Intervju Politika
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (27)

Intervju: Azem Vlasi, političar

Srbija zagorčava život Kosovu

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Srbi na Kosovu danas žive bolje nego prije proglašenja nezavisnosti. To zato jer je nestala neizvjesnost koja je od 1999. mučila i Srbe i Albance i opterećivala njihove odnose u vezi konačnog statusa. Sada je jasno da je Kosovo definitivno nezavisna država, a ne dio Srbije i ovdašnji Srbi koji misle tu živjeti radiće u okviru institucija, zajedno sa večinskim Albancima i sa međunarodnim faktorima na poboljšanju svog položaja. Jedini mogući projekt suživota Albanaca i Srba, ali i drugih u istoj državi, bila je ona Jugoslavija po Ustavu od 1974. Ali upravo Srbima se taj projekat nije svidio, pa su krenuli da ga ratovima poruše. U tome su uspjeli, ali ne i da zauzmu sve što su htjeli. Dakle, pokušaj ostvarenja projekta „Velike Srbije”, propao je. Kosovo je poslednji pokušaj u toj zamisli. Odluke o Kosovu nikad se više neće donositi u Beogradu.

Razgovarao: Bojan Tončić

„Za proteklih šest mjeseci Kosovo je uspostavilo najvažnije državne funkcije i već funkcioniše kao država. Misija EULEX je koncipirana kao podrška i pomoć Evropske unije  kosovskim institucijama u oblasti funcionisanaja pravnog sistema i  bezbednosti za izvjestan prelazni period, a ne kao supervlast nad domaćim institucijama. To je, dakle, pomoć i podrška Kosovu u bržim pripremama za članstvo u Evropsku uniju. Misija EULEX će biti najkorisnija za Srbe i druge etničke zajednice upravo zato jer je njihov ukupan položaj, a prije svega njihova sigurnost, povezana za vladavinu zakona i jačanje sistema bezbednosti. Protivljenje svemu što znači progres u jačanju državnosti Kosova od strane srpske vlasti, kao i transformaciji međunarodnog prisustva na Kosovu u skladu sa novom realnošću, kao što je razmještanje EULEX-a, nastavak je stare politike i dio strategije zagorčavanja života novoj državi“, kaže za e-novine Azem Vlasi, kosovski politčar i advokat, nekadašnji visoki funkcioner u bivšoj SFRJ.

Naš sagovornik ističe da „Srbi na Kosovu danas žive bolje nego prije proglašenja nezavisnosti“.

„To zato jer je nestala neizvesnost koja je od 1999. mučila i Srbe i Albance i opterećivala njihove odnose u vezi konačnog statusa. Sada je jasno da je Kosovo definitivno nezavisna država, a ne dio Srbije i ovdašnji Srbi koji misle tu živjeti radiće u okviru institucija, zajedno sa većinskim Albancima i sa međunarodnim faktorima na poboljšanju svog položaja. Tako se manje mogu zanositi iluzijom da će Kosovo opet biti u Srbiji. Podsticaji kosovskim Srbima od strane vlasti u Beogradu da bojkotuju kosovske institucije, pogrešna je politika na štetu ovdašnjih Srba. Jer, na Kosovu neće funkcionirati dvije vlasti, jedna iz Srbije za Srbe, a ova kosovska za druge. Postoji samo jedna kosovska vlast te samo kosovske institucije“, kaže Vlasi.

*U kojoj meri je Kosovo u prvih pola godine postojanja uspostavilo prerogative države?

„Šest mjeseci je suviše kratko vrijeme da bi se sumirali rezultati funkcioniranja jedne države koja je nastala u svemu kao nova, bez državne tradicije i istorijskog trajanja. Ipak, Kosovo je za ovo vrijeme uobličilo svoju državnost. Ima ustav, državne simbole, ima parlament, vladu, nezavisno sudstvo, policijsku službu, poreski i carinski sistem, javne službe i državnu administraciju. Može se reći da već ima i međunarodno priznanje jer je do sada novu državu priznalo skoro pedeset država među kojima 20 članica Evropske unije, SAD, pa i Grupe sedam najrazvijenijih država svijeta. Ostalo što dolazi su brojke. Građani svih naconalnosti žive u miru i bezbjedno, slobodno se kreću, rade, međusobno komuniciraju. Dakle, život na Kosovu se u bitnome ne razlikuje od stanja u cijelom regionu. Na Kosovu nema značajnijih međunacionalnih ekscesa ili napada na pojedince po toj osnovi.”

-.-PHOTO: STANISLAV MILOJKOVIĆ-.-Pogrešna politika na štetu ovdašnjih Srba *Da li je nezavisnost Kosova bila izvesna već okončanjem NATO intervencije? Zašto nije proglašena već tada, mnogi analitičari smatraju da je to bilo najlogičnije?

„Okončanjem NATO intervencije juna mjeseca 1999. bilo je jasno da je Kosovo nepovratno otišlo iz Srbije, gdje je, inače, silom bilo gurnuto 1989. kada su i Srbija i Kosovo prije svega bile federalne jedinice SFRJ, koje nema od 1991. Rezolucija 1244 SB UN bila je, zapravo, projekt UN za oporavak i tranziciju Kosova ka punoj nezavisnosti, a ne projekt za vraćanje Kosova u Srbiju.

Najbolje je bilo i za SB UN i za Kosovo, a prije svega za Srbiju, da je tada i formalno proglašena nezavisnost Kosova. Do sada bi sve leglo na svoje mesto. Najviše bi dobila Srbija jer bi se napokon vratila sebi i svom oporavku od izgubljenih ratova. Bila bi bliža članstvu u Evropskoj uniji, kosovskim Srbima bilo bi bolje jer bi Kosovo kao nezavisna država morala  preuzeti čvršće međunarodne obaveze za njihovi sigurnost. Ali tada su oni u međunarodnoj zajednici koji su vjerovali u opstanak SRJ kao federacije Srbije i Crne Gore računali eventualno da Kosovo može biti treća federalna jedinica, ali ni tada kao dio Srbije. Raspala se i ta zajednica Srbija i Crna Gora i eto, i Kosovo je nezavisno!”

*Koliko je blizu ili daleko razrešenje imovinskih odnosa Srbije i Kosova, budući da Srbija Kosovo smatra neotuđivim delom svoje teritorije. Jednostavno, šta će biti sa nekim privrednim kapacitetima koji su bili i ostali prepoznatljivi znak Kosova, a u koje su ulagale i republike bivše Jugoslavije? Kako će se razrešiti imovinski odnosi sa njima?

„Godinama, pa i decenijama prije 1999. namjerno je stvarana lažna predstava da se sav privredni razvoj Kosova bazira na ulagnjima drugih republika i da je ono privredni invalid Jugoslavije. Istina, bilo je  ulaganja sa strane, ali su ona dobro naplaćena. Postojao je Fond Federacije za razvoj nerazvijenih republika i pokrajina iz kojega su znatna sredstva, pored Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, uložena i  u razvoj Kosova. Ali velike investicije realizovale su se iz sopstvenih kredita na koje smo plaćali uobičajenu kamatu. Plemeniti metali iz Trepče kao berzanski proizvodi nisu donosili korist samo Kosovu, već i budžetu Federacije. Elektična energija iz kosovskih elektrana i kosovskog ugljenog basena nije bila samo za Kosovo. Naše termo-elektrane imale su instalirane kapacitete od preko 2.000 megavata, a Kosovo nikada nije trošilo više od 600 do 700 mgavata itd. Rješenje imovinskih odnosa između Srbije i Kosova nije težak problem. Treba da pođemo od stanja koje je bilo 1989, kada je Srbija silom ukinula ustavni položaj Kosova i sve nadležnosti nad privredom Kosova preuzela pod svoju vlast. Da vidimo koji su i kakvi bili privredni kapaciteti Kosova, koju su masu kapitala imali ovdašnji privredni objekti koje je srpska vlast otela i u ime nekakvih integracija u veće privredne sisteme pretočila u veće privredne celine Srbije. Da vidimo kolika je bila vrijednost otete opreme iz tih objekta koja je odneta u preduzeća po Srbiji kada su Albanci masovno istjerivani s posla. Evidencija o tome postoji, čak i kod banaka preko kojih su investicije realizovane. Da vidimo koliki je bio iznos penzionog, zdravstvenog i drugih fondova Kosova u koje su građani uplaćivali sopstvena sredstva, a Srbija ih je jednostavno prelila u svoje fondove. Da se vidi koja je vrednost stanova izgrađenih od sredstava privrednih i drugih pravnih subjekata za radnike, ti su stanovi po utvrđenim kriterijima dodjeljivani radnicima, a onda je srpska vlast Albancima oduzimala te stanove i djelila Srbima. U vezi sa tim, da se vidi vrednost otkupljenih stanova posle 1992, kada je objavljen Zakon o otkupu stanova, a sav novac od prodatih stanova otišao u Srbiju... Dakle, rješenje imovinskih odnosa nije teško kako izgleda. Rješenje tih pitanja biće jedan od uslova za prijem i Srbije i Kosova u Evropsku Uniju.”

*Kako danas, nakon oružanog sukoba na Kavkazu, gledate na odnose Srbije i Kosova iz međunarodne perspektive? Da li se menja pristup međunarodne zajednice, da li može na bilo koji način da se napravi paralela, jer neki analitičari smatraju da je moguće povući takvu paralelu, po kojoj je Južna Osetija Kosovo, Gruzija Srbija, a Rusija NATO?

„Suštinske sličnosti između Kosova i Južne Osetije nema. Kosovo je poslednja stanica u procesu raspada SFRJ, u kojoj je ono imalo prije svega status federalne jedinice, a tek onda i neke formalne veze sa Srbijom. Južna Osetija nikada nije bila federalna jedinica SSSR već provincija u okviru Gruzije. Kosovo je od nasilne promjene svog ustavnog položaja od strane Srbije postalo i tretiralo se kao međunarodni problem. Rezolucija 1244 SB UN jednoglasno je usvojena. Tom se Rezolucijom Kosovo izvlači od celokupne efektivne vlasti Srbije, a uspostavlja privremeni prokterotat UN kao prelazno rešenje ka trajnom statusu. Na kraju, trajni status Kosova je nezavisnost po Ahtisarijevom planu, kao projekat prihvaćen od najvećeg dela međunarodne zajednice. Kosovo je vec priznalo pedesetak zemalja, a uslijediće još priznanja. Južnu Osetiju, osim Rusije nema šanse da ijedna zemlja prizna kao državu. Sličnost je samo u tome što tamo Rusija pokazuje neugašene težnje za dominacijom nad onima nad kojima je silom dominirala u prošlosti, kao i Srbija prema Kosovu.”


*Kako ocenjujete inicijativu vlasti Srbije da se pred Međunarodnim sudom pravde oceni proglašenje nezavisnosti Kosova u kontekstu poštovanja međunarodnog prava?
„Vlasti Srbije takvom inicijativom prema Međunarodnom sudu pravde samo pokazuju koliko su slijepe pred novom realnošću i potvrđuju ostajanje na pozicijama stare propale politike prema Kosovu. To je i obmanjivanje javnosti Srbije. Prvo, vlasti u Beogradu znaju da je taj sud nenadležan za takvu stvar. Drugo, iako bi se izjasnio po volji Beograda, to mišljenje suda ne proizvodi nikakve pravne posljedice jer to neće biti ni odluka ni presuda sa imperativnom snagom. Osnovno je to da nema nikakvog načina da se nezavisnost Kosova poništi, a naročito ne da se ono vrati pod suverenitet Srbije. Djeluje smiješno lobiranje protiv nezvisnosti Kosova po Africi,  Latinskoj Americi i ne znam gdje, a da se ne objasni srpskoj javnosti kako će ta  'mudra' vlast ubjediti  95% građana Kosova da odustanu od  nezavisnosti i da se vrate u Srbiju. U normalnoj državi kakva Srbija nije, ministar spoljnih poslova koji kaže da je krajnji cilj da se Albanci vrate pregovaračkom procesu sa Srbijom o statusu Kosova, dakle da se Kosovo vrati u Srbiju, a predsjednik te države kaže da neće da čuje ni o kakvoj nezavisnosti  'južne srpske pokrajine', treba odmah da podnesu ostavke zbog grubog obmanjivanja svoje javnosti. Zajedničko sadašnjoj  srpskoj politici sa onom ranijom koja je Kosovo odvela nepovratno na put nezavisnosti jeste to što hoće Kosovo u Srbiji bez obzira na volju Albanaca i drugih nesrba koji tu žive. Milošević je barem to pokušao silom, pa se vidjelo da ni tako ne može. Tadić hoće diplomatijom, a to je više nego besmisleno... Zauvjek je prošlo vrijeme kada su se odluke o sudbini i statusu Kosova donosile u Beogradu.”
*Šta je danas istorijski najstrašnije, ili najteže, u odnosima Srba i Albanaca? Da li postoji mogućnost da Srbi i Albanci žive bez sukoba i ko šta treba da uradi da bi se to realizovalo? Postoji li, uopšte, volja obeju strana da se do toga dođe? Šta treba da uradi država Srbija, a šta Kosovo?

„Mogućnosti da Albanci i Srbi žive kao normalni susjedi, bez sukoba i straha, savim su realne. Uslov za to je da se vodeće snage srpskog društva suoče sa istorijskom realnošću, a to je da nikada ne mogu vladati Albancima i nikada Kosovo gde živi preko 90% Albanaca ne može biti ni srpsko ni u Srbiji. Nastajale su, trajale stoljećima i nestajale čitave moćne imperije. Jedna je istorijska realnost zamjenjivala drugu, čak mimo svih očekivanja. Nestao je Sovjetski Savez, nestala je SFRJ i na tim prostorima nastajale nove države. Od 1912. Srbija je kao država, ili u okviru Jugoslavije, imala mogućnosti da radi što god hoće sa Kosovom i Albancima. I svašta je radila. Na kraju, 1999, krenula ih je silom protjerati da bi i bukvalno stvorila 'srpsko Kosovo'! I sve to je propalo. Srbija nikada nije uspela integrisati Kosovo u svoj državni okvir na demokratski način i uz pristanak većinskih Albanaca. Zašto? Pa, zato što nijednoj srpskoj vlasti, uključujući i ovu sadašnju, to nije bio cilj. Vidite, i sada ovi na vlasti govore o 'odbrani Kosova od nezavisnosti' diplomatskim sredstvima, ali ne i o demokratskim sredstvima koja podrazumjevaju pristanak Albanaca da ostanu sa Kosovom u Srbiji. Dakle, sve šanse Srbije da zadrži Kosovo, nepovratno su propale. Uostalom, Kosovo nikada nije ni bilo dio države Srbije kao nezavisne države, a bez Jugoslavije. Jer, Srbija od 1. decembra 1918. pa do 21. maja 2006. (Crnogorski referendum za nezavisnost), nije ni sama bila nezavisna i samostalna država, već zajedno sa drugima dio Jugoslavije!. Ono od 1912. pa do 1914. bilo je silom, nakon raspada Otomanske imperije, kada su Srbija, ali i Bugarska, Grčka, pa i mala Crna Gora, krenule u otimačinu što je moguće više tuđih teritorija. Jedini mogući projekt suživota Albanaca i Srba, ali i drugih u istoj državi, bila je ona Jugoslavija po Ustavu od 1974. Ali upravo Srbima se taj projekat nije svidio, pa su krenuli da ga ratovima poruše. U tome su uspjeli, ali ne i da zauzimu sve što su htjeli. Dakle, pokušaj ostvarenja projekta 'Velike Srbije', propao je. Kosovo je poslednji pokušaj u toj zamisli. Poslije svega, trebalo bi izvući istorijske pouke pa da se Srbija okrene sebi i svojoj budućnosti. Ona ima kapaciteta da bude uređena demokratska država. Ali, sa iluzijama prema Kosovu, teško će ići. Što se Albanaca tiče, mi stalno ističemo da smo spremni za normalizaciju međususedskih odnosa sa Srbijom, naravno kao dvije nezavisne države.”

*Pomirenje, očigledno, nije moguće, ali da li je uopšte moguće da neko nekome oprosti zločine počinjene u njegovo ime, Albanac Srbinu i obrnuto. Da li postoji svest o tome šta se dogodilo s kraja osamdesetih i devedesetih godina? Kakav je danas odnos kosovskih Srba i Albanaca prema ratnim zločinima?

„Pomirenje je moguće i potrebno. Ali se to ne može postici sa pozicija koje su prethodile sukobu. Odnos prema zločinima koji su se desili treba pošteno sagledati. Prema Albancima, zločine je činila srpska vlast u ime države i srpskog naroda, navodno za srpsko Kosovo. Zločini su bili masovni. Pobijeno je oko 14 hiljada ljudi, prognano iz svojih domova blizu milion ljudi, porušeno i oštećeno preko 100 hiljada njihovih domova i drugih objekata, izazvane ogromne materijalne štete i osiromašenje stanovništva. Albanci su bili napadnuta strana na svom pragu, dakle žrtve u svojoj kući. Zbog toga se pred Haškim tribunalom sudi ili sudilo kompletnom državnom, vojnom i političkom vrhu Srbije. Sa albanske strane počinjeni su pojedinačni, ali ne masovni zločini prema Srbima. Počinili su ih pojedinci ili grupe gnevnih Albanaca, odmetnutih od zakona i nepoznatih organima vlasti. Bila je to osveta zbog onoga sto su Srbi prethodno učinili. Zbog toga su neki otkriveni slučajevi procesuirani pred domaćim sudovima i počinioci osuđeni. Pred Haškim sudom procesuirana su dva slučaja sa šest optuženih od kojih su dvojica osuđena, a četvoro oslobođeno optužbe u nedostaku dokaza. Dakle, sa albanske strane zločine nije počinila ni vlast ni institucije, dakle ni represivna vlast države. Zločini počinjeni u ratnim sukobima ne zastarjevaju, pa pitanje dovođenja počinioca pred pravdu ne zastarjeva. Kada ljudi na jednoj i drugoj strani uvide da se pravda dosledno i pravično sprovodi, stvoriće se mnogo bolja klima za pomirenje. Za sada, kao i u drugim krajevima bivše Jugoslavije gdje se ratovalo i gdje je bilo zločina, uglavnom se ukazuje samo na zločine druge strane, a ne postoji svijest o zločinima koje je 'svoja strana' počinila. Nikada ne treba izgubiti iz vida ko je bio agresor, ko je vojskom nasrnuo na druge, na civile, činio etničko čišćenje, kao i da se zločini počinjeni u odbrani drugačije tretiraju. Kada se ljudi brane, najvažnije je da se odbrane od onoga ko je na njih nasrnuo i to u njihovom domu, na njihovoj teritoriji. Pa tek onda kako to čine.”

-.-PHOTO: STANISLAV MILOJKOVIĆ-.-Srbi su porušili koncept suživota iz 1974.*Da li ste zadovoljni rasvetljavanjem zločina iz vremena NATO intervencije, zločina srbijanskih snaga bezbednosti i paravojnih formacija i zločina koje su počinili Albanci, u vreme intervencije NATO i posle nje?

„Ne možemo biti zadovoljni brojem rasvijetljenih zločina iz vremena ratnih sukoba. Najosjetljiviji segment tih zločina su neotkriveni slučajevi osoba koje još uvijek figuriraju kao nestali. Takvih je na albanskoj strani još oko 2.140. Na srpskoj strani stradalo je oko 1.000 lica u ratnom zaokretu juna i posle juna 1999, a nešto i ranije. Koliko ja znam, još oko 700 slučajeva nestalih lica na srpskoj strani je nerasvetljeno. Nismo zadovoljni sveobuhvatnošću i brojem rasvjetljenih zločina počinjenih prema Albancima. Ali se ipak ovdje cijeni to što su posmrtni ostaci oko 800 Albanaca pobijenih i pokopanih u masovne grobnice po Srbiji ekshumirani i vraćeni porodicama. To su slučajevi od poznate hladnjače bačene u Dunav, do drugih. Ceni se i izvođenje pred sud nekih počinilaca zločina, kao sto je onaj sa ubicama 42 člana porodice Beriša u Suvoj Reci, onaj od 16 pogubljenih civila u Podujevu i slično. Ali, ovdje je primjećeno i to da su te slučajeve otkrili časni pojedinci Srbi, a ne organi vlasti, odnosno istražni organi. Vlasti u Srbiji, još od vremena Vlade Zorana Đinđića 2001, znaju da u Srbiji postoji 14 masovnih grobnica pokopanih ubijenih Albanaca koji su sa Kosova odnijeti tamo, ali tek oko tri ili četiri je otkriveno. Dobro je što pravosudni i istražni organi najavljuju dalje istrage i sudske postupke. Što se tiče slučajeva ubijenih ili nestalih Srba na Kosovu, te slučajeve najvećim dijelom isljeđuju i sude međunarodne sudije pri sudovima na Kosovu. Bilo je suđenja i za takve slučajeve, kao što je onaj sa granatirnjem autobusa „Niš ekspresa“ kod Podujeva, kada je poginulo jedanaest Srba. Čovjek je dobio 40 godina zatvora.”

Vjerovao sam u Jugoslaviju

„U svojoj mladosti vjerovao sam da Jugoslavija može opstati kao federativna multietnička država ravnopravnih naroda. Bio sam iskreno privržen projektu Jugoslavije po Ustavu od 1974. Nekako smo se ponosili što se Jugoslavija razlikuje od svih drugih zemalja rigidnih komunističkih režima, bez ikakve slobode i sa siromašnim građanima. Mi građani Jugoslavije u svakom pogledu živeli smo bolje. Mislio sam da u okviru takvog projekta može biti dobro i za moj albanski narod. No, boraveći u Beogradu kao predsjednik Omladinske organizacije Jugoslavije od 1974. do 1978, ta mi se vjera donekle poljuljala, kada sam vidio da ima puno značajnih Srba iz političke i intelektualne elite koji su nezadovoljni takvim uređenjem Jugoslavije. Povremena Titova lična oštra intervencija u pojedinim događajima, kao i smjenjivanje političkih rukovodstava u Hrvatskoj 1971, pa u Srbiji 1972, te neki drugi slični događaji produbili su moju sumnju u budućnost Jugoslavije poslije Tita.

Studentski nemiri na Kosovu 1981. godine, deset meseci posle Titove smrti, a naročito način na koji je federalno i srpsko rukovodstvo reagovalo na njih, najozbiljnije su poljuljali potpuno moju vjeru u mogućnost opstanka Jugoslavije. Definitivno, jačanje Miloševića na vlasti u Srbiji i javno promovisanje srpakog nacionalizma kao legalnog saveznika vlasti u Srbiji, te njena orijentacija da nelegalnim sredstvima, manipulacijom naroda preko ulice da se promene ustavni odnosi, uverili su me da od Jugoslavije nema ništa. Tada sam počeo vjerovati u nezavisnost Kosova kao jedinu opciju, iako sam predvidio da će to biti težak, opasan i dug put.”

Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Politika
image

Intervju: Dennis Gratz, predsjednik Naše stranke

Spremni smo da poduzmemo radikalne poteze

image

Intervju: Emir Suljagić, kandidat za člana Predsjedništva BiH

Samo je Bosna i Hercegovina tu da ostane

image

Intervju sa Srećkom Puligom, filozofom i urednikom

Četnici i ustaše bi se čudili da vide današnje fašiste

image

Intervju: Wolfgang Petritsch, bivši visoki predstavnik u BiH

Status quo odgovara samo bh. političarima

image

Mini intervju: Faruk Šehić, pisac

Najvažniji je nadetnički karakter prosvjeda

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak