovi gradovi ovdje kao New York, on to tako vidi, zbog vreve i ljudi na ulicama.

*Pretpostavljam da tamo nije nimalo jednostavna organizacija života, prvenstveno zbog djeteta?

To je kao druga planeta, zapravo se pretvaraš u servisera svog djeteta, prvenstveno u vozača jer se svuda mora voziti, ne može se hodati nikamo, znači vozač i organizator, ti organiziraš te play dates, to je igranje, ti zapišeš u svoj adresar – imam devetnestog novembra igranje sa tim i tim i adresu i instrukcije kako do tamo da dođeš.

Nezamislivo. Ne možeš ga pustiti da ide iza ugla sa djecom da se igra u parku, postoji užasna paranoja oko puštanja djece same, čovjek neminovno upada u tu paranoju, u te strahove, tako da su djeca jako nesamostalna tamo, on ipak ima skoro deset godina ali on ne bi znao otići u dućan i nešto kupiti, iako zna sve o planetarnom sustavu, on ipak ne može funkcionirati kao što se djeca ovdje voze vlakovima i autobusima sami. To je problem Amerike i američkog načina života, o tome se puno piše jer to, naime, nekada tako nije bilo u tim malim gradovima, to je bilo kao i kod nas, a sad u tim ogromnim, opasnim, djeca su ovisna o svojim roditeljima.


Oceni
0
Ostali članci iz rubrike Kultura
image

Intervju sa Jadrankom Stojaković iz 1975.

O pjevanju i gitari

image

Intervju: Aleksandra Mančić, prevodilac i autor (2)

Oslobađanje od nametnutog mišljenja i ponašanja

image

Intervju: Aleksandra Mančić, prevodilac i autor (1)

Prevođenje je čin pobune

image

Intervju: Dragan Velikić, pisac

Što sam stariji, manje izmišljam

image

Intervju: Igor Marojević

Knjigom do pripadnosti srednjem sloju

image

Intervju: Neven Ušumović, pisac

Ne dopuštam likovima da tek tako izvrše samoubojstvo

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak