Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (22)

Intervju: Igor Mandić

Moj život kao reality show

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Kako nisam uspio da se ubijem nakon prve knjige, završavam drugu knjigu. Prvu sam morao napisati kao spomen djetetu koje mi je nestalo. Sa njenim odlaskom istrgnuto mi je 36 godina života iz vlastite utrobe i srca i jedini logičan izlaz koji sam vidio je bio da se ubijem. Prokleta biologija koja drži skelet na okupu traži da sa jedne strane ulazi hrana, a sa druge da izlazi probavljena i to je jezivo.

Razgovarao: Dejan Kožul

Sažeti život, književni opus, obavljene novinske tekstove Igora Mandića u uvod za intervju veoma je nezahvalan zadatak. Sa preko 30 objavljenih knjiga, iskustvom novinara i urednika u brojnim medijima širom nekadašnje zajedničke nam države, nagradom za životno delo Hrvatskog novinarskog društva, Igor Mandić je jedinstvena pojava. Provokativan do bola, bespkompromisan, sarkastičan... bitku protiv lažnog morala, poltrona, nacionalista i raznog polusveta vodi od sredine 60-ih godina, kada je kao književni i muzički kritičar dobio priliku da se iskaže u Vjesniku, koji je mladom Mandiću ubrzo rezervisao strane svog nedeljnika Vijesnik u Srijedu (VUS), gde je od 1968. do 1972. godine objavljivao svoje kulumne, koje su kasnije sabrane u knjigu Notes.

Upravo ti tekstovi uticali su na brojne mlade pisce, novinare, među kojima su i Feralovci, za koje Mandić kaže da imaju mediteransku drskost koju i sam poseduje. Igor Mandić danas ima 69 godina i na ramenima jedan srčani udar, kao i smrt ćerke u 36-oj godini, koju nikada nije prežalio. Ne ceni previše svoj život, što se ne bi moglo reći za tuđe, a kako će kasnije priznati, oseća se kao da mu je neko istrgao 36 godina života iz grudi”, zbog čega je pokušao i samoubistvo. Bez obzira na sve, Igor Mandić je danas jednako oštar, provokativan i ima itekako šta da kaže.

Poslednje godine Igor Mandić se bavio pisanjem sopstvene autobiografije. Sebi pod kožu”, knjiga koja je posvećena prerano preminuloj ćerci, promovisana je i u Beogradu i ispraćena je velikim interesovanjem. Uz kafu i pivo u kavani hotela Dubrovnik pričamo o njegovom životu posle smrti ćerke, posttuđmanovskoj Hrvatskoj, njegovoj ljubavi prema Beogradu...

Ipak, za početak odlučio sam da rasčistimo dilemu:

* Brojne titule vam se prišivaju. Jednom ste kolumnista, drugi put književnik, onda i pisac, a nekada ste i sve to. Kako biste vi sebe zapravo okarakterisali?

Najjednostavnije moguće  pisac. Taj pojam objedinjuje književnost i novinarstvo, iz čega se može napraviti glagol pisati, a odatle potiče i pisac. Književnik ne potiče ni od čega. Ne može se reći književnikovati. Može, ali u strašno ironičnom tonu. Ta dilema je stara i u Hrvatskoj i Srbiji oko 150 godina, odnosno otkako je moderna pismenost stigla u naše krajeve. U početku su novine imale književnu funkciju. U Hrvatskoj npr. Gajeva Danica u prvom broju donosi kulturni prilog. Odmah imaju književni prilog, jer je tada novinstvo, kao novi medij u našoj balkanskoj sredini, težilo ka odgojiteljskoj funkciji. Ista je stvar bila i u Srbiji. Najprije nastupaju ujedinjeno, pa se odjeljuju strogo i danas su maksimalno odijeljeni, na štetu i jednih i drugih. Upotrebljavam izraz tekstualnost za sve što je pismeno napisano, što je čitljivo i što je medijski posredovano i ograničeno. Novine su i medijski prodornije, sa knjigom to ide malo teže, ali sve ih objedinjuje tekst, a njih rade pisci, ove ili one vrste. Može se reći da je pisac slab, dobar, odličan, loš, poznat, nepoznat, važan, nevažan itd. Nikakve podjele mi ne pašu, makar da sam član nekoliko cehovskih društava istovremeno  podjednako i društva književnika i društva novinara. To je sve svejedno.

-.-PHOTO: DEJAN KOŽUL-.- Dežulović me promovirao u đavoljeg učitelja* Zanimljiva je i titula kojom vas je častio” Boris Dežulović. Tokom predstavljanja svoje knjige kulumni Ugovor sa đavlom, na kojoj ste prisustvovali, Dežulović je rekao da je on samo đavolji učenik, a da đavo postoji i sedi do njega, pokazujući na vas.

To je ispalo iz jedne šale kada sam promovirao njegovu knjigu, a njega kao đavolovog šegrta. Onda me on, vrlo dobrohotno, promovirao kao njegovog učitelja. To je ironično i dobronamjerno i bojim se da nema nekog dubljeg sadržaja.

* Možemo reći da ste poprilično uticali na Feralovu školu mišljenja. Kako ste prihvatili gašenje samih novina?

Na sam Feral nisam mogao izravno uticati jer njihovu duhovitost i satiričke oštrice nikad nisam dosegnuo, niti sam tome težio. Poveznicu vidim u tome jer sam još sedamdesetih godina među prvima otvorio prostor za govorenje u prvom licu jednine i to za smjelo postavljanje prema svemu oko nas, koliko ti to dopušta tvoje obrazovanje i pismenost. Moguće je da su neke mlađe generacije naslijedile nešto od tog mog mentaliteta, stila i tehnike, ali nikakve izravne veze sa Feralom nemam. Da sam u njemu pisao nekih šest mjeseci, objavio neke od svojih najpolemičnijih književnih kritika i da smo tu saradnju prekinuli, onda bih možda mogao reći da sam ostavio neki uticaj... A što se gašenja tiče... ubilo ih tržište.

* Mislite li da je to bilo neminovno, da bi se to desilo u bilo kojoj zemlji u kojoj vladaju zakoni tržišta?

Niko nije imao Feral u ondašnjoj Jugoslaviji, kao ni u sadašnjim državicama, pa je teško pričati o tome. Čak ni jedna Srbija nije bila u stanju pripremiti nešto kao Feral. Umorni jež, ovakav ili onakav, ošišan ili ne, već je odavno bio deplasiran. Feral je bio autohtona pojava dalmatinizma u hrvatskoj tekstualnosti. Niko osim ljudi toga duha i iz toga podneblja nije mogao tako nešto sročiti. Recimo, Feral je bio i ostao neshvatljiv u Zagrebu. Nikada se nije mogao poroditi u Zagrebu ili kontinentalnoj Hrvatskoj. On je rođen iz duha Mediterana.

Talijani nas spasili od ustaša

* Dugo ste već u Zagrebu, ali u rodnom Šibeniku ste kao dete stekli naviku da se družite sa knjigom. Odlazite li u rodni kraj ?

Slabo jer nemam ništa dolje. Mi smo bili malograđani, a ne težaci, ribari, moreplovci... 1948. godine, kada je bila nacionalizacija, mom ocu su uzeli knjižaru i papirnicu, od čega je 10 godina živjela naša mala obitelj. On je propao nakon toga, jer je bio selfmade man, bez škola i ičega drugoga. Knjižarica je jako dobro radila i bila jako važna u šibenskoj regiji i pokrivala je sve od većih gradova. Nakon toga je propao, on i mater su spali na ništa, a i ja sam morao početi od nule. Otac i mater su umrli davno, ništa mi nisu mogli ostaviti. Nisu imali zemlju, kajić... Koliko sam puta zažalio što nisam lošijeg porijekla, nego sam dobroga malograđanskoga. Ja sam se time uvijek šalio - ja sam iz poštene malograđanske obitelji koja ništa nije ukrala, ništa nije mogla ni ostaviti svojim potomcima - ni zemlju ni kuće, ni komadić mora, ma ništa.

* Da li ste pokušali da vratite vlasništvo nad tim prostorom?

Pokušavao sam ali mi nije uspjelo. Sada je tamo kineska radnja Sve po 12. Ona je bila na strateškom položaju u Šibeniku, bila je centar intelektualnog života šibenske krajine. Radila je kao knjižara, papirnica i fotopotrepština. Sve je pokrivala. Radila je i za vrijeme talijanske okupacije, koja nas je spasila od ustaša, nota bene. Otac je po danu prvo trgovao sa Talijanima, a noću sa partizanima i tako je nekako preživio rat, okupaciju, oslobođenje, ali '48. nije bilo milosti ni prema kome. Uzalud je on dokazivao da je radio i za partizane, jer im je davao pisaće strojeve, vrpce i papir, što je tada bilo dragocjeno kao mitraljez, kao municija. Pisaći stroj u ratu vrijedi više nego tri mitraljeza. Bio je zlata vrijedan, dobijao je puste priznanice od partizana, a poslije rata ništa sa njima nije mogao uraditi. Sve su mu uzeli. A, takva je bila pravda onih vremena.

* Na čemu više pišete danas?

Na pisaćem stroju i dalje. A još samo 50 stranica pa sam gotov. Zatvaram radnju. Toliko mi treba da završim ovu drugu knjigu.

* Definitivno?

Volio bih da je definitivno. Volio bih kad bih mogao umrijeti odmah, da se riješim obaveze da pišem, jer ako budem živio dalje, onda ću sigurno morati pisati.

* Koliko Vam je to obaveza, a koliko potreba?

To je potreba da preživljavam, a želim svjedočiti još o mnogim stvarima. Milijardu stvari još nisam ni rekao. Mislim da imam reći dosta inkosnih, čudačkih, bizarnih, pa i originalnih mišljenja bilo o čemu što nije sve stalo u moje ranije knjige.

* Mislite li da je zbog toga bio i ugašen?

Najvažniji razlog je tržišna neuspješnost. Nije mogao prodavati oglasni prostor jer se zamjerio i bogu i đavlu. Svi su zazirali od oglašavanja u takvom glasilu. Kao što znamo, danas najmanje 50% prihoda zavisi od onoga šta se zaradi olašavanjem.

* Kako vam danas izgleda medijska slika?

To je pitanje za doktorsku radnju. Nisam dorastao paušalnom mišljenu izrečenom u kavani. To je za seminar profesora.

* Jedan iz mlađe garde pisaca”, Emir Imamović, kaže da je u našim državicama teže uvesti knjigu nego tenk. Tako se štite i domaći pisci, iako je ta odrednica poprilično diskutabilna. Vi ste bili veoma kritični kada su u Leksikon stranih pisaca svrstani i srbijanski i bosanski pisci. U tako uskom krugu pisaca domaći” bolje prolaze zbog manje konkurencije.

Točno tako. Provincija se dobro utvrđuje i ona se brani od svega što joj je strano, a posebno od onoga što joj je blisko. Nikakve sumnje nema da je Hrvatskoj najbliža Srbija i srpski jezik, jer govorimo svi srpskohrvatski ili hrvatskosrpski i taj strah od te bliske razlike je golem i još traje. Normalno da oružje nema taj predznak, što najbolje govori ta metafora o tenku i knjizi. To stoji.

* Kako izmeniti to?

Pisci ne mogu ništa osim da pokušavaju objavljivati svoje knjige na što više strana, posebno u smjeru SrbijaHrvatska, koji mi se čini da je bio i ostao najplodotvroniji u razvoju naših naroda i jezika. To, ipak, manje-više ovisi o privatnoj inicijativi, ali dobro da je tako. Svaka državna ruka bi to samo mogla pokvariti.

* Koliko ste vi na svom iskustvu, sa autobiografskom knjigom Sebi pod kožu osetili neke promene? Znam da ste u Hrvatskoj zadovoljni prijemom. U Srbiji ste knjigu takođe promovisali, pa me zanima kako ste zadovoljni prolaznošću knjige?

Jako samo zadovoljan, a kako je prihvaćena najbolje je svjedočila i sama promocija, nakon čega se prodaja knjige u Srbiji dobro razvijala. Očito sam pogodio jednu vrstu privatne prozne fakture koja se može dopadati čitateljstvu sa bilo kog područja. Ja im drugo i nemam šta ponuditi. Vidjet ćemo sada. Dovršavam drugi dio te autobiografije koja ima podnaslov Reality show. Riječ je o mojoj autobiografiji prikazanoj kao reality show. To sam stavio namjerno, pomalo kičerski, a zašto? Meni se ti reality show programi gade na televiziji i svuda oko nas. Ali ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se.

* Mislite da je to rešenje?

To je oduvijek bilo rješenje. Od antike do danas.

* Kakva je situacija sa vašom poslednjom knjigom Bračna kuhinja? O čemu je zapravo reč? Da li je to gastronomski kuvar ili recepti za uspešan brak, neka vrsta gastrofilozofije...?

Bračna kuhinja je zajednički rad mene i moje žene Slavice. Ona je ispisivala recepte i davala komentare, a ja sam pisao gastrofeljtone. Ja kuhati ne znam i ne želim kuhati. Nikad nisam morao. Uvijek sam bio okružen ženama  najprije majka, pa punica, pa žena... Meni nije trebalo kuhanje, ja pojma nemam, niti se želim promovirati u gastrostručnjaka. Ta knjiga je nastala još 70-ih godina i to kao protest protiv učmalog duha hrvatske proze i esejistike u kojima su sve odlike životnosti bile kastrirane  i hedonizam za trpezom i erotski užitak i piće... Ono šta su svi ti pisci upražnjavali i šta im je bilo zgodno i njihova praksa, to je sve nedostajalo u njihovoj prozi i esejima, feljtonima, kritikama... Počeo sam pisati o hedonističkim i gastrološkim temama iz protesta, ne sa željom da se promoviram u eksperta, konobara, kuhara ili sommeliera. Daleko od toga. Htio sam da pokažem da je u tekstu sve moguće. Ono šta je nedostajalo u hrvatskoj tekstualnosti htio sam popraviti pišući o gastroenologiji. Uspio sam, stvorio čitavu legiju epigona koji su digli nos i pretvorili se u snobove, ali neka, i to je jedan od načina u koji se pretvaraju dobre ideje.

-.-PHOTO: DEJAN KOŽUL-.- Provincija se dobro utvrđuje i brani od svega stranog a posebno bliskog* Kako vidite novu generaciju pisaca na ovim našim prostorima?

Ima već 10 godina kako sam odlučio ne baviti se književnom kritikom jer mi je nanijela samo zla. Ništa mi nije učinila dobra, a ja sam činio dobra drugima i to mi je vraćeno sa zlom. Ne promoviram nikoga, ne mogu reći ništa dobroga a ni lošega o našoj današnjoj književnosti, jer mi nije stalo do nje.

* Član ste Hrvatskog helsinškog odbora. Kako ste vi prihvatili pismo Slavenke Drakulić, kao i reakcije Ive Banca?

Ona je u pravu svim svojim konstatacijama samo što zaboravlja jedno, a to je odlično kod nas primjetio i napisao jedan sjajni mladi pisac. Eto sada ću promovirati nekoga. Jurica Pavličić u Jutarnjem listu napisao je: Baš takva Hrvatska sa oznakama i primjesama fašistoidnosti je dobrodošla Evropi.” U Evropi desnica pobjeđuje, pobjeđuje fašizam. U Italiji, Francuskoj, Engleskoj, svuda... Desne fašističke stranke svuda trijumfiraju i one hoće Hrvatsku takvu kakva je danas. Hrvatskoj ništa ne fali danas da se učlani u Evropu ako se razmatra samo ta komponenta.

* Nije li cena takvog stanja prevelika, pre svega mislim da odnos prema manjinama?

Manjine su, nažalost, zaštićene i tu nema sumnje. Zvuči kontradiktorno. One se ne mogu boriti, ne mogu biti kruhoborne, moraju biti lojalne. Ako si lojalan, onda si zaštićen, a to je strašno. One ne mogu pokazati svoj jad. Ako govorimo o srpskoj manjini u Hrvatskoj, oni su sa svojim predstavnicima ušli u vlast. Imaju jednu krovnu, formalnu zaštitu. Problemi na terenu se uvijek tumače kao pojedinačni ispadi nekih idiota i teško se procesuiraju. Obični nisu ni kažnjeni. Opća zaštita manjine postoji i ona se više ne može braniti. Nemaju ni mogućnost da ponovo postanu konstitutivan narod. Sami sebi to onemogućavaju. Gdje je ta razlika koja im je potrebna da bi dostigli 12%? Ili je ubijena, ili je pobjegla u druge državice. Dok se oni ne vrate i dok taj narod ne nabuja ponovo do svoje prave količine, imaćemo ovako smiješnu situaciju zaštićene a bespomoćne manjine.

* Dok Srbi biju svoje bitke, Hrvati se prepucavaju oko Blajburga. Koliko je potez Milanovića dodvoravanje desnici i kako vi uopšte gledate na to?

On se neće nikome tako dodvoriti, a naročito ne desnici. Izgubiće mnogo simpatija koje je imao na ljevici. Ne vidim nikakvog razloga da se ide tamo pokloniti sa frazom da se klanja žrtvama. Postoji moralni problem  nisu sve žrtve iste. Ubijenom krvniku kao žrtvi nismo dužni iskazati poštovanje. On je žrtva, za njim plaču i žena i djeca, ali on je prethodno bio krvnik. Ubijenog krvnika ne možemo i ne trebamo žaliti. Inače, to je jedan tužni proces koji traje dok se sve savjesti ne operu do kraja. To će trajati još 50 godina dok se potpuno ne izmjene generacije sinova, pa čak i unuka i to sa obje strane.

* Ciklus se ponavljao i ta vremenska granica se podiže.

Nažalost.

* Kod nas se nakon jednog teksta o mitomaniji povela prava polemika o tome šta su zapravo mitovi naroda sa ovog prostora. Zamerali su nam jer smo u isti koš strpali mitove Srba, Hrvata i Bošnjaka. Koliko, prema vašem mišljenju, imamo u tome sličnosti ?  

Polako sa upotrebom riječi mitovi. Treba ih svesti na normalne razmjere  prvo filološke, kulturološke, klasično interpretirane, pa tek onda vidjeti šta je u modernom svijetu moguće interpretirati kao mit. Postoji pogrdni izraz mitomanija za bilo šta, bilo kakvu opsesiju, fiksaciju na nešto. To su već psihijatrijski termini ili psihološko-psihijatrijski. Da bi se nešto uzveličalo pridaje mu se pojam mitskoga. U većini slučajeva se radi o sitnim povodima i ne treba ih dizati na razinu mita, koji je velika priča. To je obična glorifikacija nacionalnih laži. Polako sa pojmom mitomanije. To je opet tema za simpozijum.

* Smatrate li da je i dalje uticaj politike na književnost, medije, i uopšte kulturu u Hrvatskoj i dalje jak?

-.-PHOTO: DEJAN KOŽUL-.- Pišem nastavak autobiografije ali kao reality showApsolutni je pomak od tuđmanovskih vremena napravljen u Hrvatskoj i to treba pozdraviti.

* U Srbiji je nedavno knjiga Dragulj Medine uskovitlala dve islamske zajednice, a i država se umešala u sam slučaj, pa je čak kritikovala što je knjiga izašla, umotavši sve to u odbranu suvereniteta i integriteta.

Kao ateista ne bih ulazio u vjerska pitanja. A država i vjera, odnosno crkve su slizane na svim stranama. Normalno je da tako reagiraju. Ko nam je kriv? Sami smo pustili da podivlja crkva u svim našim državicama. Stvari se neće mijenjati. Ecclesia militans napreduje i trijumfira. Može se samo na gore izmijeniti.

* Pretpostavljam da pratite šta se dešava sa jezikom trenutno u Crnoj Gori. Nova država, novi jezik... slično se dešavalo i sa Hrvatskom.

Crnogorci odavno imaju nove glasove kao lokalnu inačicu, ali zbog toga nisu poseban jezik. Crnogorski jezik ne postoji, to je jasna stvar. Postoji kao politički pojam, ali ne i lingvistički. To je i dalje srpskohrvatski i gotovo, nema razgovora uopće.

* Čime se Igor Mandić bavi ovih dana? Rekli ste da pišete nastavak autobiografije?  

Beograd je drugi dio mog srca

* Poznato je da mnogo volite Srbiju i Beograd, na čemu su vam mnogi zamerali. Odakle ta ljubav?

Beograd je bio i ostao sjajan. Ja mu rane ne vidim. Meni se uvijek dopada, bilo kako izledao. To je onaj dio mog mentaliteta koji mi ovdje nedostaje, a koji tamo otkrivam. Najviše su mi zamjerili kada sam rekao da je to drugi dio moga srca. Ovdje ga nemam, a tamo ga imam. Ko bi ga opisao u milion nijansi boje srca koje postoje. Za Beograd i Srbiju sam vezan i izvorno, od djetinjstva. Moja mater je kao djevojka sa svojom obitelji išla od Zrenjanina pa sve dolje do Pekovačke klisure kao nastavnica šivanja i u djetinjstvu sam se je čuo kako pjeva sve te starogradske pjesme. Znala ih je sve i po cijele dane je pjevala i to mi je doslovno ušlo pod kožu.

Kako nisam uspio da se ubijem nakon prve knjige, završavam drugu knjigu. Prvu sam morao napisati kao spomen djetetu koje mi je nestalo. Sa njenim odlaskom istrgnuto mi je 36 godina života iz vlastite utrobe i srca i jedini logičan izlaz koji sam vidio je bio da se ubijem. Prokleta biologija koja drži skelet na okupu traži da sa jedne strane ulazi hrana, a sa druge da izlazi probavljena i to je jezivo. Ta biološka činjenica je porazna toliko da se ne ubiješ. Nisam se ubio i onda sam napisao tu prvu knjigu da mi ostane spomen na dijete, kao i neka njezina mala sličica. To nije jedini razlog te moje autobiografije. Kako se nisam ubio, prisiljen sam dalje životinjariti. U penziji sam i više me niko neće, nemam scene, nemam aranžmana. Nemam stalnog prihoda, priliva honorara, nego živim od tezgi i nešto malo zarade od zadnjih objavljenih knjiga. Onda sam u takvoj situaciji primoran da pišem, a i želio sam napisati još jednu sličnu knjigu. Oslobođen sam groznog tereta finala prve knjige i drugu pišem puno smionije, drskije, pokvarenije, praveći pravi reality show od sopstvene biografije. To je prljav posao, ali ga ja dobro radim.-.--.-

Oceni
3.75
Ostali članci iz rubrike Kultura
image

Intervju: Laslo Marton, autor Levog krila

Poetike slobode i tiranije

image

Pozajmljeni intervju: Predrag Finci, filozof i pisac

Svaki je pisac emigrant, čak i kada nigdje ne otputuje

image

Pozajmljeni intervju: Milan Rakovac, pisac

Mladi denunciraju očeve i djedove, zločince

image

Pozajmljeni intervju: Igor Marojević, pisac

Pišem o najgorem od svih stoleća

image

Pozajmljeni intervju: Bojan Babić, pisac

Umetnost se doživljava kao prihvatljiv porok

image

Pozajmljeni intervju: Damir Šabotić, pisac

Sagledati rat okom progonitelja

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak