Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (21)

Glede & unatoč

MALI LUKSUZ USTAŠTVA

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Budući da se u Hrvatskoj isticanje ustaških simbola, postavljanje spomenika zločincima, pozdravljanje ustaškim pozdravom... uglavnom ne kažnjava ili se, pak, kažnjava na razini farse s nekoliko kuna zbog narušavanja javnog reda ili tek kao komunalni prekršaj, to je i ustaški revival uzeo prilično maha, upravo zbog stava hrvatske vlade prema tekovinama endehazije koji varira od nježnih prijekora, dakako za vanjsku upotrebu, do vlastitih sklonosti prema ustaštvu.

Piše: Heni Erceg

Mister Josip Bašan iz Čikaga stigao je i ovu godinu na ljetovanje u svoj rodni Slunj, mjestašce između Plitvičkih jezera i Zagreba, već prvoga dana ustanovio je kako u središnjem parku Zrinskih i Frankopana, eto, baš nešto nedostaje. Pohitao u obližnju kamenoreznicu, izvadio nešto dolara, naručio spomenik hrvatskom „heroju“ i „domoljubu“, i već sutradan mister Bašan radosno je skakutao oko svoje spomen ploče, skoro iste kao što je bila ona koju je svojim Slunjanima već bio poklonio 2000. Ali su je tada vlasti skinule samo zato što je na njoj bilo ugravirano veliko slovo U. Ovoga puta mister Bašan bio je mudriji pa je na spomeniku zapovjedniku zloglasne ustaške Crne legije i „heroju“ Nezavisne Države Hrvatske, Juri Francetiću, izostavio slovo pod kojim su se on i njegovi borili za ostvarenje vjekovnog sna Hrvata o vlastitoj državi.

No, neki je slunjski izdajnik ipak prijavio policiji Bašanov kameni uradak, pa su panduri izašli na teren, sretno slegnuli ramenima i zaključili: „Nema slova U, nema ni kaznenog ni prekršajnog djela!“ Znači, to nije naša stvar, s olakšanjem su utvrdili u hrvatskoj policiji, a sve nakon konzultacije s Općinskim državnim odvjetnikom, nego je to stvar komunalnih redara, jer mister Bašan nije veličao ustaštvo, nego je samo nagrdio zelenu površinu.

I tako je mali slunjski ustaški igrokaz završen na opće zadovoljstvo, Bašan iz dijaspore kažnjen je s 50 kuna globe zbog nagrđivanja javne površine, sve po slovu zakona, pa će i pitanje bi li se tako, jednako nekažnjeno, mogla postaviti i spomen ploču Adolfu Hitleru, ako nema ugraviranu svastiku, ostati bez odgovora, baš kao svako glupo pitanje.

I još, u obrazloženju slunjskih komunalaca stoji da se Bašan strogo kažnjava s tih nekoliko dolara zato jer za postavljanje dotične spomen ploče „nije ishodovao dozvolu“.

Inače, na čelu hrvatske policije nalazi se stanoviti Berislav Rončević, čovjek baš po mjeri hrvatskoga premijera Sanadera, osoba koja se javno hvali kako rado posjećuje koncerte svoga prijatelja Marka Thompsona, na kojima je uobičajen ustaški pozdrav „Za dom spremni“, a ne manjka ni pokliča „Ubij Srbina“. Naravno da je s takvim likom na čelu policije sasvim normalno da mister Bašan i za svoj drugi pokušaj postavljanja spomenika ustaškom zločincu prođe kao sitni komunalni prekršitelj, te da se mirno vrati u čikašku dijasporu do narednog ljeta, kada će, valjda, u istoj kamenoklesarskoj radionici već čekati spremna nova replika spomenika šefu zloglasne ustaške Crne legije.

No, kako to već biva u državi u kojoj se za vanjsku upotrebu melje jedno, a za po doma radi drugo, tako je i potpredsjednica vlade, Jadranka Kosor, odglumila zgranutost događajem u Slunju i mudro izjavila kako se hrvatska vlada protivi svakom oživljavanju ustaštva, jer da je Hrvatska nastala na antifašizmu i bla, bla... ali ni njoj, a pogotovo njenom „proevropskom“ šefu Sanaderu nije na pamet palo zatražiti ostavku ministra policije, toga Rončevića, čiji su podređeni i donijeli skandaloznu odluku kako u Bašanovoj, nota bene, ponovljenoj provokaciji postavljanja spomen ploče ustaškom zločincu nema elemenata kaznenog djela.


Hrvatska vlada itekako je upoznata s lošim reakcijama Evrope na sukcesivne pojave ustaštva u Hrvatskoj, pa zato stalno boga moli da svi ti ustaški ekscesi, koji to zapravo više i nisu jer su postali žalosna svakodnevica, ostanu primijećeni samo u domaćim okvirima, onako za domaću političku upotrebu.
I budući da se u Hrvatskoj isticanje ustaških simbola, postavljanje spomenika zločincima, pozdravljanje ustaškim pozdravom... uglavnom ne kažnjava ili se, pak, kažnjava na razini farse s nekoliko kuna zbog narušavanja javnog reda ili tek kao komunalni prekršaj, to je i ustaški revival uzeo prilično maha, upravo zbog stava hrvatske vlade prema tekovinama endehazije koji varira od nježnih prijekora, dakako za vanjsku upotrebu, do vlastitih sklonosti prema ustaštvu.

Da nije tako, ne bi ni taj mister Bašan mogao nekažnjeno svako malo vaditi iz kufera novu spomen ploču Juri Francetiću, a niti bi moglo biti da nas na svakom koraku dočekuju slova U, bilo kao grafiti na gradskim zidovima, bilo kao onaj spomenik hrvatskim braniteljima u obliku velikog stiliziranog slova U, rad valjda nekog poznatog kipara, koji već godinama stoji uz cestu u zaleđu Šibenika.

A niti bi bio moguć još jedan friški skandal s Francetićem koji ovoga puta nije tek „komunalna“ greška, nego važna leksička jedinica u netom objavljenoj odebljoj knjizi pod nazivom „Zatajena grobišta i prešućene žrtve drugog svjetskog rata i poraća u Karlovačkoj županiji“. I to važna, ne u smislu zločina koje je Francetić počinio sa svojom zloglasnom Crnom legijom, nego u smislu njegova tretmana kao „jedne od nevinih žrtava komunističkih i partizanskih zločina“! I kada koautor knjige, neki Mladen Šomek, lakonski kaže: „Pa i Francetić je bio žrtva, zar ne? Dobro se zna da je njegov avion srušen iznad Slunja i da je kasnije umro u partizanskom zarobljeništvu“, onda se i onaj mister Bašan s početka priče doimlje kao nestašni ustašopoklonik u odnosu na eminentnu ekipu autora ove važne „povijesne“ knjige.

A da je riječ o ozbiljnom i vrijednom štivu potvrđuju i podaci o donatorima koji su svojim nesebičnim prilozima pomogli stvaranje zbornika s imenima žrtava partizanskih zločina, pa je možda baš jedinica o „žrtvi“, a ne ratnom zločincu i supstratu ustaških ideala, Juri Francetiću, financirana novcem hrvatskih poreznih obveznika. Iz popisa je, naime, jasno da je u financiranju tih „Zatajenih grobišta...“, a u izdanju Društva političkih zatvorenika Karlovac, uz brojne privatne donacije – bit će i onaj Bašan kapnuo koju kintu – sudjelovalo i hrvatsko Ministarstvo kulture. Lijepo! I nažalost očekivano.

Kao što je očekivano da uskoro netko iz toga ministarstva kaže kako oni nisu pojma imali o tome što piše u knjizi, a netko iz vlade pak odlučno „osudi“ taj čin, koristeći poznatu hadezeovsku mantru za uši evropskih činovnika kako je Hrvatska nastala na antifašizmu, te da vlada reagira na svaku pojavu oživljavanja ustaštva... Jest, onako verbalno neuvjerljivo, uvijek s figom u džepu, sve žmireći na „nestašluke“ dobrog dijela svojih građana koji neometano, uz strogu šutnju liberalnih intelektualaca i političke opozicije, javno slave svoje ratne zločince, današnje ili bivše, dok se onaj civilizirani dio nacije – ne znam je li riječ o većini, niti bih se u to zaklela – u vlastitoj tišini pita je li moguće i zamisliti da bi se neki pandan Juri Francetiću, neki Eichmann recimo, mogao pojaviti u monografiji koja se bavi žrtvama savezničkog bombardiranja Njemačke, i to Eichmann kao žrtva, a ne kao strašni nacistički zločinac.

Hrvatska vlada, međutim, itekako je upoznata s lošim reakcijama Evrope na sukcesivne pojave ustaštva u Hrvatskoj, pa zato stalno boga moli da svi ti ustaški ekscesi, koji to zapravo više i nisu jer su postali žalosna svakodnevica, ostanu primijećeni samo u domaćim okvirima, onako za domaću političku upotrebu, poputrecimo, nedavnoga gnusnoga pokopa ratnog zločinca Dinka Šakića, obavljenog po svim zakonitostima ustaške države. Šakić je, naime, pokopan u ustaškoj uniformi, a opijelo koje je držao stanoviti pater Lasić sadržavalo je i poruku mladima da se ugledaju i njeguju „tekovine“ ustaške Nezavisne Države Hrvatske.

-.-PHOTO: STOCK-.-U trenutku, međutim, kada pojave naci-resentimana u Hrvatskoj postanu dostupne i inozemnoj javnosti, hadezeovska će vlast posegnuti za svojim starim sredstvima odmazde, javnim difamacijama „izdajnika“ naše stvari, o čemu svjedoči i svježi primjer književnice Slavenke Drakulić koja je za ugledne njemačke novine napisala tekst, baziran isključivo na činjenicama o pojavama ustaštva u Hrvatskoj, a prenio ga londonski Guardian. Istoga je trenutka u glasilima najvećeg hrvatskog izdavača, dakako tragom vladinih uputstava, Drakulić proglašena osobom „koja blati svoju domovinu u inozemstvu“, a u difamaciju, navlas istovjetnu onima iz ranih devedesetih, uključio se i poznati intelektualac i šef Hrvatskog helsinškog odbora, otvoreno poručujući književnici (ali i nama ostalima) kako će „ona morati živjeti s tim fašističkim znakovljem“, što je, kaže, po njegovom uvjerenju „jedna mala cijena za činjenicu da mi danas u demokratskom sustavu možemo dopustiti takav jedan luksuz“.

Poruka uvaženog profesora Ive Banca sugerira nam zapravo radikalno snižavanje praga tolerancije prema pojavama fašizma, jer, eto, živimo u tako razvijenom demokratskom sustavu koji tako nešto sebi može olako dopustiti. Samo ostaje pitanje uvaženom profesoru i ostalim provladinim intelektualcima: zašto onda stare demokracije i mnogo razvijeniji politički sustavi sebi ne dopuštaju sličan „luksuz“ tolerancije fašističkih pojava, bilo na koncertima, sprovodima zločinaca, bilo štampanjem revizionističkih, profašističkih, knjiga.

Stoga će prije biti da Hrvatska, kada je u pitanju nekontrolirani, ili pak svjesno kontrolirani, ustaški revival, tapka u mjestu, te da lomača za „domaće izdajnike“ koji „blate domovinu“ stalno gori. Kao vječni plamen upozorenja da se jezik ima držati za zubima.

Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak