Društvo
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (21)

Mitomanija u Srba, Hrvata i Bosanaca

Za mit spremni!

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Nevjerojatno je koliko je balkanskim narodima stalo da budu najluđi na svijetu. Spremni su sravniti sa zemljom omanji srednjoevropski gradić kako bi sutradan, na rubu suza od nacionalnog ponosa, pokazivali strane novine s naslovima o najvećim barbarima u Evropi. Takvi smo mi, Hrvati/Srbi/Bosanci, već koji, po potrebi - klasična je rečenica koja nas do kraja raskrinkava u krajnjoj bijedi i nemoći da ponudimo išta drugo doli gole sile, potpuno pri tom uvjereni u mit da nas se cijeli svijet boji, a da žene doživljavaju uzastopne orgazme pred prizorom proćelavog Hrvata/Srba/Bosanca u tijesnoj majici s logotipom lokalne pivovare i bejzbol palicom u ruci.

-.-PHOTO: EPA/VALDRIN XHEMAJ-.- Budi lud, budi cool: prosečni hrvatski navijač

Mitologija je verovanje primitivnih naroda o sopstvenom poreklu, ranoj istoriji, junacima, božanstvima i slično, za razliku od istinitih priča koje se izmisle kasnije, zapisao je u Đavolov rečnik američki pisac Embrouz Gvinet Birs.

A šta je onda mitomanija? Ako se Birsovoj definiciji doda manijakalna potreba naroda bivše SFRJ da u svoju istoriju guraju neverovatne priče, dobijamo manje-više precizan opis ove pojave. Na kraju, svi mali narodi na području bivše SFRJ realno pate od manije o sopstvenom poreklu, kulturi, jeziku, tradiciji, pri čemu su pokazali bujnu maštu i sklonost ka prisvajanju onoga što im, u suštini, ne pripada. S obzirom na to da je bolest kod svih uzela maha, a i uzročno-posledična je, tako prosto fasciniraju razmere bezumlja do kojih mitomanija kod Srba, Hrvata i Bosanaca (ovde se misli na sve građane u BiH, a o specifičnosti te države biće više reči u nastavku teksta) doseže.

Bosanci se diče svojim piramidama i činjenicom da je kod njih islam „stigao pre 600 godina”, Srbi se klanjanju izgubljenim bitkama, u nebo dižu tzv. heroje, čija se veličina meri brojem ubijenih i transportovanih, a Hrvati trenutno žive mit najluđih navijača velike fudbalske nacije podstaknut reklamama za pivo, a nikada se nisu odrekli ni mita o svojim kraljevima, državama... Koliko su Srbi i Hrvati posebni i daleki jedni drugima govori i epizoda o kojoj u poslednje vreme polemiše javnost obe države. Reč je o „tradicionalnom, istorijskom pozdravu” kod Srba sa tri prsta i „starom hrvatskom domoljubnom pozdravu 'Za dom spremni'”.

Narodima u sve tri države zajedničko je jedno  svi su na ovom Balkanu „bili pre ameba”. Neko je, doduše, stigao iz Irana, a neko sišao sa neba, ali amebe su bile druga najstarija bića na ovom delu planete, posle... Srba ili Hrvata? Ko će ga znati? To je već pitanje za milion dolara, po mističnosti ravno večnoj potrazi za Svetim gralom.

O mitovima, legendama, tek otkrivenoj najstarijoj istoriji na osnovu koje su sve priče kojima se zaluđuju nastale, za e-novine govore pisci i novinari iz Hrvatske  Boris Dežulović, BiH Emir Imamović i Srbije Srđan Valjarević.

-.--.- Boris DežulovićPrema Borisu Dežuloviću, Hrvati su skloni mitovima jednako kao i drugi balkanski narodi. „Nije to, naravno, ništa ekskluzivno hrvatsko ili balkansko: nema naroda na svijetu oslobođenog mita. Mit je dio nacionalne kulture, ugrađen je u arhitekturu nacije i njezina je jaka identifikacijska matrica. To je uljepšana slika, idealizirana i slobodna od sumnje i svaki se etnički kolektiv u fazi svog formiranja gradio na mitu. Ne bi, dakle, naša mitomanija sama po sebi bila problem da nije njena narav nazadna i retrogradna. Problem je što mi, za razliku od Njemačke, Engleske, čak i nacionalno pubertetske Amerike, jednostavno nismo dovršili svoje historijsko samodefiniranje, pa se u vrijeme modernih, urbanih mitova, kad se Englezi bave time tko je zapravo tajanstveni ulični umjetnik Banksy, mi još bavimo srednjovjekovnom, romantičnom mitologijom kakva je u Evropi bila moderna prije stotinu i pedeset godina”, objašnjava sagovornik e-novina i dodaje da je razlog za mitomaniju koja se rasula po prostoru biše Jugoslavije zapravo jednostavan. „Život u mitu je udoban i slobodan svake odgovornosti: mit je odgovor na svako neugodno pitanje. U mitu je sve crno-bijelo, agresor-žrtva, ropstvo-sloboda, četnička bradata spodoba-goloruki mladi heroj, njihovo-naše, oni-mi. U tom čudesnom virtualnom svijetu iz reklama za osiguravajuća društva, naša je zemlja objektivno najljepša na svijetu, naš je narod objektivno najhrabriji na planetu, naši momci objektivno ne mogu počiniti ratni zločin, naši momci objektivno ne mogu izgubiti nogometnu utakmicu, osim sudačkom krađom, naši su navijači objektivno najluđi. Svatko tko se usudi poremetiti takav poredak stvari zbunjuje statiste tih mitova i njihova je reakcija obrambena, jer ruši svijet u koji vjeruju. Nitko ne želi priznati da je bio budala, a najglasniji su u pravilu oni koji su to shvatili”.

U Hrvatskoj su, prema Dežuloviću, najjača dva mita: mit o Domovinskom ratu i mit o najsportskijoj naciji na svijetu, oba u funkciji nacionalnog samopotvrđivanja, iz očajničke potrebe da se nametnu  u prvom slučaju sami sebi, u drugom slučaju svim ostalima.

„Da nije svih onih propratnih pojava i da nije jadno, bilo bi upravo smiješno vidjeti debele muškarce u protraćenim srednjim godinama kako s bocama piva u ruci, išarani crveno-bijelim kvadratićima, uvjeravaju hrvatske novinare i sami sebe kako su najluđi na svijetu. Upravo je nevjerojatno koliko je balkanskim narodima stalo da budu najluđi na svijetu. Spremni su sravniti sa zemljom omanji srednjoevropski gradić kako bi sutradan, na rubu suza od nacionalnog ponosa, pokazivali strane novine s naslovima o najvećim barbarima u Evropi. Takvi smo mi, Hrvati/Srbi/Bosanci, već koji, po potrebi  klasična je rečenica koja nas do kraja raskrinkava u krajnjoj bijedi i nemoći da ponudimo išta drugo doli gole sile, potpuno pri tom uvjereni u mit da nas se cijeli svijet boji, a da žene doživljavaju uzastopne orgazme pred prizorom proćelavog Hrvata/Srba/Bosanca u tijesnoj majici s logotipom lokalne pivovare i bejzbol palicom u ruci”, objašnjava Dežulović.

Poredeći mitove u sve tri bivše jugoslovenske republike, danas nezavisne države, nailazi se zapravo na identičnu matricu: preuveličavaju se brojke o žrtvama a heroji iz devedesetih, službeni ili, kako Dežulović kaže, podzemni, ličnosti su kojima cela nacija kliče.



Hrvati se smatraju većim Hrvatima od onih iz Hrvatske, bosanski Srbi doživljavaju se kao esenciju srpstva, dok Bošnjaci vjeruju kako imaju „prirodno i historijsko“ pravo na više Bosne nego drugi.

 

„U Bosni je, recimo, netko jednom ustvrdio da su Srbi ubili dvjesto hiljada ljudi i taj je podatak postao legitiman, od službenih izvještaja do školskih udžbenika, sve dok se jedan bošnjački povjesničar nije dohvatio užasnog posla i izbrojao žrtve, došavši do brojke od sto hiljada, nakon čega je gotovo javno linčovan  potpuno, dakle, isti obrazac kao srpski mit o Jasenovcu ili hrvatski o Bleiburgu”, kaže Dežulović i objašnjava koliko je tanka linija između mitomanije i mitologije. „Tek je srpska mitologija nešto kompleksnija, jer joj nedostaje element obrambenog, opravdanog rata, koji je kompromitiran, pa mitologiju žrtve kompenzira recikliranjem mitova o Kosovu ili onih iz Drugog svjetskog rata, šezdeset milijuna zaklanih Srba i još osamsto milijardi u Jasenovcu, odnosno u 'Oluji' kao nastavku Jasenovca. Zato, za razliku od Hrvatske ili Bosne, službenih heroja ratova iz devedesetih u Srbiji nema, tek onih podzemnih, o kojima se govori kao o novim Obilićima, o Arkanu ili Legiji, koji su novim klincima ponuđeni kao pop ikone, srpski Che Guevare. Ona druga Srbija uzvraća, pak, svojim mitovima, od kojih su dva najupadljivija: mit o Petom oktobru i mit o Zoranu Đinđiću. Đinđić je postao autentični srpski Kennedy, dok mi je Peti oktobar posebno zanimljiv, jer se tek sad vidi tko je zapravo tada rušio Miloševića, koliko ih je u onim veličanstvenim prizorima iz sutrašnjih udžbenika istorije željelo novu vlast, a koliko novu Srbiju. Slična je stvar u Hrvatskoj bila sa nogometnim navijačima, kojima je mitologija pripisala značajan udio u rušenju Tuđmanove diktature, nakon čega su postali urbani sveci, iako su ti navijači bili zapravo klasični huligani, za hrvatsku demokraciju suštinski posve nevažna pojava, jer oni se nisu suprotstavili Tuđmanu zbog, šta ja znam, logora u Bosni, već zbog budalaštine oko imena jednog nogometnog kluba. Da je Tuđman pristao na ime Dinamo, on bi u tim takozvanim herojima otpora imao svoju pretorijansku gardu”, kaže Boris Dežulović.

-.--.-Emir ImamovićU Bosni i Hercegovini, po pravilu, pre bilo kakve analize, mora detaljno da se objasni na koga ona i kako utiče, jer je BiH jedna multikulturna država tri naroda koji, potpuno nezavisno jedni od drugih, žive svoje živote. Kratku analizu bosanskohercegovačkih odnosa prema svetu i tradiciji napravio je Emir Imamović.

„Prije svega, da razjasnimo jednu, nazovimo je, terminološku nedoumicu: ko su Bosanci? Suštinski, to bi vjerovatno trebali biti svi građani BiH ili barem Bosne. Politički, riječ je o nacionalnoj manjini: u Bosni i Hercegovini su konstitutivni narodi Bošnjaci, Srbi i Hrvati, dok su Bosanci, kao i Romi, Jevreji, Ukrajinci... Manjina! Važno je to znati, jer su ovdašnji narodi, razapeti između vlastitih i nametnutih identiteta, ostali u pretpolitičkom dobu, a kako nemaju nikakvu demokratsku tradiciju, dobijamo idealan okvir za nastanak mitova i uživljavanje u njih. BiH je u socijalističkoj Jugoslaviji bila 'vezivna republika'. Kao složena država – što je i danas – sa ogromnom traumom iz Drugog svjetskog rata, držana je u miru za koji su bili zaduženi najodaniji, ne samo bosanski nego jugoslavenski, komunisti. Bosanstvo se tako, zapravo, tek počelo buditi sa duetom Branko Mikulić i Hamdija Pozderac, da bi se raspalo početkom devedesetih. Većinu svog jugoslavenskog vremena, BiH je, dakle, provela pod kontrolom režima i njegovim insistiranjem na prihvatanju prije svega jugoslavenskog identiteta.



Za razliku od Hrvatske ili Bosne, službenih heroja ratova iz devedesetih u Srbiji nema, tek onih podzemnih, o kojima se govori kao o novim Obilićima, o Arkanu ili Legiji, koji su novim klincima ponuđeni kao pop ikone, srpski Che Guevare.

Znakovito je, recimo, da, za razliku od Srbije ili Hrvatske, BiH u komunizmu nije imala svoje liberalne političare niti, samim tim, pokušaje 'opuštanja sistema'. U strogo kontroliranoj zajednici, mitovi su, zapravo, bili zatomljeni. Barem oni čiji sadržaj ima 'političku' poruku. Sve se svodilo na samoubjeđenje kako smo fizički jaki, seksualno potentni i beskrajno duhoviti. Neupućenom, kada bi ga vratili kroz vrijeme, učinilo bi se kako su Bosanci seksualne mašine koje humorom pobjeđuju predrasude da su glupi. Tek krajem osamdesetih, kada je krah komunizma bio izvjestan, s buđenjem nacionalne svijesti dolazi i do masovnije sklonosti mitovima. Zapravo, kada se supstanca Bosne počela mitologizirati (kroz naglašavanje tolerancije i kulta komšiluka), ona je počela nestajati. Samostalnost i rat doveli su do dubinske podjele bosanskohercegovačkog društva, pa su se tako Srbi okrenuli kosovsko-otomanskom mitu, što se zadržalo i danas. Tako je moguće, čak i očekivano, da premijer jedne od dvije regije u državi izjavi kako za BiH navija samo kada igra protiv Turske, odnosno da djeca koja nikada nisu bila ni u Beogradu na banjalučkim ulicama brane svetu srpsku zemlju Kosovo. Da je riječ o opasnoj pojavi, čini mi se, najbolje govori izjava Ratka Mladića u Srebrenici kako je došlo vrijeme za osvetu dahijama! Bošnjaci su, pak, prvo prihvatili srednjovjekovni mit: onaj o velikoj, jakoj bosanskoj kraljevini pod Kotromanićima, da bi prešli na bogumilski. Danas se tako pojavljuju teze da su bosanski muslimani nastali prelaskom bogumila na islam. Iako je fakat da su u Bosni u jednom periodu većina bili bosanski krišćani, a niko naravno nema podataka o tome koliko ih je prešlo na islam. Zapravo, riječ je o pokušaju da se bosanskohercegovački muslimani, odnosno Bošnjaci, predstave kao temeljni narod u BiH, što automatski suspenduje određena politička prava drugih naroda. U istom kontekstu treba tumačiti i naglo ratno veličanje Husein bega Gradaščevića, vođe pobune protiv Osmanlija: time se, zapravo hoće reći kako su, što bi bilo ispravno i poželjno ali se nije desilo, Bošnjaci i prije doživljavali Otomansku imperiju kao okupatora, iako je Gradaščević imao puno prizmenije razloge ustanka. Treći narod, Hrvati, na jednak je način odabrao sebe za najstariji bosanskohercegovački narod, veličajući svoje srednjovjekovne vladare i njihovo hrvatstvo, makar u srednjem vijeku ono jednostavno nije postojalo, niti se osjećalo. Tada su, naime, dominantni identiteti bili religijski”.

 

-.-PHOTO: BH DANI/DŽENAT DREKOVIĆ-.-Srk sa izvora starog šest vekova: Reis Mustafa Cerić

U takvoj Bosni i Hercegovini svi su skloni stvaranju mitova onoliko koliko su, kako kaže Imamović, politički zaostali, a to je puno. Prema njegovom mišljenju, jedino što veže sve narode u BiH je tvrdnja da su bolji i jači nego što jesu, ne samo u odnosu na druge, nego i na vlastite sunarodnjake.

„Hrvati se smatraju većim Hrvatima od onih iz Hrvatske, bosanski Srbi doživljavaju se kao esenciju srpstva, dok Bošnjaci, rekoh, vjeruju kako imaju 'prirodno i historijsko' pravo na više Bosne nego drugi”, objašnjava Emir Imamović i dodaje da mitovi nastali u praskozorje rata illi u samom ratu još uvek nisu nestali iz BiH. „Bosna, naime, živi prvi dan svog mira u kontinuiranom ponavljanju. Sve i jedan mit dakle živi i dalje. Piramide su tu samo nastavak potrage za dokazima o vlastitoj starosti na određenom prostoru i inteligenciji koja je, ako sada nije, nekada bila sposobna za velika djela. U svemu tome, kao i obično, strada nauka, historijska naravno, ali dolazi i do nevjerovatnih falsifikata, tipa proslave 600 godina od dolaska islama u Bosnu – iako je islam ovdje prisutan koji vijek manje – ili proslave stogodišnjice nečega Republike Srpske, koja postoji 13 godina!; odnosno pohrvaćivanja kraljice Katarine koja je živjela u 'prednacionalno' doba!”

Svakako najaktuelnija priča o mitovima u BiH, posle rata, jeste otkriće mladog i ambicioznog istraživača, Semira Osmanagića, koji je u Visokom među brdima otkrio piramide. Bosanske piramide postale su veoma popularne i ubrzo su zasenile dva spomenika UNESCO koje Bosna ima: Stari most i Most Mehmed paše Sokolovića, poznatiji kao na Drini ćuprija.

„Piramide su popularnije jer su starije: mitomanija se hrani prošlošću. Most u Mostaru je divan, kao i višegradska ćuprija, ali u njima nema 'spektakla', nema dokaza o 'našoj' veličini. I još su oba izgrađena za vrijeme otomanske okupacije. Radi se, naravno, o klasičnoj zamjeni teza i uzgajanju kulture neznanja koja negira sve postojeće u ime projektovanog doživljaja sebe. Piramide su, dakle, nadogradnja mita o hiljadugodišnjoj Bosni. Bosna kao geografski pojam naravno postoji jako dugo, ali kao država postojala je u srednjem vijeku, da bi sve do ZAVNOBIH-a bila pod okupacijom: Osmanlija i Austro-Ugarske; odnosno podijeljena u Jugoslaviji između dva svjetska rata. Taj, dakle, mit o dugom državnom kontinuitetu, osim što je zaista samo mit, ima još jedan problem: BiH nikada nije sastavila 30 godina u kojima je svima koji u njoj žive bilo dobro”, objašnjava Emir Imamović za e-novine.

-.-PHOTO: www.niscafe.com-.- Srđan ValjarevićMitovi u Srbiji postali su nacionalni brend, od Kosovskog boja, preko narodnih pesama, sve do Lude kuće i palačinki a la Dabić. Pisac i novinar Srđan Valjarević ovako posmatra mitove u Srbiji: „Pre rata bili su to mitovi o bitkama i herojima iz prethodnih ratova, pa o lepom zajedničkom i mirnom životu, a za vreme novog rata mitovi o novim hrabrim ratnicima i patriotama, ali onda je ispalo da su svi ili mrtvi ili u zatvoru ili su se neki snašli uvukavši se u dupe drugim ideologijama. Sve zajedno  pretvaranje i društvena uvaljivanja i prodaja magle da bi dobio potvrdu od društva da postojiš. A onda zapališ tompus i budeš antiglobalista ili već nešto što može da se naplati. Prodaja magle, sve u svemu. Poslednjih godina aktuelni su mitovi o napretku oslanjajući se na patriotizam  laž, jer nema sigurnijeg puta u propast; mitovi o pravdi oslanjajući se o patriotizam  laž, jer nema veće nepravde i zla; mitovi o hrabrosti oslanjajući se na patriotizam i šovinizam  laž, jer nema većeg kukavičluka.”

Uticaj mitova u realnom životu je poguban, naročito zato što je uz njih uvek išla jaka propaganda, pa prosečan građanin i natprosečan konzument televizije nema vremena ni da promisli šta je upravo čuo ali je već prihvatio ono što mu je rečeno. Već uopštena i dosadna besmislica, popularna devedesetih, o nebeskom srpkom narodu, pretvorena je u frazu koja je često korišćena. A razlog je, prema Valjareviću, taj što propaganda ne dozvoljava čoveku da razmišlja.

-.-PHOTO: EPA/VALDRIN XHEMAJ-.-Pobednici izgubljenog boja: Gazimestan 2008.

„Nema se vremena ni za šta, propaganda izluđuje... ne primećuje se ni osoba pored, ni ono što radi, a ako je drugačija, onda sve najgore toj osobi. Tako to ide, ali ne verujem da će to dugo trajati. Ne možeš dugo živeti u amneziji. Ipak smo mi sirotinja i na kraju prazan stomak mora da proradi, a onda i glava. Ja ne mogu da pričam o tome kako jedan narod gleda na drugi narod, jednostavno ne razmišljam u tim terminima i sigurno ne mogu ni da razmišljam o nečemu čega nema. Iluzije su iluzije, svi ti mitovi su iluzije, to postane oblik ili način života na kratko, i to je poremećaj. Ali to je izlečiva bolest, naročito kad su gladni ljudi u pitanju. Ne mislim samo na glad u stomaku, mislim na želju za životom”, kaže sagovornik e-novina.

Za njega među malima nema većih razlika, za laganje ili, prema novom rečniku iz Haške sudnice, mitovanje, uvek se koristi ista matrica: oprobana laž, obrađena malo savremenijim jezikom, falsifikovana pažljivije, lepo upakovana za većinski neobrazovano i mahom siromašno stanovništvo na području bivše SFRJ. Ono što je za sva tri naroda zajedničko jesu iluzije.

„I svi lažu da jezik nije isti. Svi se međusobno razumeju odlično. Srbija je zemlja vitezova kao što u Bosni ima piramida i to je komično. Ali svuda ima masovnih grobnica, što je tragično. Tu možeš zabiti nos svim patriotama i mitomanima da omirišu ta herojstva.”

***
Mit i realnost

Srđan Valjarević ukratko je objasnio kako izgleda živeti život uz nove heroje u Srbiji danas. „Nedavno mi se jedan prijatelj požalio i ispričao mi priču. Ima sina od 13-14 godina koji je počeo da se mangupira, našao je slučajno kod njega neke fotografije dvojice kriminalaca i onda mu pogledao u računar, deca razmenjuju informacije o njima dvojici. Jedan od te dvojice kriminalaca je mrtav, ubijen je početkom 90-ih, drugi je sad u zatvoru i biće unutra dugo. Moj prijatelj je pokušao da priča sa sinom i nije vredelo, njegov sin veruje da su to heroji, mitske ličnosti. Onda ga je uhvatio za ruku i prvo odveo na groblje i pokazao mu gde mu je idol i pričao mu na groblju o tom kriminalcu, a onda su se prošetali do drugog groba, u blizini, i taj moj prijatelj je ispričao svom sinu da je tu sahranjen momak kojeg je dečakov idol ubio, likvidirao ga s leđa. Posle toga ga je odveo u zatvor i uspeo je da sredi da ga na kratko puste unutra. Pokazao mu je gde živi drugi dečakov idol, i tamo su pričali o tom drugom dečakovom idolu i njegovom životu. Ispričao mu je sve što zna, a zna dosta o njemu. Rekao mi je da mu se sin našao u čudu, ćutao je, i posebno u zatvoru nije ništa govorio, tu se malo i uplašio. I sad je njegov sin golman u jednom fudbalskom klubu, i to radi dosta dobro, i vredan je, trenira redovno. I naravno, nema problema ni u školi od tada, nema više onog mangupiranja. Posle tog izleta sa ocem, sin je shvatio da ipak najviše od svega voli fudbal, i to da bude golman, to voli, da brani. Ovo ne pričam kao anegdotu, nego kao činjenicu, tako je zaista bilo, otac je gurnuo glavu svog sina tamo gde treba, da vidi i da omiriše kako stvari zaista izgledaju i da sam izbaci izmišljotine iz glave i vrati se u život. I upalilo je. Ali to je stalni i oduvek aktuelni mit o slobodnom i hrabrom životu ili lakom dolaženju do stvari, i to je i sada aktuelno kod mlađih ljudi. I kad na to dodaš malo patriotizma i šovinizma, eto ti agresivne mase. I kad na to još dodaš propagandiste, razne kolumniste i govornike, ljude bez priče, ali zato pune besa i sujete, eto ti laži i ludila, i cena toga mora da se plati.” -.--.-

star
Oceni
4.71
Ostali članci iz rubrike Društvo
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak