Region Hrvatska
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (13)

Bolja prošlost: Vice Vukov

Hronika smrtne oholosti (2)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Povodom smrti velikog pevača Vice Vukova za čitaoce e-novina u dva nastavka prenosimo poglavlje iz knjige „Bolja prošlost” objavljene 1989. godine, u vreme kad je Vice Vukov još uvek bio zabranjena tema

Piše: Petar Luković


Skica za portret

Vice Vukov rođen je 3. avgusta 1936. u Šibeniku. Petočlanu familiju činili su još otac Stipe, majka Amelia, sestra Marijana i brat Joško. Prvi put je zapevao kao gimnazijalac 1953. godine u opereti „Ševa”, gde je igrao Janka, drugu mušku ulogu. Po odlasku u Zagreb 1956. pridružuje se SKUD-u „Ivan Goran Kovačić” a zabavno-muzičku karijeru počinje 1959. na festivalu u Opatiji, kad je s pesmom „Mirno teku rijeke” osvojio prvo mesto. Već 1960. na Opatiji učestvuje s melodijom „Želja”, na „Zagrebu 62” pojavljuje se sa numerama „Negdje” i „Dvadeset naših proljeća”, a na „Splitu 65” trijumfuje sa pesmom „Bodulska balada”.

I sledeće tri godine u Splitu osvaja prva mesta: 1966. sa melodijom „Bokeljska noć” (Hegedušić Perfiljeva), 1967. s „Pismom ćali” (Runjić  Zuppa) i 1968. s numerom „Dalmatinska elegija” (Špišić  Benzon). Pored nadahnutog Klaudija Vile 1969. Vukov nije imao šansu, ali je već 1970. opet pobedio u Splitu sa pesmom „Zvona moga grada” (Špišić  Britvić). Poslednji nastup na Splitskom festivalu imao je 1971, kad je pevao pesmu „Mojim roditeljima”.

Na festivalu u Krapini triput je pobedio s pesmama „Vužgi”, „Dobro mi došel prijatel” i „Suze sa zagorske brege”, a pamti se antologijska izvedba melodije „Gumbelijum roža fino diši”. Tokom 1970. Jugoton je štampao njegov album „Mirno teku rijeke”. Godine 1987. u Americi je snimio dve kasete: prva je nosila naslov „Mala antologija 1: Narodne pjesme iz Međumurja i Dalmacije”, a druga „Mala antologija 2: Moje izvedbe po mome izboru” na kojoj su se našle pesme „Dobro mi došel prijatel”, „Zvona moga grada”, „Finili su Mare bali”, „Pismo ćali”, „Suza sa zagorske brege” , „Bokeljska noć”, „Dalmatinska elegija”, „Vužgi”, „Hrvatski kraj” i „Na Vanjkušeku glava”. Početkom 1988. „Malu antologiju 2” objavila je na domaćem tržištu izdavačka kuća Domus iz Ljubljane i za nekoliko meseci prodala preko 30.000 primeraka.

Embargo stupa u akciju: Reakcije jugoslovenske javnosti – ionako iživcirane stalnim političkim i nacionalnim nesporazumima – bile su žestoke. Sve kompozicije koje interpretira Vice Vukov skinute su sa programa Radio Sarajeva: takvu odluku doneo je redakcijski kolegij na zahtev velikog broja slušalaca i nakon ocjene da je Vukov pjesmu zloupotrebljavao u nacionalističke svrhe. Vice Vukov proglašen je nepoželjnim u Skoplju: organizatori festivala Skoplje 71 uskratili su mu gostoprimstvo. Svesni vojnici i starešine Doma JNA u Zagrebu tražili su da se Vice Vukov ne pojavljuje na njihovom terenu gde je trebalo da peva u okviru modnog festivala Modafest. Beogradski specijalista za otkrivanje neprijatelja – drug Dušan Mitević tadašnji glavni i odgovorni urednik Prvog programa – pod hitno je s programa skinuo tri emisije: Videofon (3. i 10. oktobra 1971) i „TV Magazin (16. oktobra 1971). Ove emisije u kojima je učestvovao Vice Vukov i koje je TV Zagreb emitovala na JRT mreži na području TV Beograd pokrivene su drugim, bezopasnim sadržajima. Poznat po odmerenosti, Dušan Mitević je TV Novostima izjavio 22. oktobra 1971: Ove emisije skinute su sa programa zbog toga što je u njima pevao Vice Vukov. Na pitanje koliko će trajati embargo, drug Dušan je odgovorio:

 Sve zavisi od Vice Vukova i njegovog ponašanja. Pokrivanjem emisija u kojima on peva mi ne zauzimamo nikakav načelan stav prema Vice Vukovu kao čoveku, još manje kao pevaču. Iz same činjenice, međutim, da je imao nekoliko političkih ispada o kojima je u javnosti bilo dosta reči, proistekao je i naš sud da bi bilo korisno da se Vice Vukov ne pojavljuje u našem programu dok se sve ne razjasni. U pitanju je dakle, praktična mera: smatramo da nije dobro da se u ovom času Vice Vukov pojavljuje u našem, beogradskom programu odnosno u programu koji preuzimamo od Televizije Zagreb, za naše područje.

Mitević nije objasnio ko treba da se razjasni oko Vukova i zašto nije dobro da se pjevač pojavljuje u našem programu koji oni emituju, ali je bio sasvim precizan: embargo je stupio na snagu. Zid oko Vukova postajao je sve veći, priliku da i oni dodaju neku ciglu nisu propustili direktori lokalnih radio-stanica iz Dobojske regije koji su, na svom savetovanju, jednoglasno zaključili „da Vice Vukov, svojim neodgovornim postupcima i šovinističkim ispadima ne zaslužuje da se nalazi na programu radio-stanica ovog dijela Bosne. Zbog toga smo i odlučili da sve njegove melodije skinemo s programa. Ističemo da nam je unazad nekoliko mjeseci stiglo dosta pisama u kojima slušaoci traže da se više nikada preko valova lokalnih radio-stanica ne čuje glas Vice Vukova.

Ne sluteći koliko su građani bili vidoviti kad su tražili da se glas Vukova NIKAD više ne čuje preko valova, uredništvu Vjesnika se, nakon ove informacije iz Doboja, iz istog grada javio jedan od čitalaca. U svom opširnom pismu tražio je od direktora da prezentiraju ta pisma kojima se Vice Vukov kritikuje, a u prolazu je dodao da nijedan predstavnik na ovom savjetovanju nije bio po nacionalnosti  Hrvat. Bilo je očigledno da je afera odavno izašla iz okvira muzike i dnevnih polit-ekscesa: u pitanju su bile mnogo ozbiljnije stvari.

Povremeni razumni zahtevi da se čitav slučaj Vukov preda redovnom sudu, da se temeljito ispitaju sve činjenice, i da se, konačno, utvrdi da li je Vice Vukov kriv; ako je kriv, koliko; ako nije – neka se to glasno kaže, bili su proglašavani ustupkom nacionalistima i nepotrebnom formalnošću. To je iskoristio Hrvatski tjednik i uzeo ga u zaštitu, tim pre što je Vukov bio i član njihovog uređivačkog vijeća. U intervjuu za Hrvatski tjednik, objavljenim pod provokativnim naslovima (Ako je netko uvrijeđen kad pjevam hrvatske pjesme, onda je greška u njemu), Vukov je nekoliko puta naglasio da njegov nacionalni ponos obavezno uključuje i poštovanje – tuđeg.

Otvorenim pismom jugoslovenskoj javnosti obratili su se pisci iz cele zemlje okupljeni na Trećem neretvljanskom skupu u Metkoviću. Zabrinuti smo odlukom Radio Sarajeva koji je 'na zahtjev' svojih slušatelja skinuo sa svojih programa sve pjesme u izvedbi Vice Vukova. Znači, da je Vice Vukov slučajno pisac, njegove bi knjige vjerojatno bile uklonjene iz knjižara i knjižnica, a možda po istim metodama i spaljene; da je kojim slučajem likovni umjetnik, možda bi mu slike čak i gorjele na lomačama. A ovako, kad se ništa drugo ne može 'samo' je uklonjen iz programa, s dušebrižničkom napomenom da će se glas opet čuti – kad se preodgoji. Prosvjedujemo protiv ovakva 'obračuna' s javnim radnicima, protiv inkvizitorskih metoda koje su nespojive s društvom u kojem živimo i djelujemo. Pismo su potpisali: Boris Lukšić, Ljerka Fiamengo, Bože V. Žigo, Vladimir Gejšak, Dubravko Horvatić, Ljerka Mifka, Jozo Vrkić, Stanko Škunca, Milorad Stojović, Marija Peakić, Stojan Vučičević, Vladimir Pavlović, Petar Simunić, Goran Babić, Pavao Pavličić, Strahimir Primorac, Vojislav Mataga, Drago Jančar, Stjepan Šešelj, Nikola Pulić, Nada Pintarić. Pridružili su im se pesnik Zvonimir Golob i muzičari Arsen Dedić, Zvonko Špišić i Pero Gotovac.

U komentaru Borbe (11. septembra 1971.) ovo se pismo proglašava neobičnim, jer pisci – tvrdi se – Vukova brane pretpostavkama od pretpostavki, a postupci Vukova se ne mogu ni pravdati, ni braniti. I tačka.

Hladne i tople glave

Hladnu glavu u toj pregrejanoj atmosferi sačuvalo je malo ljudi. Jedan od njih, Vasko Ivanović, pisao je septembra 1971. u Književnim novinama pod naslovom Zašto stvarati mučenika?: Ni u najsmelijim svojim snovima, gospodin taj, nije mogao verovati da će se to zbiti tako brzo. Naročito ne, uz čiju će se to pomoć ostvariti. Bilo kako mu drago, pevač zabavnih i još nekih melodija, Vice Vukov, u rekordnom roku je izmenio stanje stvari tako, da sad njega zabavljaju: šalju mu pozdravne telegrame, pisma sa izrazima podrške i cveće za rođendan. Uskoro treba očekivati njegovu fotografiju sa trnovim vencem oko glave. Već sada njegovi koncerti imaju misterij apostolskih propovedi, iako reči koje taj gospodin zna ni u kojoj verziji se ne mogu štampati bez rigorozne redakture. (...) Kako je, dakle, i za tako kratko vreme, stigao na put mučenika, progonjenog umetnika čiji, samo najavljeni koncerti, unose strah i pometnju među dostojanstvenike opštinske i rukovodstva moćnih i masovnih političkih organizacija: Kako to da toga gospodina podržavaju, pozdravljaju i pozivaju, stotine, pa, bogami, i hiljade mladih ljudi; da zanemarimo ostale koji, verovatno, imaju svoje razloge ali mi to ne možemo dokazati u ovoj prilici a to i nije naš posao. I uveren sam, podržavaju ga i pozdravljaju danas više nego juče. (...) Pa, zašto ga, ipak, podržavaju? Zato što zvanično nadležni u ovom događaju nisu učinili ništa od onoga što je trebalo, a učinili su ono što nisu smeli da učine – primenili su silu.

-.-PHOTO: KNJIGA BOLJA PROŠLOST-.-Na meti političkog progonaVice Vukov je, kažu, odličan pevač. Njega, kao zabavljača, slušaju stotine, hiljade mladih i ostalih slušalaca zabavne melodije, pa niko nije imao pravo da mu zabrani da peva. Kao što se ne sme zabraniti lekaru da leči, inžinjeru da gradi, piscu da piše. Da li je glumac šmirant, pevač nemuzikalan, pisac rđav, o tome su pozvani da sude gledaoci, čitaoci, kritika. Tu svoju nadležnost nisu nikad (i ne mogu) preneti na organe vlasti i političke forume. Zato su odluke foruma u tim stvarima ilegalne. Opštinska rukovodstva koja su donela odluku da se zabranjuju koncerti Vice Vukova na njihovom terenu, tvrde da je on svojim ekscesima, brutalnim odnosima prema ljudima ostalih naših naroda naneo i nanosi mnogo štete, unosi zlu krv. Na osnovu toga, oni su zaključili da, pomoću milicije, zaštite svoj atar od jednog takvog opasnika. Posle svega što smo čuli od Vukova i o njemu, nema razloga da ne verujemo tim optužbama. Utoliko je nerazumljivije ponašanje ovih foruma. Jedan čovek s ružnim idejama seje okolo mržnju, čemer i jad, a najodgovorniji u tim opštinama, koji to, kako sami tvrde, znaju, zabranjuju njegov koncert. To nama liči na čistu besmislicu. Jovan Jovanović, pevač, Marko Marković, lekar, Sima Simić, političar, svaki građanin, treba da odgovara za ono što rđavo čini. Ako seje nacionalističku mržnju treba ga izvesti pred sud. Za ono što radi rđavo, a ne sprečavati ga u onome što čini dobro. (...) Možda će ti forumi, onima iznad sebe, dokazati kako se, eto, na svom terenu, bore protiv šovinizma. Možda će im oni tamo i uvažiti dokaze. Ali, obožavaoci pevača, poštovaoci pisca ili glumca, neće. Kako ko peva, o tome odlučuju slušaoci. A vlast treba da obezbedi, zakonskim i ideološkim sredstvima, da se na koncertima ne događa ništa drugo. Jer, ugledu vlasti ne bi doprinelo ako bi zabranila građanima da se kreću noću ulicama, zato što ima siledžija.

(...) Neki su toliko očarani vlašću da misle kako je ona svemoćna. Takvi veruju da je sve u najboljem redu ako se postavi milicioner na opštinsku među i ako mu se da fotografija i lični opis nepoželjnog. Ali, boga mi, poteža je ova naša škola. Poteža i duže bi trajalo, da oni koji misle drukčije, argumentom, svakom sudu pa i sudu javnosti dokažu da je jedan čovek mračan i opasan, da ugrožava bratstvo ljudi. Ali, taj posao bi se isplatio i taj se posao mora obaviti. Vlast nije svemoćna, a kad jeste, izaziva nepoverenje i otpor prema sebi i simpatije za one koje progoni. Ako se na ovaj način, uz pomoć milicije a ne, pre svega, ideološki i ljudski, nastavi 'borba' protiv Vice Vukova, uskoro ćemo imati jednog mučenika čije će fotografije nositi krišom, a to, ni u svojim najsmelijim snovima, gore pomenuti nije mogao očekivati. Naročito nije mogao očekivati da će mu u tome da postane mučenik pomoći oni koji su mu pomogli. (...) Ali, slučaj nije za potcenjivanje i s jednog drugog stanovišta: ako se ozakoni praksa pomenutih foruma, može se dogoditi da opštinska rukovodstva (bilo koja rukovodstva), počnu da zabranjuju koncerte, pesme, knjige, drame, članke onih pevača, pisaca i novinara, koji im se zbog nečega ne dopadnu.

U Vjesnikovoj kulumni Kvadratura kulturnog kruga 18. septembra 1971. pod naslovom Embargo na laku glazbu oglasio se Igor Mandić povodom odluke redakcijskog kolegija Radio Sarajeva da sa programa skine sve pesme Vice Vukova, a navodno na zahtjev velikog broja slušalaca. Ovaj embargo Mandić je nazvao opasnim presedanom i nastavio: ... Ponajprije, 'glas naroda' rijetko dira rukovoditelje (naših) masovnih medija: kako bi ta sredstva masovna suobraćenja uopće izgledala kad bi ih pravio tko hoće. Prema tome zanimljivo bi bilo znati, kako to da su 'pisma velikog broja slušalaca' baš ovom prilikom prodrla do srca redakcijskih kolegija? Kad se radi, recimo, o zamjerkama što vode računa o intelektualnoj vrijednosti nekog priloga ili uopće o duhovnoj potenciji nekog suradnika ili urednika (a jamačno da i takva pisma stižu cijenjenom redakcijskom kolegiju), teško je vjerovati da rukovoditelji te ustanove lako popuštaju zahtjevima za smjenjivanje, skidanje s programa, za embargo. Glupost je, dakako, uvijek manja zazorna od nacionalizma ili nazovi nacionalizma.

Potom se može pitati, koliko je to veliki broj slušalaca, tj. Da li je on dovoljno značajan da se o njemu može voditi računa kao o 'glasu naroda'. Uz to, tako je taj koji određuje kada stanoviti broj protestnih reakcija (kakve primaju sve redakcije na ovom svijetu) postaje količina vrijedna pažnje? Ako takav postoji, tko jamči da su njegovi kriteriji ispravni. Napokon, tko su ti slušaoci koji zahtijevaju tako drakonske mjere, posve iznenađujuće u ovoj zemlji koja je, vjerujem, ipak toliko čvrsta da je mogući nacionalizam jednog pjevača ne može niti nasmijati, a nekmoli uvrijediti? Tko jamči za etičku, političku i ideološku valjanost nazora tih pisaca pisama, tj. može li itko dokazati da među njima nema niti jednog koji se upravo s nacionalističkih pozicija zalaže za embargo?

To su, eto, pitanja koja se logički nameću i potrebno bi bilo da netko na njih odgovori ali, molim, bez velikih riječi. A zatim, osjećam da je u ovom slučaju povrijeđena i naša demokratska praksa. Osobno, ne volim nikakve zabrane i mislim da one ponekad rade upravo za stvar koju misle spriječiti. Zato, ako je nekome već do mrskog (mi) zabranjivanja, onda je moguće zabraniti, eventualno, samo nastupe Vice Vukova, tamo gdje se misli da bi oni mogli biti zazorni. Zapravo, ni to nije dobro i ja bih pustio V.Vukova da sam izlazi na kraj sa svojom publikom: ona koja ga voli – neka mu plješće, ona koja ga ne voli – neka ga gađa trulim jajima. Sam je izabrao svoju sudbinu, sam govori ono što hoće, sam neka i kusa što zna kuhati. Ali, sad se radi o nečemu drugome: pjesme koje pjeva V.Vukov nisu nacionalističke i uvredljivo ih je kao takve tretirati. Što su skladatelji i pjesnici pjesama (koje ovaj pjevač zaista magistralno izvodi), što su oni skrivili da ih netko na ovaj način, moralno i materijalno oštećuje?

Dakako, ima tu još nešto: osobno, cijenim V. Vukova kao pjevača i koliko mi je poznato on do danas nije bio osuđivan zbog neprijateljske ili nacionalističke djelatnosti. Neprimjereno je Ustavu, zakonu i demokratizaciji da se nekoga indirektno kažnjava za nešto što nije zakonski utvrđeno ni potvrđeno. Ako je Vice Vukov znao puštati usklike, kao 'Bog i Hrvati', onda ih ja odjeljujem od njegova pjevanja, jer valjda imam pametnijeg posla nego da nekome (makar i pjevaču lake glazbe) dokazujem kako nema tog boga (ili Boga, ako je nekome miliji s velikim slovom) koji danas ima bilo kakvog posla sa socijalističkom Hrvatskom i sa samoupravljanjem koje gradimo. Uopće, uzdizati jednog pjevača lake glazbe na teški pijedestal političkog mučenika, medveđa je usluga stvari koju se hoće obraniti. To je, tvrdim, puka provincijalizacija naših socijalističkih ideja i nadam se da imamo važnijih stvari nego što su izjave jednog pjevača lake glazbe.

Dakle, ako cijenim pjevačke sposobnosti V. Vukova, ako mu skidam kapu na njegovim akcijama u korist humanitranih i općedruštveno korisnih poduhvata (o kojima se, začudo, piše manje nego što su zaslužile), onda ga isto tako ne uvažavam kao javnog djelatnika, tj. kao osobu od političkog i ideološkog značaja, kao ličnost čije mišljenje u tim pitanjima treba uzeti u obzir. Čudi me, naravno, što se njegovo ime nalazi na spisku uglednika koji čine Uredničko vijeće 'Hrvatskog tjednika' i ne znam što je taj potez nekome trebao. Ako je on tek pjevač lake glazbe, kao što jeste, onda je ta počast puki manevar koji samo može potvrditi glasine o V.Vukovu kao 'nacionalisti', kako neki prevode etiketu 'velikog Hrvata'.

Zato, neka se ovo shvati ispravno: pjevače lake glazbe treba držati tamo gdje im i jest mesto – dakle za mikrofonom i pred orkestrom, a ne za političkom govornicom. Tko im pridaje veće značenje, taj ili preko njih želi prebiti neke veće račune, ili je naprosto brzoplet i nedorastao situaciji. Apeliram za razuman razgovor o ovom embargu, kako neki zlobnik ne bi mogao kazati: tjerali su Vukova, da bi istjerali vuka.

Obeležen kao neprijatelj

U atmosferi već pregrejanih strasti, i ovaj apel za razumom obio se o tvrdokornu histeriju stvorenu oko Vice Vukova. U Opatiji je Vukov proglašen nepoželjnim na priredbi za pomorce, a ovu odluku donelo je rukovodstvo SSRNH u Opatiji; Večernje novosti objavile su da je protiv Vukova podneta prijava sudiji za prekršaje. Poslednjeg dana avgusta 1971. on je, navodno, u hotelu Pariz (gde, u kom gradu?) pljunuo jednu devojku, gošću hotela, a zatim je ošamario. (8.IX 1971).

-.-PHOTO: KNJIGA BOLJA PROŠLOST-.-Vreme idile: Predrag Gojković, Đorđe Marjanović, Vice Vukov i Krsta Petrović, za vreme Opatijskog festivala 1960.
Ovaj se, očigledno izmišljeni, incident više nikad nije ni pominjao, baš kao što nigde nije registrovana navodna prijava protiv Vukova, niti je ikad lociran hotel Pariz i utvrđen identitet gošće hotela. Jasno je bilo da se o Vukovu moglo pisati bilo šta: on je bio slobodna tema na kojoj se dokazivalo kako rukovodstva rade samo na osnovu zahteva javnosti, a za to nije trebalo pravnih sitnica kakvi su dokazi, činjenice ili makar imena oštećenih i, eventualno, uvređenih. Sve breme ondašnjih međunacionalnih čarki prelamalo se na slučaju Vukov, jer je to bilo najbezbolnije: šta o tome misli Vukov, nikoga nije previše zanimalo!

Svesno građanstvo kome bi na trenutak zafalilo neprijatelja, nije moralo da brine. Vukov je bio idealan za ulogu vršioca dužnosti neprijatelja, naročito kad se javno, pred TV kamerama, pojavljivao pred gledaocima koji su to shvatili kao još jedno provociranje i, pritom, žestoko protestovali. Tako je u Politici, ujesen 1971. čitalac Milenko Petrović (službenik iz Beograda), uzbuđen što je Vukova video na festivalu Krapina 71 pisao: ... Zar organizatori Festivala nisu mogli oceniti da je u najmanju ruku neukusno, a svakako i politički neodgovorno, dovoditi ovog pevača i dozvoliti da peva pred auditorijem u čijem prvom redu sede najviši rukovodioci ove zemlje i SR Hrvatske? Čini mi se da se i po cenu održavanja Festivala moralo otkazati gostoprimstvo Vukovu. (...) I ne samo to, Nagradu 'Lijepa naša...' Vice Vukovu uručuje niko drugi do član Izvršnog veća SR Hrvatske, u prisustvu članova Predsedništva SFRJ, Izvršnog komiteta SKH itd. Ako je ta nagrada zasluženo pripala pevaču Vici Vukovu (a nema razloga da sumnjamo u objektivnost stručnjaka i publike – reč je o zaista vrsnom pevaču), sigurno je da odavanje nagrade iz ruke člana IV SR Hrvatske nije tempirano u pravo vreme, niti je moglo korisno doprineti akciji koju sprovode širom zemlje društveno-političke organizacije protiv 'političkih melodija' Vice Vukova. Ako je po kriterijumu organizatora nagrada morala biti uručena u Krapini, manje bi neukusno bilo da je ona došla iz ruku nekog drugog lica, a ne iz ruku političara. (Politika, 27.IX 1971).

Svedoci se i danas sećaju da su u Krapini bili Mika Tripalo, Savka Dabčević-Kučar i ostali članovi najviših partijskih i državnih rukovodstava SR Hrvatske. Gužva oko maspoka i vidljivo uznemirenje širom Jugoslavije – nisu slutili na dobro. Ni aplauz Vice Vukovu tu nelagodnost nije mogao da umiri. Pokušavajući da se suprotstavi hajci na Vukova – insistirajući na proceduri i zakonu – Večernji list iz Zagreba je 21. septembra pisao: Dirljiva je zaista raznovrsna galama oko Vice Vukova. Neke radio televizijske stanice udarile su embargo na sve njegove ploče, pridružujući se na taj način onima koji su Vukovu zabranili da nastupa u pojedinim mestima ili dvoranama. A sve to u ime odbrane naroda od izazovnog i nasrtljivog Vicinog nacionalizma i šovinizma, od straha da se narod ne uznemiri Vicinim pesmama kao što je na primer ona 'Tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom... tu, na kamenu tom'. Dirljiv je, kažemo, taj respekt prema glasu naroda koji, eto, ne žali truda da piše u masama prosvjedna pisma, ali netko pedantan možda će se ipak upitati: nije li prije donošenja tog embarga učinjen ipak jedan proceduralni propust – naime, zar nitko nije zavirio u sudske arhive i tamo vidio da Vukov zbog svog 'nacionalizma' nije nikada bio ni osuđivan ni osuđen, s gubitkom građanskih prava, pa tako i prava na rad, to jest da javno peva. Ali, eto, neke naše kolege zaboravili su na tu proceduralnu formalnost i tako, u ime svog naroda slušateljskog i čitalačkog, sami preuzeli ulogu vrhovnog arbitra osudivši čovjeka na osnovu vreće pisama... a da u stvari javnost ne zna tko ta pisma piše, ni kako taj svoj zahtjev argumentira. Ako Vice Vukov nastupa šovinistički, onda je to lako činjenično i sudski utvrditi.

A što – pitamo se – ako sada počnu stizati vreće pisama, tražeći da se izvode pjesme što ih pjeva Vukov? Nadamo se da će se opet poslušati glas naroda i promijeniti odluka. Baš bi to mogla biti lijepa društvena igra, to pisanje pisama neki novi klik-klak, pogotovu kad bismo je proširili i na izdavačku djelatnost, izložbe, koncerta, cijelu kulturu, pa da o broju naših pisama ovisi kome ćemo skinuti glavu, a koga ćemo dignuti do zvijezda. Demokratski, zar ne?

Odlazak u Pariz

Mada je Vukovu spevana nova narodna izreka: Vice Vukov, naše gore grana, on bi piva, ne smi od organa, sve je jasnije bilo da je njegova muzička budućnost uglavnom u sferi teorije. Potvrdio je to i zagrebački Plavi vjesnik koji je objavio pismo svog čitaoca M.K.I. iz Dubrave, što su – sa osobitim zadovoljstvom – preneli listovi iz Beograda i Sarajeva.

Kao financijski i ekonomski stručnjak – piše M.K.I. u 'Plavom vjesniku' obišao sam poslovno gotovo sve općine i mjesta u Hrvatskoj i usput se iz čistog hobija bavio istraživanjem: odakle toliki novac našim 'zvijezdama' da kupuju skupe automobile, grade kuće, otvaraju restauracije i disco klubove i žive zaista na 'velikoj nozi'? Mogao bi netko reći da su zakoni tržišta takvi, pa tko hoće neka plati (pjevača), ali neka mi drug Vukov kaže na temelju kojih 'zakona' nesavjesno utajuje porez i prima gotovinu? Po kojim to zakonima dijelove honorara – prema izjavama članova orkestra s kojim nastupa – prebacuje redovito na ime svoje supruge, koja niti svira, niti pjeva? Po kojim to zakonima i iz kojih pobuda Vice Vukov, sav umotan u hrvatsku zastavu, dakle našu zastavu, vara naš hrvatski Fond za kulturne djelatnosti iz čijih se sredstava grade novi objekti kulture i obnavljaju stari, a prihodi tog fonda sastoje se isključivo od dijelova autorskih honorara pjevača i drugih umjetnika? (...) Možda poneko i misli da je Vukov veliki patriot jer ne zna da iza patriotizma sakriva milijune. (...) Vice je 'najveći' na najmanje tri područja: on je, prvo 'najveći Hrvat', drugo on je sigurno najveći utajivač poreza među Hrvatima i, treće, najveći je pjevač među svim našim ljudima, bez obzira na to radi li se o našim ljudima koji pjevaju u 'Metropolitenu', ili o Dragec Cizeku iz zagrebačke Dubrave koji misli da je najveći. Mi ostali 'mali Hrvati' plaćamo Vici po 400 ili 600 tisuća starih dinara za jedan nastup. Vjerujem da će se naći pravi čovjek i pravi stručnjak koji će sve to izvesti načistac. Utaja poreza je krivično djelo, kažnjivo po zakonu, a mislim i po moralu hrvatskog naroda, iza čijih se skuta krije Vice Vukov s kapom iz Imotskoga, košuljom iz Slovenije, lajbekom iz Šestina i hlačama koje je kupio u zapadnoj Evropi, kako sam kaže, jer da Hrvatska nije na Istoku, nego na Zapadu. Sve to veže pojasom od trobojnice, hrvatske, koja nas – kaže Vice – sve spaja. Nama trobojnica, njemu milijuni! Usput govoreći, u Haludovo na otoku Krku više ne smije doći, jer je tamo na zabavnoj priredbi profanirao hrvatsku himnu.

Obeležen kao nacionalista, šovinista, utajivač poreza, provokator, siledžija (scena iz hotela Pariz u gradu ko zna kom!), uopšte, jedan skroz nezgodan tip koji nije mogao da uliva poverenje jer je studirao filozofiju i nije se, kao njegove kolege, gađao padežima – Vice Vukov dočekao je da od njega ruke digne i Televizije Zagreb. Sredinom decembra 1971. objavljena je izjava jednog od urednika TV Zagreb, Miće Brajevića, povodom izostanka Vukova iz emisije Videofon.

Zaista ništa ne preduzimamo protiv Vukova, ali smo ga skinuli iz nedeljnog Videofona da ne bi ispalo kako ga namerno namećemo gledaocima. U sadašnjoj situaciji takav je, naime, naš stav, s tim, što ne znači da Vukova zauvek uklanjamo iz naših programa.

Nešto slično obećao je i direktor Radio Sarajeva, Faik Dizdarević:

Embargo će potrajati sve dotle dok poznati pevač ne promeni stav!

U međuvremenu, politički odnosi u Hrvatskoj dovedeni su na ivicu usijanja. Ekipa KučarTripaloPirkerŠibl sa svojim fanovima morala je da ode na doživotni zasluženi odmor; nacionalna euforija ispuhala se kao balon, ali je i novoorganizovana komunistička budnost pretila svima onima koji su se, makar i na čas, uključili u ovu vrelu, političku igru. Vice Vukov, tad na gostovanju u Australiji nije nasedao provokacijama ustaša, odbio je da peva, i krenuo kući, preko Pariza. Odatle je telefonom zvao Zagreb: rečeno mu je šta se dogodilo u Hrvatskoj, savetovano mu je da neko vreme miruje u Francuskoj dok se stvari ne raščiste. Shvativši da od pevanja više nema vajde, legalno, sa overenim jugoslovenskim pasošem, Vice je u Parizu upisao i završio trogodišnje školovanje na Institutu za visoke međunarodne studije. Emigracija, videvši u Vukovu šansu za zgodnu promocionalnu kampanju, nije ga ostavljala na miru: ustaše su ga maltretirale, pretile i onda stavile na svoju crnu listu. Osuđen na smrt! Četnici nisu bili ništa milostiviji. Vukov je za njih bio strogo hrvatski pjevač, i svaki udarac njemu bio je udarac Hrvatima i poen za srpsku stvar. Vukov se u svemu tome držao po strani. Nije se gotovo ni sa kim družio, ćutao je, izbegavao razgovore, učio i polagao ispite.

Kad su pretnje emigracije postale ozbiljne i kad su se čak njegovi pariski poznanici kladili da li će Vukov sutra osvanuti živ – odmah nakon dobijanja diplome, vratio se u Jugoslaviju. Kako je bio bez posla, opet se latio knjige: nastavio je davno započete studije čiste filozofije, diplomirao, i posle mnogo muka konačno uspeo da se zaposli kao redaktor u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Oni koji prate pravna literaturu mogli su da njegovo ime vide ispod tekstova sa stručnom tematikom, ali oni koji su ga pratili kao pevača nisu njegovo ime nigde mogli da nađu.

Vice Vukov, pjevač, prestao je da postoji.

Od trača do – istine

Jedini trag o njemu, kao anatemisanom pevaču, našlo je sarajevsko Oslobođenje avgusta 1973. još dok je Vice bio u Parizu. Izvesna građanka B.K. iz Sarajeva, ušla je u prodavnicu Jugotona, kupila kasetu ansambla Dalmacija, krenula kući i kad je stigla, poželela je da čuje malo pesama o moru, pučini, ribarima, školjkama i večito najlepšoj obali na svetu. Međutim, građanka je, umesto ansambla Dalmacija, prepoznala mrski glas Vice Vukova, tu se zamalo nije onesvestila i onako zajapurena, ogorčena i zaprepašćena dotrčala u redakciju Oslobođenja, izgovorivši, bez daha: Ja sam prevarena. Njen omiljeni list odmah je reagovao tekstom Podvala sa magnetofonske vrpce u kojem je bilo i ovakvih konstrukcija: ...Ispod deklaracije da se na vrpci nalaze popularne dalmatinske pjesme u izvođenju ansambla 'Dalmacija', vješto je bio sakriven jednočasovan koncert Vice Vukova, čije su interpretacije odavno skinute sa programa jugoslovenskih radio i televizijskih stanica, a ploče i magnetofonske vrpce diskografskih kuća povučene iz prodaje. Motivi koji su prethodili i uslovili ovakvu odluku dobro su poznati jugoslovenskoj javnosti. Nacionalistički ispadi i otvoreno suprotstavljanje Vukova politici socijalističkog samoupravnog društva, kao i otvorena antijugoslovenska propaganda i veza sa ustaškom emigracijom u inostranstvu, bili su svakako dovoljan razlog da se jugoslovenski građani odreknu njegovih 'zabavljačkih usluga'. Ovo tim prije kada se ima na umu da je Vice Vukov i u inostranstvu nakon ilegalnog napuštanja granica SFRJ nastavio svoje nacionalističke orgije, samo sada u društvu vođa najcrnjeg taloga emigracije. (...) Kada smo, opet u društvu građanke B.K. i službenika SUP-a otišli u istu prodavnicu, dočekao nas je arogantni poslovođa koji se, čak ni uz pokaz službene legitimacije SUP-a nije želio da predstavi. Ovu kasetu poslovođa je jednostavno, bez mnogo uzbuđenja, stavio na policu i ponudio nam pravu, misleći valjda, ako nećete vi, kupiće neko drugi, što nam je kasnije potvrdio riječima:

Ja nemam nikakvo riješenje o zabrani prodaje ploča i kaseta Vice Vukova i ja ću ih prodavati pa se to vama sviđalo ili ne!

-.-PHOTO: KNJIGA BOLJA PROŠLOST-.-Vojnički dani u Beogradu: Vukov u pratnji Sedmorice mladih 1974.
Zabrinuti novinar E. Karamehmedović i još zabrinutija građanka B.K. još dugo nisu mogli da dođu k sebi zbog ove $$(".desc").each( function(link) { new Tooltip(link, { mouseFollow: false }); });

Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Hrvatska
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak